Posljednja politička šansa!

mile-lasic3006Meni je pripala zadaća da u ime Ekspertne skupine obrazložim dio preporuka koji se bavi odnosima Federacije BiH sa svijetom i tome dodam par načelnih opaski. Uz puni respekt činjenice da je samo država Bosna i Hercegovina međunarodno pravni subjekt, mi smo bili jedinstvenog mišljenja da je nužno ustavnopravno urediti procedure i procese koji vode i Federaciju, i BiH u cijelosti, ka europskim i euroatlantskim integracijama. Jer, tek u ovim ambijentima bit će moguće civilizirano rješenje i za bh. državno i bh. nacionalna pitanja.

Apeliramo i zbog toga na vas koji ste oboružani političkim legitimitetom da na naše preporuke gledate kao na inicijalnu pomoć za vašu odluku o pokretanju ustavne reforme koja bi Federaciju, a potom i cijelu zemlju zaputila naprijed, ka EU, ka izvjesnijoj budućnosti naše zemlje unutar ovoga kruga zemalja razvijenije političke kulture. Dakako, ovaj važan proces koji danas ozvaničujete mora se promatrati i kao šansa za izlazak iz ćorsokaka u kojem se nalaze i Federacija i cijela zemlja. Ma koliko ga pratila skepsa, ili sumnja pojedinih političkih aktera, ovaj se projekt može promatrati i kao smislen odgovor na nagomilana socijalna i politička nezadovoljstva građana. U svakom slučaju, naše se preporuke ne bi smjele zlorabiti za daljnja surova razračunavanja političkih stranaka, jer ona su i dovela do totalnoga zastoja na europskom i euroatlantskom putu. Preporuke imaju za cilj, pak, da okupe i integriraju, iniciraju, i u konačnici stimuliraju proeuropske reformske procese. One podrazumijevaju u najmanju ruku i ustavnu reformu i preispitivanje teritorijalne organizacije i izmjenu Izbornog i brojnih drugih zakona. Preporuke su u osnovi poticaj za suštinske reforme kojih može biti samo ako vi to budete htjeli. Iako u pojedinostima nisu „sveto slovo“, vjerujemo da su u njihovoj ukupnosti dobre i za Federaciju i cijelu zemlju. Ne budu li, pak, pretočene u ustavnu normu, čeka nas posve neizvjesna budućnost!

Izuzetno kompleksan i zahtijevan proces pristupanja Europskoj uniji podrazumijeva, naime, političku volju da se provedu auto-transformacije velikog formata tijekom preuzimanja “Akija” (Acquis communautaire), odnosno prilagodbe EU “onakvom kakva ona jeste”. Za približavanje i pristupanje EU neophodni su, pak, i zajednička jasna vizija i program integriranja i program usklađivanja zakonodavstva, s jasnom podjelom poslova i zadataka na svim razinama vlasti, što je drugo ime za funkcionirajući sustav koordinacije. U Bosni i Hercegovini se, nažalost, radi o egzemplarnoj nesposobnosti izgradnje zajedničke vizije o vlastitoj europskoj i euroatlantskoj budućnosti, te nesposobnosti izgradnje sustava koordinacije, pa posljedično i Programa integriranja (NPI) i Programa preuzimanja acquisa (NPAA), zbog čega se BiH anno Domini 2013 i definitivno našla na „slijepom kolosijeku“ glede europskih integracija. BiH nedostaje u ovomu momentu i volje i znanja i spremnosti za duboke ambijentalne reforme koje bi je učinile kompatibilnom s EU, koje bi omogućile dolazak pravnodržavnosti i u Federaciju i u BiH u cijelosti, a bez te auto-tranzicije nije moguće približiti se, a kamo li pristupiti EU. Tijekom procesa približavanja EU se, inače, radi i o preuzimanju acquisa, na jednoj, i o stupnjevitom prijenosu određenih zakonodavnih i izvršnih nadležnosti na EU, sukladno načelima o podijeljenom i prenijetom suverenitetu i višerazinskom upravljanju, na drugoj strani.

