Prof. dr. Lasić: Politička laž postala je način života u bivšoj SFRJ

SrebrenicaI za okruglu tužnu obljetnicu genocida u Srebrenici obrukali su se skoro svi oni koji bi morali imati svijest o vlastitoj moralnoj i političkoj odgovornosti za srebreničku tragediju, što se moglo, nažalost, i očekivati. Kultura političke laži je doživjela vrhunac, uz sporadične iznimke, poput pomena srebreničkim žrtvama 01. srpnja o.g. u središtu Ujedinjenih nacija (UN) u New Yorku.

Ostat će upamćeno da je na ovom skupu u UN i generalni tajnik UN Ban Ki Moon govorio izrijekom o genocidu: “Ovdje smo da se sjećamo tisuća onih koji su izgubili živote u genocidu u Srebrenici prije 20 godina”, te da su to učinili i stalni predstavnici SAD i Velike Britanije u UN. “Ne smijemo nikada zaboraviti genocid u Srebrenici”, poručila je Amerikanka Samanta Power, dok je Britanac Matthew Rycroff ocijenio:”Prihvatanje istine – da se genocid dogodio i da je dopušteno da se dogodi pet decenija nakon Holokausta – je vitalan prvi korak prema pomirenju”!

Vrijedi zapamtiti i da je generalni tajnik UN Ban Ki Moon na ovom skupu izrazio “najdublju sućut obiteljima žrtava“, te javno priznao: “Ujedinjene nacije su osnovane kako bi sprečile ponavljanje takvih zločina, ali nisu ispunile svoju odgovornost da zaštite živote nevinih civila, koji su tražili zaštitu od sukoba i nasilja oko njih”. Utoliko i Tajništvo UN i Vijeće sigurnosti i države članice UN dijele krivicu za srebreničku tragediju, ocijenio je Moon.

Ove bi riječi Ban Ki Moona u središtu OUN mogle biti i vrhunac satisfikacije srebreničkim žrtvama i njihovim obiteljima, jer se umnažaju sumnje da je Velika Britanija uzalud pravila i četvrtu kompromisnu verziju rezolucije o genocidu u Srebrenici. Ona je inače već i u treću verziju uključila elemente iz ruske kontra-rezolucije, pa se osuđuje izrijekom genocid u Srebrenici, uz priznanje da je i u cijeloj BiH bilo nevinih žrtava na svim stranama. I u trećoj verziji piše, pak, da je u genocidu izgubljeno više od 8.000 života, dok su tisuće ljudi raseljene, a obitelji i zajednice uništene, te se “genocid” spominje 26 puta, umjesto prijašnjih 35, a pomirenje pet umjesto ranija tri puta. Sve to nije bilo prihvatljivo ni za Beograd ni Banja Luku, niti za njihovu “zastupnicu“ uVijeću sigurnosti – Rusku federaciju, pa se iza zatvorenih vrata radi i na “četvrtom nacrtu“…

Šef srbijanske diplomacije Ivica Dačić kalkulira s nekoliko mogućih ishoda: odustajanje od rezolucije, dogovor obje strane, ili da se ne postigne suglasnost.

U opiranju službenog Beograda da pogleda činjenicama u oči ima, dakako, i iracionalnosti i racionalnosti, jer Srbija još uvijek nije u stanju priznati da je sudjelovala u “jugoslavenskim ratovima“, a kamo li prihvatiti sramni biljeg nacije-države izvođača genocida. Umjesto naslađivanja srpskom mukom, sugeriram onima koje se ne spominje poimenice u ovoj rezoluciji da se prisjete vlastitih zločina i genocidnih radnji u prošlosti. Kad je riječ o Hrvatima oni ne bi smjeli sebi dozvoliti da zaborave najstidniju hrvatsku riječ: Jasenovac!

Iz diplomatskih krugova su “procurile“ vijesti da je službeni Beograd uputio i drugo pismo Vijeću sigurnosti i da je u stalnim diplomatskim kontaktima s Rusijom i Kinom, kao stalnim, te s nestalnim članicama Vijeća sigurnosti: Venecuelom, Španjolskom, Nigerijom, Čileom i Angolom, na koje računa 07. srpnja, ako uopće dođe do (pre)glasavanja u Vijeću sigurnosti. Isti izvori sugeriraju da britansku rezoluciju podržavaju SAD i Francuska, iz reda stalnih, te Čad, Jordan, Litvanija, Malezija i Novi Zeland iz reda nestalnih članica Vijeća sigurnosti. Nezahvalno je prognozirati ishod usuglašavanja. Navodno su se stalne članice samo usuglasile da se 07. srpnja minutom šutnje oda posljednja počast svim žrtvama ratova od 1991. do 1995. na teritoriji bivše SFRJ.

A oni koji se sve ovo ponajviše tiče su propustili i ovu šansu za zdravljenje njihovih bolesnih društava. Slijedbom ocjena mojih prijatelja iz Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije u Helsinškom biltenu No. 17, srebrenička tragedija zrcali u prvom redu političke laži u Srbiji. “Negiranje genocida u Srebrenici, njegovo relativizovanje ili pokušaji opravdavanja zločinima prethodno počinjenih nad Srbima, Srbiju i srpski narod guraju u civilizacijski i moralni sunovrat i izolaciju“, upozoravaju Sonja Biserko i suradnici, pa “svi pokušaji međunarodne zajednice da navede Srbiju da prizna genocid, zavrašavaju se tezom da je reč o pokušaju rasturanja Republike Srpske i ugrožavanja interesa Srbije“ .

O ovomu zorno svjedoči i priopćenje sa zajedničke sednice Vlada Srbije i bh. entiteta Republike Srpske, održane u Beogradu 26. lipnja, u kojemu se cijeni da je “prijedlog rezolucije o Srebrenici protiv interesa Srbije i Republike Srpske “. Dakako, još je ciničniji komentar predsjednika Srbije Tomislava Nikolića: “Ja poštujem srebreničke žrtve, ali to ne znači da sada treba uništiti srpski narod i da se pod pojmom genocid u svetu nametne reč Srebrenica“. Potom je “naložio“ srpskom članu Predsjedništva BiH Mladenu Ivaniću da “zakaže sednicu tog tela kako bi donelo stav o rezoluciji o Srebrenici“, uz nediplomatski naputak da “onaj ko predstavlja RS u Sarajevu mora da ima stav koji mu RS nalaže“.

Aktualni predsjedavajući Predsjedništva BiH Ivanić je i sam “tvrd Srbin“ po pitanju Republike Srpske, ali je i iskusan političar i civiliziran čovjek, pa je uzvratio da ne razumije što su htjeli predsjednici Srbije i RS-a Tomislav Nikolić i Milorad Dodik “držeći mi nedavno lekcije u Beogradu”, jer se on već ranije odredio prema rezoluciji o Srebrenici. Ivanić je, naime, kao srpski član Predsjedništva BiH uputio veleposlanicima zemalja članica Vijeća sigurnosti UN pismo u kojemu je zatražio da se ne usvoji rezolucija o Srebrenici, obražlozivši da o rezoluciji nema konsenzusa u Predsjedništvu BiH.

Nitko sretniji od predsjednika RS-a Milorada Dodika, koji je i ovim povodom izjavio da “nema dovoljno dokaza da je u Srebrenici počinjen genocid“, te da razumije “gospodina Nikolića koji želi dobro BiH, ali džaba željeti, to ne može uspjeti, ta zemlja je sastavljena i sklepana i ne može nikako da nađe zajednički kompromis oko bilo čega“. Usput je najavio za rujan ove godine i održavanje referenduma u RS-u glede položaja Suda i Tužiteljstva BiH, ponudivši da uvjet za priznanje rezultata referenduma bude iznad 80%. Mogao je postaviti i višu ljestvicu, ali zajedničke državne institucije se ne mogu dovoditi upitanje putem entiteskog referenduma, odgovorili su Dodiku iz Veleposlanstva SAD.

Posmrtna tijela, njih 135, kreću prema Srebrenici već 09. srpnja, u momentu kad bi u Sarajevu trebala biti i njemačka kancelarka Angela Merkel, pa bi i ona simbolički sudjelovala u ovom tužnom ispraćaju. Potom bi 11. srpnja u Potočarima uslijedila i dženaza i komemoracija, jer su švicarske vlasti izručile Nasera Orića BiH, pa je Organizacijski odbor odustao od blokada. Orićevo izručenje BiH je primljeno, pak, s hinjenim ogorčenjem i u Beogradu i Banja Luci, o čemu svjedoči i premijer Vučić: “Ima događaja posle kojih ostaje osećaj mučnine i događaja čija mučnina služi kao nauk. Izručenje Orića spada u ove druge, mučne, ali i poučne, posebno za nas Srbe. Srbija će i iz ove lekcije izvući svoje pouke, a ta lekcija za nas znači da pitanje ratnih zločina nije uvek pitanje pravde, nego politike i da ta politika mora od vas da napravi pobednika.”

Vučić posve sigurno ne misli na politiku kritičkog nadvladavanja prošlosti putem kritičke kulture sjećanja i utoliko je njegova izjava makijevilistička, ali je manje licemjerna od izjave Bakira Izetbegovića da će ići na “svako mjesto stradanja Srba“. Izetbegoviću Junioru je, naime, logično postaviti pitanje zašto već nije s bivšim dopredsjednikom Federacije BiH Svetozarom Pudarićem otišao barem na Kazane, ili u Tarčin i Bradinu, mjesta stradanja Srba u Sarajevu i okolici. Dakako, bio bi red da se ispriča i Hrvatima za zločine Bošnjaka i u Srednjoj Bosni i u Hercegovini: Trusini, Uzdolu, Grabovici, pa i u Muzeju revolucije u Jablanici, jer je u ratu bio logorom za Hrvate.

