Povijest sukoba na Kosovu

 

Ni 40 godina nakon prvih ozbiljnijih zahtjeva za određivanjem statusa Kosova, žarište sukoba u središtu balkanskog poluotoka se još nije smirilo.


 

 

Josip Broz Tito je ostavio iza sebe Ustav iz 1974. kao pokušaj očuvanja Jugoslavije nakon njegove smrti, ali i kao otvorena vrata da se, u slučaju raspada, republike raziđu mirno, “po zakonu”.

 

Razlika između Ustava iz 1946. i Ustava iz 1974. pokazuje enormnu promjenu Titovog viđenja Jugoslavije, koja je posljednjom verzijom glavnog zakonika vjerojatno trebala biti državna zajednica koja će okupljati socijalističke republike do njihove političke punoljetnosti. Jugoslavija, kao takva, je zaista i spasila svoje republike okružene “brigama” – Bugarskom, Rumunjskom, Italijom, Grčkom, Austrijom i Mađarskom, od teritorijalnog čerupanja nakon II. svjetskog rata.

 

Ustav iz 1974. je i Kosovu i Vojvodini, kao autonomnim pokrajinama unutar SR Srbije, dao veća ovlaštenja koja bi u slučaju raspada trebala voditi k njihovom lakšem definiranju statusa, istovremeno smanjujući tadašnje separatističke težnje kosovskih Albanaca. Titov primarni cilj je vjerojatno bio pokušaj očuvanja Jugoslavije kroz svojevrsnu liberalizaciju koja je trebala voditi u labavljenje međurepubličkih veza, ali i ostanak u državnoj zajednici.

 

Izvještavajući o Titovoj sahrani 1980., novinar američkog magazina Time je sasvim otvoreno napisao kako je pitanje raspada Jugoslavije samo pitanje vremena. I zaista, samo godinu dana kasnije, na Kosovu su opet počeli nemiri u kojim su albanski studenti tražili promjenu statusa Kosova iz pokrajine u republiku.

 

S tim je započeo i agitprop beogradskih medija koji su izvještavali o sve većem iseljavanju Srba s Kosova kao rezultat albanskog terora. Tadašnje iseljavanje Srba je povijesna istina, ali nije spominjano i iseljavanje Albanaca, i to u daleko većem broju. Kosovo je bilo najsiromašnije područje Jugoslavije, što je bio razlog ekonomske migracije i Srba i Albanaca u ostale jugoslavenske republike.

 

U svibnju 1985., Kosovo opet postaje mjestom nacionalnih sukoba zbog slučaja Đorđa Martinovića. Martinović je bio poljoprivrednik koji se samoozlijedio nakon neuspjelog pokušaja masturbacije praznom bocom. Za ovaj incident Martinović javno optužuje dvojicu neidentificiranih Albanaca, ali istovremeno priznaje pukovniku JNA Novaku Ivanoviću kako je to sam učinio. Tadašnji SUP i općinski sud u Gnjilanima potvrđuju verziju o samoozlijeđivanju, te optužuju Martinovića za kazneno djelo širenja lažnih informacija. Tadašnji novinar lista “The Economist” Krsto Cviić slučaj Đorđa Martinovića uspoređuje s Kurosawinim filmom Rašomon: “Interpretacije slučaja su zavisile od nacionalnosti onoga tko je o tome govorio”.

 

I dok je slučaj trebao ostati na razini općinskog suda u Gnjilanima, on se proširio Jugoslavijom. Članovi SANU-a su obratili posebnu pažnju na Đorđa Martinovića: slikar Mića Popović ga prikazuje kao razapetog Krista, a pisac Brana Crnčević slučaj opisuje kao “Jasenovac jednog čovjeka”.

 

Slučajno ili ne, SANU već slijedeće godine objavljuje svoj zloglasni Memorandum, koji čak i tadašnji predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije Slobodan Milošević opisuje kao “ništa drugo nego najmračniji nacionalizam”.

 

U svojoj knjizi o Kosovu, američka analitičarka Julie Mertus govori kako je slučaj Đorđa Martinovića ubrzao namjeru ukidanja autonomnosti Kosova, o čemu se sve glasnije počelo pričati među pripadnicima nacionalističke struje SK Srbije.

