Politički realizam

politicki-realizamSvjetski mir je zacijelo ovisan o ravnoteži moći. Ali ne neposredno, nego neizravno, preko onoga što teoretičar međunarodnih odnosa Hans Morgenthau u svom djelu Politika među nacijama: Borba za moć i mir naziva političkim realizmom. Politički realizam nije isto što i realna politika, ali je s njom povezan. Naime, politički realizam ne proishodi iz realne politike, nego realna politika, dok je vrijedna toga imena, proishodi iz političkog realizma. Kada se realna politika kreće u granicama realnosti, a kada zbog pretjerana pragmatizma gubi osjećaj za realnost, moguće je utvrditi tek pomoću načela političkog realizma.

Piše: Mario Kopić / Peščanik.net

Prema Morgenthauu, šest je načela političkog realizma:

1. Politički realizam polazi od toga da politikom upravljaju objektivni zakoni koji svoj korijen imaju u ljudskoj prirodi. Da bi se društvo učinilo boljim, moramo najprije ”razumjeti” zakone po kojima društvo živi. Djelovanje ovih zakona, budući da je društvo neosjetljivo na naše preferencije, ljudi će osporavati izlažući se opasnosti da griješe. A upravo zbog toga što vjeruje u objektivnost zakona politike, politički realizam mora vjerovati i u mogućnost oblikovanja racionalne teorije o politici koja odražava te objektivne zakone. Na podlozi razlike između istine i mnijenja, između onoga što je objektivna i racionalna istina, poduprta dokazima i pojašnjena razumom, i onoga što je samo subjektivan sud, oblikovan pod utjecajem predrasuda i zato posvađan sa činjenicama. Čovjekova priroda, u kojoj se korijene zakoni politike, od vremena kad su klasični filozofi Kine, Indije i Grčke nastojali otkriti zakone društva, odnosno politike, nije se ni najmanje promijenila. Činjenica da je neka politička teorija bila razvijena prije stotinu ili čak tisuću godina, kao na primjer teorija o ravnoteži moći, ne znači njezinu zastarjelost. Takva pretpostavka svjedočila bi samo o modernističkoj predrasudi o samorazumljivoj superiornosti sadašnjosti nad prošlošću.

2. Glavni koncept političkog realizma jeste koncept interesa definiranog kao moć. Taj koncept povezuje razum, koji nastoji razumjeti međunarodnu politiku, i činjenice koje treba razumjeti. Po tom se konceptu politika razlikuje od ekonomije, etike ili religije, koje se temelje na drugim konceptima, a promatraču nalaže intelektualnu disciplinu, unošenje racionalnog reda u političke stvari, čime omogućuje teorijsko razumijevanje politike. Političkom akteru pak jamči racionalnu disciplinu u djelovanju i oblikuje onaj ”šokantni” kontinuitet u vanjskoj politici, zbog kojeg se čini da su vanjske politike Amerike, Britanije ili Rusije samo jedan neprekinut i racionalan tijek, iznutra uglavnom konzistentan, neovisno o različitim motivima, preferencijama i intelektualnim te moralnim kvalitetama državnika. Realistička teorija međunarodne politike čuva nas, dakle, od dvije raširene zablude: od bavljenja motivima i bavljenja ideološkim preferencijama. Motivi spadaju u najvarljivije psihološke datosti, jer su zbog interesa i emocija aktera često do nespoznatljivosti izopačeni. Povijest ne dokazuje preciznu i nužnu korelaciju između kvalitete motiva i kvalitete vanjske politike. Ni u moralnom ni u političkom smislu.

Dobre namjere državnika nisu dokaz da će njegova politika biti moralna, a kamoli politički uspješna. Želimo li saznati moralne i političke kvalitete državnikovih postupaka, moramo poznavati upravo postupke, a ne njihove motive. Koliko puta je dosad političare motivirala želja da poboljšaju svijet, a svojim su ga djelima samo pogoršali? Dobri motivi čuvaju pred namjerno lošom politikom, ali ne jamče političku uspješnost političara. I dok etika prosuđuje moralne kvalitete motiva apstraktno, politička teorija mora prosuđivati političke kvalitete intelekta, volje i djela.

Neville Chamberlein je slijedio pacificirajuću politiku, osobna ga moć nije izrazito motivirala, zauzimao se za dobrobit svih, no ipak je njegova politika pridonijela neizbježnosti Drugog svjetskog rata i milijunima ljudi donijela strahovitu nesreću. Winston Churchill je pak bio više naklonjen osobnoj i nacionalnoj moći, njegovi motivi nisu bili bogzna kako univerzalni, no ipak je njegova politika, unatoč inferiornim motivima, po moralnim i političkim kvalitetama superiornija od politike njegovih prethodnika.

Politički realizam ne zahtijeva i ne opravdava indiferentnost prema političkim idealima i moralnim načelima, ”osobnim” filozofskim i ideološkim usmjerenostima, ali zahtijeva oštro razlikovanje između poželjnog i mogućeg. Zato je često neizbježno proučiti i mogućnost oblikovanja suprotne teorije, teorije o iracionalnoj politici. Ta vodi u patologiju međunarodne politike, a povezana je s četiri misaone pojave: 1) ostacima nekada primjerenog načina razmišljanja i djelovanja koji u novoj društvenoj realnosti više ne vrijede; 2) demonološkom interpretacijom realnosti, koja izmišljenu realnost smatra stvarnom; 3) zatvaranjem očiju pred zastrašujućom realnošću i njezino poricanje pomoću iluzornog verbalizma; 4) vjerovanjem u beskonačnu prilagodljivost inače krute realnosti. ”Pri pregledu razvitka američkog razmišljanja o vanjskoj politici iznenađuje nas ustrajnost pogrešnih stajališta koja su pod različitim izgovorima preživjela kako intelektualne argumente, tako i političku praksu.” Personificiranje društvenih problema karakteristično je za primitivno razmišljanje. Ako težak problem poistovjetimo s određenom osobom ili skupinom osoba, čini se razumljiv i rješiv. Recimo, zbog vjerovanja u Sotanu kao izvor zla, čini se da razumijemo prirodu zla, budući da u tome slučaju traženje izvora zla i nadzora nad njim usredotočujemo na određenu osobu, čije fizičko postojanje pretpostavljamo.

A kad smo jednom određene pojedince ili skupine pojedinaca identificirali kao izvore zla, čini nam se da smo shvatili uzročnu vezu između pojedinaca i društvenih problema. Takvo prividno razumijevanje daje i prividno rješenje. Treba samo odstraniti pojedince ”krive” za problem i problem će biti riješen. Praznovjerje još uvijek vlada odnosima u društvu, samo se nekako premješta. William Graham Summer je 1911. zapisao: ”Količina praznovjerja nije se mnogo promijenila, no sada je povezana s politikom, a ne s religijom”. Nakon stotinu godina prisiljeni smo uočiti da imamo posla s nečim još gorim, naime s religioznim fundamentalizmom kao političkim terorizmom, dakle s eksplozivnom mješavinom religioznog i političkog praznovjerja.

3. Politički realizam ključni problem interesa, definiran kao moć, uzima za objektivnu i univerzalno valjanu kategoriju. No svejedno mu ne pripisuje definitivno, jednom zauvijek dano značenje. Tukididovu konstataciju da su identični interesi najčvršća spona kako među državama, tako i pojedincima, u 19. stoljeću je lord Salisbury popratio mišlju da je jedina trajno povezujuća veza među nacijama odsutnost suprotstavljenih interesa, misao koju je George Washington uzdigao u opće načelo vlasti. Max Weber je početkom 20. stoljeća tu misao u Privrednoj etici svjetskih religija ovako dopunio: ”Interesi, materijalni ili idealni, a ne ideje, neposredno vladaju ljudskim djelovanjem. No ‘slike svijeta’ što su ih stvorile ideje veoma često djeluju kao željeznički skretničari kolosijeka, po kojima se dinamika interesa djelovanja nastavlja kretati.”

4. Unatoč tome, politički realizam je svjestan moralnog značenja političkog djelovanja. Izbor ciljeva ovisan je i o kulturnom kontekstu. Ciljni interesi mogu biti odabrani iz široke palete ciljeva za koje su se države već zauzimale ili će se tek zauzeti. Isto vrijedi i za koncept moći. ”Moć obuhvaća sve što uspostavlja i čuva nadzor čovjeka nad čovjekom”. Obuhvaća sve, od fizičkog nasilja do najsuptilnijih psiholoških relacija pomoću kojih jedan um kontrolira drugi.

Moć sadrži dominaciju čovjeka nad čovjekom kako u slučajevima kad se izražava u obliku divlje i barbarske sile i opravdava se vlastitim uvećanjem, tako i u slučajevima kad je disciplinirana moralnim sredstvima i kad je nadziru ustavna jamstva. Ravnoteža moći je doista trajni moment svih pluralističkih društava, ali sposobna je djelovati samo u uvjetima relativne stabilnosti i miroljubivosti konflikata. Svijet nije moguće transformirati konfrontiranjem političke realnosti, koja ima svoje zakonitosti, i apstraktnih ideala, koji tu zakonitost ne žele poštovati. No usprkos neizbježnoj napetosti između zapovjedi morala i zahtjeva uspješne političke akcije, možemo učiniti korak naprijed ako univerzalna moralna načela u njihovoj univerzalnoj apstraktnoj formulaciji filtriramo kroz konkretne okolnosti mjesta i vremena.

Pojedinac može u vlastito ime, ali država u ime onih za koje brine ne može, ne smije reći: Fiat justitia, pereat mundus, Neka bude pravednost, pa makar svijet propao. Premda moraju kako pojedinac tako i država neko političko djelovanje prosuditi pomoću općih moralnih načela, pojedinac pritom ima pravo da se za takvo moralno načelo žrtvuje, dok država nema pravo dozvoliti da njezina moralna osuda spriječi izvedbu uspješnog političkog djela iza kojega stoji konkretno moralno načelo (nacionalnog) preživljavanja. Nema političke moralnosti bez poštivanja političkih posljedica, bez političke razboritosti. Razboritost, odnosno odmjeravanje političkih posljedica u politici je najviša odlika: ”Apstraktna etika prosuđuje neki čin s obzirom na to koliko se podudara s moralnim zakonom; politička etika pak neki čin prosuđuje s obzirom na njegove političke posljedice”. To su znale već antička i srednjovjekovna filozofija i toga su svjesni i suvremeni političari ukoliko su doista državnici.

Politički realizam odbacuje poistovjećivanje moralnih težnji neke nacije s univerzalnim moralnim zakonima. Sve su nacije sklone svoje političke težnje  i djela prikazivati u slici univerzalnih moralnih ciljeva. Ali jedno je istina, a drugo idolatrija. Zato je znanje da su nacije podvrgnute moralnom zakonu jedno, a pretvaranje da pouzdano znamo što je u odnosima među nacijama dobro a što zlo, nešto sasvim drugo. Rečeno sa stajališta religioznog fundamentalizma: ”Ogromna je razlika između vjerovanja da su sve nacije podvrgnute nedokučivom Božjem sudu i bogohulnog uvjerenja da je Bog uvijek na našoj strani i da uvijek želi ono što mi želimo”. Takvo jednačenje je politički sudbonosno, budući da rezultira izopačenim sudom koji potom u pohodu slijepe ludosti može uništiti cijele nacije i civilizacije – u ime Moralnog načela, Ideološkog ideala ili Boga samog.

Pred takvim moralnim ekscesima i/ili političkom ludošću čuva nas upravo koncept interesa definiranog kao moć. Ako sve nacije, uključujući i svoju, tretiramo kao političke entitete koji streme ostvarenju svojih interesa, tada prema svim nacijama možemo biti jednako pravedni. Druge nacije tada možemo prosuđivati kao svoju i kadri smo provoditi politiku koja poštuje interese druge nacije. Ujedno pritom čuvamo i razvijamo vlastite interese. Umjerenost u politici podudara se s umjerenošću u moralnoj prosudbi.

5. U intelektualnom smislu politički realizam čuva autonomiju političke sfere kao što ekonomist, pravnik ili moralist čuva autonomiju svojih područja. Kao što moralist razmišlja o skladnosti čina s moralnim načelima, pravnik o skladnosti čina sa zakonskim pravilima, a ekonomist u smislu interesa definiranog kao bogatstvo, tako politički realist razmišlja u smislu interesa definiranog kao moć. Ekonomist se pita:”Kako će ta politika utjecati na bogatstvo društva?”. Pravnik se pita: ”Je li ta politika u skladu s ustavom i zakonskim pravilima?”. Moralist se pita: ”Podudara li se ta politika s moralnim načelima?” A političar se mora pitati: ”Kako ta politika utječe na moć nacije i njezinih institucija?” Politički realist mora sve misaone standarde koji pripadaju ili su primjereni drugim područjima staviti u zagrade.

6. Politički se realizam dakle zasniva na pluralističkom poimaju čovjekove prirode, ali s gledišta politike slijedi interes definiran kao moć. Dakako, čovjek koji bi bio samo čovjek politike, samo ”politički čovjek”, bio bi zvijer kojoj bi manjkale moralne skrupule. No čovjek koji je samo čovjek morala ili ”moralni čovjek” bio bi bedak, budući da bi mu manjkalo razboritosti. A čovjek koji bi bio samo čovjek vjere, samo ”religiozni čovjek”, bio bi svetac. I to mu se može priznati i s gledišta morala i politike, ali kao takav, kao svetac, u njih ne spada, odnosno visoko ih nadmašuje, i upravo zato neka se u ”svakidašnji” moral i politiku ne miješa. Točnije, neka se ne miješa na politički način, preko moći, ili moralistički, tako da svoje svetačko iskustvo normira nekim općim moralnim pravilom.

Kako, recimo, razriješiti dileme koegzistencije prikazanih sfera i razina tijekom oružane obrane? Ako kao politički realisti pristanemo na opravdanost oružanog otpora u obrani nacionalnog interesa (očuvanje suverenosti i samostalnosti), dakle na rat, a time i na žrtve sukoba, na mrtve i ubijene, tada moramo biti svjesni da time kršimo temeljno etičko načelo, da dakle to što radimo (”branimo domovinu”) na najdubljoj ravni nije nešto dobro, da je riječ o zlu. Drugo, da je to nužno zlo, zlo u koje smo gurnuti. I treće, da su pri nužnom zlu dopuštena samo ona sredstva koja su doista nužna, bez ikakvih osvetničko-odmazdnih primjesa.

Drugim riječima, nikada, ama baš nikada, oni koji su uzeli oružje u ruke i otišli u rat, ne smiju zaboraviti da su krivi za smrti. Pa makar samo jedan ”neprijatelj” bio ubijen, ta smrt pada na njih. Imaju je na svojoj savjesti! Na nasilje su odgovorili nasiljem, na smrt su odgovorili smrću. Strateški ta odluka o oružanom otporu može biti pravilna, pravno ili moralno opravdana, ali posrijedi je dublja religiozna ravan, ravan svetoga, čovjeka transcendirajuća ravan odlučivanja o životu i smrti. Dakle, ”najzaslužniji” (za ”obranu domovine”) su ujedno i najviše krivi. Zato bi morali biti skromni u svojoj neskrušenosti, najmanje glasni o svojim zaslugama. Suprotan put jeste put povećanja krivice, put na kojem se u ime nacije i njenog interesa, koja se time sve više pretvara u vampirsku Naciju, nastoji izbrisati neizbrisiva krivica s tezama o navodnoj permanentnoj ugroženosti naroda ili čak hipotezama o nekakvim višim nacionalnim ciljevima.

Hans Morganthau u svom političkom realizmu otvoreno odbacuje one koji borbu za moć ne prihvaćaju samo kao elementarnu društvenu činjenicu, nego veličaju njezine neograničene manifestacije i odsutnost ograničenja smatraju društvenim idealom i pravilom pojedinačnog ponašanja. Istovremeno pokazuje da su se politički sustavi, koji su se oslanjali prije svega na volju za moć i borbu za moć, dugoročno pokazali upravo kao nemoćni i samouništavajući. Dakle, rasprava o odnosu morala i politike mora izbjeći obje krajnosti: precjenjivanje upliva etike na politiku i podcjenjivanje tog upliva poricanjem da državnike motivira još nešto nego gola materijalna moć. Mora paziti na dvostruku grešku: zamjenu moralnih pravila kojih se ljudi pridržavaju s pravilima za koje se samo pretvaraju da ih drže i pogrešnu predstavu koja je obično povezana s općim obezvređenjem i moralnim osuđivanjem politike. Dakle, svečana jamstva državnika i diplomata o nesebičnim i miroljubivim namjerama, o humanim namjerama i međunarodnim idealima ne treba prihvaćati bez ozbiljnog promišljanja o njihovim stvarnim ciljevima. Riječ je o pitanju jesu li njihove izjave samo ideološke, s prikrivenim pravim motivima, ili se u njima ogleda istinsko nastojanje za usklađivanjem politike s etičkim mjerilima. Unatoč svojoj teoriji o političkom realizmu, o krajnjoj ograničenosti etičkog korigiranja realne politike (posebno međunarodne), koja je‚ ”od vrha do dna prožeta zlom”, Morgenthau se na kraju odlučuje za etički dignitet politike, odnosno političara. Drugim riječima, nacionalni interes treba staviti u zagrade posvuda tamo gdje bi njegovo dosljedno zastupanje zahtijevalo kršenje temeljnih moralnih načela. Kad je riječ o životima, cilj ne opravdava sredstva!

Teoretičari političkog realizma poput Hansa Morgenthaua, unatoč striktnom zagovaranju načela tog realizma, nikada ne zapadaju u pragmatički model realne politike. Jednako striktno kao politički realizam zagovaraju etičku principijelnost kad je riječ o upotrebi (ratnog ili poratnog) nasilja.

 

Komentari

komentara