Povodom javnog pokajanja bivšeg ‘ekonomskog ubojice’ Johna Perkinsa

 

Iz pozicije dopisnika iz inozemstva, naš je profesor i suradnik dr. Mile Lasić prije sedam godina pisao o knjizi Johna Perkinsa “Economic Hit Men”, o kojoj se ovih dana kod nas ponovno s razlogom govori. Pogledajte i zašto!


 

 

Piše: doc. dr. Mile Lasić / HSPF

 

“Economic Hit Men (EHM) su visoko plaćeni eksperti, koji varaju zemlje na cijelom svijetu za milijardske iznose. Oni usmjeravaju, de facto, novac Svjetske banke, Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) i drugih inozemnih organizacija za pomoć u razvoju na konta velikih koncerna i u džepove nekolicine bogatih obitelji, koje kontroliraju prirodne sirovine na našem planetu.

 

Sredstva kojima se služe Economic Hit Men su prevarantske financijske analize, izborne manipulacije, korupcija, ucjena, sex i ubojstva. Njihova igra je tako stara kao vlast, koja je zadobila, pak, u eri globalizacije nove zastrašujuće dimenzije. Ja znam to, ja sam bio EHM…”, tako započinje  knjiga  „Priznanje jednog ekonomskog ubojice“, kako se zove  senzacionalna knjiga Johna Perkinsa, koja ovih dana uzbuđuje čitatelje u zapadnom svijetu. Njemački izdavač “Riemann Verlag” je, pak, originalnom naslovu “Economic Hitman” dodao i podnaslov “Kao šakal na putu u službi gospodarske mafije”, čime je i izražena bit ovog “javnog priznanja”.

 

John Perkins je rođen 1946. godine i u razdoblju između 1970. i 1982 godine bit će  regrutiran i dodatno specijaliziran od strane National Security Agency (NSA) i savjetodavne tvrtke « MAIN » kao “idealni EHW” za manipuliranje pomoći zemljama u razvoju, odnosno vrbovanje nerazvijenih zemalja za predimenzionirane tehnološke projekte, koje ih potom izravno vode u američku ovisnost. John Perkins je, pak, napustio “Main” zbog “konflikta savjesti”, pa je početkom osamdesetih godina osnovao tvrtku IPS (Independent Power Systems), koja se specijalizirala za razvoj trajnih energetskih sustava. Godine 1992. je prodao “IPS” i osnovao organizaciju pod imenom  “Dream Change Coalition”, koja pokušava zaštititi ono što je preostalo od kulture i okoliša tzv.indogenih naroda u Južnoj Americi. Na primjedbu da njegovo “javno priznanje” dolazi sa zakašnjenjem od četvrt stoljeća, John Perkins odgovara: “Imam 60 godina i 20-godišnju kćer. Znam samo jedno, na samrtnom krevetu – bilo sutra ili za 30 godina – pogledat ću unazad i moću kazati da sam  u posljednjem trenutku mojeg života uradio sve što je bilo u mojoj moći da učinim svijet boljim za moju kćer i njezinu braću i sestre u cijelom svijetu”.

 

Mi, EHM,  izgrađujemo svjetsko carstvo, piše dalje Perkins, mi smo elita žena i muškaraca koje financijske organizacije koriste da bi stvorile uvjete koji će druge zemlje staviti u ovisnost od korporatokracije. Upravo ova korporatokracija vlada u stvarnosti našim koncernima, našim bankama i našim vladama. EHM, slično kao u mafijaškoj strukturi, nude određenim zemljama “ponude koje se ne mogu odbiti”, razvojne kredite, gradnju električnih centrala, izgradnju infrastrukture, brzih ulica, luka, aerodroma i tsl. S kreditom je, naravno, povezano da inženjerske tvrtke i građevinska poduzeća iz naše zemlje izvode određene projekte. U načelu, najveći dio novca ne napušta nikada SAD. Iako je  posuđeni novac u obliku kredita na opisani način skoro u cjelini ostao u SAD mora pogođena zemlja, naravski, platiti dospjeli kredit i kamate. Ako su “EHM” dobro radili za par godina zemlja u razvoju više ne može otplaćivati financijske obveze i tada “zahtijevamo, kao i mafija, naš udio”, tvrdi Perkins.

 

Bivši “EHM” John Perkins se u knjizi “Economic Hitman”, dakle, ne obračunava samo sa  svojom nekadašnjom profesijom, nego i sa biti američkog ekonomskog imperijalizma. Njegov zadatak, kao i “eksperata” poput njega, je bio i jest u tomu da pokrenu zemlje Trećeg svijeta za određene infrastrukturne i druge programe, uvijek, naravno, povezane s velikim kreditima i velikim građevinskim ili tehnološkim projektima, koje bi potom dobivale američke tvrtke. Čim bi ove zemlje dospjele u teškoće pojavila bi se američka vlada ili neka američka financijska kuća, koja bi  gospodarstvo određene zemlje dalje manipulirala sukladno američkim interesima.

 

“Rafinesa sa kojom se izgrađuje ovo moderno carstvo”, piše John Perkins, “ostavlja u sjenci rimske centurione, španjolske konquiskadore i europske kolonijalne sile 18. i 19. stoljeća”. Radi se o tomu, objašnjava dalje bivši “EHM” što “smo mi  – EHM – mudriji, što smo učili iz povijesti…”

 

“Economic Hitmen” izgrađuju svjetsko carstvo

 

U predgovoru John Perkins piše, također, da je ovo priznanje bilo napisano već 1982. godine kao uvod u knjigu sa radnim naslovom “Savjest jednog ekonomskog ubojice”, te da je knjiga  posvećena predsjednicima dviju zemalja, “koji su bili moji klijenti, koje sam respektirao”. Riječ je o predsjedniku Ekvadora Roldosu i predsjedniku Paname Torrijosu, koji su poginuli  upravo te godine  u avionskoj nesreći. “Njihova smrt nije bila slučaj”, piše Perkins, “oni su ubijeni, jer su se borili protiv urote gospodarskih moćnika, vlada i banaka čiji je cilj svjetska vladavina”. Pošto Perkinsu i drugim “EHM” nije uspjelo uvjeriti Roldosa i Torrijosa “sa našim sredstvima”, piše Perkins, “na scenu su stupili sa ovlastima CIA uvijek u pozadini djelujući šakali”. Bivši “Hit Man” tvrdi, također, da je četiri puta  u proteklih 20 godina pokušavao privesti kraju rad na ovoj knjizi, ali  mu je prijećeno i morao je s tim prestati. Jedan veliki izdavački koncern mu je, pak, savjetovao i 2003. godine, kada je knjiga konačno bila gotova, da je preradi u roman po uzoru na trilere Johna Le Carréa i Grahama Greena. Ali, on je odbio, jer “ovo nije roman, nego stvarna istina mojega života”.

 

Najbolje stranice Perkinsova “priznanja” su opisi stanja u kojem se nalaze glavni grad Quito i Ekvador u cijelosti u godini 2003., dakle nakon što su ga “EHM”,“šakali” i “vojska” učinili totalnim američkim ovisnikom. Nekoć su u zemlji postojale različite kulture (indio i španjolska), zemlja je bila lijepa i u svojoj nerazvijenosti, u međuvremenu je, pak, njezina ljepota uništena, rijeke su zagađene, indio-plemena se očajnički brane u njihovim posljednjim  utvrdama, građanski rat plamti, a prašume izumiru. Zato je  američki “Texaco”  izgradio “pipeline”, Ekvador je postao  jedan  od deset najvećih liferanata nafte u SAD-u.

 

Nažalost, poručuje Perkins, Ekvador nije nikakav izuzetak. “Skoro svaka zemlja, koju smo mi, EHM-ovi, doveli pod kontrolu globalnog imperijalizma, doživjela je istu sudbinu. Zaduženja Trećeg svijeta su se popela na 2,5 bilijuna dolara, troškovi samo za otplatu kredita u ovim zemljama su se popeli na godišnju razinu od 375 milijardi i veći su nego što zemlje Trećeg svijeta zajedno izdvajaju za zdravstvo i obrazovanje i, čak, 20 puta veći od svote koja se ovim zemljama dodjeljuje kao razvojna pomoć. Preko polovice stanovništva u svijetu živi sa manje od dva dolara dnevno, dok jedan posto najbogatijih drži 70 do 90 posto pokretnog i nepokretnog bogatstva u ovim zemljama.

 

Navedene  stranice  Perkinsova pokajanja i definitivno izgledaju kao da ih je pisala antiglobalistička ruka  Naomi Klein ili Noama Chomskog, tj. kao da se bivši “ekonomski ubojica” inspirirao kultnom knjigom Naomi Klein “No Logo”! Takve su i Perkinsove ocjene koje slijede. “Šefovi najuglednijih tvrtki iskorištavaju svoje suradnike u neljudskim uvjetima u azijatskim i drugim bespućima, gdje ljudi u pravilu rade za crkavicu. Naftne kompanije pumpaju svjesno otrov u prašumske rijeke, ne obazirući se na usmrćenje ljudi, životinja i biljaka…, oni čine genocid nad domorocima”.

 

Perkins  potom upozorava  – u kontekstu “11. rujna” – na podvalu da se svi problemi objasne zlim teroristima i teorijom zavjere. “Svi ovi ljudi – milijuni u Ekvadoru, milijarde u čitavom svijetu – su potencijalni teroristi”, upozorava John Perkins, “ne zato što vjeruju u komunizam ili anarhizam ili što su zli po prirodi, nego jednostavno zbog toga što su očajni”. John Perkins zatim dolazi do biti problema: “Ovaj sustav  je daleko veća opasnost od terorističke zavjere”, jer se radi o “suludom konceptu”, kojeg propagira mala skupina ljudi, ona koja zna da iza prče o sve većem rastu stoji ideja o sve većem i bržem probitku za probrane i definitivnoj pljački onih na robovima društva, u svijetu i kod kuće. ”U njihovom stremljenju ka svjetskoj vladavini koriste koncerni, banke i vlade svoj financijski i politički utjecaj i brinu se da naše škole, poduzeća i mediji propovijedaju i nagrađuju besmislene koncepte i njegove konzekvence”, piše dalje  John Perkins, koji za ove “subjekte”, kako je već više puta rečeno, koristi izraz “korporatokracija”.

 

Upravo su  nas oni doveli do toga da je „naša globalna kultura monstruozni stroj”. Ovaj stroj guta sve oko sebe i na kraju mu neće  preostati drugo do da samog sebe pojede, zlogukuje Perkins. Dodajmo ovdje samo da za Perkinsovu “korporatokraciju” u političkoj znanosti egzistiraju i drugi izrazi, ali je bit ista. Opjevana “zemlja slobode” nije već dugo nikakva demokracija, tvrdi primjerice i filozof Richard Rorty, u Bushovoj Americi odlučuje o svemu uska, probrana elita! “Korporatokracija nije urota”, pojašnjava, pak, Perkins, “pa ipak njezini članovi imaju zajedničke vrijednosti i ciljeve”. Jedna od najvažnijih funkcija korporatokracije je sebe održati u životu, širiti se u kontinuitetu i jačati, piše Perkins. Njihova bogatstva nam se stalno nude kao model ponašanja, u svakoj situaciji nam se sugerira da je kupovina vrhovna građanska obveza. Dakle, zaključuje Perkins, pljačkanje zemlje je dobro za gospodarstvo i služi višim interesima. Zadatak “gospodarskih ubojica”, kakav je on bio, je da čine ono što im sustav zapovijeda zašto dobivaju jako puno novca. Ako oni oklijevaju ili zakažu na njihova mjesta, kao u slučaju Ekvadora, uskače “zloćudna forma EHM” – “šakali”, a ako i oni zakažu na scenu stupa vojska.

 

John Perkins upozorava, također, da je ova knjiga “priznanje” jednog čovjeka koji je kao „EHM“ pripadao relativno maloj skupini, a da danas djeluje puno više osoba koji vrše slične funkcije. Oni u pravilu nose eufemističke titule u “vodećim etažama” tvrtki kao što su “Monsanto”, “General Electric”, “Nike”, “General Motors”, “Wal-Mart”, ali i skoro u svakom velikom svjetskom koncernu. Ova moja pripovijest, upozorava Perkins, treba skrenuti pažnju na razvojne probleme u svijetu, jer ne može se više tolerirati “nezasitljiva pohlepa za  resursima”, odnosno stanje u kojem jedni plivaju u novcu, a drugi u bijedi, zagađenom okolišu i nasilju.

 

Sve je u Perkinsovoj knjizi načelno točno!

 

Ima mišljenja u svezi s ovom knjigom da je John Perkins podebelo pretjerao, odnosno da se upustio u “teoriju zavjere”, koja sve probleme ovog svijeta pokušava objasniti spregom Big Businessa i zapadnih organizacija. No, jedan od vodećih vanjskopolitičkih i sigurnosnih eksperata u svijetu, Jim Garrison potvrđuje da je Perkins načelno u pravu. “Svatko onaj tko zna kako rade Svjetska banka ili Međunarodno monetarni fond može potvrditi da je ono što je Perkins opisao u njegovoj knjizi načelno točno”, kazao je Garrison u razgovoru za ovdašnji  “Kulturzeit”, “sve je tako konstruirano da se siromašnima ne pomogne, nego da se ove zemlje jednostavno koriste da se zapadna poduzeća dalje obogaćuju”! Sve rečeno, naravno,  još ne znači da brojni suradnici Svjetske banke i MMF, te čestiti ljudi iz humanitarnih organizacija, ne pokušavaju sukladno znanju i savjesti pomoći siromašnim zemljama. No, treba imati na umu i upozorenje Jima Garrtisona da su brojni razvojni projekti u zemljama u razvoju, potpomognuti od MMF-a i Svjetske banke, nanijeli više štete zemljama u razvoju nego što su im koristile. “Ponekad je najbolje ignorirati preporuke iz Washingtona”, kaže Garrison!  

 

U zemljama ex-Jugoslavije, u kojima sve vrvi od  “šakala” i “strane vojske”, trebalo bi s pažnjom pročitati i sljedeću Perkinsovu ocjenu: “U zemljama kao što su Ekvador, Nigerija ili Indonezija oblačimo se kao učitelji ili vlasnici radnji. U Washingtonu i Parisu izgledamo kao vladini službenici ili bankari. Djelujemo skromno i normalno. Posjećujemo projekte i obilazimo osiromašena sela. Propovijedamo altruizam i govorimo za lokalne novine o čudesima koje će donijeti naši humanitarni projekti. Konferencijske stolove i vladine odbore prekrivamo tablicama i visokim proračunima, a na Harvard Business School držimo predavanja o čudesima makroekonomije. Mi smo stalno nazočni i radimo otvoreno. Ili, u najmanju ruku, tako se predstavljamo i takvima budemo prihvaćeni. Tako funkcionira ovaj sustav…“  

 

Hoću, u stvari,  reći da je zadnji trenutak za pokušaj objašnjenja –  kako to da skoro svaka zemlja-sljednica bivše Jugoslavije ima vanjsko-trgovinske deficite koji su ravni nekadašnjem ukupnom dugu bivše Jugoslavije; kako to da zemlje poput BiH izvoze s uspjehom jedino trupce i maline; kako to da je u nas normalno da “šakali” ukradu, primjerice, ono što je za BiH jednako “Daimler-Chrysleru” pa potom obnašaju najviše izborne funkcije? Hoću se, u krajnjem, s vama zajedno upitati – je li sustav lud ili u ludilu ima sustava?

 

Uvjeren sam da su ova pitanja za BiH važnija od famoznog Daytona. Dakle, demaskirati konačno one s maskiranim zvučnim političkim i humanitarnim titulama, kad je riječ o strancima, ili novostečenim,  tajanstvenim kapitalom, kad je riječ o domaćim bogatašima! Toliko smo dužni našoj djeci, ali i našem obrazovanju i savjesti!

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara