Prof. dr. sc. Mile LASIĆ: Odgovori DEPO portalu na temu: „Mehanizam koordinacije u procesu priključenja BiH Europskoj uniji“

lasic_2Prof. dr. sc. Mile Lasić, profesor europskih integracija na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru dao je, u ljeto 2012. godine, svoje odgovore DEPO portalu na pitanja koja ponovno postaju aktualna iako su svevremenska po Bosnu i Hercegovinu i njezin europski put a odnose se i na nedavno usvojeni “Mehanizam koordinacije”. Pred skorašnje podnošenje aplikacije za članstvo u EU, koje je najavljeno za 15. veljače donosimo te odgovore, koji su objavljeni na stranicama HSPF.info još 11. lipnja 2012. godine.

******

 

1. U izvještajima o napretku BiH stalno se navodi da država ne unapređuje mehanizme koordinacije u pitanjima koje se odnose na priključenje Evropskoj uniji, jer i dalje nedostaje „zajednička vizija njenih političkih predstavnika o generalnom pravcu i budućnosti zemlje i njenom institucionalnom uređenju”. Ovo je problem o kome ste mnogo puta pisali i javno govorili; da li su bh. političari od te “zajedničke vizije” danas dalji nego ikad prije?

Da, tako je, „zajedničke vizije“ u BiH je svakim danom sve manje, a bez nje ne možemo izaći iz plitičke kaljuže u koju su nas uvele bh. pseudo-političke elite. Pri tomu je najgore što je sve manje razlike među njima, što alternativa nisu ni one koje nisu odgovorne za ratne strahote, poput SNSD-a ili SDP-a. Ali, im je odgovornost zbog nedostajuće “zajedničke vizije” jednaka etnokratskim strankama, čak i veća. Uostalom, treba sačekati pa vidjeti, ali bojati se da se SDP BiH upustio u još jednu avanturu s izguravanjem SDA iz vlasti na svim razinama, koja bi mogla odložiti i izgradnju “zajedničke vizije”, odnosno sustava koordinacije u zemlji, te još više usporiti tzv. europski put BiH, koji po mnogo čemu i nije put nego tapkanje u mjestu. Krivnjom, dakako, domaćih političkih elita. Nema nevinih, inače, za nedostajuću „zajedničku viziju“. Takvo što je samo posve logično za državu „obrnutih tranzicija“, koja se nije konstituirala kao pravna, održiva i funkcionalna država ni 20 godina poslije međunarodnog priznanja. Pa bi je moglo spasiti disolucije samo iskreno prihvaćanje vlastite plurimorfne nacionalne, vjerske i kulturološke kompozitnosti kao sudbine, i ključne pretpostavke za približavanje Europskoj uniji. BiH prosto vapi za političko-socijalnom, gospodarskom i kulturološkom konsolidacijom, za konsenzualnom političkom kulturom, ali takvom čemu nisu dorasle njezine političke i kulturološke elite.

U BiH je, po mojem mišljenju, na djelu “idealna konsocijacijska situacija”, ali je njezinim antieuropskim pseudo-elitama milija neodgovorna, jaranska politika, koju zovem kao politolog javašluk-konsocijacijom. Uostalom, uvjerit ćemo se što je javašluk i nakon izazivanja najnovije krize vlasti na svim razinama. Odgovorna konsocijacija podrazumijeva, inače, čvrste koalicijske dogovore i pridržavanje dogovorenog, a javašluk konsocijacija sve suprotno od toga, uključivši promjenu partnera i principa po potrebi. I još k tomu, u sličnim nestabilnim situacijama u nekim europskim društvima su njihove političke elite posezale za rješenjima iz seta upravljanja etničkim razlikama (regionalizacijom, federalizacijom i konsocijacijom), jer su manje ignorantska ili nasilna prema drugima i manjima od onih koja znače nametanje većinske većinske etničke volje manjima i prisilnu asimilaciju. U krajnjem, odgovorna konsocijacijska demokracija podrazumijeva i “zajedničku viziju” političkih elita.

Bh. pseudo-elite poznaju, pak, samo kulturu nadbijanja, pa zamajavaju bh. građane ili širenjem iluzija o BiH kao jednonacionalnoj zemlji ili prizivanjem disolucije. BiH je, pak, višenacionalna zajednica u predpolitičkom dobu pa joj trebaju konsocijacijske konsolidacije kako bi mogla kao jedna zemlja iz njezinog predpolitičkog drijemeža krenuti ka svojoj europskoj budućnosti. Uostalom, i na EU se može gledati kao na iskorišćenu konsocijacijsku šansu tijekom proteklih više od pola stoljeća organskih srastanja, bez brisanja nacionalnih, jezičnih, kulturoloških ili bilo kojih identiteta. EU je – kazat ću k tomu – posve novi civilizacijski ambijent kojem se nužno prilagoditi ako se želi biti dijelom tog iznimnoga kluba specifičnih pravila i vrijednosti. Za tu je prilagodbu upravo i nužno kao prvu pretpostavku izgraditi „zajedničku viziju“, pa je potom ugraditi u bh. program integracije. Takvo što podrazumijeva, dakako, sustav koordinirajućih institucija unutar zemlje a govorenje „jednim glasom“ prema vani, u ime države BiH, jer je samo država BiH za EU subjekt međunarodnog prava.

Ma koliko daytonsko unutarnje ustrojstvo BiH bilo izvana nametnuto, u fazi u kojoj je BiH u odnosima s EU i nema druge do prihvatiti ga, te s time izvršiti konačno međusobno unutarnje priznanje. Poslije takvog unutarnjeg priznanja porasle bi i mogućnosti izgradnje zajedničkih institucija u sustavu koordinacije, kako bi se u odnosima s EU govorilo „jednim glasom“. Uostalom, bez toga naša zemlja ostaje polu-protektoratom i neće moći postati članica Europske unije. Dakako, nije slučajno što je BiH jedina zemlja u regiji koja nema Program integracije (PI), ili Nacionalni program integracije (NPI), a što ima za posljedicu da nema ni Program preuzimanja pravne stečevine EU (NPAA). Tako su htjele naše antieuropejske elite. Pa ipak, i njima bi moralo najkasnije ovih dana postati jasno kako bez „zajedničke vizije“ nema ni „vjerodostojne aplikacije“ za status kandidata u odnosima s EU. Moralo bi im, također, biti jasno da zbiljna aplikacija podrazumijeva NPI, pa poslije sticanja statusa kandidata i NPAA, odnosno razrađenu strategiju i osmišljenu taktiku ispunjavanja svih obveza iz partnerskog odnosa BiH s EU, s preciziranim nositeljima određenih poslova i rokovima izvršenja. Ili će te naše autistične, beskrajno samoljubljive i pohlepne političke elite biti i dalje nekažnjeno zabavljene legalnim pljačkama proračuna i nekim izravnijim kleptokratskim igrama?

2. Šta bi trebala biti “zajednička vizija” čitave Bosne i Hercegovine, s obzirom na njeno kompleksno državno ustrojstvo i (namjerno ili ne) nerješene brojne posljedice ratnih stradanja koje se danas uporno guraju u gotovo sve segmente društvenog života?

