Povodom Nobelove nagrade za mir Europskoj uniji

 

Pitali me iz Oslobođenja povodom Nobelove nagrade za mir Europskoj uniji, pa sam progovorio o njoj kao „civilnoj svjetskoj sili“, pozdravljajući tu odocnjelu, a ne preuranjenu odluku, kako misle neki moji prijatelji. Zato ovim povodom i nudim čitateljima pledoaje za europske studije, iz moje knjige o Europskoj uniji (Sarajevo Publishing, 2009.) …

 

Piše: Doc.dr. Mile Lasić/Vidiportal.ba


 

 

Pledoaje za Europske Studije

 

Još samo prije 30 godina, kada je  autor ove studije sticao zvanje diplomiranog politologa na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, u vrijeme popuštanja napetosti u Europi i svijetu (KESS) i početaka blage konvergencije međusobno suprotstavljenih političkih sustava, kapitalističkog i socijalističkog, bilo je relativno  jednostavnije razumjeti svjetsku politiku i međunarodne odnose. Oni su i tada bili, vjerojatno,  jednako komplicirani kao i danas kada su globalizacija i tranzicije donijele i do naših obala jednu od najsirovijih verzija kapitalizma i kada ne živimo više u svijetu koji je za sebe vjerovao da je «nešto između», nešto treće, pa možda i bolje, neka vrsta političke alternative blokovima i mogućim sukobima.

 

U ono izčezlo vrijeme se na fakultetima učilo  kako je vanjska politika neke zemlje primarno odraz njenog unutrašnjeg ustrojstva i putom ove sheme pokušavalo se razumjeti ono  što se zbivalo oko nas, u bližim i dalekim svjetovima. O njima  smo u svakom slučaju tada daleko manje znali nego što, zahvaljujući globalnoj informatičkoj revoluciji, danas znamo. S njome i uz njezinu pomoć je svijet na kraju 20. stoljeća i definitivno postao «globalnim selom», što je potom izvršilo i definitivna pomjeranja u vidokrucima i poimanju svega mogućega, uključivo pitanja nacije, nacionalne države i nacionalnog suvereniteta,sve do sveukupnosti međunarodnih odnosa i međunarodne politike odnosno geopolitike i geostrategije. Pažljiviji posmatrač bi, međutim, otkrio odmah da se i ne radi o prividu, zasnovanom na većem pristupu kvalitetnim informacijama,nego o stvarnim pomjeranjima u bitku nacionalnih država, posebice u Europi i u Europskoj uniji, o stvarnim promjenama u poimanju nacije i nacionalne države, odnosno suvereniteta, toliko velikim da se danas govori o dragovoljno prenijetom i podijeljenom suverenitetu, pa, čak, i o globalnom suverenitetu.

 

I dok se u ta već davna prošla vremena u pokojnoj Jugoslaviji još i moglo samozadovoljno  gledati na mnogo toga, pa i na našu ulogu «između svijetova» u međunarodnim relacijama,ili,pak, sanjariti o samoupravnom socijalizmu kao konačnom razrješenju napetosti između rada i kapitala, ako se  u to vjerovalo,ili, pak,sanjariti o kapitalizmu, komu je takvo što bilo blisko, danas se sve stubokom izmijenilo. Globalizacija ne zapljuskuje više naše obale i krajeve samo sa Zapada i Sjevera, nego i sa Istoka, nesvrstanost se rasplinula sama od sebe, svrstavanje uz neke nove (stare) nositelje  globalnih moći je u punom tijeku. Posljedica svega toga su tranzicije i u našem dijelu svijeta, u pravilu brutalne, koje su od nekadašnjih naivnih «samoupravljača» napravili i bukvalno kmetove novih političko-privrednih elita u svim tranzicijskim zemljama, pa i u  regiji zemalja bivše Jugoslavije. Oni, pak, kao sadomazohisti uporno biraju i po više puta one koji su ih nesrećili. Hoćemo svim ovim  samo i izrijekom reći da bi danas trebali imati pune ruka posla svi oni koji se bave geostrategijama i geopolitikama, međunarodnim odnosima i politikama i tsl.

 

U cijelom tom kolopletu, tu pred našim očima, stasava i nešto posve novo u ljudskoj povijesti, Europska unija, naime, u kojoj bi koliko sutra i sve zemlje bivše Jugoslavije trebale biti punopravnim članicama. Razloga, dakle, već time dovoljno ne samo za temeljito proučavanje međunarodnih odnosa, nego, i posebice,  svega onoga što se zbiva u  Europskoj uniji i oko nje. Sada o tomu znadu onoliko koliko znadu samo povlašteni na sveučilištima, u rijetkim institutima i još rijeđim uredništvima političkih i  stručnih časopisa koji se time bave, te u nekim zakladama odnosno na NGO-sceni, u pravilu kržljavoj i nedorečenoj,samo po pojedincima sjajnoj. Naravno, o tomu što je EU i o procesima unutar Europske unije znade se i u novosnovanim agencijama ili direkcijama za europske integracije, tim tzv. vladinim pomoćnim tijelima, ali i ona su limitirana njihovim «gazdama», onim što se i kako se misli i odlučuje  u političkim kabinetima, kojima se, pak, ne može vjerovati…

 

Ono što se već učinilo i čini u Hrvatskoj ili Srbiji, ili, pak, na Univerzitetu u Sarajevu i Sveučilištu u Mostaru tek je inicijacija kompleksnog i dubinskog procesa za kojeg se ovdje pledira. Posve konkretno govoreći, vrijeme je za kompleksne «europske studije» na svakom od humanističkih fakulteta u svim zemljama-slijednicama SFRJ. Jer, u tomu se lako složiti, zadatak kritičke političke i uopće duhovne  znanosti je danas još važniji nego nekoć, vrijeme u kojem živimo je kompleksnije i podrazumijeva, prosto nalaže promišljati vlastitu (ne)kulturu i (za)datost u kontekstu  vlastitih i svjetskih povijesnih kretanja, kako bi se bilo, u krajnjem,  u dosluhu  s duhom i zadacima vremena. Kako bi se uopće moglo  misliti kritički i Europsku uniju, koja bi trebala u skoroj budućnosti biti i naš dom i domovina…

 

Pri tomu se, pak,  otvara  stotinu pitanja, a jedno od prvih je što je to uopće znanost o EU, što bi bio predmet izučavanja «europskih studija», je li se uopće može govoriti o izoliranoj znanosti i studijama za sebe? Ne treba ni spominjati, ovo nije pledoaje za bilo kakve europske studije, pogotovu ne za nestručne, pozitivističke studije, apologetske, kakvi su bili svjesno dotaknuti nekadašnji studiji političkih i drugih znanosti, koji su se srećom mahom samoemancipirali. Europske studije bi, dakle,  trebalo temeljito promisliti, a nedostajući kadar započeti odmah ekipirati i educirati.

 

U tomu mogu, dakako, pomoći iskustva onih sredina koje takve studije već imaju. Iskustva i Zagreba i Beograda bi, pak, mogla biti itekako inspirativna u BiH koja i u ovom pogledu zaostaje. O tomu govori i razmišljanje i iskustvo dr. Miroslava Prokopijevića. Pa ako ga i  bije i glas da je «prvosvećenik» neoliberalizma, ne smije se potcijeniti da i on snažno pledira za uvođenje redovitih  otvorenih i svestranih «europskih studija» koje bi europske integracije tretirale kao  potpuno otvoreno pitanje. Europske integracije se takvima moraju držati, dakako, iz znanstvenih principa, a ne iz ideologijskih razloga. «Svaka nauka koja ima samo jedan primer istraživanja usled toga je, početno, u nezavidnom položaju, jer joj bar delom nedostaju analitička sredstva, a u celini i drugi, uporedni predmeti istraživanja», uočava s pravom dr. Prokopijević. Znanost o Europskoj uniji se, dakle, razvija parealelno s razvojem same EU, pa teorijski može i nastati s njenim nestankom ili, pak, ostati samo na historijskoj dimenziji ovog fenomena.

 

Po dr. Prokopijeviću, »europske studije su interdisciplinarno polje istraživanja na kojem je svojim delovima angažovan veliki broj nauka – ekonomija, pravo, međunarodni odnosi, javni izbor, političke nauke, statistika, teorija igara i odlučivanja,nauka o organizaciji, kulturologija, psihologija, filozofija, sociologija, istorija». Spisak nije potpun, veli dr.Prokopijević, iako i od pobrojanog zastaje dah. Osnovni predmet ovih studija su, dakako, pojave koje nastaju uslijed integracije europskih država u Europsku uniju, a tek kad se dijelovi tih raznih znanosti povežu  u jednu cijelinu može se govoriti o «europskim studijama kao nauci ili snopu nauka».

 

Predmet europskih studija bi bile, dakle, pojave koje nastaju formiranjem i fukcioniranjem EU, a metodologija istraživanja bi morala biti pozajmljena iz vrlo različitih disciplina. Integracija je, vjerojatno, centralni, ali nije jedini, pa čak nije ni pretežiti dio istraživanja europskih studija. «Fenomeni vezani za delovanje tržišta, postupak društvenog odlučivanja i odlučivanja u telima Unije, međunarodnih odnosa, status evra kao valute, ponašanje birača i političara, nastanak i  delovanje ustanova i mnoga druga pitanja, nisu karakteristični samo za EU, nego i za mnoge druge država i društva», objašnjava dr. Prokopijević. Neskromno dodajmo, predmet kompleksnih europskih studija bi mogle biti i sve velike ili manje teme elaborirane ili  tek dotaknute i u našoj studiji o Europskoj uniji …

 

Važnost europskih studija u svijetu vidi se, pak,  u tomu što nema važnijeg sveučilišta u razvijenom dijelu svijeta – od SAD preko Europe  do Australije – na kojem se već ne izučavaju europske studije, dok je situacija s europskim studijama u zemljama JIE  i dalje nezadovoljavajuća. Doduše, u većini njih  osnovale su se neke forme europskih studija, ili kao posebni studiji pri pojedinim fakultetima, ili kao tečajevi na alternativnim akademskim programima, različitim ljetnim i zimskim školama. Poseban je, pa i katastrofalan problem kada katedre za europske studije ili,pak,za europske integracije, vode nekompetentni kvazi-stručnjaci ili,pak, osvjedočeni protivnici pridruživanja svoje zemlje Europskoj uniji…

 

Pri samom kraju kažimo otvoreno da se svesrdno nadamo da će izložena saznanja, navođenja i argumentiranja zaintrigirati i stručnu javnost i profesore i studente, ali i tzv. obične čitatelje ove knjige za novu političku kulturu u Europskoj uniji, makar ona i ovdje još uvijek  bila u  povoju, u smislu masovnije konzumacije, dakako. Prosto je vrijedno intelektualnog truda uočiti kako se u EU pokušava živjeti drugojačije suodnošenje među europskim narodima nego u prošlosti. Pri tomu, se, naravno, ne smiju prikriti niti latentne opasnosti etnonacionalističkih provenijencija koje i Europsku uniju mogu srušiti, maltene preko noći, tamo gdje je nekoć  bila.

 

Uostalom, upravo su zemlje bivše SFRJ ogledalo onog što je EU bila u prošlosti i što više nikada ne bi smjela biti, ukoliko ovaj povijesni eksperiment  treba da uspije. Krajnji oprez s prevelikim optimizmom glede perspektiva Europske unije se nalaže i zbog toga što je prosvjetiteljska ideja «repa plitkog korijena» i u drugim kulturama, a ne samo kod nas, ma koliko našu situaciju nije umjesno porediti sa situacijom u EU. Radi se, ipak, o tomu da je sunovrat u barbarstvo uvijek moguć, o čemu ne govori samo naše recentno iskustvo nego i nevjerojatno ružno iskustvo i tako kulturno razvijene nacije kakva je Njemačka.

 

Strijepiti je, dakle, i dalje da se Europa ne otklizne u svoju lošu prošlost umjesto da zaplovi ka zvijezdama. Protivu takve opasnosti nije, pak, dovoljno samo «moliti se Bogu», nego se mora nešto i poduzimati. Posebice kada je o nama riječ moralo bi se već danas činiti sve ono što je nužno kako bi se koliko sutra bilo dijelom «obitelji naroda» koju oličava Europska unija.

 

Vjeruj u Boga, ali veži svoju devu, uči  stara perzijska mudrost …

 

15.10.2012.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara