Prof. dr. Mile Lasić: Hijene Ga nisu dirale

hijene_ga_nisu_diraleTijekom boravka u SR Njemačkoj u vrijeme posljednjih božićno-novogodišnjih praznika, dao sam se nagovoriti da budem recenzent rukopisa fra Dalibora Milasa “Hijene Ga nisu dirale”. U međuvremenu mi je drago zbog toga jer je riječ o lijepo oblikovanoj i važnoj knjizi (MC TERRA Mostar & Minores Mostar, 2015., str. 155). Utoliko je logično što sam prvijenac – knjigu fra Dade, kako ga zovu oni koji ga vole, i promovirao u Mostaru i Ljubuškom 19. i 21. ožujka o. g. Uostalom, sredinom travnja bit će upriličena i njezina promocija u Zagrebu.

Mostarska promocija fra Dadinog prvijenca “Hijene Ga nisu dirale” bila je jedna od najposjećenijih, a možda i najljepših ikada održanih u ovom gradu. Veliku dvoranu hotela Mepas zaposjelo je više od 700 mladih, mahom studenata, koji i daju privid normalnosti u ovom dijelu svijeta, jer na dva mostarska sveučilišta studiraju mladići i djevojke iz svih krajeva BiH i južnih dijelova Hrvatske.

Studenti koji su pohodili fra Dadine “duhovne okrepe“ su mi svojedobno i skrenuli pažnju na buntovnog franjevca, tek malčice starijeg od njih, samo mu je 28 godina. Postao je poznat po bespoštednoj kritici sprege crkvenih i svjetovnih vlasti u medijima. I dok mu je među mladima rasla popularnost, raslo je i nezadovoljstvo u vrhovima franjevačkog reda i Katoličke crkve u Hercegovini njegovim ponašanjem. Govorkalo se kako je poslije objavljenih kolumni u kojima se doticao sprege svjetovnih i crkvenih vlasti, od pojedine subraće optuživan, čak za izdajstvo i vjere i nacije.

Fra Dalibor Milas nije javno odgovarao na spekulacije, ali je poslije jednog teško razumljivog priopćenja vrha franjevačke provincije kazao ljetos u intervjuu da su mu objede ove vrste dobrano dodijale, te da odlazi na doktorske studije u Graz.

Mediji su potom, po običaju, piskarali i o njegovoj suspenziji i progonu iz Hercegovine, pa čak i o inkardaciji (prijelazu iz jednog crkvenog reda u drugi, ili iz jedne franjevačke provincije u drugu, ili iz reda u dijecezanski kler ili obratno) i o emigraciji. “I fratri odlaze“, poručio je u naslovu svoje kolumne iznimno oprezni Gojko Berić, bard političkog žurnalizma u BiH, pri čemu je vrijedilo zapamtiti Gojkovu poruku: „teško zemlji iz koje fratri odlaze“!

Fra Dado tek neizravno govori o svim ovim neprijatnostima u knjizi “Hijene Ga nisu dirale“. Nije rekao ni riječ ni na dvije promocije kojima sam nazočio kao promotor, ali je u intervjuu jednom lokalnom listu priznao da je napustio Mostar zbog nekih ljudi unutar franjevačkog reda, kao i da je s mnogima od braće i ostao u dobrim odnosima, te da trenutačno obnaša dužnost voditelja pastorala mladih na području cijele biskupije u austrijskom Grazu, u kojemu sprema i doktorat iz područja pastoralne teologije.

Glede franjevačkog reda, fra Dado je precizirao: “Franjevački red je moja karizma i moje određenje. Ipak, ne mogu prihvatiti stav da unutar reda svi moramo isto misliti i govoriti… Ja nisam bio neposlušan svojim nadređenim. No nisam mogao biti poslušan nečemu iza čega nije bilo dobrih namjera. U tome je bit. Mazohizam nikada nije bio odlika franjevačkog života i neće nikada niti biti. Želim naglasiti da ja nemam nikakvih problema sa svojom subraćom. S nekim pojedincima da, ali općenito sa svojim redom nemam. Zbog jedne moje izjave o aktualnoj politici i jednoga objavljenog članka se krenulo s lavinama protiv mene i tu je zapravo sve počelo… Imam dobre odnose s gvardijanom i fratrima koji su me zvali da navratim u samostan. To je ono što mi je bitno.“

Iako sam u početku iz mnoštva obzira oklijevao recenzirati knjigu, drago mi je što sam postao dijelom autorovog trijumfalnog povratka u Mostar, među mlade ljude koji ga obožavaju. Jer, riječ je u fra Dadinoj knjizi o izvrsnim filozofsko-teološkim esejima, vješto posredovanoj ispovjednoj prozi, pa i o esejima s visokim politološkim dosezima, ma koliko neki od njih bili podložni kritikama. Najvažnije mi je kao recenzentu bilo što je autoru uspjelo povezati modernu teologiju (onu koja propituje, uključivo i vlastitu sumnju) i modernu političko-filozofsku misao, na sličan način kako je to učinio dr. o. Frane Prcela u “Bogozaboravu“.