Tijekom preuzimanja „pravne stečevine“ važe, dakako, podjednaka pravila za sve zemlje pristupnice – „acquis“ se mora preuzeti i implementirati u cijelosti i bez zadrške. Takvo što nije posve sigurno moguće bez odgovornosti na svim razinama i bez osposobljene javne uprave za procese implementiranja, pregovaranja i pristupanja EU. Onomu tko razumije izloženu logiku procesa privođenja nove članice EU jasno je već da se naše preporuke moraju promatrati ne samo kao šansa za prvu poslijeratnu domaću demokratsku i proeuropsku ustavnu reformu u dijelu zemlje, nego u slučaju uspjeha i kao reformski proces koji ne može biti zaustavljen na entitetskim linijama razgraničenja, ako bi netko takvo što i htio. Uostalom, ako već ne može ova izložena logika, morala bi naše političare prisiliti socijalna i politička nezadovoljstva koja se valjaju trgovima bh. gradova da ovu reformu počnu misliti vlastitom, pa i svojom posljednjom političkom šansom!

U ime Ekspertne skupine apeliram, poštovani zastupnici, da prosto posvojite naše preporuke na način i u formi koju smatrate adekvatnom, te tako oficijelno otvorite proces ustavnog preustroja Federacije BiH. Uostalom, i na preporuke i na Ekspertni tim možete gledati kao na posredovanje i posrednike – one koji u ime struke, pravne i politološke, akademske zajednice i NGO-sektora pružaju „dobre usluge“ (engl. good offices), govoreći jezikom međunarodnog pregovaranja. Nuđenje „dobrih usluga“ je, naime, posebna metoda međunarodnog pregovaranja usmjerena na aktivno traženje rješenja nekog sukoba. U pravilu se pri angažmanu tzv. treće strane radi o intervenciji u momentu kad postaje očigledno da bez ove vrste posredovanja ne bi strane u konfliktu bile u stanju iznaći snage za kompromise koji su nužni. „Treća strana“ mora zbog toga biti nepristrana i neutralna, jer se nalazi u ulozi “fasilitejtora” (engl. facilitator), tj. onoga koji pruža „dobre usluge“. U svakom slučaju, naše preporuke nisu zamišljene da nanesu štetu bilo komu, nego da od njih imaju koristi svi građani i narodi u Federaciji. Onima kojima se neke preporuke ne dopadaju imaju, ili imat će prilike iznijeti svoju kontra-argumentaciju.

Nemojte zamjeriti, molim, što ću vam kao ljudima s političkim legitimitetom usuditi se preporučiti da budete vrlo savjesni i odgovorni, te okrenuti uspjehu, odnosno europskoj budućnosti naše zemlje. Pregovarači su, naime, često u dvojbi da li da vode tvrde pregovore, ili trebaju izbjeći konflikte s drugom stranom, čineći koncesije i ustupke. Svojedobno je na Harvardu razvijen model pregovaranja zasnovan na načelu da pregovaranje ne treba biti ni “tvrdo” ni “meko”, nego “i tvrdo i meko”, dakle usmjereno na traženje zajedničkih dobitaka, te da se zajednički utvrde fair standardi koji vode mogućnosti postizanja koristi ili dobitka za sve strane u pregovorima. I unutar tzv. unutarnjih pregovaranja moraju se koristiti metode koje koriste svima, jer omogućuju postizanje sporazuma. Da bi se u bilo kojim pregovorima postigao časni kompromis nužno je: a) uvažiti do moguće granice legitimne interese pregovaračkih strana; b) voditi pregovore tako da rezultiraju u pravednom i miroljubivom rješavanju konflikata; c) težiti rezultatima koji će ostvariti dugoročno dejstvo; i d) imati za posljedicu unapređenje odnosa između pregovaračkih strana.

Ekskurzija u svijet međunarodnog pregovaranja nije, dakako, puka profesorska egzibicija, nego je imala svrhu upozoriti kako umijeće pregovaranja podrazumijeva da se pregovori ne bojkotiraju unaprijed i na slijepo, te da se ne vode na osnovu čvrsto unaprijed zauzetih polaznih pozicija, nego da se vode što je moguće stručnije rasprave i o dobrim i lošim stranama, tj, razlozima “za” i “protiv” određenih rješenja. Otuda je moja molba svima vama – ne ukopavajte se u tzv. zakovane pozicije, bile one političko-ideološke, ili nacionalne provenijencije, jer tako smanjujete prostor za prilagođavanje pregovaračkom procesu. Ne inzistirajte, također, na nametanju vlastite volje drugome, jer tako smanjujute šanse da se suparnička strana mijenja. Umjesto „ukopavanja u pregovore“, potrebno je, dakle, težiti kompromisu i biti spreman na ustupke, kako bi se na kraju postigao prihvatljiv uspjeh za sve strane u pregovorima. Svaki demokratski političar znade – upozorio je svojedobno bivši njemački kancelar Helmut Schmidt – moram se upustiti u kompromise, jer bez principa kompromisa nisu mogući principi demokracije!

U Bosni i Hercegovini se tek treba učiti da bh. neupitna kulturološka pluralnost i očigledna višenacionalnost nisu drugo do datost, činjenice prema kojima se svi moraju odnositi s poštovanjem. Nije bh. postratna drama u tomu što smo zemlja s brojnim identitetima, nego što se ne umijemo gospodski i razumno nositi s tom činjenicom, što patimo od sindroma jednosti ili od sindroma nijekanja bliskosti među nama, što ne razumijemo filozofiju i praksu novih identiteta i višestrukih identiteta, što smo eutanizirani i onesposobljeni za kulturu alteriteta. Umjesto potrage za kulturom življenja u obzoru paradigme nenasilja, u BiH se, nažalost, i dalje skoro svi utrkuju da u miru dovrše ratove, to jest ostvare nemoguće ratne ciljeve. Krajnje je vrijeme, pak, da se u BiH odustane od ratnih retorika i ciljeva, te počne učiti upravljati našim razlikama, ma koje i kolike bile. Zbog toga je i u predstojećem pretakanju naših preporuka u ustavno-pravne norme, nužno se “staviti u tuđu kožu” (engl. put yourself in their shoes), odnosno razumjeti gledišta „druge strane“, pa izabrati put u pregovorima koji vodi računa i o sindromu “čuvanja obraza”(engl. face saving). Mi se kao Ekspertni tim možemo samo nadati da će se u Parlamentu FBiH prepoznati u našim preporukama uvažavanje i nacionalnoga i građanskoga i europskoga momentuma kao temelja za političku i kulturološku europeizaciju i Federacije i BiH u cijelosti.

I na samom kraju, usuđujem se u ime Ekspertne skupine zamoliti da se pri odabiru vaših odluka ne vodite ni emocijama ni predrasudama, ni željom za kontraproduktivnim „nadbijanjem“, majorizacijom i diskriminacijom, pogotovu ne ništenjem ili ponižavanjem bilo kojih identiteta, bili oni „stari“ – vjerski i nacionalni, ili „novi“ – politički i rodni. Uostalom, ukoliko ste u ma kojoj konstelaciji u većini, sukladno paradigmi nenasilja nemate veća prava, nego samo veću odgovornost prema onima koji su u manjini. Ukoliko budete tako radili tijekom predstojećih ustavnih promjena i druge biste poučili da je kompromis časna metoda političke borbe. Tako bismo se i mi u BiH počeli micati i ka kulturi međusobnog uvažavanja i konsensualnoj političkoj kulturi, koja je ključna metoda za održivi društvovni ugovor o opstojnosti bilo koje višenacionalne zajednice. Ove vrste zajednice, naime, opstaju na dužu stazu samo ako su izraz slobodne volje konstitutivnih sastavnica – slobodnih naroda, odnosno slobodnih građana tih naroda.
Po uzoru na EU, ili Švicarsku, primjerice, nužno je zbog toga raditi na stvaranju (drago)voljne političke zajednice, ili „voljne nacije“, ne niječući niti jedan bh. identitet. Drugog puta nema, ili se radi o „već viđenom“ u zloćudnim formama unitarističkih i secesionističkih tlapnji i iluzija. Uostalom, tako bismo se pripremali i za naše „jastvo“ u EU, u kojoj se punim plućima živi alteritet.

Hvala vam na pažnji…

Završna riječ člana Ekspertne skupine dr. sc. Mile Lasića na proširenoj sjednici Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH, 24. lipnja 2013.

Oslobođenje, 29. lipnja 2013. godine

Komentari

komentara