Premošćivanje mržnje

stari-most-rukaU časopisu po imenu ”Diskursi” objavljen je u broju 4/2013 i moj prilog ”Mostar anno Domini 2011: Die geteilte Stadt und die geteilten Gefühle”. Objavljen je na njemačkom jeziku, jer sam ga na tom jeziku pisao i izgovorio 12. svibnja 2011. godine pred skupinom uglednih njemačkih socijaldemokrata u bašči restorana Radobolja u Mostaru. Ne mislim vam, štovani čitatelji, prevoditi ovaj tekst, nego uputiti na adresu www.diskursi.com, one koji znaju njemački, a onima koji ne znaju kazati da se već u naslovu mojega priloga govori o podijeljenom gradu i podijeljenim osjećanjima. Vjerojatno sam ga se zbog toga  i prisjetio jutros, na 20. obljetnicu kada je ”Stari” ”morao skočiti dolje”, kako kaza popularni pjesmuljak, poslije čega  u ovomu gradu više ništa nije kao što je nekoć bilo, unatoč tome što je 2004. godine izronila iz Neretve njegova vjerna replika…

Piše: dr. sc. Mile Lasić

Svojedobno je u hamburškom tjedniku ”Die Zeit” objavljen bolan dossier o mostarskim ratnim stradanjima. Dijelova dossiera ”Premošćivanje mržnje” ne bi se postidio niti jedan “teatar apsurda”, vjerojatno zbog toga što se mostarski životni apsurdi ne mogu iskazati ni riječima ni gestom, nego eventualno krikom, ako ga nisu zagušili tuga i bijes, odnosno ravnodušnost na sve strane. Uostalom, kako ujediniti grad protiv volje onih na vlasti.      Čudo od ljepote zvano obnovljeni Stari most je samo zakratko probudilo nadu da je nekadašnji Mostar ponovno moguć. No, nije, jer rat još nije završio, a možda će “završiti mirom tek onda kada izblijede sve istine”, koristim retorički ovdje posljednji podnaslov dossiera u “Die Zeitu”. Uostalom, za one koji vladaju njemačkim jezikom najbolje je da se sami informiraju o nesvakidašnjoj količini teških istina o nama samima (vidjeti, www.zeit.de/2003/12/mostar). ”Tek kada sve istine izblijede mogao bi ovaj rat prerasti u mir”, poručeno je u zadnjoj rečenici ovoga mudroga i slojevitog dossiera u najuglednijom njemačkom tjedniku za politiku, kulturu, privredu, znanost i društvena pitanja “Die Zeitu”. Moraju li, doista, “istine izblijedjeti”, često se zapitam, ili se s njima, ma kakve bile, moramo suočiti? Može li se bez kritičke kulture sjećanja uopće obaviti tranzicija i izgraditi “otvoreno društvo”. Mislim da ne može …

Pust Kujundžiluk, prijepodne je. Čekamo na novomu ”Starom mostu”, tom spomeniku ”Starom”, što bi rekao Mišo M., da skakač bućne u Neretvu, no nikako da se iskupi 50 KM-ova, bez kojih nema skoka. Ovomu je ”zmija u džepu”, kaza duhovito jedan od skakača za jednog turista, koji se baš stiskao, pa ne da ni ”feninga”. U suprotno sam se uvjerio jedne druge prigode, kada sam se upravo na inzistiranje Martina Schulza, tadašnjeg predsjednika PES-a i aktualnog predsjednika  Europskog parlamenta, susreo s njim baš na Starom mostu. Profesore, nagovorite ga, dobacivali su mi skakači, čim smo se rukovali, pa je Martin hrabro posegnuo za novčanikom…

Oko 500.000 posjetitelja, kažu Mostarci, dođe godišnje vidjeti obnovljeni ”Stari most”, ali provede samo par sati u Mostaru, pa bjež’ dalje. Makar polovina tih ”turista” su, zapravo, hodočasnici u Međugorje, koje je iz hercegovačkog selca izraslo u moderan gradić, u kojem se ostvari 85% ukupnog turističkog prometa u Bosni i Hercegovini, kažu upućeni. Posve je druga stvar, što su fiskalne kase u ovomu mjestu u obrnuto proporcionalnom broju s brojem Gospinih kipića.

