Prof. dr. sc. Mile LASIĆ: „Nekrolog posljednjoj svjetskoj sili“ Emmanuela Todda

emmnanuel-todd1“Pola stoljeća dugo su Sjedinjene Američke Države bile znakom političke i gospodarske slobode, a danas bivaju faktorom međunarodnog nereda i gdje god mogu doprinose nestabilnosti i konfliktima”, jedna je od centralnih ocjena Emmanuela Todda u “Nekrologu” …

MOSTAR: “Svjetska sila USA – Nekrolog”, kako se u izdanju čuvenog «Pipera» i u prijevodu na njemački jezik s francuskog originala zove knjiga Emmanuela Todda “Apres l’empire. Essai sur la decomposition du systeme americain” (Gallimard, Paris, 2002.), je i analitička i proročka, napisao sam prije 13 godina, nakon što sam takorekući u dahu «progutao» njezine 264. stranice u njemačkom prijevodu.

Prisjetio sam se ove knjige tijekom prevođenja nekolicine sjajnih eseja Fredericka Williama Engdahla za potrebe kolegija koje izvodim na Studiju politologije, koji su dijelom poznati i čitateljima Dnevnog lista, uključivo onaj od prošlog utorka (F. W. Engdahl: Muke bankrotiranog hegemona), kojeg sam preporučio objaviti u cijelosti. Moj osvrt na Toddov „Nekrolog…“ uvrstio sam inače u knjigu „Mukotrpno do političke moderne“ (Udruga građana dijalog Mostar, 2010.) …

Toddova knjiga o “posljednjoj imperiji”, odnosno “dekompoziciji američkog sustava” je odmah izazvala žestoke polemike u Francuskoj (i u Svijetu), jer se mnogima njegova tvrdnja da je vrijeme imperijalne vladavine Amerike stvar prošlosti učinila pretjeranom i apsurdnom. Desetk godina poslije je mnogima postalo jasno kako je E. Todd bio ponovno samo dobar «prorok». Njega, naime, bije glas “proroka” i od prije, jer je već 1976. u knjizi “La chute finale” prognozirao slom „Sovjetske imperije“, to jest definitivnu propast tada još moćnog i vitalnog SSSR-a, barem se tako samorazumijevao i predstavljao Svijetu. O E. Toddu kažimo tek toliko: rođen je 1951., studirao je politologiju na elitnoj francuskoj školi političkih znanosti (Institut d’Etudes Politiques de Paris), promovirao je i povijest u Cambridgeu, od 1977. do 1984. bio je literarni kritičar u Le Mondeu, a potom uposlenik u elitnom nacionalnom institutu za demografske studije…

Vizija “ravnoteže moći”

“Pola stoljeća dugo su Sjedinjene američke države bile znakom političke i gospodarske slobode, a danas bivaju faktorom međunarodnog nereda i gdje god mogu doprinose nestabilnosti i konfliktima”, jedna je od centralnih ocjena Emmanuela Todda u “Nekrologu”. U stvarnosti su SAD, ustvrdio je već tada Emmanuel Todd, ovisne i gospodarski i politički od “ostatka svijeta”, a to je upravo ono što pokušava da sakrije administracija aktualnog američkog predsjednika Busha i od svoje i od inozemne javnosti.

Svijet je postao isuviše velik i kompleksan, isuviše dinamičan da bi mogao trpjeti “samostalnu vladavinu”, pa makar ona dolazila i od “bastiona slobode”, kako su Ameriku dugo titulirali baš Europljani koji su oslobođeni od fašizma (i tzv. komunizma) uz američku pomoć. Shodno tomu, autor “Nekrologa” nema nikakve iluzije kako cilj američkog intervenciozma diljem svijeta nije ni “proširenje demokracije”, ni “donošenja slobode”, iako su George W. Bushu bila “puna usta” upravo takve priče. I ne samo njemu …

Cijelom studijom Todd pokušava dokazati da Amerikanci kroz “teatralni vojni akcionizam” protivu “malo značajnih država” prikrivaju stvarni cilj, a to je politička i vojna kontrola strateških energetskih izvora i pravaca kako bi se zadržali “postojeći protektorati”, odnosno odložio vlastiti neminovni poraz. Pogotovu je odurna Toddu, i ne samo njemu, aktualna američka priča o borbi protivu međunarodnog terorizma ili govoreći bushovski – protivu “sila zla”, koja nije ništa drugo, tako tvrdi Todd, do dimna zavjesa koja treba skriti da Amerika nema više snage kontrolirati svjetske političke i ekonomske tijekove.

