Postoji li ovo još negdje?

 

Studenti u Bosni i Hercegovini su jedna nadprosječna skupina ljudi koja posjeduje neviđene sposobnosti preživljavanja. Naime, većinu njih za vrijeme studiranja financiraju nezaposleni roditelji. Plaćaju im oko 1500KM školarine godišnje, potom oko 200KM stanarine mjesečno, uz to im šalju novac za hranu, odjeću, obuću i ostalo.

 

Piše: Jelena Čevra/HSPF.info


 

 

Nikome nije čudno što nezaposleni roditelji naprosto moraju stvoriti sav taj novac. Kao što je u drugim državama sasvim normalno da se omogući studentima samofinanciranje ili da ih financiraju zaposleni roditelji, tako je u Bosni i Hercegovini sasvim normalno da studente financiraju nezaposleni roditelji.

 

Pitam se postoji li u nekoj drugoj državi na svijetu ovakva pojava, odnosno ako postoji, smatra li se normalnom, kao kod nas.

Drugi slučaj natprosječnosti očituje se u tome što se studenti punih pet godina školuju, trude, ustaju na ranojutarnja predavanja, putuju svakodnevno na fakultet, sve sa spoznajom da ih poslije fakulteta ne čeka siguran posao, naprotiv čeka ih poprilično izgledna mogućnost da će sa svojom diplomom stajati u redu na Zavodu za zapošljavanje.

 

Zanimljiva skupina su oni koji rade i studiraju u isto vrijeme. Naime, normalan princip je: „On radi, trudi se, treba ga nagraditi, potaknuti ga da ustraje, dati mu prostora da usavrši svoje sposobnosti“, no kod nas se vrlo često primjenjuje malo drugačiji princip: „On radi, trudi se, treba mu utovariti još više posla, mlad je i naivan, treba ga iskoristiti kad već hoće da radi.“ Nagrada, poticaj? Što je to?

Pitam se postoji li ijedna druga država u kojoj studenti rade za minimalan novac, kojim ne mogu pokriti ni najosnovnije troškove, a ipak su sretni. Sretni su zato što  rade, jer je rad ovdje privilegija povlaštenih ljudi.

 

Većina onih koji završe fakultet nemaju namjeru vratiti se u grad iz kojeg su došli. Imali bi oni i namjeru i želju, ali taj grad im obično ne nudi ništa osim jednosmjerne tračnice za odlazak iz njega, odlazak vlakom za kojega je povratna karta nepoznat pojam. Vrlo često taj put vodi i preko granica divne nam države.

Zar ne zvuče licemjerno izjave pojedinih visokopozicioniranih osoba, kojima je najveća ambicija pod svaku cijenu zadržati svoju fotelju, kada kažu: ostanite ovdje, nemojte odseliti, ovo je vaša zemlja! Ostali bi mi vrlo rado, ali nas cjelokupna situacija, skupa sa politikom koju vodite, tjera odavde.

 

Najveći potencijal i nada su mladi obrazovani ljudi, no problem nastaje kada oni  krenu stopama svojih starijih lidera. Iz kojih razloga? Možda zbog toga što su shvatili da se u ovakvoj okolini  može uspjeti jedino slijedeći makijavelističke principe, a možda zbog toga što su izmanipulirani.

Kada se od mladih ljudi formiraju osobe kojima se može manipulirati,  koje će  slušati i vršiti nečije naredbe, za jednu državu to je najveća tragedija, jer takvi ljudi, mali ljudi nikada neće biti sposobni napraviti velike stvari.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara