Populizam i nova oligarhija

lisabonOdvratnost s kojom se ovih dana izgovaraju riječi ”populizam” i ”populistički” (”narodnjaštvo” i ”narodonjački” – prev.) poznata je odlika političke scene. Bivši talijanski premijer Mario Monti apelira na ljude da izbjegnu ”povratak u prošlost i populizam”. Francuski predsjednik François Hollande upozorava na ”opasne populističke neumjerenosti” (”kao u Italiji”), dok njegov ministar financija Pierre Moscovici strahuje kako bi jednostrani programi štednje mogli ”pothraniti socijalnu krizu koja vodi u populizam”. Među epitetima kojima se opisuje populizam pronalazimo ”agresivni”, ”virulentni”, ”necivilizirani”. Nitko ne zna zašto je ova zvijer ”iz krčme”, koju ”provociraju razmetljivi loši glumci”, tako primamljiva za ”jahanje” – ali čak su i besprijekorni njemački Slobodni demokrati ”odlučili uzjahati populističkog tigra”. Ako se austrijski socijaldemokrati ”vraćaju svojim korijenima”, onda to čine na principijelan način, a ne na način ”jeftinog populističkog lovljenja glasova”. Populizam je uvijek ”antisustavna prijetnja”, što vrijedi i za njegovu najnoviju ”digitalnu” varijantu.I tako dalje.

Piše: Marco d’Eramo / New Left Review

U ovom nervoznom jednoglasju, jedna se stvar izdvaja: koncept populizma smatra se očiglednim, kao da svi znamo o čemu se radi. Istina je, međutim, da politolozi raspravljaju o značenju ovog termina najmanje pedeset godina. Na čuvenom skupu iz 1967. o ovom pitanju, na Londonskom ekonomskom fakultetu (LSE), naslov uvodnog predavanja povjesničara Richarda Hofstadtera već tada je glasio: ”Svi govore o populizmu, ali nitko ga ne može definirati”. Rasprava je na trenutke postajala nenamjerno komična. Dok je Margaret Canovan nabrojala sedam oblika populizma, Peter Wilesje naveo ni manje ni više nego dvadeset četiri karakteristike, ali je u drugom dijelu teksta prešao na izuzetke – populističke pokrete koji nisu pokazivali takve odlike.U najkraćem, kako se ova etiketa lijepila najrazličitijim pokretima, sama pojava je postajala sve neuhvatljivija. Bilo bi lakše nabrojati što sve nije bilo definirano kao populizam. Istovremeno, kao što ćemo vidjeti, društvena kategorija iz koje je populizam povijesno izveden, ”narod”, praktično je nestala iz političkog diskursa. U ovom eseju pokušat ću ovo obrazložiti, pomoću hipoteze o kretanju kako ”populizma” tako i ”naroda”; ali prvo trebamo skicirati njihovu povijest.

Populistička galaksija

Ova povijest počinje, prema Wilesu, još u sedamnaestom stoljeću, sa levelerima i digerima. Ona obuhvaća čartiste, američku Populističku stranku, narodnjake i socijalističke revolucionare u Rusiji, Ghandija u Indiji, Sinn Feina u Irskoj, Željeznu gardu u Rumunjskoj, Atatürkov kemalizam u Turskoj, Social Credit Party iz Alberte, Co-operative Commonwealth Federation Tommyja Douglasa u Saskatchewanu, Institucionalnu revolucionarnu stranku pod Cárdenasom u Meksiku, Acción Popular Belaúndea Terryja u Peruu, pužadizam u Francuskoj i socijalizam Juliusa Nyererea u Africi. Da ne spominjemo naserizam u Egiptu, peronizam u Argentini, Socijaldemokratsku stranku i Brazilsku radničku stranku u Brazilu, Dominikansku revolucionarnu stranku (PRD) u Dominikanskoj Republici, Stranku nacionalnog oslobođenja u Kostarici, Acción Democrática u Venezueli, kastroizam na Kubi i vojne reformiste na pola zemljine lopte kao imitatore naserizma. Popis se proteže do poznog dvadesetog stoljeća, do Sjeverne lige u Italiji, ”etno-populizama” koji su cvjetali na ruševinama Jugoslavije, i Silvia Berlusconija, čija je strategija definirana kao ”tele-populistička”. Mussolinijev fašizam, sa svim njegovim varijantama i imitacijama, prirodno pripada ovoj galaksiji. Također, ovdje se po prirodi stvari ubrajaju i Pokret pet zvjezdica Beppea Grilla i razne verzije ”antipolitike”, od njemačkih Pirata, preko Slobodarske stranke Geerta Wildersa u Nizomskoj i pokreta Occupy, do, na kraju, ”99 protiv 1 posto”. Na samom kraju palete, međutim, i Tea Party pokret je definiran kao populistički.

Kako se može zaključiti iz ovog catalogue à la Prévert, traganje za definicijom koja će zadovoljiti sve ove slučajeve zaludan je posao. Još su osamdesetih godina prošlog stoljeća Rafael Quintero i Ian Roxborough dali logičan prijedlog da se ovaj termin izbriše iz društvenih znanosti.Ali to nije odluka koja se može donijeti individualno: netko može izbaciti ovaj izraz, ali drugi će ga nastaviti koristiti i širiti. Alternativa je u tome da se njegova maglovitost i samo-kontradiktornost shvate kao njegove osnovne odlike. Tim putem je krenuo PierreAndré Taguieff, za koga je populizam politički stil koji ”može oblikovati različite simboličke materijale i postaviti se u brojne ideološke pozicije, preuzimajući političku boju svog mjesta recepcije”. Istu logiku prati i Yves Surel koji u eseju o Berlusconiju tvrdi da populizam ne predstavlja koherentnu tendenciju, već da korespondira s ”dimenzijom diskurzivnog i normativnog registra koji usvajaju politički akteri”. Populizam, piše Ernesto Laclau, ”nije čvrsta konstelacija, već niz diskurzivnih resursa koji se mogu upotrijebiti u sasvim različite svrhe, ”pokretni označitelji” koji prenose različita značenja u različitim povijesno-političkim konjunkturama.Zamisao da populizam funkcionira kada ga promatramo kao određenu vrstu retorike, primijenjene na različite načine u različitim situacijama, je primamljiva – ali zapravo, ona samo bilježi svoju polisemiju i vraća je pošiljatelju. Međutim, postoji i treća moguća linija napada. To je sljedeća: populizam nije autodefinicija. Nitko ne definira sebe kao populista; to je epitet koji vam prišivaju vaši politički neprijatelji. U svom najbrutalnijem obliku, nazvati nešto ”populističkim” samo je uvreda; u kultiviranijoj formi, taj izraz je podcjenjivački. Ali ako nitko ne definira sebe kao populista, onda termin populizam definira one koji ga upotrebljavaju više nego one koji su njime žigosani. Kao takav, on je prije svega korisno hermeneutičko oruđe za identificiranje i karakteriziranje onih političkih stranaka koje optužuju svoje protivnike za populizam.

Za i protiv

Ovaj pristup ima još jednu prednost, koja nije beznačajna, utoliko što omogućava uvođenje vremenske dimenzije u raspravu. Jer populizam nije oduvijek razvijan kao danas i nisu ga uvijek definirali drugi. Do kraja Drugog svjetskog rata, mnogi pojedinci i stranke rado su sebe definirali kao populiste, što je za njih bilo isto što i biti popularan. Njihova stranka je bila ”narodna stranka”: kada je osnovana u SAD-u, Narodna stranka se nazivala i Populistička stranka. Njezin program, usvojen u Omahi 1892, zvučat će poznato:

”Sastajemo se u državi dovedenoj do ruba moralne, političke i materijalne propasti. Korupcija vlada glasačkom kutijom, zakonodavstvom, Kongresom, a dodiruje čak i sudske odore. Ljudi su demoralizirani… Novine su najvećim dijelom subvencionirane ili prigušene, javno mnijenje je ušutkano, poduzetnici na koljenima, kuće pod kreditima, radnici osiromašeni.“

Do polovice dvadesetog stoljeća su, dakle, mnogi s ponosom nosili značku populista. Linije razgraničenja su bile jasne: oni koji su stajali uz narod i oni protiv naroda; oni koji su željeli da plebs postane narod i oni koji su vjerovali da je narod samo plebs. Ovo je bilo na tragu zadane linije starog dvojstva, gdje nisu samo populisti, nego i sam narod, bili predmet prezira i uvreda, što je tradicija koja se proteže bar do šestog stoljeća prije Krista, kada je, prema Herodotu, perzijski Megabaz ovako odgovarao onima koji su htjeli ”pozvati narod na vlast”:

”Nema ničega glupljeg ni objesnijeg nego što je neprosvijećena gomila. Ako smo se spasili vlade i nasilja tiranije samo zato kako bismo pali u ralje neobuzdanoj i bijesnoj gomili, to bi tek bilo nepodnošljivo! Jer kad tiranin nešto radi, on bar razumije što radi, a beskrajna gomila nije u stanju nešto znati. A kako bi i mogla znati kad ništa nije ni naučila niti je išta od kuće donijela? Zar se neće ustremiti na poslove bez ikakvog razumijevanja, kao neka nabujala rijeka?”

U ovih nekoliko redaka već pronalazimo sintezu svih stereotipa koji će činiti retoričku figuru naroda u predstojećim milenijima: narod je bezvrijedan, neuk, raskalašen, neobuzdan, nerazborit i plahovit. Pred ”svjetinom” je bila duga povijest. U drugoj polovici devetnaestog stoljeća, Hippolyte Taine je začinio stranice svojih Origines de la France contemporaine (1876–94) opisima ”rulje”: ”U svakoj značajnoj pobuni ima sličnih zlikovaca i hulja, neprijatelja zakona, divljih, zalutalih razbojnika, koji poput vukova lunjaju svuda gdje namirišu plijen. Upravo su oni upravljači i izvršitelji javne ili osobne zlobe.”

S druge strane, branitelji i zastupnici naroda vrlo su se kasno oglasili, možda zato što su oni umješni u baratanju perom obično bili dio optimata, samozvanih ”najboljih ljudi” svog vremena, bilo rođenjem ili kooptacijom. Sljedbenici Thomasa Müntzera u Njemačkoj šesnaestog stoljeća i leveleri i digeri u revolucionarnoj Engleskoj sedamnaestog stoljeća, prvi su ustali u obranu svojih načela kao ”božji ljudi”. U osamnaestom stoljeću, došao je red na autore francuske Encyclopédie. U odrednici Peuple, Chevalier de Jaucourt piše ironično: ”U Francuskoj se narod nekad smatrao najkorisnijim, najvrjednijim i, samim tim, najcjenjenijim dijelom nacije”. Zatim je, međutim, ”stalež ljudi koji čine narod postajao sve suženiji”; trgovci, bankari, literati i odvjetnici postupno su se povlačili iz naroda, tako da su ostali samo seljaci i radnici – čijoj je radinosti, poštenju i štedljivosti Jaucourt zatim napisao poduži panegirik, prije nego što je došao do svog pravog političkog cilja: ”Kad bi ovi navodni političari, ovi vrli i humani geniji, malo proputovali, vidjeli bi da industrija nikad nije aktivna kao u zemljama gdje je ‘malim ljudima’ ugodno”. I završava: ”Gurnite nešto novca u ruke narodu i pozamašna svota, kojoj se nitko ne bi protivio, neizbježno će poteći nazad iz njih u državni trezor. Ali cijediti iz njih novac koji su zaradili svojim radom i marljivošću znači lišiti državu njezinog zdravlja i resursa.”

Sa Enciklopedijom, jednadžba je bila utemeljena: pozitivno mišljenje o narodu je preduvjet za ulazak u bitku za narod; međutim, ovo mišljenje se dostiže kroz borbu. Na taj način uvažavanje naroda postaje istovremeno sredstvo političke borbe i njezin ulog. Oni koji su protiv naroda moraju projektirati uvredljivu sliku naroda, u stilu Megabaza ili Tainea. Oni koji su ”demokrati” moraju širiti pozitivnu, čak i idiličnu sliku. Podjela je jasna i obrazložena je u izuzetnoj knjizi Julesa Micheleta napisanoj dvije godine prije revolucionarnog vala koji će uzdrmati Europu 1848. Nosila je naslov Le Peuple i nudila je romantičan hvalospjev svom junaku. Za oligarhe, narod je bio brutalan, vulgaran i bezosjećajan; Le Peuple ustaje protiv onih pisaca uglednog podrijetla koji su se udostojali iskoračiti iz svojih salona samo kako bi opisali neznatnu manjinu delikvenata, pružajući izgovor za jačanje policije. Za Micheleta je, naprotiv, narod velikodušan, požrtvovan i nadasve human. Ali prava poanta se otkriva na kraju njegovog dugog uvoda: ”Budite sigurni, Francuska nikad neće nositi nijedno drugo ime do onog koje je Europi na pameti; onog neoprostivog imena, koje je pored toga istinito i vječito – Revolucija.“

Predstavljanja

S Micheletom i romantizmom, pojavila se ”ličnost naroda”. Treba imati na umu da je teorija subjekta u to vrijeme bila u punom jeku: Hegelov weltgeist kao subjekt, Komteov i Spencerov društvo-subjekt (društvo kao živi organizam), čovječanstvo kao subjekt, Herderova nacija kao subjekt, Marxova klasa-subjekt; narod kao subjekt. Ako je narod subjekt koji ima identitet, onda ima i psihologiju. Pozno devetnaesto stoljeće obilježio je procvat studija u maniru Le Bonovog epohalnog djela La psychologie des foules (1894), koje je u velikoj mjeri plagijat knjige La folla delinquente (1891) Talijana Scipija Sighelea. Ovdje je naglasak na kriminalnom aspektu gomile. Zabrinutost zbog ”opasnih klasa”, strah od pobune, očajanje zbog narušenog uspostavljenog poretka, sve ovo je uzdignuto u status empirijske znanosti.

