Postmoderni papa u predmodernoj BiH

papa-u-bih-3Sarajevo se 6. lipnja 2015. godine moglo ponovo voljeti bez zadrške, jer je i bilo na trenutak lijepo kao u vrijeme XIV. zimskih olimpijskih igara Sarajevo ’84. Ta zimska čarolija od prije 30 godina se pokazala, nažalost, samo par godina potom kao ”labuđi pjev” i Sarajeva i SR BiH i SFRJ, jer se tonulo u barbarizam velikog formata. Utoliko je posjet prvog ”postmodernog pape u povijesti Katoličke crkve” (fra Ivo Marković) predmodernoj zemlji BiH uputno razumjeti kao jednodnevnu bajku u kojoj su se ljudi ponašali kao da su zamađijani, a političari kao licemjeri, što i inače jesu.

Piše: dr. sc. Mile LASIĆ / Autograf.hr

Sarajevo je tijekom Papina jednodnevnog posjeta bilo i drago i lijepo i izbliza i iz zraka. Nama koji u njemu ne živimo više zasuzile su oči. Nije teško zamisliti da je i mnogim rasijanima po svijetu 6. lipnja potekla koja suza.

Najdojmljiviji su u njihovoj autentičnoj naivi bili stariji ljudi, ali ništa manje nisu bili dragi mladi ljudi koji su i u napisane uloge za susret s papom Franjom unosili nevinu osobnost, poput prelijepe plave djevojke iz Istočnog Sarajeva Nadežde Mojsilović, koja je posvjedočila u obraćanju Papi kako kao pravoslavna hrišćanka Papu cijeni, a voli Boga i svoju domovinu BiH, te živi ekumenu u radu s mladim katolicima u Nadbiskupijskom centru za mlade ”Ivan Pavao II.” u sarajevskom naselju Otoka.

Impresivan je uostalom i naziv tog projekta – ”Koračajmo zajedno”, jer drugog puta i nema ni ka Bogu ni ka miru sukus je Papinih sarajevskih poruka.

U ovom bih osvrtu najradije isključio sve vjerske i političke licemjere, ali ne mogu predsjednika Organizacijskog odbora dr. Dragana Čovića, jer je po završetku posjeta pape Franje progovorio jezikom pape Franje, koji mu iz poznatih razloga ne priliči, pa je u izjavi za BHT1 prebrzo ocijenio da se u slučaju Papina posjeta radi o najznačajnijem projektu u BiH u zadnjih 100 godina. Da, bilo je očekivati da će političari pripisati sebi u zasluge što je BiH bila prvi put nakon mnogo godina tzv. pozitivna vijest u svjetskim medijima, ali je i suviše cinično što su ničim zasluženi pozitivni publicitet pokušali preuzeti čak na štetu Sarajevske olimpijade.

Njima, dakako, izravno pripada ”zasluga” za dolazak pape Franje u BiH, ali zbog njihova višegodišnjeg negativnog učinka. Više zasluga za ”pozitivnu vijest” iz BiH imaju od njih, dakako, svi hodočasnici ponaosob, ili mala djeca iz Srebrenice koja su pjevala papi Franji na susretu mladih, ili djeca iz brdskog naselja Rakitno u Hercegovini koja su zapjevala papi Franji na ispraćaju, pa i oni Hercegovci koji su Papi otpjevali gangu, ili žene iz Srednje Bosne u Napretkovim narodnim nošnjama koje kao da su izronile iz tmine Bosanskog Kraljevstva.

I izrijekom, to što je BiH bila jedan dan ”pozitivina vijest” rezultat je prije svega Papine karizme, pa potom i potrebe za normalnošću običnih ljudi u BiH, dok su političari “zaslužni” doista samo za to što je BiH egzemplarna ”failure state”, pa ju je i posjetio papa Franjo kako bi joj pomogao spasiti se.

Apostolsko putovanje pape Franje u BiH je započelo polijetanjem zrakoplova u Rimu, 6. lipnja, u 7:30 i službenim dočekom u sarajevskoj zračnoj luci u 9:00 sati (gdje su ga po protokolu dočekali član Predsjedništva BiH Dragan Čović, nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić i apostolski nuncij u BiH Luigi Pezzuto). Uslijedio je Papin susret s članovima Predsjedništva BiH (Mladenom Ivanićem, Bakirom Izetbegovićem i Draganom Čovićem), koji su mu priredili svečani doček uz vojne počasti, intoniranje himni i puštanje golubova mira.

Po obavljenim razgovorima u Predsjedništvu BiH papa Franjo se obratio javnosti, zajedno s predsjedavajućim Predsjedništva BiH Mladenom Ivanićem, riječima: ”Došao sam kao hodočasnik mira i dijaloga… Radostan sam što sam došao u ovaj grad koji je mnogo propatio u krvavim sukobima u prošlom stoljeću… Sarajevo je grad koji je prešao iz kulture rata u kulturu susreta. Sarajevo i BiH ima poseban značaj za Europu i cijeli svijet. Čak i sama arhitektura Sarajeva govori tome u prilog, jer se u svome urbanističkom spletu u neposrednoj blizini uzdižu sinagoge, crkve i džamije, te je grad s pravom dobio naziv ‘europskog Jeruzalema’. On zapravo predstavlja jedno veliko raskrižje kultura, naroda i vjera; takva uloga zahtijeva da se uvijek i iznova grade novi mostovi te da se postojeći istovremeno obnavljaju i čuvaju kako bi se osigurali učinkoviti, sigurni i civilizirani odnosi.”

U Papinom razumijevanju BiH je bogatstvo Europe upravo zato što ima svoje različite zajednice i sve to dugo vremena nije predstavljalo poteškoću. Zato je naglasio da treba graditi to što je BiH već imala. ”Političari su pozvani na plemenitu zadaću da budu prvi koji će služiti plemenito narodu i na posebno mjesto stavljati međureligijsku slobodu, a kako bi se ispunilo to potrebna je jednakopravnost zakona prema svima kako bi se svi osjećali jednako vrijednim”, poentirao je papa Franjo, ”nakon hladne zime procvjeta proljeće; molim se za Sarajevo i cijelu BiH…” (Sve govore u Sarajevu je papa Franjo u pravilu završavao pozdravom na b-h-s jeziku ”Mir vama!” U BiH se jezik službeno zove s tri različita imena, ali se svi fantastično razumiju mada nisu poliglote.)

Oko 11:00 započelo je euharistijsko slavlje, kako se crkvenim jezikom zove misa, na olimpijskom stadionu ”Asim Ferhatović Hase”, pred oko 70.000 nazočnih. Prekrasne slike sa stadiona na kojemu se i moli i pjeva otišle su u svijet (bilo je akreditirano oko 1000 novinara), pa se starijima nije bilo teško prisjetiti ceremonije otvaranja XIV. ZOI kada je Sandra Dubravčić palila olimpijsku vatru. (Opet suze u očima i bol u grudima …).

Neću interpretirati pastoralni dio Papine propovijed tijekom misnog slavlja, jer je na portalu Autograf.hr to već znalački učinjeno (Jadranka Brnčić u nedjelju), ali ne mogu propustiti izdvojiti iz Papinog obraćanja vjernicima nekoliko mirovnih poruka: ”Mir je jedini put koji nas čini sretnima… Vi to vrlo dobro znate kolika razaranja, koliku patnju i bol nose ratovi. Iz ovoga grada uzdiže se vapaj naroda Božjeg ‘Nikada više rata’ … Danas se vodi ‘treći svjetski rat u dijelovima’ … Postoje neki koji izazivaju tu klimu, koji izazivaju sukobe među kulturama i civilizacijama i koji smišljaju ratove da bi prodavali oružje…”

Poslije misnog slavlja na Koševu su kao na pokretnoj traci uslijedili sljedeći Papini susreti: u 13:15 ručak s biskupima BiH u Apostolskoj nuncijaturi, u 16:20 u Katedrali susret sa svećenicima, redovnicima i redovnicama, bogoslovima i sjemeništarcima (dirljive scene iz Katedrale o Papinom susretu s dva stradalnika – svećenika i časnom sestrom-stradalnicom je već opisao Drago Pilsel u ponedjeljak), u 17: 30 je započeo ekumenski i međureligijski susret u Franjevačkom međunarodnom centru (uz papu Franju su sudjelovali kardinal Vinko Puljić, reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović, mitropolit zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije i gosp. Jakob Finci). Na ovomu i suviše uljuđenom susretu se istodobno vidjelo kako bi se u BiH i mudrost pape Franje ubrzo istopila u Međureligijskom vijeću u BiH.

Već doticani Papin susret u Nadbiskupijskom centru za mlade bio je i najljepši dio Papina posjeta , ne samo zbog Nadežde Mojsilović i djece iz Srebrenice nego i drugih dirljivih obraćanja mladih ljudi Papi i/ili njega njima. Potom je uslijedila ceremonija svečanog ispraćaja na Međunarodnom aerodromu Sarajevo, s pola sata zakašnjenja, oko 20:30 sati. Tih pola sata produženog boravka ”skrivio” je sam Papa, jer se rukovao na ispraćaju sa svima koje je HKD Napredak obukao u narodne nošnje, te sa svim radnicima na aerodromu.

Divan je to bio dan u životu BiH, u znaku mira, praštanja i izmirenja, iznimno naporan, ali ga je 78-godišnji papa Franjo podnio kao mladić. Papa je, dakle, sve svoje pastoralne i svjetovne zadaće obavio u velikom stilu, pa bi smio reći: ”Dođoh, vidjeh i osvojih sve ljude čistog srca!”

Dakako, on to neće reći, jer životom svjedoči skromnost, pogotovu ne može reći ”pobijedih”, jer mu mora biti jasno da su svi problemi u BiH ostali neriješeni. Oni i jesu naši, rezultat nerazumijevanja BiH u njezinoj složenosti domaćih ljudi (treba zapamtiti da je Papa govorio o mixum kompositumu u BiH kategorijom vjerskih pravaca, ali i nacionalnih imena), iz čega i proističe nesposobnost vođenja dijaloga i izmirenje, na čemu je papa Franjo inzistirao.

I iz sekularno-politološkog kuta gledan, Papin posjet BiH odvijao se unutar izvorno biblijskih koordinata (uostalom, nije li i slogan ”Mir vama” Isusov biblijski pozdrav?) ili sukladno dokumentima Drugog vatikanskog koncila. U jednom od njih (“Gaudium et Spes”) poručilo se da Crkva ostvaruje svoj smisao tek kada se ponaša kao univerzalna ”služiteljica” svijetu i svakom čovjeku ili se ”ne navezuje isključivo i nerazrješivo ni na koju rasu ili narod, ni uz koji poseban način života i ni uz bilo koji stari ili novi običaj” (GS, 58). Termin ”rasa” se u međuvremenu smatra politički nekorektnim, ali sve druge poruke iz “Gaudium et spes” su relevantnije danas nego kad su napisane.

Samo je pitanje hoće li KC u BiH, ”koja dobrim dijelom još uvijek počiva na pretkoncilskoj zastarjeloj teologiji duhovne izolacije, nepovjerenja i osude’, razumjeti Papin dolazak te hoće li imati sluha čuti ‘šapat Duha”’, smisleno se zapitao, primjerice, fra Dalibor Milas (”Hijene Ga nisu dirale”). I to jeste ključno i politološko pitanje: može li BiH pomoći čak i papa Franjo ako poslijeratna i traumatizirana BiH uopće nije u stanju razumjeti suptilni ”šapat Duha”?

Moj odgovor je da nitko ne može pomoći BiH sve dok ona nije u stanju priznati samoj sebi da je višenacionalna zemlja, višenacionalna država čvrsto oformljenih nacionalnih identiteta, putem kojih tek treba nastati politička višenacionalna zajednica. Iz takvog razumijevanja proističe i obveza ostvarenja institucionalne jednakopravnosti putem instrumenata i većinske i konsocijacijske (suglasne) demokracije. Daljnje federalizacije (regionalizacije) ne smiju, dakako, biti u funkciji razbijanja BiH, nego njezinog spašavanja.

Utoliko je Papin posjet bio u prvom redu poziv na razum i, vjerojatno, uzaludan apel i političarima i vjerskim prvacima na razumno ponašanje. I već spomenuti fra Ivo Marković se razložno upitao: ”Može li i jedan tako plemenit čovjek kakav je papa Franjo utjecati na političke strukture“ u BiH, i ne samo političke nego i religijske. Ovaj bosanski franjevac misli da ”politike i religije u BiH, koje su sudjelovale u ratu i poslijeratnim zbivanjima, ne mogu biti faktor pomirenja”, niti mogu uopće “razumjeti Papu”.

U osnovi tako poručuje i dekan Katoličkog Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu Tonči Matulić u posljednjem Obzoru (subotnjem prilogu Večernjeg lista), kada procjenjuje da papa Franjo ide na periferije, među ranjene, isključene i marginalizirane, te da je u tom kontekstu i njegov put u BiH. ”Ako ćemo papu Franju shvatiti kao nekoga ili kao nešto što bi samo trebalo potvrditi naše davno zabarikadirane stavove i društveno-politička uvjerenja, pošteno ćemo se zeznuti”, upozorio je s pravom već spomenuti fra Dado Milas u Oslobođenju.

A ako je riječ o tomu da je Papa zabrinut za položaj KC u BiH, o čemu je govorio kardinal Puljić, prilično je kasno i dobro se smračilo nad njihovom budućnošću, jer katoličkom (i hrvatskom) puku u BiH i definitivno prijeti iščeznuće, o čemu je vrlo uzbuđeno govorio ovih dana u Sarajevu i banjalučki biskup Franjo Komarica.

Tome su puno pridonijele hrvatske vođe, ali nisu jedini krivci, kako se obično mantra ”poželjnim glasom” u Sarajevu. I po riječima mr. sc. Frane Piplovića, voditelja Europske akademije Banjalučke biskupije, više je nego alarmantno stanje na području Banjolučke biskupije: ”Na području biskupije u odnosu na broj prije rata nedostaje 92,62% Hrvata”. Ali je, zapravo, dramatična situacija po katolike i u cijeloj BiH, ustvrdio je i monsinjor Ivo Tomašević, generalni tajnik Biskupske konferencije BiH, jer je u BiH ”1991. živjelo 835.170 katolika, a krajem 2014. ih prema crkvenim statistikama ima 420.294 u 280 župa”.

Pa ipak, veli on, Papin posjet je poziv da nadvladamo logiku vladavine jakih i logiku brojki, kao i logiku prema kojoj ima smisla živjeti samo tamo gdje je netko većina, pa je Papin dolazak i poziv svim ljudima da vole svoju zemlju BiH i poziv na dijalog na svim razinama.

I Gojko Berić u Oslobođenju primjećuje da danas samo ”sićušni dio” Papinog stada živi u BiH, u kojoj se ”broj katolika, u odnosu na predratno stanje, prepolovio, pa ih danas ima nešto više od 420 hiljada”.

No, još su važnije njegove ocjene: “Smiješno je i pomisliti da će Papina misija, ne duža od nekoliko sati, promijeniti ćud tog istog Čovića. Ili Dodika i Bakira Izetbegovića… Misli li Papa da će stvarno uspjeti da potakne ekumenski dijalog u Međureligijskom vijeću, koje već dvadeset godina drijema dok vozovi istorije prolaze? A mi ostajemo sami sa sobom, u jednoj od najbjednijih zemalja na svijetu, u kojoj će bogati biti sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji.”

Autograf.hr, 10. lipnja 2015.

HSPF.info

Komentari

komentara