Postmoderna (ne)zavisnost Kosova

Posve je izvjesno, na Vidovdan anno Domini 2013. Srbija dobiva datum početka pregovora s Europskom unijom, pa ako i početkom sljedeće godine, a Kosovo pregovore s EU o Sporazumu i stabilizaciji, čime će se  skoro izjednačiti sa statusom kojeg ima Bosna i Hercegovina u odnosima s EU. I dok Srbija i Kosovo žure ka EU, BiH stoji u mjestu, šuška se i mogućim sankcijama za BiH. Istini za volju, u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, potpisanog između BiH i EU u lipnju 2008., dakle prije pet godina a da našom krivnjom nije do danas stupio na snagu u punom kapacitetu,  navedena je u članku 129 mogućnost i promptne suspenzije, što je za zeru blaže od trajnog otkazivanja ovog međunarodnog ugovora  u za to predviđenoj proceduri. Nitko se od pripadnika političke klase u BiH nije zbog ovoga ”Damaklova mača” po BiH ni počešao po glavi. No, vratimo se Srbiji i Kosovu, povodom radosnih događanja za obje zemlje, s ambicijom da objasnimo kako je uopće došlo do „postmoderne nezavisnosti Kosova“ prije pet i pol godina…

Piše: dr. sc. Mile Lasić

Ima tome više od pet godina od kada je Timothy Garton Ash u znakovitom tekstu “Najbolje rješenje za Kosovo je članstvo u EU – za Srbiju isto tako” (The best answer for Kosovo is EU membership – and for Serbia too, «The Guardian» 6. 12.2007. ) napisao:  ”Jednom, po svoj prilici u sljedećem desetljeću, dvije će europske države biti članice Europske unije. Zvat će se Srbija i Kosovo… Ljetopisci će zabilježiti da je nekoć jedna od tih država bila u sastavu druge. Ta Srbija, koja će postati dijelom EU-a, bit će ostatak, sjenka bivše Srbije, kao Austrija nakon Prvog  svjetskog rata. Na tom će putu biti proliveno puno krvi, znoja i suza (…a long vale of blood, sweat and tears).  U idućih nekoliko tjedana, kad pitanje nezavisnosti Kosova uzavre, sigurno bit će puno znoja i suza, ali možemo – uz sreću i prisebnost sviju strana – izbjeći novo krvoproliće. Konačni ishod neće biti savršeno pravedan – kao na idealnom sudu. Povijest tako ne radi; ona, u najboljem slučaju, daje grubu pravdu (rough justice), kratku raspravu. Stradali su i poginuli nevini Srbi, isto kao i nevini Albanci. Sjećam se kakva su odricanja trpjeli Albanci pod kandžijom (under the lash) Slobodana Miloševića. Na stolu mi leži hrpa mojih fotografija preseljenih obitelji, razrušenih domova, krvi u snijegu. Na ruševinama domova razgovarao sam s užasnutim majkama koje su izgubile svoje najmilije. Ali suosjećam i sa srpskim gubitkom. Ti prekrasni srpski pravoslavni manastiri, arhitektonski dragulji Dečana, Gračanice i Peći, bili su među prvim znamenitostima Balkana koje sam razgledao za vrijeme svog prvog putovanja onamo prije 30 godina. Oni pripadaju onoj vrsti znamenitosti koje smo u doba velike vjere nazivali Božjom zemljom. Uza sve zaštitne mjere propisane međunarodnim sporazumom o Kosovu one će sada biti otoci u drugoj državi, dostupne samo preko teritorija kojeg nastanjuju i nadziru ljudi koji, u krajnjem slučaju, ipak ostaju neprijateljski raspoloženi… Ne znam kako naći povijesnu ravnotežu koja bi nudila pravedan ishod. A to, tko i uz kakve uvjete ima pravo na samoodređenje (right to self-determination), već 160 godina je zagonetka koju liberali odgonetavaju. Ali dvije stvari mogu iznijeti sa sigurnošću. Prvo, čovjek koji snosi najveću odgovornost za taj srpski gubitak je Slobodan Milošević – možda gori u paklu (may he rot in hell) – kojeg su nadahnjivala dva ratna zločinca koji su još na slobodi: Karadžić i Mladić. Nikad neću zaboraviti riječi melankoličnog monaha koje mi je rekao u manastiru Dečani svega nekoliko dana nakon što je u ljeto 1999. godine NATO istjerao srpsku vojsku s Kosova. Milošević, rekao je taj srpski pravoslavni monah, “ne samo da je izgubio Kosovo, nego je i savršeno razorio svoj vlastiti narod – fizički i duhovno”. Drugo, što mogu sa sigurnošću reći, je to da će takav ishod biti najmanje zlo – ne samo za Kosovo, nego i za Srbiju. Srbija nema realni suverenitet nad Kosovom od proljeća 1999., izuzmemo li područja sjeverno od rijeke Ibar koja kontroliraju Srbi. U srcu većina Srba zna da je Kosovo izgubljeno, ali gotovo nitko od srpskih političara to neće javno priznati. Zato je Kosovo gnojna rana na srpskom političkom tijelu (a festering wound on the Serbian body politic), što priječi lokalne političare, činovnike i novinare da se usredotoče na ono što je stvarno važno za blagostanje njihovog naroda. Da, to je amputacija, ali nekad je, čak i u XXI. stoljeću medicinske tehnologije, za pacijenta bolje da mu uklone oštećeni i gangrenom zahvaćeni ud…»

Dakako, srpska politika nije bila spremna u to vrijeme pojmiti da je Kosovo već dugo vremena bilo izgubljeno za Srbiju. Uoči samog međunarodnog priznanja Kosova od strane velikog broja zemalja EU (i SAD…) – stoji u mojim berlinskim zabilješkama – tada  mlađahni MIP Srbije Vuk Jeremić je u razgovoru s njemačkim MIP-om  i vicekancelarom Frank-Walterom Steinmeierom  i dalje pozivao na nastavak pregovora o statusu Kosova. Već je tada je, vjerojatno,  i njemu samomu moralo  bilo jasno da poslije višegodišnjih jalovih pregovaranja, posebice poslije propalog posredovanja «trojke» (SAD, Rusija, EU) neminovno slijedi odluka i to  u korist  kosovske nezavisnosti.

«Kompromis je ključ svih elemenata budućeg statusa Kosova», vapio je prosto u Berlinu srpski MIP, uz upozorenje da bi svako nametanje odluke o statusu dovelo u pitanje i međunarodni angažman u pokrajini. Beograd  nije u tom momentu bio, naime,  protiv EULEX-krizne misije EU na Kosovu, ali je smatrao da joj legalni okvir može podariti samo Vijeće sigurnosti UN. Sukus tadašnje Jeremićeve  berlinske priče je bio – Srbija hoće u EU, ali nije spremna ustupiti Kosovo! Tadašnji njemački MIP i vicekancelar Steinmeier je Jeeremiću već tada suho uzvratio da se dospjelo u fazu u kojoj «povijest ne možemo zaustaviti». Time je implicite ukazao i na spremnost Njemačke i najvećeg dijela EU da prizna samoproglašenje nezavisnosti Kosova, nakon što to učine SAD, o čemu, kako je već na glas spekulirao  New York Times, postoji interni dogovor između Busha i Merkelove. Budući status (bivše) srpske pokrajine Kosovo i približavanje Srbije Europskoj uniji i jesu bili glavne teme ovih razgovora u Berlinu, jer se o njima i  ne može odvojeno razgovarati. Njemački MIP je upozorio da se mora u svakom slučaju izbjeći nasilje. Pri tom je mislio na angažiranje srpske vojske i policije u dijelovima Kosova, a to upozorenje su Srbi i ispoštovali, što je možda i najvažnije uočiti u cijelom ovom cirkusu. Obrukali su se napadima ma inozemna predstavništva u Beogradu, ali to je drugi par rukava… Steinemieru  je, naravno, bilo i tada znano da nema sporazumnog rješenja, da su stavovi Beograda i Prištine i dalje dijametralno suprotni, pa je ipak govorio je  kako bi rješenje putem pregovora o stausnom pitanju bilo najbolje rješenje. Stenemeier je tada govorio i o  odgovornosti Europljana za mir i stabilnost u susjedstvu, zbog čega su Europljani u prosincu 2007. godine i odlučili poslati EULEX-kriznu misiju na Kosovo, kako bi tom europskom susjedstvu garantirali sigurnost i stabilnost. Upravo ova misija EU je trebala nakon okončanja misije UN (UNMIK) i dijelom predaje upravljanja Kosova na upravne organe ove provincije, preuzeti posebno važne zadatke u oblasti upravljanja Kosovom u – pravnodržavnoj oblasti. Sve je to, dakako, bilo već poznato Srbima, pa će njihovo kasnije  protivljenje i ovoj misiji zvučati i neiskreno i neuvjerljivo i kontraproduktivno, posebno po Srbe koji  ostanu živjeti na Kosovu.
Srbijanska politika tog vremena prosto nije imala snage preskočiti vlastitu sjenku, pa je tada već po drugi put birani predsjednik Republike Srbije Boris Tadić na 44. međunarodnoj sigurnosnoj konferenciji u Münchenu (od 08. do 10. veljače 2008.) uzaludno pozivao sudionike konferencije na nastavak pregovora o Kosovu. Uzmaka više nije bilo, obzirom da su pregovori završili u ćorsokaku, povijest se više nije dala zaustaviti. Presjeći pitanje nezavisnosti Kosova u ovom momentu moglo bi donijeti samo nesreću i za region i za cijelu Europu, ponavljao je Tadić poznatu srpsku mantru i istovremeno upozoravao da bi Srbija «u bliskoj budućnosti» mogla privesti kraju i njezinu suradnju s Tribunalom za ratne zločine u Den Haagu, kako bi pojačao dojam o ozbiljnosti situacije. No, nikoga nije time impresionirao …
Pitanje statusa Kosova bi bilo, dakako, vruće diskutirano na ovoj konferenciji i bez Borisa Tadića, jer je visjelo u zraku, svi su već i znali da samoproglašenje nezavisnosti Kosova slijedi 17. veljače 2008. godine. I već se tada spekuliralo da će  SAD biti prve koje će diplomatski priznati Kosovo, te da će ih u tomu slijediti jedna za drugom oko  20 članica Europske unije, te oko 100 zemalja u svijetu, što se pet godina poslije skoro „u bobu“ i obistinilo. U ovom kontekstu sagledavani, dakle, bili su ovo jalovi, donkihotovski i autistični napori Borisa Tadića da poslije svega vrati točak povijesti unatrag, na početak kosovske drame. Pa, ipak, vrijedi navesti Tadićeve riječi da bi «amputacija» Kosova mogla iznova rasplamsati konflikte na Balkanu: «Jednostrano donijeta nezavisnost Kosova bila bi u stvarnosti raskomadavanje Srbije protiv njezine volje», precizirao je u Münchenu Boris Tadić. Ovaj bi «skok u nepoznato», po njegovom mišljenju,«mogao odvesti do eskalacije postojećih konflikata, a podgrijati one koji su zamrznuti, a nitko ne zna koji bi se sve novi konflikti iz toga mogli razviti». U svakom slučaju, tako Tadić, ukoliko međunarodna zajednica provede otcjepljenje «južne provincije» tu se ne bi radilo o pravičnosti, nego o radovanju što se Srbiji nanijela šteta. Tadić je upotrijebio tada i njemačku riječ «Schadenfreude», koja se uvukla i u engleski i internacionalni vokabular, a znači u slobodnom prijevodu na „naški“ – radovati se što je komšiji ili susjedu crkla krava!

U mojim berlinskim zabilješkama ostalo je zapisano, između ostaloga, kako se u tadašnjim njemačkim komentarima  u pravilu uočavalo da je proglašenje nezavisnosti Kosova završni čin u procesu rastakanja bivše Jugoslavije. Njemački političari nisu krili da nisu oduševljeni, ali su podržavali nastajanje «nove države» u Europi. Neki od njih su, dakako, bili svjesni činjenice da se ovdje radi o svojevrsnom presedanu, koji može imati dalekosežne posljedice po međunarodno pravo. Priča nije nimalo jednostavna, iako u vezi s ovim priznanjem nitko ozbiljan ne želi puhati u istu tikvu s miloševićevsko-koštuničinim propagandistima, koji su ovaj posljednji čin krvave ex-yu drame nastojali, pa dijelom i uspjeli, predstaviti izvan historijsko-političkog konteksta. Oni, naime, svjesno neće da znaju za krvavi koloplet međusobnih odnosa među Srbima i Albancima, od 12., ili najkasnije od  16. stoljeća naovamo, pogotovo neće da priznaju ni sebi ni drugima da je Kosovo davno izgubljeno, a najkasnije u posljednjim decenijama 20. stoljeća, kada je kulminirao srpski autizam u odnosu na Albance i Kosovo. Od njih, od takvih se  i nije moglo i ne može ništa razumno očekivati, pogotovo da shvate da je čin proglašenja nezavisnosti Kosova  bio samo završni čin pogrešnog odnosa srpske političke elite prema Kosovu i Albancima, kroz decenije i vjekove. Niste se nikad ni potrudili da nas upoznate, kazali su tih dana albanski intelektualci skupini nezavisnih sarajevskih novinara u Prištini, zabilježio je uvaženi Boro Kontić. Pri čemu je prijekor upućen i svima drugima a ne samo Srbima…
No, vratimo se njemačkim komentarima od prije pet godina, njihov je sukus da je u moru loših rješenja ovo s «nadziranom suverenošću» za Kosovo,  sukladno Ahtisaarijevom planu, bilo možda i najbolje. Najreprezentativnije u ovom smislu je mišljenje SPD-ovog eksperta za vanjsku politiku po imenu Hans-Ulrich Klose. On je u razgovoru za “Frankfurter Rundschau” otvoreno priznao da sumnja «u međunarodno-pravni legitimitet ovog koraka», jer je «teško opravdati jednu takvu secesiju». I po njegovom mišljenju, bilo bi opasno prihvatiti logiku da osnova za pravo na samoopredjeljenje jedne narodnosne skupine unutar višenacionalne države treba biti sama narodnosna posebnost. Time bi se i definitivno otvorila čuvena «Pandorina kutija», a pojedine narodnosne skupine i u drugim zemljama bi mogle biti ohrabrene «kosovskim uzorom». Ali, s obzirom na razvoj situacije na Kosovu u posljednjih 10 godina ni Klose nije vidio alternativu kosovskoj izjavi o nezavisnosti. «Od svih loših rješenja je nadzirana nezavisnost – moguće je – ponajmanja loša», poručio je Klose u «FR».

Inače, priznavanje neke nove države se u Njemačkoj odvija bez posebne rasprave u  Bundestagu. Jednostavno se – nakon odgovarajuće odluke njemačke vlade – uputi oficijelno pismo od strane njemačkog predsjednika, kolegi ili prvoj po protokolarnom rangu ličnosti određene zemlje. Međutim, ovaj se put unaprijed znalo  da će biti vođena  rasprava u Bundestagu o nezavisnosti Kosova, iz razloga o kojima je govorio Klose, ali ne samo zbog njih. U stvari, mnogo toga je i u Njemačkoj zavisilo od toga što će se dogovoriti dvadeset i sedmorica ministara vanjskih poslova EU u «danu poslije» proglašenja nezavisnosti Kosova, pri čemu je veliko pitanje bilo  hoće li se uopće moći dogovoriti o  zajedničkoj izjavi povodom proglašenja kosovske nezavisnosti. Već uoči tog sastanka  je, naime, španjolska vlada izrazila svoje «apsolutno protivljenje jednostranoj nezavisnosti», kako je to formulirala vice-premijerka María Teresa Fernández de la Vega. Nije nikakva tajna, Španjolska je i tada strahovala kao što i danas strahuje od sličnih ambicija «separatista»u Baskiji, Kataloniji i Galiciji. Unatoč tomu, uvjerljiva većina EU-zemalja je samo dan-dva poslije proglašenja nezavisnosti Kosova u Prištini, priznalo Kosovo novom državom u Europi.

Od pada Berlinskog zida i tzv. «željezne zavjese», u simboličnoj ravni,  samo u Europi su nastale 23 odnosno 24 nove države, Crna Gora je bila 23. a Kosovo je dvadeset i četvrta po redu. Mnoge među njima, baš kao i Kosovo, nisu nikada u povijesti ranije bile samostalne i suverene. Već u «danu poslije», neposredno poslije završenog sastanka u Bruxellesu, na kojem su MIP-ovi Europske unije razgovarali o novonastaloj situaciji na Kosovu poslije usvajanja Izjave o nezavisnosti u Prištini, postalo je i definitivno  izvjesno da će i čitav niz zemalja EU narednih dana priznati nezavisnost Kosova. SAD su, naime, izvršile priznanje Kosova odmah, priopćila je američka «državna tajnica» Condoleezza Rice, a potom je tijekom posjeta Africi isto to kazao i tadašnji američki predsjednik George W. Bush. Potom je stigla i vijest iz Pariza da je i Francuska priznala nezavisno Kosovo. U noći potom ista vijest je došla i iz Londona, pa je bilo jasno da će to isto vrlo brzo učiniti i Njemačka. Odmah su i neke druge članice EU – pored Francuske, Velike Britanije i Njemačke, najavile sličan korak. Dakle, Europska unija nije uspjela postići jedinstveno držanje unutar EU u svezi priznanja Kosova, ma koliko pojedini MIP-ovi poslije trubili baš o jedinstvu. Španjolska, Cipar i Rumunjska su, naime, izričito odbili kosovsku Izjavu o nezavisnosti. Među kritičarima su bile  i Grčka, Slovačka i Bugarska, ali nisu bile tako glasne kao Španjolska…

U svezi sa svim ovim događanjima je tadašnji  njemački MIP Steinmeier  u Bruxellesu govorio kako je Kosovo «poseban razvitak» u procesu raspadanja Jugoslavije, te da nije nikakav «model za međunarodno pravo». Steinmeier poznaje i priznaje «opasnost instrumentalizacije» ovog konflikta, jer mu je poznato da je takvo što već pokušala baskijska vlada uoči ovih izbora, koja je hvalila «primjerno rješenje» za Kosovo. Pohvale su stigle u međuvremenu i iz Osetije i Abhazije, iz separatističkih pokreta ovih dijelova Gruzije. Upravo su zbog toga MIP-ovi zemalja EU u njihovoj «zajedničkoj izjavi» posve jasno kazali da «promjene granica u Europi nisu niti poslije ove odluke dopuštene»!

U vezi proglašenja nezavisnosti Kosova,napisao sam tada, ne treba zaboraviti činjenicu da se na Kosovu i dalje radi o «nadziranoj nezavisnosti», sukladno planu Matija Ahtisaarija, kojeg su Srbi odbili prihvatiti, hazardirajući kao i mnogo puta u povijesti…

U prvom zaključku sa sastanka MIP-ova EU o Kosovu, od 18.02.2008. godine, u „danu poslije“, se samo konstatiralo da je kosovska parlamentarna skupština proglasila nezavisnost ovog teritorija, inače se riječ nezavisnost više nigdje i ne spominje. U prvi plan se u ovoj simptomatičnoj izjavi ističe spremnost vlasti na Kosovu da se rukovodi principima demokracije, jednakosti za sve građane, da se bori za zaštitu srpske i svih drugih manjina, kao i očuvanja kulturnih i vjerskih vrijednosti na Kosovu. MIP-ovi su se, također, suglasili da je Kosovo «slučaj za sebe», to jest da ne može biti «model za međunarodno pravo», kako reče Steinmeier, «jer je od 1990. godine bilo izloženo konfliktima, a već u dužem periodu je pod upravom međunarodne administracije». Ovdje istaknimo, također, da su MIP-ovi zemalja EU u usvojenoj «zajedničkoj izjavi» progovorili i o «privrženosti principima Povelje Ujedinjenih naroda, Helsinškoj povelji o teritorijalnom integritetu i svim relevantnim rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda», iako je jasno i njima samima da su se upravo o  te dokumente i principe ogriješili, pa ako i u dobroj namjeri! Za zapamtiti je, ipak, kako je njemački MIP Steinmeier u Bruxellesu ovim povodom pokušao ublažiti gorku istinu da se priznanjem Kosova otvorila «Pandorina kutija», zbog čega su MIP-ovi zemalja EU u njihovoj zajedničkoj izjavi i kazali da «promjene granica u Europi nisu ni poslije ove odluke dopuštene».

Meni se, pak, tada učinilo da je demonstriranim nejedinstvom glede Kosova, Europska unija počela sličiti na Europsku zajednicu (EZ) s početku jugoslavenske drame, kada se tadašnja EZ/EU nije mogla dogovoriti o jedinstvenom pristupu, nego je slala čuvene «trojke» za zamajavanje naivne ex-yu i europske javnosti, dok su ljudi u Hrvatskoj i BiH masovno umirali, a u Beogradu se uglavnom podržavao rat i slavili krvavi «uspjesi» u borbi za «jugoslavenstvo» i «modernu federaciju». Ergo, i na početku i na kraju raspada bivše SFRJ se EZ/EU slično ponaša, ali srećom i po Srbe i Kosovare, i možda cijeli region, ne i isto. Jer, najgore bi bilo kada bi Kosovo ostao za sva vremena «zamrznuti konflikt» (frozen conflict), i to ne samo za Kosovo i Srbiju, nego i za cijeli region Zapadnog Balkana, kojemu bi EU, pak, upravo sada morala ponuditi konkretniju europsku perspektivu, što se i dade naslutiti iz nagovještaja u Bruxellesu. Valjda je EU upravo u BiH naučila kako oklijevanje vodi u masakre i genocid, te potom u nerješive «
zamrznute konflikte», zapitao sam se prije pet godina.

Srbija je očigledno izgubila Kosovo u ratu s NATO-om, kao što ga je , vjerojatno, ratom i stekla nekad davno, pa ga izgubila u sukobu s Osmanlijama, pa ga opet povratila kada se Turska carevina povlačila s Balkana 1912. godine. Pa, ipak, svima koji ovih dana izriču olako sudove i prebrzo donose odluke mogla bi zastati kost u grlu od prevelike brzine i većih zalogaja nego što je samo Kosovo. O tomu se  i radilo u prilogu «Nezavisno Kosovo? A zašto ne Vermont» (“Independent Kosovo? Why Not Vermont?”) u  listu “The Seattle Times”, od 05. Veljače 2008. godine, u kojem se autor William J. Kole zapitao o posljedicama ove (ne)problematične odluke. Vermont je, inače, danas  tek  komadić Nove Engleske, i time i SAD, ali bio je nekoć  nezavisna država, prije nego što je, kao 14. država, pristupio Uniji 1791. godine. Po mišljenju Williama J. Kolea, neizbježna, tada još predstojeća kosovska nezavisnost otvara, ipak, gomilu pitanja, počevši od onog generalnog zašto je u redu da jedni dobiju državu, a drugi ne, nije li pravo na samoodređenje suština same demokracije? Samo u Europi postoji bar dva tuceta aktivnih secesionističkih pokreta, i niz drugih koji agitiraju za nezavisnost širom planete, konstatirao je  Kole, i svi oni bit će ohrabreni proglašenjem nezavisnosti Republike Kosovo. Potom ih je nabrojao, od Nigerije pa do Kašmira, ali je ispustio spomenuti Kurde, narod od 40 milijuna koji živi razbacan u pet država…

Uostalom, i nisu svi pokreti za nezavisnost jednaki. Neki su samo duhoviti poput pokreta za «Drugu vermontsku republiku», dok su drugi smrtonosno ozbiljni kao što su palestinski pokret za vlastitu državu, ili borba pobunjenika za nezavisnost Kašmira i od Indije i od Pakistana. Baskijci uživaju široku autonomiju u Španjolskoj, ali zagriženiji Baski nastavljaju da se bore za potpunu nezavisnost, uočava Kole. Na mediteranskom otoku Korzika, Napoleonovom rodnom mjestu, nacionalisti još uvijek podmeću bombe da bi izvršili pritisak u pravcu stjecanja nezavisnosti od Francuske. Kosovo je, pak, formalno bilo dio Srbije, ali pod vlašću UN poslije 1999. godine, kada je NATO intervenirao da zaustavi brutalni obračun Slobodana Miloševića s albanskim separatistima, tako Kole.

Nevolja je u tomu što nema međunarodno prihvaćenog standarda za nezavisnost, tvrdi Mark Platner, ko-urednik washingtonskog Journal of Democracy, koji analizira svjetska zbivanja. «Vi možete da date narodu da odlučuje», kaže on, «ali prvo morate da odlučite: tko je narod? Ovo je velika rupa u demokratskoj teoriji. Ne postoji uvjerljiv teorijski ili moralni odgovor. Jednostavno se ide od slučaja do slučaja.”

«Izgledalo je da neće biti neposrednih posljedica kada je 1908. godine Austrija anektirala Bosnu i Hercegovinu», započeo je analizu u «Guardianu»,  povodom vala priznanja kosovske nezavisnosti, John Laughland . «Beč je s time jasno prekršio Berlinski sporazum iz 1878., koji je ostavio Bosnu u sastavu Turske, dok su protesti Rusije i Srbije bili uzaludni. Naredne godine, svršeni čin je upisan u izmijenjeni sporazum. Šest godina docnije, u lipnju1914., srpski atentator koji je uživao podršku Rusije iznudio je osvetu ubivši austrijskog prestolonasljednika u Sarajevu. Ostalo je historija», napisao je John Laughland u uvodniku  za konzervativni «The Guardian».