U budućnosti je Americi, tj. SAD, suđeno da bude samo jedna od nekolicine sila i ništa drugo. Vec danas su, tvrdi Todd, najznačajniji strateški akteri Europa i Rusija, Japan i Kina, a Amerikancima preostaje da to shvate. On ne sumnja čak ni u to da će se u perspektivi i Velika Britanija morati osloboditi “američkog zagrljaja”. A kada ili “tek kada Rusija, Japan, Njemačka – a zašto ne i Velika Britanija – ponovo zadobiju njihovu vanjskopolitčku slobodu djelovanja, bit će konačno prevladana epoha hladnog rata, koja je bila rezultat Drugog svjetskog rata”, napisao je Todd u predgovoru za njemačko izdanje “Nekrologa”.

Fukuyamin paradoks

Tijekom cijele 2002. godine smo doživljavali “renaissance unilateralizma”, tj. demonstraciju američke svojeglavosti i ne obaziranja na saveznike i na činjenice, ustvrdio je Emmanuel Todd u «Nekrologu». Amerikanci su, u stvari, prokockali simpatije u svijetu, pa čak i posve opravdani legitimitet borbe protivu Al Quaide (“bolesnih, ali i genijalnih terorista”), jer se nisu obazirali na druge, pa su čak “pojačali utisak o američkoj neodgovornosti”. Umjesto slike povrijeđene, simpatične i za ravnotežu na našoj planeti odlučujuće nacije, piše Todd, stvorena je slika “narcisoidne, neuračunljive i agresivne Amerike”.

Inače, Emmanuel Tod je čitateljima ponudio i kratki pregled uobičajenih klišeja o Americi, odnosno sukus knjiga o SAD kao “jedinoj preostaloj super sili”, kao i teorijsku i političku potku onih mišljenja koje u Americi vide samo zlo, a sam se odlučio za pokušaj traženja odgovora gdje su SAD ranjive i zašto se tako ponašaju kako se ponašaju. Jedan od odgovora koje nudi Tododva analiza jeste da je Amerika postala ovisna od svijeta kojim je vladala poslije Drugog svjetskog rata, odnosno da aktualni američki politički establishment nije pronašao odgovor na pitanje kako upravljati super silom koja je postala “gospodarski ovisna, a politički suvišna”!

U stvari, Emmanuel Todd pokušava u “Nekrologu” dalje razviti strateške implikacije čuvenog Fukuyamina paradksa o “kraju povijesti”, kojeg je Francis Fukuyama formulirao prije desetak godina u istoimenoj knjizi i kojeg se i sam u međuvremenu odrekao. Naravno da Todd nije prvi koji se kritički osvrće na ovo Fukuyamino “pojednostavljivanje Hegela”, tj. tvrdnju da je povijest ostvarila svoj cilj s univerzalnim proširenjem liberalne demokracije, pri čemu je slom komunizma samo jedna od važnih etapa na preostalom putu rušenja diktatura u svijetu, u Latinskoj Americi i Aziji, prvenstveno. No, u Toddovoj interpretaciji, Fukuyamin paradoks i ne znači ništa drugo do – “Amerika je trijumfirala i postala suvišna”.

A za razliku od mnogih intelektualaca na Zapadu koji misle kako je rat među demokracijama nemoguć, pošto je dostignut “kraj povijesti”, i definitivno osiguran “vječiti mir”, Emmanuel Todd u središte svoje analize stavlja mogući “poraz američke demokracije i mogućnost rata”, doslovice tvrdeći da su ekonomski odnosi međuovisnosti među zemljama i regionima svijeta doveli do toga da smo svjedoci “porasta demokracije u Euroaziji”, ali i njenog drastičnog pada u Americi. Pri čemu, mirni rasplet nije zagarantiran, naravno.

Stvarni i važni politički akteri su sada Rusija, Europa, Kina i Japan, koji “stoje američkoj hegemoniji na putu”, s njima mora Amerika, htjela ili ne, pregovarati i naći rješenje za vlastitu ekonomsku ovisnost. To bi uradila razumna vlada, ali Bushova administracija prakticirala je nešto drugo, što Todd zove “teatralnim militarizmom”, čija su obilježja: a) problem se svjesno ne rješava, nego se odlaganjem rješenja opravdavaju vlastite vojne akcije (primjerice, ponavljanje rata u Iraku…); b) jedina preostala “super sila” se ciljno orijentira na manje države (Irak, Iran, Sjeverna Koreja, Kuba…), što drugim “velikima”, potencijalno ravnopravnim silama otežava spoznaju da su i one pozvane nešto poduzeti u kriznim regionima; c) Amerikanci razvijaju sve modernija i razornija oružja, što bi SAD trebalo garantirati “veliku prednost”. Ali, u odnosu prema komu i protivu koga nije baš posve jasno, o tomu šute. Time, zaključuje Todd, “Amerika, bez sumnje, postaje prepreka miru u svijetu”, što još nije poprimilo drastično “prijeteće iznose”, kakve bi moglo, ali i definitivno vodi ponavljanju priče o bivšem SSSR-u. U najkraćem, uz ekonomsku ovisnost od svijeta, neograničenu trku u naoružanju, džinovskim rupama u nacionalnom proračunu, u neprijateljstvu s cijelim svijetom, etc., SAD podobro već sliče onom džinu od koga se do jučer na sve strane strahovalo, a koji je sa svjetske političke scene nestao kao mjehur od sapunice…

Amerika je “gospodarski ovisna od uvoza dobara iz svijeta, a “opsjednuta je naftom”, koja opet ima u ukupnoj američkoj ovisnosti samo simbolično značenje. Američka “opsjednutost naftom”, tvrdi Todd, ne dade se objasniti samo gospodarskom logikom, pošto uvoz nafte predstavlja drugorazrednu činjenicu u ukupnom američkom trgovinskom debalanasu sa svijetom. U trgovinskom deficitu za 2.000. godinu, naime, izdaci za uvoz nafte od 80 milijardi dolara su samo djelić džinovskog američkog deficita od 450 milijardi dolara. A treba znati da SAD uvoze naftu iz cijeloga svijeta, a ne samo iz regiona Bliskog istoka. Ako se uvozu nafte iz Meksika, Kanade i Venecuele dodaju vlastiti izvori, Amerikanci troše čak 70% tzv. ne-arapske nafte, pa su, ipak, fiksirani kao nitko drugi na region Bliskog istoka, posebice na Irak (polovica svjetskih rezervi naftom) i Iran (polovica svjetskih rezervi zemnog plina).

Toddova teza glasi, zapravo, da se Amerikanci ponašaju kako se ponašaju na Bliskom istoku ne iz ekonomskih razloga, nego zbog straha od gubitka uticaja u ovom regionu. I ne samo u njemu, nego posljedično i od gubitka utjecaja u postojećim “protektoratima”, a sutrašnjim silama, poput Europe i Japana, koje su opet pretežno ovisne od tzv. islamske nafte. U stvarnosti su, međutim, piše Todd, Amerikanci već izgubili kontrolu i nad Irakom i nad Iranom, a to će im se sutra dogoditi i sa Saudijskom Arabijom. Amerikanci putem ovog „teatralnog mikro militariizma” samo odgađaju traženje odgovora na neophodna pitanja oblika sutrašnje suradnje s Kinom ili Rusijom. A iza svega stoji sumnja da “Euroazija” nastoji uspostaviti ravnotežu i bez Sjedinjenih američkih država!

Povratak Rusije i “emancipacija Europe”

Amerikanci slijede dva startegijska cilja u odnosima s Rusijom: prvi je “rasturanje Rusije”, što Amerikanci žele ubrzati podsticanjem nezavisnih stremljenja na Kavkazu i vojnim prisustvom u Srednjoj Aziji, a drugi je održavanje napetosti izmedju SAD i Rusije, kako bi se spriječilo približavanje Europe i Rusije.