U  Kujundžiluku sam prije desetak godina susreo i jednog od preostalih Mostaraca i Hercegovaca, od nekoć, pa sam o tom susretu ostavio zapisa u Bosanskoj pošti iz Osla, u beogradskom Danasu, i drugdje. Moram priznati, slučajni susret s Adnanom Badžakom mi je uljepšao moje tadašnje “Herzegowina Reise”, moj kratki boravak u Hercegovini. Adnan je već četvrta generacija bakrorezaca u obitelji Badžak, sin je čuvenog “profesora Badžaka”, kako su mu Mostarci zvali oca. U omalenoj radnji u Kujundžiluku na broju devet drži  na  centralnom  mjestu bakrorez s motivima Starog mosta, što je uobičajeno, te ukomponirane u bakrorez siluete mostarskih džamija, katoličkih i pravoslavnih crkava, što i nije više baš uobičajeno. Nije za prodaju, veli Adnan, ovaj bakrorez nema cijenu. Ime mu je “Sjećanje na Mostar”!
Za ovu epizodu s Adnanom je kriva, ustvari, moja kćerka dr. Maja Lasić, koja je te godine putovala na Svjetski kongres biokemičara u Cavtat, kojega su organizirali dr. Miroslav Radman i dr. Ivan Đikić, čuveni hrvatski znanstvenici i u inozemstvu. Da Adnan nije prepoznao u Majinom glasu ostatke “ekavštine”,vjerojatno i ne bi možda ni otvorio dušu. No, njegovu je majku upoznao “njegov otac, profesor Badžak” za vrijeme studija u Beogradu, nekada davno, u neka druga vremena, kada se nije mogla slutiti krvava repriza Drugog svjetskog rata, koja će ponajteže pogoditi baš Mostar i njegove ljude i druge gradove slične njemu, recimo Vukovar, pa i Sarajevo.  U Mostaru je prije rata bilo čak 18% mješovitih brakova, da spomenem samo tu iščezlu činjenicu. I kako to već bi,  među srodnim ljudima poteče lijepa priča o “paleti identiteta”, u kojoj je u normalnom svijetu nacionalno i vjersko samo jedan dio, i to majušan, a kod nas se s time ustaje i večerava, ili se pak osporavaju, posve suludo. Adnan na kraju razgovora pokloni mojoj Maji ukusni prstenčić, a meni izrezbareni mitraljeski metak, kojeg uzimam, iako mrzim oružje, zbog poštovanja prema Adnanovom “Sjećanju na Mostar”…

Pored svih ožiljaka koje je rat ostavio u Mostaru i Hercegovini ili, možda, zahvaljujući baš njima, uslijedilo je i potiranje samog imena Hercegovine. Tome se čudim koliko mogu, ali sve je uzalud. Hercegovački Bošnjaci su – uslijed svega što im se dogodilo i što im se događa – olako pristali da samozataje svoju hercegovačku komponentu u paleti identiteta.

Hercegovački Hrvati forsiraju, pak, s pravom priču o Humu i Hercegovini, a itekako griješe kad poitcjenjuju komponentu Bosne u vlastitom složenom identitetu. Hercegovački Srbi se, srećom, nakon dugog bježanja u isključivi RS-identitet, sve više prisjećaju i svoje hercegovačke komponente.

Iznerviran  kontraproduktivnom negacijom toponima Hercegovina,  pokojni mostarski pjesnik Alija Kebo je svojedobno u eseju  “Hercegovina – zemlja uzvjetar” pobrojao brojne slučajeve brisanja, ili izostavljanja imena Hercegovac i Hercegovina, čime se – kako reče – poručuje da u stvari i nema Hercegovine, a da ima samo Bosne, ili, pak, da je Hercegovina – južna Bosna. Mudri Alija Kebo se u ovomu eseju pozvao i na neki Sabor Hercegovaca, održan 1998. godine (?), u čijoj platformi izrijekom bi zapisano da se sabornici zalažu za obnavljanje zajedničkog života naroda Hercegovine u jedinstvenoj i cjelovitoj Bosni i Hercegovini.  Bosna ovo, Bosno ono, napisa Kebo, a Hercegovine kao da i nema, pa se on, koji nikada nije bio zadrti Hercegovac, nego, podjednako, i Bosanac i Jugoslaven i Europejac zapitao – ako Bosna može bez Hercegovine zašto Hercegovina ne bi mogla bez Bosne? (vidjeti “Most”, broj 148-149). No, sve su to koještarije, zaključio je mudro Kebo, Be i Ha mogu samo zajedno, nikako drugačije, tako je, uostalom, u Bihaću i utemeljena! Ništa ne mijenja na stvari, ali vjerojatno je Kebo mislio na Mrkonjić, ili Sanski Most, u kojima su održana prva dva zasjedanja ZAVNOBiH-a, u čijim se dokumentima govorilo o “obnovi državnosti” Bosne i Hercegovine. Odoh, poslije ovoga podsjećanja, što bi istočni Hercegovci kazali “iz ovijeh stopa”, da vidim je li Adnanovo “Sjećanje na Mostar” još na svome mjestu. Odoh odati i poštu Starom, te prokoračati “Replikom” i posvjedočiti potrebu “premošćivanja mržnje”…

Komentari

komentara