Povodom 150. obljetnice njemačke socijaldemokracije: Socijaldemokracija i nada

Prije izvjesnog vremena u Leipzigu, predstavnici 70 socijalističkih i socijaldemokratskih stranaka iz cijelog sveta okupili su se da obilježe jubilej otvorenog pisma koje je 1. ožujka 1863. objavio jedan građanin Wrocława po imenu Ferdinand Lassalle. U pismu se Lassalle obratio ljudima koji trpe nepravdu, netoleranciju ili kojima je uskraćeno dostojanstvo. Pozvao ih je da se ujedine u izgradnji svijeta koji će ispuniti načela pravde. Nedugo zatim, 23. svibnja, prvi sastanak adresata ovog pisma održan je u Lepzigu. Osnovan je ADAV (Opća njemačka radnička asocijacija), organizacija koja je postala prototip svih kasnijih radničkih udruga u čitavoj Europi. Oni su odgovorili na Lassalleov izazov.

Piše: Zygmunt Bauman / Social Europe Journal

Što je želio Lassalle? On je imao konkretan program i, imajući u vidu povijesni kontekst, mora se priznati da je njegova vizija bila prilično realistična:

1. Ujediniti se. Samo smo zajedno jaki, pojedinačno nećemo postići ništa. Moramo ujediniti naše snage, ideje i hrabrost.

2. Ujedinjujemo se u jednu stranku, a onda ćemo zajedničkim snagama osvojiti opće pravo glasa, koje čovjeku sljeduje na osnovu njegove ljudskosti.

3. Kada se ovo postigne, radnici će činiti apsolutnu većinu u zemlji.

Većina Lassalleovih suvremenika očekivala je da će industrijalizacija trajati vječno, kao što smo mi mislili za potrošačko društvo do 2007. Tako će se dostići faza u kojoj se društvo dijeli na dva dijela: na radnike i one koji ih nadziru i eksploatiraju. Tako se, imajući u vidu opće pravo glasa, činilo očiglednim da će radnici zadobiti vlast u državi.

Ali što se radi pomoću vlasti? Država bi morala natjerati banke da subvencioniraju proizvodne zadruge. Umjesto da tvornice budu u posjedu jednog čovjeka, svaki radnik bi bio suvlasnik tvornice-zadruge proizvođača. Ovo je trebala biti alternativa industrijskom društvu u nastajanju. Industrija – da; znanstveni progres – da; modernizacija – da, ali ne na način kako diktira kapital lišen političke kontrole.

Ove postulate treba osuvremeniti, ali što se tiče samog cilja, Lassalleova vizija je vizija pravednog društva u kojem ljudi žive zajedno, u slozi i suradnji, umjesto u nadmetanju i podozrivosti. Ovo je i danas cilj, kao što je bio prije 150 godina.

Obilježavamo godišnjicu ovog događaja, i obično se o junacima godišnjica drži lijepo slovo. U komemorativnim govorima zaboravljamo da su ti ljudi u životu činili greške. Ali imajući u vidu stanje današnje socijaldemokracije, moramo se osvrnuti na nekoliko žalosnih činjenica.

Njemačka socijaldemokracija je desetljećima munjevito rasla i nizala pobjede. Do prije deset ili petnaest godina, osvajanje 35 posto glasova bilo je uobičajeno. Danas SPD dobiva oko 24-26 posto, što predstavlja ozbiljan pad. Otkad je kancelar Schröder usvojio Agendu 2010, SPD je izgubio oko trećinu članova – katastrofalan odljev u stranačkoj povijesti. SPD je u velikim problemima. To se mora otvoreno priznati. Ovogodišnji jubilej nije trenutak za slavlje. Naprotiv, to je prilika da shvatimo koliko veliki napor predstoji na putu do trijumfa.

Što su razlozi ovog povijesnog odljeva? Zašto je socijaldemokracija u krizi, zašto se u anketama sve manje i manje ljudi pozicionira lijevo od centra?

Divni portugalski pisac José Saramago dao je svoje okrutno, čak brutalno mišljenje: „Socijaldemokratski pokret je nekad predstavljao neke od najvećih nada čovječanstva, ali je vremenom prestao igrati ovu ulogu. Pokret je prodan ljevici.“ Ljevičarski program poručuje desničarskom: „Što god vi radite, mi to radimo bolje.“ Umjesto da pripreme program za budućnost, socijalisti pokušavaju dokazati kako znaju sve što i desnica. Istaknuti belgijski politolog Jean-Michel De Waele napisao je da je veliki slom kapitalističko-potrošačko-bankarske ekonomije 2007, umjesto da podigne ljevicu, otkrio njezine inherentne slabosti.

Ako pogledate današnju situaciju SPD-a, primijetit ćete dva različita stava koja je teško pomiriti. S jedne strane, postoji pokušaj da se zadovolje oni koji plaćaju račun krize, dok s druge strane postoji potpuna potvrda ekonomskog modela koji se realizira u Njemačkoj. Da citiramo Antonija Gramscija – desnica je dobila kulturni rat protiv ljevice.

Oko čega se ratovalo? Prema Gramsciju, društvena situacija i čovjekovo društveno stanje ne ovise od pregovaranja na vrhu ili od političkih poteza, nego isključivo od filozofije. Ali ne filozofije u smislu akademskih seminara, nego filozofije koja se naziva ideologijom ili, u novije vrijeme, imaginarnim: termin je prvi iskoristio Deleuze, a kasnije Castoriadis, a sada ga često upotrebljava Charles Taylor.

Imaginarno je drugim riječima ono kako zamišljamo svjetski poredak, kakvi su uvjeti za naše djelovanje i za kakve se vrijednosti vrijedi boriti ili, ako treba, žrtvovati.

Buržoasko imaginarno je trijumfiralo. Sada ću izložiti njegove najočitije oblike. Panacea za sve društvene boljke je uvećanje BDP-a – nema drugog načina za popravljanje života čovječanstva. Ali iza ove pretpostavke leži skriveni, prešutni uvjet – proizvodnja industrijskih dobara koja se uvećava beskonačno. Može se proizvoditi sve više i više robe.

Druga pretpostavka je da se ljudska sreća sastoji od odlazaka u prodavaonicu – svi putovi ka sreći vode kroz kupovinu – drugim riječima, uvećanje potrošnje. U osnovi ovakvog razmišljanja krije se uvjerenje da se potrošnja može uvećavati ad infinitum i da možemo zaboraviti druge proste, primitivne, predindustrijske metode dostizanja sreće. A takvih metoda je bilo.

Potraga za srećom je zabilježena u rezultatima našeg prirodnog i kulturnog razvitka, i važi za sve pripadnike ljudskog roda. Možda ćemo zaboraviti načine koji su primjenjivani u prošlosti, čak i prije 1.000 godina, kao što je zadovoljstvo dobro obavljenim poslom, „instinkt radinosti“, kako ga je opisao Thorstein Veblen, zadovoljstvo zbog rada s drugima, zbog ugodnih susjeda, zbog partnerstva, zbog zajedničkog probijanja kroz život. Sve to ćemo gurnuti u stranu. Prodavaonice nam pružaju sve potrebno zadovoljstvo.

Treća pretpostavka buržoaskog imaginarnog je nešto što se naziva meritokracijom. Iako su ljudi oduvijek bili i uvijek će biti nejednaki, nejednakost sama po sebi nije zlo. To je sredstvo kojim se može uvećati prosperitet. Međutim, „ljudi se bogate poštenjem i radom“. Ako se dovoljno trudite i vrijedno radite, bit će i za vas mjesta na vrhu. Siromaštvo i propadanje su kazne koje ne nameće sudbina, nego lijenost i nehaj.

Sva ova tri elementa buržoaskog imaginarnog, drugim riječima ideologija buržoaskog „zdravog razuma“ – danas je također u krizi. Problemi ne pogađaju samo socijaldemokraciju, nego i buržoasko imaginarno.

Danas znamo da je beskonačno uvećanje proizvodnje nemoguće i da Zemlja – naš zajednički dom – to ne može podnijeti. Znamo da dobro trebamo razmisliti što nam je činiti kako bi naši unuci mogli preživjeti na Zemlji. Ovaj drugi problem je pod znakom pitanja, prvenstveno jer po sadašnjem tempu potrošnje već koristimo 150 posto planeta – 50 posto više nego što nam planet može pružiti, a da sebe ne uništi.

Treća stavka je trenutno najtragičnija u smislu patnje koju izaziva. Paradoksalno, današnji mladi, od 16 do 25 godina, predstavljaju najobrazovaniju generaciju u povijesti, ali istovremeno i najnezaposleniju. To je velika nesreća. Milijuni mladih ljudi koji ne znaju što će sa sobom, osjećaju se suvišnima i klize u nasilje. Ono je posljednjih godina u porastu.

Baby boom generaciji, X-Y generacija – sve ove poslijeratne generacije imale su jednu zajedničku odliku: smatrale su točku do koje su ih roditelji doveli polaznom točkom. „Odavde počinjemo, i stići ćemo mnogo dalje od mame i tate“. Današnja generacija je prva koja ne spava mirno, jer nije sigurna da može očuvati društveni status koji je naslijedila. Ovo je potpuna promjena raspoloženja, promjena pravila našeg međugeneracijskog suživota.

Sa takvim se problemima danas susrećemo. Činjenica da je ljevica, socijaldemokracija, dopustila buržoaskoj ideologiji da pobjedi u kulturnom ratu posebno je žalosna i ponižavajuća, između ostalog i zato što se to dogodilo u vrijeme kada ova ideologija zapada u sve goru krizu. A socijaldemokracija je nesposobna iskoristiti tu povoljnu okolnost.

Nesreća današnje socijaldemokracije je u tome što nema alternativne vizije, nema „utopije“. Kancelar Schröder se upisao u povijest opaskom da ne postoji kapitalistička ili socijalistička ekonomija, nego samo dobra ili loša ekonomija. Kao da je predao borbu: „Predajem se, nemam što reći. Svi smo u istom taboru – svi težimo dobroj ekonomiji“. Tu se nije razmišljalo o poruci ovog već polupropalog buržoaskog imaginarnog.

Pa kucnuo je trenutak da se zapitamo zašto se ovo dogodilo. Da ne pojednostavljujemo stvari, ovo nije pitanje izbora loših čelnika ili loše stranke. Ostavimo na trenutak po strani novinarska mudrovanja o korupciji, nepoštenju itd., koja svode moral politike na razinu morala političara. Zašto je politika ovakva kakva jest? Zašto se situacija razvija u pravcu suprotnom logici?

Ovo možemo pripisati nizu događaja. Počet ću od najočiglednijeg: pad Berlinskog zida. On nije samo oslobodio svijet od prijetnje totalitarizma i nuklearnog uništenja. Na kraju krajeva, Rusija danas ima isto onoliko bojevih glava koliko je imala i tada, pa se ipak nitko ne prevrće u krevetu od straha da će izbiti rat. Nije istina da je strah izazivalo samo gomilanje bojevih glava. Bilo je tu još nečega – postojao je mit o alternativnom društvu. Vladalo je uvjerenje da je komunističko društvo riješilo probleme s kojima se kapitalistički zapad bezuspješno borio. Postojao je strah da će se ljudi, ukoliko se nešto ne uradi na popravljanju socijalnog stanja u svetu kapitalističke demokracije, pobuniti u korist te alternative.

Na taj način je komunizam pokušavao nametnuti agendu ostatku svijeta: borbom protiv bijede, poniženja i propadanja. Kompenzacija za ulogu radničke klase u procesu stvaranja vrijednosti, pravo na obrazovanje za sve i zdravstvena zaštita.

Kapitalistički ostatak svijeta poduzeo je takve korake uz pomoć socijaldemokracije, koja je grabila u ovom pravcu mnogo uspješnije od samog komunizma (ne kako bi prokrčila put komunizmu, nego upravo kako bi ga prepriječila). Život radnika se znatno popravio, opći životni standard je porastao i radničke samoobrambene organizacije su legalizirane, tako da je socijaldemokracija ispunila većinu postulata koje je komunizam propagirao u svojoj ideologiji, ali ih nikad nije sproveo u praksi. Kao što je precizno primijetio talijanski politolog Roberto Toscano: „Komunizam je bio odličan za sve, osim za one koji su imali tu nesreću u njemu živjeti.“

Tako je pad Berlinskog zida imao dvostruke posljedice. Kapitalizam se osjetio slobodnim na vlastitom terenu, i prvi put poslije dugog vremena svijet je počeo živjeti bez alternative. Karl Jaspers je govorio da se boji nekog mogućeg ujedinjenja čovječanstva, ili neke globalne vlade, jer ne bi imao kuda pobjeći. I upravo to se dogodilo. Prije ili kasnije, svi su morali krenuti istim putom.

Tijekom trideset godina nakon Drugog svjetskog rata, obujam društvene nejednakosti počeo se sužavati, i ljudi su bili sigurni da je tendencija njegovog rasta stavljena pod kontrolu. Međutim poslije pada Berlinskog zida, ova nejednakost je ponovno počela rasti. Od 2007. godine, 93 posto dodatne vrijednosti proizvedene u SAD-u prigrabio je 1 posto Amerikanaca; ostalih 99 posto su se morali zadovoljiti s preostalih 7 posto dodatne vrijednosti. To su alarmantne brojke. One su bile nezamislive tijekom „trideset slavnih“ poslijeratnih godina. Na dijelu je raspad naše egzistencijalne situacije. S jedne strane, postoje sile lišene političke kontrole, dok s druge strane imamo političare koji pate od kroničnog nedostatka moći.

Moć je mogućnost da nešto učiniš. Politika je mogućnost da odrediš kako to izvesti. Brak moći i politike se raspao. Živimo u razdoblju njihovog razvoda. Ovo je ozbiljan problem za socijaldemokraciju, jer je još od Lassalleovog vremena očigledan odgovor na pitanje tko rješava socijalne probleme: država, budući da ona ima moć i politička sredstva da tu moć valjano upotrijebi. Politika može mnogo obećati, što i čini, jer premijeri i kancelari moraju pobijediti na izborima. Ali ona ne može ispuniti obećanja. Ne toliko zbog loših namjera ili prevrtljivosti, koliko zbog razdvajanja moći od politike.

Još jedan razlog današnjih nedaća socijaldemokracije – o tome ne treba imati iluzija – jest opadanje radničke klase koja je bila politička baza socijaldemokracije. Danas radnička klasa prolazi kroz isti onaj proces kroz koji je prošlo seljaštvo u 19. stoljeću. Seljaci su u 19. stoljeće ušli kao 90 posto stanovništva. Stoljeće su završili kao 10 posto stanovništva.

Broj radnika u Europi već pada ispod 20 posto. Velikih industrijskih tvornica u kojima je rođena solidarnost više nema. A ovo su bile velike, efikasne škole društvene solidarnosti, sabirni centri za solidarni marš ka zajednički ustanovljenim ciljevima. Trenutno se proletarijat raspada u nešto što bi se na francuskom moglo nazvati précarité – neizvjesnost, osjećaj da nam je tlo pod nogama nestabilno, da stojimo na živom pijesku, kroničnu nesigurnost. Osjećaj prekarnosti zahvaća sve veći dio srednje klase. Ali razlika je u tome što su oni, sabijeni u tvornicama, pod istim krovom i u istoj situaciji (uz mjerenje vremena i pokreta po receptu Fredericka Taylora, ili na tvorničkoj traci Henryja Forda, uz koju svi stoje u istom redu) predstavljali drugačiju – tvorničku – školu solidarnosti.

Danas se nalazimo u potpuno drugoj situaciji, gdje svatko ide na onog drugog. Živimo u školama – tvornicama – uzajamnog nepovjerenja i konkurencije. Prema novoj menadžerskoj filozofiji, svaki zaposleni ima obvezu svom nadređenom dokazati, prilikom sljedećeg kruga racionalizacije, da on nije taj kojega treba otpustiti nego da je to njegov susjed. Za razliku od proletarijata, ljudi u prekarnom sustavu ne teže solidarnosti, osim onoj vrsti solidarnosti koju ja zovem „eksplozivnom“ ili „slavljeničkom“ – solidarnosti koja ne potiče udruživanje, nego samo služi sinkronizaciji vikanja. Kako od vikanja stići do transformacija uvjeta društvenog života, još uvijek je nejasno.

Po mom mišljenju, ovo su glavni, ali ne i svi uzroci nevolja koje su snašle ovih 70 stranaka okupljenih u slavu Ferdinanda Lassallea. Da citiramo Gramscija, ništa iz ovoga ne proistječe osim potrebe za novom kulturnom borbom. Za zamjenu starog, istrošenog i nerealnog imaginarnog nečim drugim. Taj posao će trajati mnogo godina.

Želio bih završiti jednim priznanjem. Ponekad se osjećam onako kako su se vjerojatno osjećali rani socijalisti 19. stoljeća. Oni su bili beznačajna manjina, na marginama političkog života. Pobjeda na izborima nije bila realna mogućnost, pa čak ni sudjelovanje na izborima. Najhrabriji među njima, kakav je bio Lassalle, odlučili su početi odozdo, pa su zasukali rukave i energično se bacili na posao. Nisu očekivali da će im rješenje društvenih problema pasti s neba. Pripremili su se za dugu, napornu polemiku sa ustaljenim načinom razmišljanja. Ne kažem da ponovno trebamo krenuti od iste točke, samo ističem sličnost između situacije u kojoj se Ferdinand Lassalle borio sa etabliranim mišljenjem svog doba i naše današnje situacije. Ne slažem se sa optimistima koji tvrde da živimo u najboljem mogućem svijetu, niti s pesimistima koji se boje da su optimisti možda u pravu. Svrstavam se uz treću kategoriju ljudi danas – ljudi od nade, koji vjeruju da svijet može biti pristojniji nego što je sada.

Poput naših predaka prije skoro dvjesto godina, mi smo danas žirovi iz kojih će možda izrasti golemi hrastovi. Nijedna većina nije nastala drugačije osim iz manjine, manjine koja je često izazivala smijeh ili porugu. Srećom po nas i po ostatak ljudskog roda, ako smo i žirovi, makar smo obdareni sposobnošću da mislimo i biramo.

Zadatak koji nas čeka ne može se obaviti do sljedećih izbora. Izgradnja pristojnijeg svijeta nije šalica instant kave. Na rezultate se mora čekati. Ovdje nema ničeg za brzu pripremu. S druge strane, nitko ne može jamčiti uspjeh unaprijed. Uspjeh će se razlučiti od neuspjeha prisutstvom ili odsustvom dugoročne perspektive, praćene odgovarajućom mjerom strpljenja i odlučnosti, kao i dugovječne, ili čak besmrtne, nade.

Izvor: Peščanik

Komentari

komentara