No, pri tomu Amerikanci potcjenjuju čitav niz faktora, misli Todd, a povrh svega su takvom politikom omogućili da Rusija brže nego što je bilo očekivati postane faktorom “međunarodnog odmjeravanja snaga”, što je ruski predsjednik Putin, uzgred rečeno, znalački iskoristio. “Americi sasvim prosto nedostaju ekonomska, vojna i ideologijska sredstva”, zaključuje Todd poglavlje o povratku Rusije na svjetsku političku scenu, “da bi njezine europske i japanske saveznike držala i dalje u ovisnosti protiv njihove volje”!

U poglavlju “Nekrologa” o “emancipaciji Europe” ukazuje se, zapravo, kako na dužu stazu Europa i nema izbora nego se (politički) osamostaliti u punom smislu i od Amerike. Uklapanje u “američko carstvo” je neprihvatljivo i nemoguće iz čitavog niza razloga. Naravno, da je Todd dovoljno realista da vidi i europske deficite i aktualnu europsku podijeljenost, pa, ipak, on ne sumnja da je Europa sutra jedan od važnih strateških partnera u pokersko-političkoj igri koja se zove “ravnoteža moći”.

A za razliku od SAD, kaže Emmanuel Todd, Europa nema naročite probleme s njezinim vanjskim okruženjem. Ona održava trgovinske odnose sa svim državama i regionima, gdje kupuje neophodne sirovine i energiju, a uvoz plaća izvozom njezinih proizvoda. Europski dugoročni strateški cilj je – za razliku od SAD – mir. Amerika, pak, je sve jače determinirana s dva konflikta, pri čemu su američki protivnici upravo europski neposredni susjedi. Prvi pravi protivnik je Rusija, koju Amerikanci, zbog njezine jačine, ne mogu tek tako lako isključiti, a drugi američki protivnik je “islamski svijet”, koji je neka vrsta “teatarskog protivnika”, jer “jedino služi za insceniranje američke vojne moći”!

No, po pitanju odnosa s oba ova stvarna ili fiktivna američka protivnika Europa se – po njezinom objektivnom položaju i interesima – nalazi na radikalno kontra strani od SAD. Ekonomski interesi, blizina i mnogostrani obostrani interesi europskog i arapskog/islamskog svijeta upućuju na to da “arapski svijet mora stupiti u kooperaciju” s Europom, odnosno okrenuti se Europi i polako se udaljavati od SAD. Todd misli da su i Turska i Iran to već shvatili. Ova pitanja, zapravo ovi nezaustavljivi procesi, su doveli do “istinskih antagonizama” između Europe i SAD, tvrdi Todd. Dok Europljani i iz razloga unutarnjeg mira se sve više orijentiraju na produktivnu suradnju s islamskim svijetom (između ostalog zato što i milijuni doseljenika islamske vjeroispovijesti žive već u Europi), Amerikanci postaju sve više “konkretnim faktorom smetanja” odnosno “međunarodni potpirivač nemira”.

Good bye, Amerika!

U zaključnom poglavlju Toddove sjajne studije o “propasti američke imperije” poručuje se da se svijet, unatoč svemu, kreće u pravcu stabilnosti. U tom momentu je njemu već bilo beskrajno jasno kako u svijetu više i ne postoji nikakva ”globalna prijetnja” koja bi zahtijevala angažman Sjedinjenih američkih država za “zaštitu slobode”. Ostala je samo jedna jedina prijetnja «globalnoj svjetskoj ravnoteži”, a to je Amerika sama, koja je od “zaštitnika slobode postala jedna pljačkaška sila”.

SAD su svjesne, zapravo, da je potreba za američkom političkom i vojnom pomoći sve manja, a da one ne mogu više odustati od dobara koja se proizvode širom svijeta. Današnja Amerika nije u stanju osmisliti iole inteligentnu strategiju koja bi “njezinu polu-imperijalnu situaciju de iure i de facto pretvorila u imperiju”, ona je zato jednostavno gospodarski, vojno i ideološki preslaba. Pri tomu, svaki njezin korak u pravcu svjetske vladavine izaziva takve reakcije da njezinu stratešku poziciju sve više oslabljuju.

Da bi mogla imati “stabilnu svjetsku hegemoniju” i dalje, Amerika bi morala zadržati i “njezin europski i japanski protektorat”, gdje se u međuvremenu sabrala realna gospodarska moć, a što ne znači drugo nego da se u tim društvima i producira, a ne samo konzumira. A povrh svega, Amerika bi morala “stratešku silu Rusiju”, definitivno razložiti na rastavne dijelove. No, niti za jedan od navedenih “strateških ciljeva” nemaju SAD više dovoljno moći.

Europa ide putem ujedinjenja, iako uz krzmanje, Japan se već potvrdio kao samostalna trgovinska sila, a Rusija se stabilizirala i počinje se konfrontirati s “teatralnim neo-imperijalizmom” Sjedinjenih američkih država. Povrh svega je Europa primijetila da Rusija nije više nikakva strategijska prijetnja za njezinu sigurnost, nego da može, čak, doprinijeti europskoj sigurnosti. Europa je primijetila, također, tvrdi Todd, da Amerikanci u regionu Bliskog istoka nisu ni zbog čega drugoga tu, nego da bi “kontrolirali europske i japanske rezerve nafte”, pa se posljedično toj spoznaji okreću Rusiji, s njezinim ogromnim rezervama nafte i plina. I ne samo to, nego su Japanci i Europljani u međuvremenu otkrili i sličnosti njihovih gospodarstava i neophodnost povećanja međusobne razmjene. U datim obrisima da se naslutiti da svijet koji nastaje neće biti “svjetsko carstvo” u kojem samo jedna sila ima šta kazati, nego “kompleksan sustav” u kojem će brojne države i “mega države” izbalansirati postojeću neravnotežu, uspostavljajući novu “ravnotežu moći” u punom značenju te riječi.

Nijednoj zemlji u 20. stoljeću nije uspjelo povećati njezinu moć samo putem rata ili putem naoružanja, zaključne su riječi Emmanuela Todda u “Nekrologu – posljednjoj svjetskoj sili SAD”. Pa, ako su SAD i bile “objektivnim pobjednikom 20. stoljeća”, to imaju zahvaliti činjenici što su se dugo vremena ustručavale da se upuštaju u vojna razračunavanja u “Starom svijetu”. A sadašnja Amerika svoje “preostale snage” iscrpljuje u “borbi protivu terorizma”, što nije ništa drugo do “zamjena za borbu u obrani hegemonije”. Ako Amerika nastavi da na dosadašnji način demonstrira njezinu svemoć, poručuje Todd, otkrit će svijetu u potpunosti njezinu nemoć! I bi tako …

Toddova “Posljednja imperija” je mudra i slojevita knjiga, koja se bavi ne samo “propašću američke imperije” i ne samo proročanstvima, nego i fundamentalnim pitanjima smisla i dometa deomokracije, odnosno prijetnjama demokraciji. U međuvremenu je prevedena na brojne jezike. Može joj se makar dijelom upisati u zaslugu što teze o moralnom, ali političkom “američkom porazu” osvanjuju već godinama i na naslovnim stranicama najuglednijih svjetskih listova i časopisa. Kod nas se o tomu iz raznih razloga šuti ili nekompetentno prosuđuje, nažalost, po običaju.

Zato ovu knjigu treba hitno prevesti i na južno-slovenske jezike, sugerirao sam prije 13 godina! Mnogi lokalni tumači svjetskih procesa, pogotovu privrženici floskule o tobož uspostavljenom i monolitnom novom svjetskom poretku, kao i šovinistički tumači “borbe kultura” i “teorija zavjere” bit će – ako već ništa drugo – postiđeni u očima prosvjećenih čitatelja!

Piše: dr. sc. Mile LASIĆ, izv. prof.

Dnevni list, 09. veljače 2016., str. 40-41.

Komentari

komentara