Isto tako je nužno prigovoriti hrvatskim političarima u BiH što se ne umiju ispričati za strašne sramote počinjene od HVO-a i u Srednjoj Bosni (Stupni Do, Ahmići) i u Hercegovini (odvođenje sugrađana na Gradski stadion u Mostaru, na Heliodrom i u Dretelj, za suludo rušenje Begovine u Stocu i Starog Mosta …). I Hrvati, naime, kontraproduktivno i tvrdokorno forsiraju samostilizaciju sebe u vječitu žrtvu, dok “šute kao zaliveni“ o stradanju drugih, ili sve pokušavaju zabašuriti idejom najvećeg groblja mira u Europi, na brdu Bili iznad Mostara.

U osvrtu na etiku i esejistiku pokojnog profesora Dušana Kecmanovića, ugledni književnik Stevan Tontić se dotiče i eseja “Sjaj i bijeda žrtve” u kojemu psihijatar Kecmanović veli: “Svi se, čak i počinioci raznih nedjela, rado uživljavaju u ulogu žrtve … A dokle god je žrtva samo žrtva, ‘druga strana je krivac, vrijedan svake osude, prikladna meta omraze, svih mogućih negativnih emocija.’ Kecmanović zaključuje da je ‘temeljni uslov kakvog-takvog mira između etnonacionalnih grupa koje je slučaj i istorija odredila da žive jedni pored drugih, da prestanu da sebe posmatraju samo kao žrtvu.’“

Nije, dakle, samo Srbija, nego su i sve zemlje u regiji upale u viktimološke ralje i tim putom ostale zakovane u kulturu laži o prirodi rata od prije 20 godina. Srbija, pak, i ponajviše živi tzv. handkeovsku iluziju o nužnosti “pravde za Srbiju“, zbog tobožnje neodgovornosti Srbije za “jugoslavenske ratove“. Tako do danas glasi srpska mainstream varijanta, pa Srbiju malo tko u svijetu i razumije izuzev političara Rusije, Bjelorusije i Kine, ili intelektualaca poput Petera Handkea, Noama Chomskog i pokojnog Harolda Pintera.

Ne bavim se po povratku u Mostar više Handkeom, jer je domaćih „handkea“ napretek, onih koji dovode u pitanje i nepobitne činjenice da je u šumama oko Srebrenice bestijalno pobijeno od 11. srpnja pa do kraja tog mjeseca 1995. godine 8.372 muškaraca. Dakako, ti podaci nisu konačni, pa je umjesto licitiranja žrtvama uputnije poslušati što govore istraživači ratnih stradanja na prostoru cijele BiH poput Mirsada Tokače, koji je precizirao da je tijekom rata u BiH smrtno stradalo 97.000 građana: 57.000 vojnika i 40.000 civila. Kada je riječ o civilnim žrtvama, veli Tokača,neophodno je naglasiti da su 81% civilnih žrtava Bošnjaci, 11% Srbi, 7% Hrvati i 1% građani iz reda ostalih naroda.

Svi južnoslavenski narodi žive, međutim, i 20 godina poslije rata kao u transu kulturu političkih laži vlastitih političkih elita.

O tomu je na književnoj večeri u Berlinu povodom smrti Slobodana Miloševića 2006., govorio i književnik Bora Ćosić: “Nemam nameru da nipodaštavam profesiju političara ako kažem da izostavljanje istine u svakodnevnom opštenju ovih ljudi čini sastavni deo njihovog posla…, ali laž je ležala u svakoj od Miloševićevih rečenica, kojima je obmanjivao evropske i druge emisare u doba jugoslovenske krize, drugo je pitanje što su ove neistine veoma dugo odgovarale tim lepo negovanim ušima… Laž ove svečanosti exitusa najtačnije obnaroduje austrijski pisac Handke, veliki manipulant našom nesrećnom povešću, jer se taj gospodin pojavio u svojoj poznatoj profetskoj maniri nad otvorenim grobom, da onde prospe svoju antievropsku žuč, pružajuci ruku tom mrtvacu, ali to nije učinio u haškoj sudnici, pa je svoje svedočenje u prilog dikatora Srbije izostavio. Jer govoriti neistine u prisustvu pravde nije isto što i krezubim starcima u Požarevcu.”

Iz pijeteta prema žrtvama Srebrenice i svim žrtvama “jugoslavenskih ratova“, kazat ću posve otvoreno: bojim se da je politička laž postala načinom života u zemljama bivše SFRJ. Utoliko je u pravu pokojni profesor Dušan Kecmanović, oformljena je zamamna lažljiva politička kultura samozavaravanja, shodno kojoj je “nacionalista uvijek neko drugi“, a mi smo uvijek samo žrtve. Utoliko je uzaludno i ovo moje podsjećanje kako je krajnje vrijeme prestati s njegovanjem viktimoloških laži, što uporno čine oficijelne kulture. Utoliko “kontra kulture“ (E. Said) i nemaju druge do dekonstruirati političke laži i apelirati za de-viktimološke narative i politike, koji su conditio sine qua non i za bilo kakve reforme, u konačnici: za ozdravljenja bolesnih post-jugoslavenskih društava!

Prof.dr.sc. Mile LASIĆ

Večernji list, 11. srpnja 2011., str. 14-15

HSPF.info

Komentari

komentara