Le Bonova gomila ima mnogo toga zajedničkog s Megabazovim narodom: lišena sposobnosti rasuđivanja, nepredvidiva, neprosvijećena i glupa. Ali ove karakteristike su sada prikazane kao medicinske (”neophodno je imati u vidu izvjesna nova psihološka otkrića”): mahnitost je objašnjena kao ”dezinhibicija”, gdje se gomila ”prepušta instinktima”. Glupost se rafinira u ”povodljivost” – čovjek u gomili je ”kao hipnotiziran” i ”krenut će u vršenje određenih djela s neodoljivom nepromišljenošću”.S druge strane, povodljivost pokreće još jedan ”medicinski” sindrom u gomili: zarazu.

Ako gomila ima karakter, psihologiju, ”um”, ”imaginaciju”, ”osjećaje” i ”moral” (kako nagovještavaju naslovi Le Bonovih poglavlja), onda ima i rod. U devetnaestom stoljeću nitko nije sumnjao da je gomila žensko i da se tako i ponaša:

”U mnogim opisima žena iz devedesetih, one su bile otjelotvorenja svega prijetećeg, uniženog i inferiornog. Poput luđaka, uživale su u nasilju; kao djecu, neprekidno su ih šibali instinkti; poput barbara, njihova žeđ za krvlju i seksualnošću bila je neutaživa.”

Usporedba sa ženama i djecom podsjeća na jedan od najčuvenijih pasusa zapadne političke literature, iz Prve knjige Politike, gdje Aristotel uspostavlja homologiju u odnosima gospodara i roba, čovjeka i žene, oca i potomka, i tako učvršćuje s jedne strane lanac gospodar-muž-otac, a s druge rob-žena-dijete. U feminizaciji gomile, jeftina psihologija koja joj se pripisuje nije toliko značajna kao implicitno pozivanje na neumoljivost subordinacije.

Ove ideje imaju brojne nasljednike. Gomile će postati ”mase” a zaraza će postati ”kolektivna psihoza”. Godine 1921., u članku Grupna psihologija i analiza ega, Sigmund Freud je izložio ideje vrlo slične Le Bonovim. Međutim, poslije Prvog svjetskog rata, još jedna empirijska znanost će biti angažirana za karakterizaciju gomile: fiziologiji i psihologiji će se pridružiti antropologija. U dvadesetom stoljeću je gomili – ili masi – dodan novi atribut: primitivizam. U knjizi Williama McDougallaThe Group Mind (1920), prosta neorganizirana gomila je ”previše emocionalna, impulzivna, nasilna, ćudljiva, nedosljedna, neodlučna i ekstremna u postupcima” – ”ona se ponaša kao razmaženo dijete ili neodgojeni plahoviti divljak”, a u najgorim slučajevima, ”kao divlja zvijer”; ponovno je tu aristotelovski lanac, gdje su dijete i rob zamijenjeni divljakom.Po Freudovom tumačenju, ”kada se pojedinci spoje u skupinu sve njihove osobne inhibicije otpadaju dok se svi okrutni, brutalni i destruktivni instinkti, koji drijemaju u pojedincima kao relikti primitivne epohe, razbuđuju”; pa je tako, ”poistovjećivanje skupnog uma s umom primitivnog naroda” potpuno opravdano.

Kao posljednju stavku u ovom pregledu predstava o narodu, možemo navesti standardnu sliku o radijskoj i televizijskoj publici. Ova ”virtualna gomila” dijeli bar neke karakteristike svog klasičnog pretka: Goebbelsovi slušatelji i gledatelji američke evangelističke televizije iznad svega su ”povodljivci”, naivčine u režimu ”instant mišljenja”, kako ga naziva Maurizia Salvati – za razliku od ”odloženog mišljenja” koje je bilo temelj predstavničke demokracije – i za ovo su skovani termini ”tele-populizam”, i kasnije ”cyber-populizam”.

Bilo u svojoj čestitosti ili u demonskoj inkarnaciji, narod je proživio ”dugo devetnaesto stoljeće”. Do Drugog svjetskog rata, uključujući i ratno razdoblje, ”narod” i ”narodno” ostali su ključne kategorije na obje strane Atlantskog oceana. U Europi, crvena nit povezuje prve riječi Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789. – ”Predstavnici francuskog naroda, obrazovani kao Narodna skupština” – francuski Narodni front iz 1936., i prvi član talijanskog ustava iz 1947.: ”Suverenost pripada narodu.” U Italiji, čak je i Partito Popolare (1919) Don Luigija Sturza bio dio ove struje: simptomatično, upravo su preko kategorije ”naroda” katolici pokušali ponovno ući u nacionalnu političku arenu poslije Prvog svjetskog rata.

Sve do Hladnog rata, ove kategorije su bile presudne i u američkoj povijesti. ”U prvim desetljećima dvadesetog stoljeća, Demokratska stranka je bez ustezanja prihvaćala ekonomski populizam”, ističe politički ekonomist Robert Reich. U predizbornoj kampanji 1936., ”Roosevelt je upozoravao na ‘ekonomske rojaliste’ koji su upregnuli čitavo društvo u svoju službu: ‘Radno vrijeme, plaće koje su ljudi primali, uvjeti njihovog rada – sve je to bilo izvan kontrole ljudi i nametano od strane ove nove industrijske diktature’”. U svom posljednjem predizbornom govoru u Madison Square Gardenu, Roosevelt je rekao: ”Kažu da oni na socijalnoj pomoći nisu samo bez posla – nego da su bezvrijedni”; ali ”vi i ja ćemo nastaviti odbacivati ovakvu ocjenu naših nezaposlenih sugrađana”. Malo dvosmislenije, možda, on primjećuje, ”znamo da je vladavina organiziranog kapitala podjednako opasna kao vladavina organizirane rulje.”

”Sloboda” i njezina suprotnost

Od kraja 1940-ih naovamo, diskurzivni registar je radikalno izmijenjen. Zanimljivo je primijetiti kako kategorija ”naroda” gubi svoju središnju ulogu u političkoj borbi. Zalazeće zvijezde sa Sunset Boulevarda nekad su odlazile na turneje po Japanu; nešto se slično događa s političkim kategorijama – kada devalviraju, otpremaju ih u Treći svijet. U poslijeratnom razdoblju, barem do 1970-ih, ”narod” je ostao moćna odrednica isključivo u kontekstu ”oslobodilačkih frontova”, bilo narodnih ili nacionalnih, koji su spajali višeklasne koalicije. Njegov nestanak s političkog radara metropola ne može se pripisati dematerijalizaciji samog naroda – kao što ni poslije 1989. brisanje riječi ”klasa” nije zaista ukinulo postojeće društvene klase – već Hladnom ratu i usponu nove paradigme političkog pravovjerja. Jedno od dostignuća ove paradigme, pored ”totalitarizma”, bio je termin ”narod” i njegovo utemeljivanje u teoriju ”suprotnih ekstrema”.

Politički termini, kako je tvrdio Pierre Bourdieu, moraju se promatrati ne samo kao oruđe, već i kao ulog u političkoj borbi. Kad su u osamnaestom stoljeću Voltaire i Diderot prisvojili svjetlo i jasnoću – definirajući sami sebe kao ”prosvijećene” i bacajući svoje protivnike u ”srednjovjekovni” mrak – oni su već dobili bitku. Na nižoj ravni, isto se dogodilo i 1970-ih, kada su nouveaux philosophes zauzeli ”novo” i protjerali svoje protivnike u ”staru” prošlost. (Na još nižoj razini, gradonačelnik Firence Matteo Renzi pokušava nešto slično svojim izjavama o bacanju sadašnjeg rukovodstva Demokratske stranke u ”staro željezo”, namijenivši tako ovoj stranci ulogu otpada.) Za vrijeme Hladnog rata, zapad je prisvojio riječ ”sloboda”: stanica koja je emitirala propagandu na istok zvala se Radio Slobodna Europa, a najpopularniji od svih tekstova sovjetskih bjegunaca bio je Biram slobodu (1946) Viktora Kravchenka. Zapad je sam sebe definirao kao ”slobodni svijet”, dok je sovjetski blok sa svoje strane zauzeo riječi ”narod” i ”narodno”, kao u narodnim demokratskim republikama istočne Europe. Kao posljedica toga, ovaj epitet je postao još rjeđi na zapadu, jer se ”narodno” odnosilo na ono što se krilo iza željezne zavjese. Dovoljno je pomisliti na sumnju koju je u SAD-u izazivala Allendeova stranka Narodno jedinstvo u Čileu. Na zapadu, narod je guran na marginu političkog diskursa. Ono što je Roosevelt zvao ”američkim narodom” prekršteno je u ”srednju klasu”.

Danas, iako je njegova poruka vrlo slična idejama 19-ostoljetnih populista, čak se ni pokret Occupy ne poziva na narod. Štoviše, zaprepašćujuće je koliko rijetko politički akteri koji su definirani kao populisti koriste ovaj izraz. Mnoge su knjige napisane o Berlusconijevom populizmu, ali njega ćete rijetko čuti da govori o ”narodu”; kako mi se čini, ni Beppe Grillo ništa češće ne upotrebljava ovu riječ. Tu dolazimo do srži problema: kako to da političke ličnosti koje nikad ne spominju narod mogu biti definirane kao populisti? Naravno, iako je ovaj termin marginaliziran, kulturni stav koji je puštao korijene milenijima – preziranje plebsa i njegovih vulgarnih političkih opredjeljenja – nije nestao. Nije nestala ni kontradikcija između interesa ”malih ljudi” i ”debelih ljudi”, da upotrijebimo izraz srednjovjekovnih zajednica. Došlo je do bitnog negativnog prevrednovanja koncepta ”populizma” kakav su za sobom ostavili 19-ostoljetni politički pokreti i filozofija New Deala. Kako se to dogodilo?

Kovanje nove karike

Središnja teza ovog rada je da sustavna upotreba termina populizam predstavlja poslijeratni fenomen koji se razvijao upravo proporcionalno nekorištenju termina ”narod”: što je narod periferniji u političkom diskursu, utoliko populizam postaje središnjiji. Bibliotečne baze podataka u zaprepašćujućoj mjeri potvrđuju ovaj iskaz. Ovdje sam se odlučio za bibliotečnu mrežu Kalifornijskog sveučilišta jer, za razliku od mnogih drugih institucija, njezina baza podataka obuhvaća članke iz stručnih časopisa, koji se ne pojavljuju u drugim katalozima u inicijalnoj pretrazi. Rezultati su u najmanju ruku zanimljivi. Od 1920. naovamo, katalozi Kalifornijskog sveučilišta sadrže 6.200 jedinica o ”populizmu”, ali više od polovice njih potječe iz posljednjih trinaest godina, a samo 53 naslova objavljeno je prije 1950. Godine. U poslijeratnom razdoblju, svako desetljeće izbacuje približno dvostruko više radova od prethodnog. U pitanju je eksponencijalni rast, jer je produkcija iz posljednje tri godine skoro jednaka produkciji iz 70-godišnjeg razdoblja od 1920. do 1989. Eksponencijalna difuzija diskursa o populizmu bez sumnje predstavlja poslijeratni fenomen i nastavila se s istim ubrzanjem od raspada Sovjetskog Saveza. Podjednako su zaprepašćujući podatci (u manjem obimu) o kombiniranim terminima ”fašizam i populizam”. Prvi zabilježen slučaj je zbirka članaka u čast jednog ekonomista, Wesleya Claira Mitchella (naslov se pojavljuje dvaput, u dva različita izdanja). Iz pedesetih godina pronalazimo jedan jedini članak, ”Ezra Pound, fašizam i populizam” autora Williama Tuckera, u Journal of Politics, koji se također pojavljuje dvaput. S druge strane, šezdesetih, kombinacija ova dva termina je sasvim uobičajena, i naslovi se umnožavaju. Što se dogodilo u međuvremenu?

Pedesetih godina prošlog stoljeća, u Sjedinjenim Državama je došlo do velikog naleta povijesnog revizionizma, s takozvanim hladnoratovskim liberalima na čelu, koji su počeli opisivati američki populizam devetnaestog stoljeća kao protofašistički pokret, i vremenom populizmu prilijepili pejorativno obilježje (danas široko prihvaćeno), šireći ovu konotaciju prvo u kvalitetnom tisku, zatim u masovnom tisku i konačno u žargonu političkog života. Bibliografija ove operacije je ogromna. Arthur Schlesinger se može smatrati začetnikom, sa knjigom The Vital Centre: The Politics of Freedom iz 1949., na samom početku Hladnog rata. Tu je prvi put iznijeta teorija da su fašizam i komunizam oprečni ali slični, u smislu da su oba sustava ”totalitaristička”. Ovu ideju su razvili liberalni povjesničari koji su promovirali tezu da je radikalna desnica pedesetih godina bila populistička, i obrnuto, da je 19-ostoljetni populizam sadržao fašističke elemente. Paradigmatična za prvi stavak je knjiga koju je uredio Daniel Bell 1955. godine, The Radical Right, izvedena iz simpozija održanog 1954. na Sveučilištu Columbia na temu makartizma, za koji je ponuđeno populističko tumačenje.Pored Bellovog članka, ključne eseje u The Radical Right napisali su Seymour Martin Lipset i Richard Hofstadter.

Ako ne glavni majstor populističkog revizionizma, Hofstadter je svakako bio njegova istaknuta ličnost, prije svega zbog svoje čuvene knjige The Age of Reform (1955), gdje na samom početku ističe: ”Ispostavilo se da sam bio kritičan prema populističko-progresivnoj tradiciji – više nego što bih bio da sam ovaj rad pisao prije petnaest godina.” Hofstadter predstavlja sebe kao ”internog kritičara”, koji osigurava protutežu ”popustljivosti” liberala. On izlaže razvoj događaja u 19. stoljeću, ali s pogledom na sadašnjost, jer smatra da je Narodna stranka iz 1890-ih ”samo pojačan izraz, u danom vremenskom trenutku, jedne vrste narodnog impulsa koji je endemski u američkoj političkoj kulturi”. Zatim slijedi optužnica: ”Vjerujem da je populističko razmišljanje preživjelo do naših dana, dijelom kao jedna struja provincijskih netrpeljivosti, narodnog i ”demokratskog” buntovništva i podozrivosti, kao i nativizma”. Ovo nije baš plebs, ali smo vrlo blizu izgredničkog ponašanja svjetine.

Potez koji omogućava Hofstadteru da poveže progresivistički populizam devetnaestog stoljeća s hladnoratovskom desnicom podrazumijeva inverziju perspektiva: ”Utopija populista bila je prošlost, a ne budućnost”. Otud to i nije bila samo utopija – dakle neostvariva – nego povrh toga i reakcionarna utopija, iako Hofstadter priznaje da se ”oni nisu služili tim rječnikom”.Drugi potez se sastoji u svođenju klasne borbe na teoriju zavjere: ako ogromna većina mora trpjeti, to je zbog zavjere jednog postotka. Otud optužba koja će proganjati sve osumnjičene za populizam do današnjih dana – da isuviše pojednostavljuju realnost: ”Problemi s kojima su se populisti suočili postali su obmanjivo jednostavni: pobjeda nad nepravdom, rješenje za sve društvene probleme, ovo se svodilo na obračun s jednom relativno malom ali strahovito snažnom interesnom skupinom, silom kapitala.”

Konačni, najotrovniji napad predstavljalo je Hofstadterovo etiketiranje 19-ostoljetih populista kao antisemita: ”U najvećoj mjeri, populistički pisci bili su ti koji su identificirali Židova sa zelenašem”, što je bio ”ključni motiv američkog antisemitizma tog doba”. Ovo je optužba koja još uvijek visi nad glavama onih koji su danas osumnjičeni za populizam. Da budemo jasni: imajući u vidu maglovitost i neodređenost populističke etikete, i imajući na umu heterogenost pokreta i stranaka kojima se ta etiketa priljepljuje, očigledno je da među pokretima optuženim za populizam ima nekih koji su zaista antisemitski (ali i obrnuto je točno). Zapravo, Hofstadterova optužba zasniva se na vrlo ograničenim dokumentarnim dokazima. U kampanji 1896., narodnjački predsjednički kandidat Demokratske stranke, William Jennings Bryan, izjavio je:

”Naši su nas protivnici ponekad pokušali prikazati kao da napadamo jednu rasu kada osuđujemo financijsku politiku koju promoviraju Rothschildi. Ali to nije istina, mi smo jednako protiv financijske politike J. P. Morgana koliko smo protiv financijske politike Rothschilda. Mi ne napadamo rasu; napadamo pohlepu i gramzivost, koji ne poznaju ni rasu ni vjeroispovijest. Ja ne znam nijedan sloj našeg naroda koji uslijed svoje povijesti može više suosjećati s izmučenim masama u ovoj kampanji, nego što to može hebrejska rasa.”

Ali važno je to da će svaki pokret optužen za populizam od tada biti obilježen sumnjičenjem za antisemitizam. Hofstadter sigurno nije jedini koji će populizam nazvati ”fašističkim” a fašizam ”populističkim”. Ali on je najbolji primjer te pojave, i upravo je pod njegovim utjecajem ovaj novi imidž populizma uspostavljen kao novo pravovjerje u međunarodnim akademskim krugovima; djelomično i preko simpozija na LSE-u o populizmu 1967., ranije spomenutog, čiji je Hofstadter bio jedan od glavnih promotora. Od tog doba do danas, njegovo viđenje populizma ostalo je dominantno u političkim znanostima.

Neimenovana grozota

Tako je do kraja 1960-ih populizam već stekao sve negativne konotacije koje je zadržao do dana današnjeg. Može se reći da je to završena stvar: populistički političar je onaj koji se poziva na narod, uzdiže narod i podilazi narodu – koji se nikad ne spominje – ali je diskreditiran svim negativnim karakteristikama koje mu pripisuje drevna tradicija – negativnost oličena u ”populističkim” političarima koji navodno zastupaju ovu neimenovanu grozotu.

Prije svega, ovaj novi osjećaj za populizam bio je savršen za izgradnju mosta koji povezuje komunizam i fašizam. Značaj ovog hladnoratovskog oružja u političkom arsenalu ne može se precijeniti. Prije toga, moć dominantnih klasa u (najčešće parlamentarnim) buržoaskim režimima bila je u izravnom sukobu s ”opasnim klasama”. Sada je ona predstavljena kao jedini slobodni demokratski poredak u povijesti čovječanstva, opkoljen i ugrožen sa svih strana, prinuđen da se s jednakom žestinom brani i od fašista i od komunista. I to je bila nova konstrukcija Hladnog rata: umjesto da fašiste shvate kao prijetnju, talijanski i njemački establishmenti su im zapravo pomogli da dođu na vlast; talijanski fašizam imao je odličan tretman u tisku i moćne političke saveznike u anglo-američkim demokratskim državama 1930-ih. Upravo je Hladni rat iznjedrio kontrast ”slobodni svijet – totalitarizam”.

Ovo novo značenje populizma à la Hofstadter poslužilo je kao savršena crtica između dva totalitarizma. Prvo, kao ”utopija prošlosti”, povezalo je povijesnu prijetnju fašizma i nadiruću, buduću opasnost komunizma. Zatim, populizam je proglašen inherentno autoritarnim. Nije slučajno plebiscit, institucija koja je najbliže povezana s populizmom – populisti se smatraju najistaknutijim pobornicima ”plebiscitarne demokracije” – jedini zadržao jasnu vezu sa svojim ”plebejskim” podrijetlom (plebs: običan narod; scitum: dekret). Populizam je navodno autoritaran jer je neimenovani entitet koji ga podržava – ponovno, nepromjenjivi narod – autoritaran. Navodna sklonost naroda ka despotizmu još jedan je klišej preuzet iz klasične tradicije. Za Aristotela, tamo gdje je narod suveren, on postaje ”despotski”, i ”ova vrsta demokracije je prema drugim demokracijama ono što je tiranija prema drugim oblicima monarhije”. Giambattista Vico je sistematizirao ovaj ciklus demokracije i tiranije, vječito vraćanje despotizma, kada je (nekoliko godina prije odrednice o ”narodu” u Enciklopediji) sumirao Aristotela u knjizi Scienza nuova:

”U početku, ljudi žele zbaciti represiju i traže jednakost: pogledajte plebejce koji žive u aristokratskim uređenjima, koja na kraju postaju demokratska. Zatim, nastoje nadmašiti svoje susjede: pogledajte plebejce u demokratskim zemljama koje se kvare i postaju oligarhijske. Na kraju, oni traže da se stave iznad zakona: pogledajte anarhiju nekontroliranih demokracija. To su zapravo najgori oblici tiranije, jer tirana ima onoliko koliko ima drskih i raspusnih ljudi u gradovima. U tom trenutku, plebejci postaju svjesni svojih nedaća i kao lijek traže spasenje pod skutom monarhije.”

Ova teza sadrži skrivenu implikaciju: na posljetku, demokracija uvijek sadrži klicu buduće tiranije. Novom strategijom o ”dva totalitarizma”“ ne poriče se da populističke težnje korespondiraju s iskrenom željom za demokracijom, naprotiv, potvrđuje se da te težnje naginju ka despotizmu upravo zbog toga. U populizmu (čitaj: narodu) krije se klica totalitarizma. Analiza semantičke krive populizma pojašnjava ono što na prvi pogled djeluje kao njezina neobjašnjiva aporija – po bezbrojnim politolozima – naime, da ima ”desničarskih” i ”ljevičarskih” populizama, ”reakcionarnih” i ”progresivnih” populizama, ili da jedan isti populizam može biti desničarski u nekim aspektima i ljevičarski u drugim, reakcionaran i progresivan. Ali zapravo, nova semantička domena populizma je konstruirana upravo kako bi povezala ove suprotne kategorije. Njegova politička upotrebljivost sastoji se u tome što omogućava izjednačavanje pokreta sa naizgled suprotnih krajeva političkog spektra.

Simetrični ekstremi

Zašto je onda hladnoratovska definicija populizma ne samo nadživjela raspad SSSR-a nego se i nastavila eksponencijalno širiti u proteklih četvrt stoljeća? Ovdje tvrdim da je diskurs o ”dva totalitarizma” prenijet u ”teoriju ekstrema”. Prema ovoj ideji, politički legitimitet normalno počiva na isključivanju ekstrema iz spektra. Kao u nekim statističkim prosjecima, krajnje vrijednosti se isključuju jer se smatraju ”abnormalnim”, tako da pravila demokracije vrijede samo unutar ”neekstremističkog” prostora. Danas ideja o simetričnom ekstremizmu djeluje sasvim logično. Ali to nije bilo tako 1970. godine, kada je milanski prefekt Libero Mazza predstavio izvješće pod naslovom ”Stanje javnog reda u pogledu izvanparlamentarnih ekstremističkih skupina”, gdje je iznio ideju o ”suprotnim ekstremima”. Ljevica je odmah zatražila njegovu ostavku: u to vrijeme bilo je nezamislivo da političke stranke koje su sudjelovale u partizanskoj borbi, pa čak i bile proganjane od fašista, budu izjednačavane sa fašistima.

Ali ono što je tada bilo nezamislivo – za neke čak i skandalozno – danas je postalo opće mjesto. Današnja upotreba ”populizma” počiva na ideji centra protiv ovih oprečnih ekstrema. Prijelaz s ”dvostrukog totalitarizma” nije bio očigledan: hladnoratovski liberalizam se pozicionirao kao ”vitalni centar”, ali u svjetsko-povijesnom smislu; diskurs suprotnih ekstrema je operacija namijenjena svođenju legitimne političke aktivnosti na zadani okvir. Danas, izbor koji se nudi biračima više nije izbor između desnice i ljevice, nego između desnog i lijevog centra. Razlika među ovim diskursima postala je očigledna krajem devedesetih, kada se Arthur Schlesingerobrecnuo na Clintona zbog njegove sve češće upotrebe konstrukcije ”vitalni centar”, pišući u časopisu Slate:

”Kada sam 1949. napisao knjigu kojoj sam dao naslov Vitalni centar, ”centar” koji sam imao u vidu bila je liberalna demokracija, nasuprot njezinim smrtnim neprijateljima – fašizmu s njezine desne i komunizmu s njezine lijeve strane. Ovu konstrukciju sam koristio u globalnom kontekstu. Predsjednik Clinton je koristi u unutarnjem kontekstu. Što on pod njom podrazumijeva? Njegovi obožavatelji iz Vijeća demokratskog rukovodstva vjerojatno se nadaju da misli na ”srednji put”, koji oni smještaju malo bliže Ronaldu Reaganu nego Franklinu Rooseveltu. Po mom mišljenju, kao što sam i drugdje govorio, srednji put definitivno nije vitalni centar. To je mrtvi centar.”

Šesnaest godina kasnije, ”mrtvi centar” ne samo što je živ i zdrav, nego i uživa skoro apsolutnu vlast. Definiranje centra, naravno, ovisi od definicija desnice i ljevice, koje su relativne i vremenom se pomjeraju duž političke ose. Početkom sedamdesetih, Nixon je predložio zakon o zdravstvu koji su demokrati odbili jer je bio previše ”desničarski”; međutim, taj zakon je bio mnogo ”ljevičarskiji” od paketa koji je 2010. uveo Obama, koji je osporavan zato što je previše ”ljevičarski”. U međuvremenu, politička osa se pomjerila udesno, tako da se centar nalazi tamo gdje je nekad bila desnica. Isto pomjeranje se odigralo u Europi: program ”Agenda 2010” njemačkog SPD-a je 2003. godine bio primjetno desniji od politike koju je provodio Helmut Kohl; u Italiji, ”centralno lijeva” Demokratska stranka brani pozicije koje su mnogo desnije od stavova Demokršćanske stranke.

Novi oligarhijski poredak

Kao mjeru toga gdje se centar, po nekim tvrdnjama, danas nalazi, možemo uzeti slučaj ”centrista” Billa Clintona, čiji su sljedbenici nazivani ”Rubin-demokratima”, prema njegovom ministru financija, bivšem potpredsjedniku Goldman Sachsa i članu upravnog odbora Citigroupa: dakle, glasnogovorniku interesa krupnog bankarstva. Činjenica da se jedna administracija koja je vrlo prisna sa najmoćnijom bankom svijeta – s ”organiziranim kapitalom”, kako je govorio Roosevelt – može smatrati ”centrističkom”, da ne kažemo ”trećeputaškom”, mnogo govori o prethodnom političkom pomjeranju.Rubin-demokrati služe kao vrlo plastičan primjer nekih dugoročnih tendencija koje traju od 1989.

Prvo, društvene klase su postale nespomenjive, baš kao i narod. Barem na razini diskursa, politički prijedlozi se više ne zasnivaju na materijalnom interesu sukobljenih društvenih skupina. Naravno, ova ”dezinteresnost” je podvala: konkretni interesi skupina i klasa se naravno štite, iako prolaze neimenovani, pod krinkom općeg interesa – kao, na primjer, u cilju ”oporavka državnih financija”. Cameron i Osborne provode mjere koje bi se nekad definirale kao otvoreno ”prokapitalističke”, u ime nedostižnog uravnoteženog proračuna. U Europi, klase su nestale iz javnog govora više nego u SAD-u, gdje društveni karakter različitih biračkih tijela ostaje jasan i gdje se izraz ”klasna borba” još uvijek koristi bez mnogo zadrške – doduše, ovih dana ga najčešće koriste republikanci; Paul Ryan, republikanska zvijezda u usponu, optužio je 2011. Obamu za ”klasni rat”. Na mnogo iskreniji način, Warren Buffett, četvrti najbogatiji čovjek na svijetu, rekao je novinaru New York Timesa: ”Sigurno da postoji klasni rat, ali agresor je moja klasa, bogataška klasa, i mi pobjeđujemo.” Jedna od nagrada za pobjedničku stranu – i istovremeno, jedno od oruđa kojima se postiže pobjeda – je pravo na prisvajanje ”centra” terena.

Drugo, ”negativna vlast” – to jest moć sprječavanja, nadgledanja i evaluacije – drastično se povećala. Nadia Urbinati je navela ”sveprisutnu moć tržišta” kao možda najutjecajniju suvremenu negativnu vlast, zbog ”njezine sposobnosti da prisvoji legitimitet zabrane političkih odluka u ime navodno neutralnih pa čak i prirodnih pravila”.Posljednjih godina, ”neovisne” središnje banke i međunarodne financijske institucije značajno su proširile vršenje negativne vlasti: MMF, Svjetska banka, STO i Europska središnja banka ocjenjuju i zabranjuju nacionalne ekonomske propise u skladu sa svojim ”stručnim” mjerilima. Procjene bonitetnih agencija, koji su pravno gledano privatne institucije, imaju odlučujući utjecaj na život svih građana. Nijedan Grk, Španjolac ili Talijan nikada nije izabran za člana upravnog odbora agencije Moody’s; međutim, hoće li taj građanin ili građanka biti liječeni od tumora, hoće li njihovo dijete moći upisati fakultet, možda će ovisiti upravo od ove agencije.

Treće, obim demokratskog odlučivanja drastično je sužen. Većina državnih ekonomskih, fiskalnih, rashodnih i socijalnih odluka sada je izvan dometa naroda; umjesto toga, njih oblikuju i konačno nameću vanjski okviri ”negativnih vlasti”. U drugom potezu, koji bismo mogli nazvati nametanjem unutarnjih granica kroz širenje doktrine o dvostrukim ekstremima, jedini izbor koji preostaje je između ”centralnog desnog centra” i ”centralnog lijevog centra” – to jest, između dvije bitne identične politike. Maksimalna alternacija kojoj ova vrsta uređenja teži je koalicija dviju stranka koje se smjenjuju na vlasti. U stvarnosti, današnja državna uprava – taj neopisivo birokratski neologizam – nije samo dvostranačka već trostranačka, gdje treći element čine negativne vanjske vlasti. U tom smislu je simptomatična izjava bivšeg guvernera njemačke Bundesbanke, Hansa Tietmeyera, koji je 1998. pohvalio vlade država jer više vjeruju ”trajnom plebiscitu globalnih tržišta” nego (implicitno manje kompetentnom) ”plebiscitu glasačke kutije”.

Sve u svemu, od kraja Drugog svjetskog rata, na zapadu je konsolidiran oligarhijski sustav, kako u društveno-ekonomskom tako i u političkom smislu. Ovaj prvi je privukao više pozornosti, budući da je raspodjela bogatstva postala još neravnopravnija, pa je i autentična bogataška oligarhija izašla na vidjelo. U Sjedinjenim Državama je 2007. godine 1 posto stanovništva posjedovao 35 posto ukupnog bogatstva, dok je sljedećih 19 posto posjedovalo 51 posto bogatstva, što znači da se u vlasništvu gornje petine stanovništva nalazilo 85 posto bogatstva, dok je za preostale četiri petine ostajalo samo 15 posto. Međutim, isto tako imamo posla sa oligarhijom u formalno političkom smislu, jer za elite sve češće ne vrijedi isto pravno uređenje kao za ostatak stanovništva. Jedan od vodećih talijanskih pravnika je istaknuo da ”iza bauka populizma vreba opasnost oligarhijske degeneracije ustavne demokracije“. Samo što ova degeneracija više nije opasnost, ona je realnost.

Za elite već sada vrijedi mnogo labaviji porezni režim. Warren Buffett (čije se bogatstvo procjenjuje na oko 50 milijardi dolara, plus ili minus deset, u ovisnosti od burzovnih fluktuacija) ponovno koristi svoj imunitet da otkrije da se na njega primjenjuje stopa poreza koja je više nego upola manja od stope koju moraju platiti njegove tajnice. Ono što je za obične građane kazneno djelo kažnjivo zatvorom, za elite je postalo prekršaj za koji se može platiti novčana kazna. Tako je u prosincu prošle godine HSBC pristao platiti kaznu od 1,92 milijarde dolara za pranje ogromne količine novca meksičkih trgovaca drogom – što je zločin za koji bi direktori ove banke morali dobiti duge zatvorske kazne. Poslije doktrine banaka prevelikih da propadnu, sada smo dobili doktrinu banke ”prevelike da joj se sudi”.Režim je u tom smislu strogo oligarhijski, jer postoje dva zakona: jedan za obične građane, drugi za moćnu šačicu ljudi.

Od financijske krize, sve se češće poseže za izvanpredstavničkim tijelima, kao u Italiji, koja je prvo vladu povjerila ”tehnokratima” a zatim vijeću ”mudraca”. Tehnokratsko nestrpljenje prema pravilima demokracije, koje je kompulzivno, izbija iz intervjua sa Montijem: ”Oni koji upravljaju državom ne smiju sebi dozvoliti da ih potpuno sputaju parlamentarci.” Ovo ograničenje se ogleda i u delegitimiranju svake kritike kao ”neodgovorne” – ili ”populističke”, što je postalo sinonimno. U najkraćem, jedina odgovorna kritika je ona koja ne kritizira; jedina primjedba je sporazumna primjedba; jedina alternativa je prihvaćanje. Najokrutniji primjer su Španjolci koji su izbačeni iz svojih kuća i još se usuđuju prosvjedovati pred kućama ljudi na koje žele uperiti prstom. Takav oblik prosvjeda se zove escrache. To su mirni, nenasilni prosvjedi ljudi koje je kriza ostavila na ulici. Ali pogledajte kako su oni sotonizirani. Za zastupnicu stranke ironičnog naziva Partido Popular (PP), Evu Durán, ”escrache prosvjedi sliče na ono kad su nacisti obilježavali kuće”, dok je generalna tajnica PP-a, Maria Dolores de Cospedal, stigmatizirala ove prosvjede kao ”čist nacizam”, a nenaoružane prosvjednike nazvala zarobljenicima ”totalitarnog, sektaškog stanja svijesti”.

Parabola populizma

U širem kontekstu, i najmanje odstupanje od centrističkog obrasca odmah se karakterizira kao razbojničko i nasilničko, u operaciji verbalnog terorizma koji je zaista nasilan. Na kraju, talijanski Pokret pet zvjezdica je najuzornija i, na neki način, najumjerenija sila političkog prosvjeda novijeg doba: on se izražava sudjelovanjem na izborima, i zapravo se može kritizirati za nezasluženu kanonizaciju parlamentarne demokracije. Njegovi zahtjevi nisu ”ekstremistički”; u njemu nema ničeg ”boljševičkog” ili ”fašističkog”. Što je populističko u tome što tražite nacionalizaciju jedne propale banke (Monte dei Paschi di Siena) ili što dovodite u pitanje zajedničku europsku valutu koja davi Italiju u najgoroj recesiji ovog stoljeća? Nije važno: takav ”populizam” je ”virus” koji može biti zarazan.

Već smo vidjeli da se Pokret pet zvjezdica karakterizira kao populistički usprkos činjenici da nikad ne izgovara riječ ”narod”. U stvari, njegovo biračko tijelo i publika nisu posebno plebejski; među njima ima vrlo malo nisko obrazovanih, dok je mali segment Talijana aktivnih na mreži neproporcionalno mnogo zastupljen. Pri tome, Pokret je prvenstveno popularan kod sekularnih građana i ne regrutira simpatizere među vjernicima. U najkraćem, nije obilježen plebejskim, fideističkim ili lakovjernim profilom koji bi trebao karakterizirati zastupnike populističke politike. Niti se može optužiti za ”tele-populizam”, a još manje za ”liberalno-medijski populizam”, imajući u vidu da je televizijska interakcija tabu za njegove simpatizere. Ali, kakve to veze ima? Berlusconi, koji se zasniva na televiziji, je populist; Grillo, koji prezire televiziju, isto je populist. Krajnje poniženje. Međutim, Pokret pet zvjezdica je dosad uspijevao izbjeći hvataljke lingvističke operacije ”populizma” koju su osmislili Hofstadter i njegovi jednomišljenici, utoliko što je izbjegao progonstvo na ekstremnu desnicu ili ljevicu.

Ovdje se završava parabola o ”populizmu”, u povijesnom trenutku kada razvijeni svijet grabi u oligarhijski despotizam, i u trenutku obnove sukoba oligarha i plebsa; kada se antinarodne mjere nameću istovremeno s brisanjem riječi ”narod” iz političkog rječnika, a svatko tko je protiv takvih mjera biva optužen za ”populizam”. Demoklastična pomama je takva da Umberto Eco sada optužuje čak i Perikla (495–25 p. Kr.) za populizam. Pa ipak, jedan od razloga zašto se sve više i više pokreta karakteriziraju kao ”populistički” je to što se antinarodne mjere umnožavaju. Hoćete zdravstvenu zaštitu za sve? Vi ste populist. Hoćete da vam mirovina bude vezana za inflaciju? Kakva populistička banda! Hoćete da vam djeca studiraju, a da sebi ne natovare doživotni dug? Znao sam da ste potajni populisti! Tako oligarhijske dvorske lude osuđuju svaki zahtjev naroda. Pa čak i dok lišavaju demokraciju svakog sadržaja, oni optužuju svakog tko se usprotivi ovom obesmišljavanju da ima ”autoritarne instinkte”, kao što se nenaoružane žrtve oduzimanja kuća optužuju da su nacistički krvnici.

Porast upotrebe termina ”populizam” od strane optimata tako otkriva skrivenu anksioznost. Kao što je preljubnik uvijek nepovjerljiv prema svom partneru, tako su i oni koji ruše demokraciju uvijek najspremniji u svemu vidjeti prijetnju demokraciji. Na taj način silna halabuka o populizmu odaje nelagodu, zaudara na pretjeranost. I najtiši žamor nepristanka pretvara se u znak za uzbunu, najavljujući zloslutnu grmljavinu koja prijeti prodrijeti do mirnih salona moćnika koji vjeruju da su sigurni, ali ipak nervozno proviruju iza zavjese i traže neki znak komeša li se narod: ”Vade retro vulgus!” Ili, kako bi danas rekli, ”Vraćaj se u stroj!”

 Izvor: Peščanik

Preveo na hrvatski jezik: Ivan Kraljević

Komentari

komentara