 

Godinu dana kasnije, 1987., uzavrelu situaciju na Kosovu još više podgrijava dolazak Slobodana Miloševića kojeg je predsjednik SR Srbije Ivan Stambolić poslao da smiri nezadovoljstvo kosovskih Srba. Suočen s masom srpskih prosvjednika koji su, prema izjavi Miroslava Šolevića, inscenirali sukob s policijom, Milošević izgovara rečenicu “Ni’ko ne sme da vas bije”. Tom rečenicom se Milošević, od partijskog apartčika, prometnuo u nacionalnog vođu.

 

Spreman za usvajanje bilo kojeg ideološkog okvira koji će mu učvrstiti poziciju i donijeti nove ovlasti, kombinirajući tada još aktualni socijalizam i rastući nacionalizam, Slobodan Milošević postaje prvi nacionalsocijalistički politički vođa u Srbiji nakon Dimitrija Ljotića.

 

Vrhunac kosovske histerije se dogodio pri obilježavanju 600 godina kosovske bitke na Gazimestanu. Prethodno su, “antibirokratskom” revolucijom, srušene vlade Crne Gore, Kosova i Vojvodine što je omogućilo Miloševiću ukidanje autonomnosti pokrajina.

 

Govorom na Gazimestanu Milošević je najavio rat pod krinkom očuvanja mira i Jugoslavije, što je retorika pod kojom su 1991. crnogorski čelnici opravdavali napade na Dubrovnik i Konavle.

 

Slijed događanja u Jugoslaviji je kulminirao ratovima na području BiH i Hrvatske, dok je na Kosovu vladao relativni mir. Potpisivanjem mirovnog sporazuma u Daytonu završeni su i ratovi, ali se na Kosovu tad počela organizirati Oslobodilačka vojska Kosova (OVK – na albanskom UÇK). Ova vojska je s godinama postajala sve organiziranija i aktivnija što dovodi do masovne vojne akcije tadašnje Vojske Jugoslavije na Kosovu.

 

Akcija, međutim, nije bila usmjerena samo protiv OVK, već je uključivala i etničko čišćenje područja s albanskim i romskim stanovništvom, dok je i 90% srpskog stanovništva s južnog Kosova preselilo na sjeverni dio. Neuspjeh pregovora između srbijanskih i kosovskih predstavnika, te nastavak sukoba, je rezultirao NATO-vim bombardiranjem Srbije. Tek nakon bombardiranja, vlada SRJ potpisuje sporazum u Kumanovu kojim dopušta UN-ov nadzor na Kosovu.

 

Status quo koji je Kosovo proživljavalo od 1999. do 2008., i kontinuirani neuspjesi u pregovorima o njegovom statusu, dovode do prijedloga finskog diplomata Maartija Ahtisaarija o kontroliranoj nezavisnosti koju Kosovo i proglašava 17. veljače 2008.

 

Trenutačna situacija na Kosovu je rezultat napora Srbije da pod svojom kontrolom ostavi barem sjeverni dio. Svjesni nemogućosti vraćanja Kosova u potpunosti, ali i političke smrti ukoliko priznaju nezavisnost Kosova, što je preduvjet za bilo kakvu europsku integraciju, srbijanski politički vođe ovim nastoje ishoditi teritorijalni kompromis kojeg Priština ignorira.

 

S obzirom na izvjesnost srbijanskog priznavanja poraza na Kosovu, može se očekivati prebacivanje pažnje na Bosnu i Hercegovinu, posebice u slučaju uspjeha krajnje desnih političkih snaga u Srbiji, poput “naprednjaka” Tomislava Nikolića, na nadolazećim izborima. Djelovanje Milorada Dodika se dosad svelo na opstruiranje uspostave vlasti i “zveckanje” referendumom, ali očekivani financijski krah Republike Srpske će, sasvim sigurno, zaoštriti retoriku koju već sad spremno prihvaća bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, kao što je radio i njegov prethodnik Haris Silajdžić.

 

Ovim se realnim čini i ponavljanje Brnjaka i Jarinja na području BiH. (bljesak.info)

 

hspf.info

 

Komentari

komentara