Postoji li u BiH nešto što se može nazvati javno mnijenje?

javno-mnijenjePostoji li u BiH nešto što se može nazvati javno mnijenje, ma što to inače značilo? Nerijetko se to pitam duboko svjestan da živim u dramatično podijeljenom društvu u kojem izgleda nitko, osim kriminalaca, nema ni u čemu definiran zajednički interes. Ni onaj najmanji, društveno relevantan i jasno uobličen. Ni socijalno ugrožene kategorije i potrebiti. Ni ratni invalidi, ni osobe s posebnim potrebama, pa čak ni penzioneri sa svojim bijednim mirovinama. A tek studenti ili nezaposleni, ili radnici, kao ono svojevremeno u Top listi nadrealista čijim smo se apsurdima smijali, koji dvadeset i više mjeseci nisu dobili plaću za svoj rad…

Piše: Željko Ivanković / Autograf.hr

A onda u jednim novinama pročitam naslov ”Građani traže otkaz za Miju Martinu Barbarić” pa mi se još groznijim učini moguće postojanje javnog mnijenja. Jer ovaj naslov sugerira na postojanje javnog mnijenja. Već sam pisao što mislim o upotrebi i značenju nekih riječi, pojmova, pa i pozdrava, pa se na to ne bih vraćao, pogotovo ne na sve ono potom čime se ta nesretnica brani. U svemu me ovome zanima samo riječ ”građani”, tj. po svemu danas bezlična društvena kategorija bilo gdje, a kamoli u BiH. Baš sam se slatko nasmijao naslovu koji me vratio u daleka vremena u kojima su postojali ”radni ljudi i građani” ili ”radnici, seljaci i poštena inteligencija” i slične društvene kategorije s tobože nekim društvenim značajem.

Da stvar bude gora, u istim novinama nekoliko stranica prije, otpravnik poslova američkog veleposlanstva u Sarajevu u interviewu govori kako je u BiH, u oba entiteta, ”korupcija ogromna”. I, gle, građani ništa ne traže. U novinama već godinama nema ničega osim crne kronike. Crne kronike u politici, crne kronike u gospodarstvu, crne kronike u zdravstvu, crne kronike u školstvu, crne kronike u prometu, crne kronike u prepadima, ubojstvima, pljačkama, trgovini ljudima, drogom… i narod ne traži ni otkaze, ni smjene, ni ostavke, ništa. Ama baš ništa, osim, gle sad, otkaz državnoj službenici koja je najednom, uza sve to postala i bivšom i neuspješnom, čak propalom pjevačicom. E, jebiga!

Zanimljivo je da nikakav otkaz ne prijeti onima koji su školama i ulicama davali imena bivših pripadnika četničkog pokreta, članovima SS trupa ili ustaškog pokreta, dizali im i još dižu spomenike; otkaz ne prijeti ni onima koji godinama odbijaju donijeti zakone koji bi pravno regulirali tu materiju (kao primjerice u Njemačkoj); otkaz ne prijeti onima koji su do guše u ogromnom kriminalu, a za sve bi trebao biti kriv putnik uhvaćen u tramvaju bez karte na najkraćoj relaciji, Marin Dvor – Skenderija, ili neka ”bivša neuspješna pjevačica”.

E, ako je i od javnog mnijenja i građana – previše je! Naravno, dobro bi bilo kada bi to bio početak rješavanja svih problema BiH i rađanje nečega što se zove javno mnijenje, ali građani su ovdje imaginarna navijačka skupina koja, samo naslovom, treba podići što veću buku, da bi tom zvučnom zavjesom prekrila sav drugi, u nebo vapijući kriminal.

Očekivao bi čovjek, kad je već pokrenuta facebook stranica ”Otkaz za Miju Martinu Barbarić”, kako nas izvješćuju novine, da će sad krenuti slične stranice na kojima bi na stup srama bili stavljeni npr. oni koji su društveno-politički status iskoristili kako bi diplomirali, magistrirali i doktorirali kupovanjem diploma, kao što se to pokazalo u Distriktu Brčko. Ali, stalo se s tim!

Koga zanima što je državni službenik diplomirao u Kiseljaku, Bijeljini ili na Sokocu u vrijeme dok je bio na službenom putu u Japanu, Njemačkoj ili Kuvajtu? Ili što su predsjednik ili ministar neke od brojnih vlada magistrirali ili doktorirali u vrijeme dok su povazdan radili na prevažnim državnim (političkim, ekonomskim, socijalnim…) poslovima? Koga zanima što je ovaj ili onaj visoko pozicionirani tip svoju tobože magistarsku ili doktorsku radnju plagirao, ili što je nečija žena magistrirala ili doktorirala samo zato što se preziva tako i tako ili je u srodstvu s tim i tim? Nepotizam – što je to? Pa, ionako nismo školovani, obrazovani, samo imamo diplome i certifikate!

Na takve je čak, čitam, reagirao i jedan hodža u svojoj propovijedi petkom govoreći kako ”Bošnjacima ne trebaju takvi magistri i takvi doktori nauka”. Ih, da je samo riječ o Bošnjacima… I samo o ljudima koji su u politici… Više štete nanose oni koji ih na nebrojenim bh. univerzitetima pripuštaju akademskim titulama, prodaju im ih i tako dugoročno unakazuju bh. društvo, koje, takvo kakvo je, zadugo neće imati javno mnijenje. A prodaja diploma tim je profesorima nešto normalno jer su i oni svoju poziciju kupili javnom odanošću vođi i stranci, i pomalo, kad ih netko gleda, vjeri.

Za javno mnijenje potrebno je znanje, moralna uspravnost, kućni (oni bi rekli vjerski) odgoj, osjećaj ponosa i integritet, identitet koji se ne iskazuje samo kao na popisu stanovništva (”Mala, piši Bošnjak, islamska, bosanski, a ostalo stavi štogod hoćeš” – kako je napisao jedan od građana BiH. Građana?), samosvijest, građanska hrabrost… A kako imati sve to, kad gotovo svatko ima u bližem okružju nekoga tko je svog akademskog šarana ulovio u mutnom, pojeftino i najčešće društvenim novcem. Jer, košta školovati se, ali i kupiti diplomu.

Kako onda u BiH smiješno i tragično zvuče riječi ovih dana češće spominjanog Mandele: “Obrazovanje je najmoćnije oružje koje možete koristiti da promijenite svijet”. Pustimo svijet, ali znamo li, nakon ovih riječi, barem jedan od razloga zašto se u BiH više od petnaest godina ne može promijeniti ništa!?

Komentari

komentara