Iz niza zanimljivih eseja izdvojiti se mora esej “O vjeri i vjerovanju“, jer u njemu Milas čitateljima nudi verziju “Vjerovanja“ afričkoga plemena Masai i objašnjenje naslova njegove knjige: “Vjerujem da je Bog ispunio svoje obećanje poslavši nam svog sina, Isusa Krista, čovjeka od krvi i mesa, iz plemena Židova, koji je rođen u siromaštvu u malom selu; Isusa koji je napustio svoj dom i na svom je safariju činio dobro ozdravljajući ljude Božjom snagom, te učeći ljude o Bogu i o čovjeku pokazivao da je pravi smisao religije – ljubav. Bio je odbačen od ljudi, mučen, prikovan na križ i umro. Ležao je u svom grobu, ali ga hijene nisu dirale …“

Znale su, dakle, i hijene da u grobu leži netko veoma važan, vjeruju Masai, a posredovao nam je dvosmisleno fra Dado. I u ovomu i u eseju “I stvori Bog“ naš će autor potom demonstrirati smionije razumijevanje Boga Stvoritelja kada izrijekom ističe “stvaranje se neprestano odvija“, ili kada veli da je “naš Bog u kojega imamo povjerenja i u kojega se ponekad bojimo imati povjerenja ‘beskonačno inteligentno biće s perfektnom sviješću’.“

“Bog, kako mi danas razumijemo, nije čovjek, nije osoba kao što smo mi osobe, nego nešto više od toga“, prosuđuje Milas, Bog je, “čisti duh“, ili “more koje ne presušuje, horizont koji se ne može izbrisati, Sunce od kojeg se Zemlja i čovjek ne mogu odmaknuti“.

Očaravajuća je Milasova nedogmatičnost i uvažavanje ”kulturalnog pluralizma“, što se dade iščitati i kada poručuje kako “mi trebamo osloboditi Boga naših ljudskih okova i dopustiti Bogu u apsolutnoj slobodi bude ono što on zapravo – jest“. Pri tomu je intrigantnije što Bog nije, kako veli fra Dado: “a. (samo) muškarac; b. (samo) bijelac; c. zli tiranin i okrutni sadist; d. (samo) Hrvat; e. (samo) kršćanin“.

Tako nas je mladi autor preveo iz prvog dijela knjige (o Bogu) u drugi dio knjige (o ljudima). I ovdje se uočavaju neortodoksni iskoraci fra Dade kada na elegantan način povezuje ljudska prava s paradigmom nenasilja i uvažavanja svih identiteta. Primjerice, kada u eseju ”Sinn happens“ nudi netipično razmišljanje: “…Svi su ljudi prah, neovisno o tome kojoj kulturi pripadaju ili u kojem vremenskom razdoblju žive. Svi smo mi jednaki. Crni – bijeli – žuti – narančasti… Na izvan smo različiti, ali smo u dubini svi isti. Muškarci i žene. Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Španjolci, Kinezi… Homoseksualci, heteroseksualci i sl. Ljevičari – desničari… Svi smo mi u biti isti, jer proizlazimo iz istog izvora.“

A kako se rukopis sve više dotiče u dijelu “o ljudima“ profanih fenomena, autor postaje sve više politolog, ne zaboravljajući da je teolog: ”Kod nas je mnogo onih koji se prema zajedničkom dobru ponašaju ne kao savjesni i odgovorni upravitelji nego kao silnici i lopovi. Čitave tvrtke, zajednice pa i cijela država počivaju velikim dijelom na pljački i nepoštenom upravljanju dobrima, na mafijaškim principima i krađi zajedničkoga dobra… Ni vjernici nisu na to imuni. I religijske zajednice sudjeluju u otimačini tuđega…“

Iz kulturološki i politološki važnoga eseja ”Oproštaj s prošlošću“ izdvajaju se ocjene koje implicite svjedoče i o autorovoj građanskoj hrabrosti, primjerice kada tvrdi da je “početak navodne demokracije na našim prostorima bio je svojevrsni oportunistički savez između komunista i nacionalista… Kratko rečeno, mnogo je bivših komunista u sutonu komunističke ere pristupilo strankama za koje se mislilo da će na prvim demokratskim izborima steći potporu naroda. Zanimljive su statistike koje sugeriraju da se zapravo HDZ može smatrati legitimnom nasljednicom komunističke stranke. Ukupno je, naime, 97.000 članova bivšeg Saveza komunista Hrvatske prešlo u HDZ-ov tabor, dok je samo njih 46.000 odlučilo ostati u stranci koja će kasnije postati SDP…“

Posebne bi reakcije mogao izazvati Milasov esej “Hercegovački duh“, u kojemu izravno poručuje: “Ne želim da mi se sa sarajevskog gumna forsiraju i nameću ideje o kojekakvom izmišljenom državnom i nacionalnom identitetu znanom još i kao ‘bosanski identitet’… Poštujem stvaranje jednog identiteta ili, u krajnjem slučaju, naziva identiteta, ali rado bih ih zamolio da ga drže za sebe. Jer, ne bi čovjek vjerovao, postoje ljudi koji već imaju svoj identitet. I koji, kao takvi, mogu, hoće i žele živjeti u Bosni i Hercegovini… Ako se netko suprotstavi ‘svebosanskoj ideji’, onda se dotičnog okarakterizira kao ustašu, fašista ili šta-li-već, te mu ‘prosvijetljeni’ Bosanac sugerira kako mu je zapravo mjesto u Hrvatskoj, a ne u ‘njegovoj’ Bosni …“.