«Paralele između Kosova 2008. i Bosne 1908. jesu relevantne», po mišljenju John Laughlanda, «ne samo zbog zakonskih smicalica koje Zapad koristi da obori Rezoluciju 1244 UN, koja ostavlja Kosovo u Srbiji, već i što će proglašenje nove države imati neprocjenjive dugoročne posljedice: po secesionističke pokrete od Belgije, preko Bosne do Crnog mora, odnose s Kinom i Rusijom i čitav međunarodni sustav». Posljednja stvar koju je nova država proglasila u Prištini  je nezavisnost, poručuje on u «Guardian», južno od rijeke Ibra pojavila se «posmtoderna država, entitet koji može biti suveren u imenu, ali je u praksi protektorat SAD-EU». Europska unija je planira da pošalje nekih 2.000 službenika na Kosovo da preuzmu upravu od Ujedinjenih naroda koje upravljaju provincijom od 1999. godine, kazalo se dalje u ovoj znakovitoj analizi.  Bruxelles želi da imenuje  međunarodnog civilnog predstavnika koji će – prema prošlogodišnjem planu izaslanika UN, Martija Ahtisaarija – biti “vrhovna vlast” na Kosovu sa ovlaštenjem da “korigira i poništava odluke kosovskih javnih vlasti”. Kosovo bi imalo više stvarne nezavisnosti pod uvjetima koje je Beograd ponudio, nego što će ih sada imati. Oni koji podržavaju  ovu vrstu “polivalentnog suvereniteta” i “post-nacionalne državnosti”, koju već imamo u EU, pozdravljaju takve aranžmane kao recept za grubu odlučnost kad je riječ o „post-vestfalskoj državnosti“. Ali, takve fikcije su uvijek poduprte bezvremenskim realnostima gole sile.

Na Kosovu je 16.000 vojnika NATO koji nemaju namjeru da se vrate kući: u stvari, stiglo im je pojačanje u vidu dodatnih 1.000 britanskih vojnika. Oni su, a ne kosovska armija, odgovorni za unutarnju i vanjsku sigurnost provincije. Kosovo je, također, dom velike američke baze Bondstil u blizini Uroševca – mini Gvantanama, koji je jedini arhipelag novih američkih baza u istočnoj Europi, Balkanu i centralnoj Aziji.

Da bi simboliziralo svoj status kao najnovija euroatlantska kolonija, Kosovo je izabralo zastavu po modelu zastave Bosne i Hercegovine – isto zlato EU, isti raspored zvjezdica na plavoj pozadini. U Bosni vlada, također, strani visoki predstavnik koji ima ovlaštenje da otpusti izabrane političare, da poništi zakone, sve u ime pripreme zemlje za integraciju u EU. Kao i u Bosni, milijarde dolara ubačene su u Kosovo da se plati međunarodna administracija, a ne da se poboljšaju životi običnih ljudi. Kosovo je prava septička jama siromaštva i korupcije koji su eksplodirali od 1999. godine, a njegovi stanovnici životare punih devet godina u mafijaškoj državi, gdje nema posla, čak ni redovitog snabdijevanja električnom energijom: struja nestaje svakih nekoliko sati, a onda ulice kosovskih gradova eksplodiraju od buke kad svaka prodavaonica ili kuća uključi generator. Ta tragična situacija moguća je zato što u svakom intervencionizmu postoji fatalan prekid veza između moći i odgovornosti. Međunarodna zajednica je upravljala do mikrodetalja svakim aspektom raspada Jugoslavije, otkad je EU posredovala u Brijunskom sporazumu nakon rata u Sloveniji 1991. godine. Ona je, međutim, za rezultate uvijek krivila lokalce. Danas će novu zvaničnu vladu Kosova kontrolirati njezine međunarodne gazde, ali oni nikad neće prihvatiti odgovornost za neuspjehe. Oni više vole da vladaju u sjenci, u bez sumnje namjernom procijepu između pojave i realnosti.

Interesanantnije je da se povodom proglašenja nezavisnosti  Kosova i priznanja koje je uslijedilo sve više i više  pravnih stručnjaka u zapadnim zemljama pita – kuda sve ovo vodi? U  krajnjem, uočavaju  da proglašenje nezavisnosti Kosova  nije “pokriveno” odgovarajućom rezolucijom UN a tu je i bojazan da bi Europu i cijeli svijet mogao zapljusnuti val separatističkih pokreta i njihovih zahtijeva za priznanjem. Kosovo bi moglo biti negativni, zarazni primjer i uzor, sukus je ove vrste primjedbi. Ništa tu ne pomaže tvrdoglavo ponavljanje ministra Steinmeiera, kako je Kosovo sui generis slučaj i posljednje neriješeno pitanje raspada Jugoslavije, te da priznanje Kosova neće i ne može biti  u budućnosti «modelom u međunarodnim odnosima», kao i zaklinjanje  da granice suverenih država i dalje ostaju nepovredive.

Švicarski profesor državnog prava (Staatsrecht) na Sveučilištu Freiburg, dr. Thomas Feiner tvrdi da  je ovdje pobijedila logika velikih sila, koju ni u kojem slučaju ne smiju slijediti male zemlje, kakva je i Švicarska. Sutra bi moglo biti kasno, logika primijenjena na Kosovu mogla biti primjenjivana i drugdje, ako se «velikima» tako prohtije. Ako su, pak, ovakvo što htjele činiti velike sile su morale to učiniti odmah nakon rata 1999. godine, kaže profesor Feiner. Profesor Feiner se poziva i na Rezoluciju  Vijeća sigurnosti UN 1244, koja je garantirala suverenitet bivšoj SiCG, respective Srbiji, i na Helsinški završni akt u kojem je zagarantirana  nepovredivost  granica suverenih država.

«Proglašenje nezavisnosti Kosova pooštrit će samo  postojeće sukobe u regiji zbog toga što taj korak nije uslijedio u skladu s međunarodnim pravom», smatra i renomirani njemački profesor međunarodnog  prava Michael Bothe. I po njegovom mišljenju, u slučaju Kosova postoji sukob  između prava na samoodređenje Kosova i prava na teritorijalni integritet jedne države, to jest Srbije. To je kontradikcija, pak, koja je već “zapečaćena” Rezolucijom broj 1244 Vijeća sigurnosti UN. Njome je kosovskim Albancima priznato pravo na samoupravu, ali je istovremeno tadašnjoj SR Jugoslaviji priznato pravo na teritorijalni integritet, argumentira profesor Bothe veoma slično profesoru  Feineru, pri čemu ne smijemo zaboraviti da slično argumentiraju i brojni srpski zvaničnici «s puterom na glavi» . Interesantno, je, međutim, kako profesor Bothe tvrdi da  pravo na samoodređenje ne znači automatski i pravo na odvajanje od neke države. S obzirom da se ovo pitanje tiče i BiH, i drugih višenacionalnih država, navodimo misao pod navodima. «Bez sumnje je priznato samo pravo na samoodređenje kolonijalnih naroda», poručuje profesor Bothe, «to je jedno vrlo posebno formuliranje prava na samoodređenje koje se prakticiralo u šezdesetim, sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća i koje nakon što su se kolonijalni narodi emancipirali od kolonizatora više nije ni bilo sporno».  zvan ovog kolonijalnog konteksta, upozorava profesor  Bothe, u međunarodnim vodama ne postoji jedinstveno mišljenje i tumačenje pitanja samoodređenja, što se posebno jasno vidi na primjeru Baskije i/ili Korzike. Hoće li “slučaj Kosovo” ohrabriti i separatističke pokrete u drugim državama, ili ne, umnogome ovisi o političkoj stvarnosti svake od tih država. Niti prof. Bothe, inače, ne drži mnogo do tvrdnji da  je Kosovo «poseban slučaj»,  po njemu se međunarodna  zajednica našla u slijepoj ulici i  sada mora pokušati pronaći izlaz iz nje. A izlaz bi, po njegovom mišljenju, mogao biti u približavanju Srbije Europskoj uniji.  Kad ljudi u Srbiji počnu živjeti bolje, onda se možda više neće ni obazirati na neke stvari, poručio je profesor Bothe, dok profesor Feiner misli  da će gubitak Kosova  biti traumatično  za Srbe i narednih 500 godina.

Na kraju ove „pro memorie“, podsjetit ću još jednom na proročanske misli Timothy Garton Asha iznijete u The Guardianu: „Kosovski Albanci su poduzeli krupan korak u pravcu samouprave, oni su imali što i da proslavljaju na ulicama Prištine. Njihovi udžbenici iz povijesti, čak pravljeni subvencijama EU, govorit će o slavnim iako mitskim pričama o višestoljetnoj nacionalnoj borbi koja je kulminirala ovih dana. Ne bih želio da budem kosovski Srbin koji živi u jednoj od enklava južno od Ibra u godinama koje dolaze. Oplakujem one predivne srpske manastire u Dečanima, Peći i Gračanici, koji će sada više nego ikad prije biti otoci u tuđem moru.“ Potom je uslijedio Ashov u najmanju ruku indikativan pogled u budućnost: „Kosovo je, de facto, već podijeljeno. Potpuno je sigurno da će to tako i ostati dok Kosovo i Srbija ne postanu eventualno članice EU.“

Komentari

komentara