„Jer Hercegovina nikad nije bila Bosna“, veli fra Dado,“ niti će to ikad biti“.

Hercegovina geografski zauzima područje od Livna do Trebinja, od Neuma do Konjica: “Poslužit ćemo se jednim od najvrednijih povijesnih izvora za naše krajeve, djelom bizantskog cara Konstantina Porfirogeneta ‘De administrando imperio’, koji već u 10. stoljeću spominje Hercegovinu kao Humsku zemlju ili Zahumlje. Spomenimo samo kako se Zahumlje spominje čak 16 puta, a Bosna (‘horion’) samo jednom. Pojedinci zaboravljaju da Hercegovina nije samo regija koju se može tako lako pokoriti. Hercegovina je način života. Preživjeli smo mi i veće i efikasnije i gadnije ideologije. Preživjet ćemo i ovu…“

U eseju “O fašistima i revoluciji“, povodom prosvjeda iz veljače 2014., fra Dado veli: “Revolucija nam je itekako potrebna ne zato što nemamo posla, ne zato što su zdravstveni i obrazovni sustav promašeni, ne zato što su nam političari korumpirani i (previše) sebični, nego zato što više ovako ne može… Umjesto (r)evolucije, dobili smo bezobrazluk, brbljariju i nedoučenost. Svi se pozivaju na ‘građanstvo’ te svoju anarhiju nazivaju ‘građanskom revolucijom’, a ponašaju se kao horda pijanih Čečena usred Moskve. Bosni i Hercegovini je potrebna građanska, a ne kvazi-građanska revolucija…“

“Kratki vodič za pravu revoluciju“ originalni je Milasov “memento u osam točaka“ za one koji će znati za što se bore:“ 1. Znati svoj cilj: to je srce svake revolucije… 2. Okupiti ljude, imati podršku i konsenzus… 3. Obrazovanje. Revolucija se diže knjigom i znanjem, a ne kamenom i molotovljevim koktelom. 4. Znati konstruktivno usmjeriti bijes i očaj ljudi koji se upuštaju u revoluciju, a ne ga zloupotrijebiti. 5. Preuzeti odgovornost, a ne se skrivati iza maskirnih kapa ili šalova. 6. Borba za slobodu i prava svih ljudi, a ne samo pojedinih grupacija. 7. Pojedinac nikad ne može biti središte revolucije nego uvijek ideja… 8. Konačni produkt svake revolucije mora biti sloboda“.

Fra Dado je bez ikakvih velikih kalkulacija tijekom trijumfalnih promocija njegova prvijenca u Mostaru, Ljubuškom i Posušju poručivao: “Ja sam uvijek govorio odlazim da bih se vratio…“ U već spomenutom intervjuu, uoči povratka u Graz, precizirao je: “Meni je uzor dominikanac padre Pedro Meca koji je kazao da je Boga našao na ulici… Mladima uvijek govorim: ‘Pozvan si, ali nisi prisiljen, možeš, ali ne moraš’… San mi je vratiti se u Mostar i raditi na ulici, s beskućnicima. Nakon doktorata u Austriji vratit ću se u Hercegovinu i nastaviti sa svojim poslanjem ovdje.“

Moja recenzija „Anateme govore samo o njihovim autorima“ je inače uključena u fra Dadinu knjigu. Na njezinom kraju sam se pozvao na anatemu koja je Baruchu de Spinozi upućena iz Židovske općine u Amsterdamu 1656. godine: “Neka je proklet danju i neka je proklet noću. Neka je proklet kad liježe i neka je proklet kad ustaje. Neka je proklet kad polazi i neka je proklet kad se vraća… Naređujemo vam da nitko s njime ne progovori ni usmeno ni pismeno, da nitko ne boravi s njime pod istim krovom ili četiri lakta bliže od njega, da nitko ne čita spis koji je sastavio…“

Sapienti sat!

Ponovit ću na samom kraju kako mi je milo što sam bio dijelom fra Dadinog privremenog povratka u Mostar. Pri čemu mi je još milije da se vratio u Graz doktorskim studijama i pastoralnom radu s 300 mladih pomoćnika koji su u njegovoj ingerenciji. Još mi je draže što ima znakova detanta između fra Dade i vrha Crkve u nas, te što on neće – posve je izvjesno – koračati ni putom karizmatičnog vođe, ni putovima inkardinacije i/ili emigracije. Rekao mi je na rastanku da se vraća u miru u Graz. Poželio sam mu da se takav vrati poslije doktorata i u Hercegovinu, kao i da nam podari niz novih rukopisa antidogmatskog i kritičkog naboja kakav mu je i prvijenac “Hijene Ga nisu dirale“.

Autograf.hr, 15. travnja 2015. godine

HSPF.info

Komentari

komentara