“Zajednička vizija” čitave Bosne i Hercegovine podrazumijeva i svijest o vlastitoj “plurimorfnoj nacionalnoj kompozitnosti”, kako bi to formulirao Ivan Lovrenović, i svijest o bh. mogućoj budućnosti u Europskoj uniji, u kojoj bi mogla rješiti i svoja nacionalna i državno-politička pitanja koja sada izgledaju nerješiva. To bi, naime, bilo moguće temeljem oprobanih logika, načela i metoda na kojima počiva EU: logikom četiri slobode, otvorenog društva i življenja alteriteta, trans-nacionalizacija i integracija, dijeljivog ili prenijetog suvereniteta, odnosno metodama upravljanja etničkim razlikama, poštujući načela supsidijarnosti, regionalizacije, federalizacije i višerazinskog upravljanja. Ali, da bi BiH dobila šansa iskusiti civilizacijsku nadmoć ovih metoda iz arsenala paradigme nenasilja, morala bi ostaviti iza sebe logiku i politiku “svršenog čina”, nametanja i nadbijanja, te započeti učiti i prakticirati konsenzualnu političku kulturu. Ona u našem slučaju nije nikakva apstrakcija, nego počiva na usaglašavanju i koordinaciji između svih razina vlasti, dakle i institucija i organa RS-a i Federacije, a unutar Federacije između njezinih i županijskih organa. Konsenzualna kultura podrazumijeva i svijest o nužnosti temeljite transformacije tijekom procesa približavanja i pristupanja EU, kako ne bismo ostali za sva vremena duboka predpolitička provincija. Moramo priznati, dakle, da smo zadnji putnički vagon u zapadnobalkanskom vlaku za Bruxelles, kojemu prijeti opasnost da ga se otkači i ostavi na nekom slijepom kolosijeku, pa se početi ugledati barem na naše prve susjede. Da ne spominjemo Republiku Hrvatsku, jer je 09. prosinca prošle godine potpisala pristupnicu EU, pa će za malo više od godinu dana biti punopravna članica EU. Ali, ne možemo preskočiti Republiku Srbiju, jer je njezin Nacionalni program za integraciju (NPI) izradila već prije četiri godine, davno prije podnošenja službenog zahtjeva za kandidaturu u EU. Srbija je upravo s time htjela pokazati kako ima “veoma dobre administrativne kapacitete”, tako stoji na zvaničnom portalu Vlade Republike Srbije. I još se tu veli, kako je “NPI precizan plan kako da se dostignu svi kriteriji neophodni da bi država postala članica EU, od političkih i ekonomskih, do najdetaljnijih standarda koji postoje u Uniji u oblastima trgovine, poljoprivrede, zaštite životne sredine, infrastrukture…” Našim autističnim elitama moglo bi, eventualno, djelovati poučno barem ono što je postigla malena Crna Gora, koja bi ovoga mjeseca lipnja trebala dobiti i datum otpočinjanja pristupnih pregovora s EU. I Crna Gora je, poput Srbije, već prije pet godina izradila njezin prvi NPI za period 2008-2012, u kojem su na 550 stranica precizirani nositelji aktivnosti, kao i rokovi ispunjenja pristupnih obveza. Pitam se, znaju li naše vlasti uopće da su i Srbija i Crna Gora prije upućivanja aplikacije Bruxellesu pristupile izradi njihovih NPI? A ako znaju, kako se usuđuju tako neodgovorno očitovati, to jest svako malo najavljivati podnošenje nevjerodostojne aplikacije, bez izrađenog Programa integracije? Prisjetiti se, uostalom, kako je bošnjački član Predjedništva BiH, gospodin Bakir Izetbegović najavljivao aplikaciju do kraja prošle godine, te kako ju je aktualni predsjednik Vijeća ministara Vjekoslav Bevanda prije par mjeseci, čim je zasjeo na novu dužnost, najavio ničim izazvan to isto do kraja lipnja ove godine, bez NPI, naravno. Nama i ne preostaje nego konstatirati kako su pravo s time naši skupo plaćeni a malo kompetentni političari i njihovi još nekompetentniji savjetnici i definitivno pokazali kako malo znaju o procedurama koje vode u EU, to jest kako nisu svjesni ozbiljnosti posla koji stoji pred BiH glede njezina pristupa EU. I drugi su bh. političari, nažalost, samo na riječima za EU, samo za „EU-izaciju“, to jest formalno povezivanje s EU, ali nisu i za „europeizaciju“, jer ona podrazumijeva dubinsku transformaciju i pravnu državu BiH, koje se oni plaše kao crnog vraga, poučeni sudbinom bivšeg hrvatskog premijera Ive Sanadera. U jednu riječ, u osnovi nepostojanja europske „zajedničke vizije“ u BiH , ili uopće vizije zajedničke budućnosti BiH, radi se o nikakvoći naših pseudo-elita, o nemjerljivoj sebičnosti, (ah taj sindrom „sacro egoismo“), o kratkovidosti, o nespremnosti da odustanu od omiljenih im uprošćenih predstava o BiH, i sličnih pojednostavljenih, pa i borniranih predodžbi o EU i njezinoj važnosti za našu sudbinu.

3. Na šta se konkretno BiH obavezala potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) sa EU i njenim državama članicama?

Potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s EU i njezinim državama članicama, BiH se međunarodno ugovorno obvezala da će osigurati primjerenu realizaciju SSP-a na teritoriji cijele države. Ali, na tu obvezu je kod nas skoro zaboravljeno. O kakvoj se neodgovornosti bh. političkih elita radi govori ponajbolje što SSP ima još uvijek status privremenog sporazuma. Njega su ratificirale sve članice EU, ali BiH nije učinila sve što je morala. Pri tomu se nije radilo samo o Zakonu o državnoj pomoći i Agenciji za državnu pomoć, ili o Zakonu o popisu stanovištva (koji su poslije silnih nadmudrivanja ipak dogovoreni), niti samo o obvezi uklanjanja diskrimatorskih odredbi iz bh. izbornog zakonodavstva („slučaj Sejdić i Finci”), nego i o nizu drugih obveza koje se tiču trgovinskih sporazuma i drugih vidova poslovanja s EU. BiH bi, dakle, morala uključiti sada u „petu brzinu”, kako bi nadoknadila čitav izgubljeni prilagodbni ciklus, kako bi svoj poluzamrznuti partnerski odnos s EU pretvorila u aktivan, kako bi SSP stupio na snagu u punom kapacitetu. Veliko je pitanje, hoće li to moći učiniti, s obzirom da je upravo zaplovila u neizvjesnu prekompoziciju vlasti na svim razinama? Bojati se da bi promjene vlasti na skoro svim razinama mogle biti destimulacijske, glede izrade Programa integracije i Programa preuzimanja „acquisa” (PI i NPAA), odnosno izrade mehanizama i sustava koordinacije! Jedno je izvjesno, bez izrade PI i osmišljenog zajedničkog nastupa prema EU nitko u EU neće uzimati zaozbiljno nikoga iz BiH. Uostalom, to je Europska komisija precizno i poručila u Izvještaju o napretku Bosne i Hercegovine za 2011. godinu. U njemu se konstatiralo da „nedostaje zajednička vizija političkih predstavnika o generalnom pravcu i budućnosti zemlje i njenom institucionalnom uređenju”, te da su “za proces pridruživanja u EU neophodni i politička volja i funkcionalne institucije na svim razinama, s djelotvornim mehanizmom koordinacije o pitanjima koja se tiču EU”.

A treba reći i da je nužnost uspostave čvrsto strukturirane i institucionalne koordinacije između države i entiteta obveza koja prostiče iz “Europskog partnerstva”, dokumenta iz 2008. godine. U njemu se država BiH obvezala na uspostavu “funkcionalnih mehanizama po pitanju političke, zakonodavne i tehničke koordinacije između države i entiteta”. Tomu dodajmo tek, kako mora biti uspostavljen i mehanizam koordinacije unutar Federacije, između federalnih i županijskih organa. Uostalom, bilo je i direktnih upozorenja Europske komisije, primjerice u pismu opunomoćenika za proširenje Štefana Fülea, upućenom bivšem predsjedavajućem Vijeća ministara Nikoli Špiriću: “Poboljšati mehanizme koordinacije o pitanjima koja se tiču EU između svih razina, kao i između Parlamentarne skupštine i Vijeća ministara i između (parlamentarnih) domova”.

Nažalost, ovakva vrsta upozorenja su ostala bez odjeka, pa se u Delegaciji Europske komisije u BiH ovih dana s pravom cijeni kako su nužne strukture koordinacije “samo djelimično uspostavljene, s nepostojanjem veze između politike i uprave”. Istini za volju, bilo je u BiH par pokušaja glede uspostave mehanizama koordinacije. Tako je, primjerice, na trećoj tematskoj sjednici o europskim integracijama, održanoj 19. ožujka 2007. godine, Vijeće ministara zadužilo Direkciju za europske integracije da započne izradu (nacionalnog) programa za integraciju (NPI, PI), a ukazalo je i na potrebu poboljšanja vertikalne i horizontalnije koordinacije, te naložilo svim institucijama da preuzmu aktivniju ulogu u ovom procesu. Dana 13. ožujka 2008. godine Vijeće ministara je usvojilo metodologiju i vremenski plan izrade Programa za integraciju, da bi dvije i pol godine kasnije, 19. kolovoza 2010. godine, zadužilo Direkciju za integracije da obavi konzultacije s relevantnim institucijama na različitim razinama vlasti u BiH glede izrade Programa za integraciju. Direkcija je bila u obvezi da te aktivnosti okonča do kraja siječnja 2011., te da potom započne s izradom NPI u suradnji s relevantnim institucijama na svim razinama vlasti. Ovaj birokratski jezik bh. administracije odaje u biti vrćenje u krugu glede izrade PI i sustava koordinacije, to jest govori o nevoljnom ili nestručnom bavljenju poslovima europskih integracija u vrhovima bh. vlasti. Zbog nesposobne i samožive vlasti BiH i jeste još uvijek jedina zemlja u cijeloj regiji koja nema PI.

4. Do kraja januara 2011. godine BiH je morala da započne sa izradom Programa za integraciju (NPA/NPAA) u saradnji sa relevantnim institucijama na svim nivoima vlasti, no danas je i dalje jedina zemlja u regionu koja taj program nema. Šta podrazumijeva izrada Programa za integraciju i šta znači njegovo nepostojanje?

Kako je već kazano, Vijeće je zadužilo Direkciju za europske integracije, ali je Vijeće ministara radilo 16 mjeseci u “tehničkom mandatu”, pa je Direkcija za europske integracije, koja je po definiciji samo pomoćno tijelo VM, u neku ruku bila u tehničkom mandatu. Ovim bi se dokumentom kojeg još uvijek nema, inače, morale precizno definirati mjere, rokovi i odgovornosti za pojedinačne postupke i cjelinu procesa pridruživanja EU. Program integracije i nije drugo do temeljno uputstvo za sve razine uprave i planer harmonizacije domaćeg zakonodavstvas zakonodavstvom EU. Izradom i implementacijom PI bi se, k tomu, veoma efikasno stavila točka na brojne političke prijepore o nadležnostima između entiteta i državne razine, s obzirom da bi zadaci i odgovornosti bili jasno definirani i raspoređeni na institucije i organe na različitim razinama vlasti. Pri tomu bi se pokazala i relativnost neupitnosti nekih ustavnih kategorija i struktura, jer nakon preuzimanja 35 poglavlja iz pregovora s EU u bh. zakonodavstvo više ništa u BiH ne bi bilo kako je sada. Zbog toga se, zapravo, bh. političke elite i ponašaju antieuropejski, blokirajući proeuropske procese u BiH. Po mojem sudu, najvažnije bi sada bilo odmah započeti s nizom pripremnih aktivnosti koje podrazumijeva “vjerodostojna aplikacija” za status kandidata. A ona podrazumijeva osim temeljne izrade Programa integracije, u kojem bi bio ugrađen i mehanizam političke koordinacije, i pripreme za preuzimanje acquisa (NPAA), i pripreme za ispunjenje “avisa” (Upitnik EK). Paralelno s tim bi se, dakle, moralo početi misliti i o formiranju 33, odnosno 35 radnih skupina (analogno poglavljima acquis-a). Takve skupine postoje u zemljama u regiji koje su u sličnoj situaciji kao BiH. Da su one izuzetno važne dade se uvidjeti ako kažemo da se upravo putom njihovih aktivnosti vrši sinhronizirana harmonizacija domaćeg zakonodavstva s zakonodavstvom EU. Ove radne skupine izrađuju, uostalom, odgovore za “avis”, sudjeluju u pregovorima i u analizi tijeka pregovora s EU. Bit će ih, smijem se usuditi kazati, izuzetno teško oformiti, jer BiH ima mnogo quasi-stručnjaka za EU, a jedva nekolicinu ozbiljnih znanstvenika, novinara i analitičara koji odgovorno promišljaju EU i budućnost naše zemlje u njoj.

5. Evropska unija insistira na uspostavljanju bh. modela koordinacije, odnosno na uspostavljanju, u kompleksnom ustavnom uređenju, tzv. jednog glasa, prije nego što se podnese vjerodostojan zahtjev za članstvo u EU. Može li BiH, ovakva kakva je, doći do tog famoznog ‘jednog glasa’? Ili, kakve se promjene moraju dogoditi u vrhu države da bi se došlo do bh. modela koordinacije?

Sukladno Zakonu o Vijeću ministara, predsjedavajući Vijeća ministara i director(ica) Direkcije za europske integracije su odgovorni za koordinaciju, osiguravanje suradnje i usklađivanje politika i aktivnosti sa entitetima, dakako onih koji se tiču euro-integracija. U Bruxellesu se cijeni, inače, da je trenutni zakonodavni okvir dobra osnova za daljnji razvoj i unapređivanje koordinacije u BiH s EU. Ali, su vjerojatno zaprepašćeni indolencijom i neozbiljnošću bh. političara, koja je i uzrok što u BiH nije urađeno ono što je urađeno u zemljama u okruženju. Vijeće ministara je, doduše, imenovalo Privremeni odbor i sedam pododbora, pri čemu su oni u funkciji samo po osnovu Privremenog sporazuma. Četvrti ciklus sastanaka pododbora održava se, inače, upravo tijekom prve polovice 2012., a peta sjednica Privremenog odbora zakazana je za srpanj ove godine. Na njoj bi se trebao rezimirati sveukupni napredak, ako se o napretku smije uopće govoriti. Da bi se, dakle, napravili stvarni proboji u procesu približavanja EU, potrebno bi bilo znati što nam je činiti. Bosna i Hercegovina kao ustavnopravno komplicirana i višenacionalna zemlja ima još uvijek šansu unići u još kompliciraniji savez zemalja samo pod uvjetom da takvo što želi, te da poštuje pravila integracije kojoj navodno teži. Zato je nužno i definitivno od strane bh. političkih elita prihvatiti BiH kakva jeste – višenacionalna, plurimorfna, asimetrična, dijelom centralizirana (RS) i dijelom decentralizirana (Federacija), pa potom izvršiti međusobno unutarnje priznanje, kako bi u europskom ambijentu moglo doći i do pomirenja. Tek poslije odustajanja od logike separatizma i osporavanja države BiH, na jednoj, odnosno svođenja bh. nacija na etnije i nametanja unitarnog koncepta, na drugoj strani, moguće bi bilo početi govoriti „jednim glasom“ i u odnosima s EU, što ostaje ključnom pretpostavkom za bilo kakav napredak u približavanju BiH ovoj europskoj integraciji. Europska unija nije, dakako, ni federacija ni konfederacija, ali nije niti samo puki okvir za međunarodnu suradnju kakvi su Ujedinjeni narodi. EU je sui generis tvorevina, s obzirom da njezine zemlje-članice ostaju suverene nacije-države, koje uvezuju svoja suverena prava, ili ih prenose dijelom na europske organe i institucije. Upravo putom načela prenijetog i dijeljivog suvereniteta smanjuju se međunacionalne i međudržavne surevnjivosti u EU i u gospodarstvu i u politici, pa bi se takvo što moglo posrećiti i BiH, u njezinim unutarnjim relacijama i njezinim odnosima sa svijetom. I na samom kraju, u formi sažetka iskazano, nije moguće pristupiti Europskoj uniji ukoliko se nije spremno slijediti njezine temeljne principe, one koji su je učinile velikom u svakom a ponajprije u civilizacijskom pogledu. Utoliko se i Bosna i Hercegovina mora – ukoliko doista želi pristupiti EU – pripremiti na ono što je čeka u EU. Taj zahtjevni prilagodbeni proces podrazumijeva i zaživljavanje modela koordinacije kojeg kolokvijalno zovemo modelom “jednog glasa”. Radi se o tomu da se u procesu izrade određenog stava, ili politike, podrazumijeva pluralnost sudionika i kakofonija glasova, koji prema vanjskom svijetu, pa i prema Bruxellesu, mora bezuvjetno biti na kraju oblikovan u “jedan glas”, da ne kažemo simfoniju. Bez takvog nastupa prema vani, BiH i ne može biti tretirana normalnom zemljom. Ovaj pristup podrazumijeva, u krajnjem, izradu sustava koordinacije, izradu NPI i NPAA. To su najvažnija politička pitanja u Bosni i Hercegovini, ma koliko bio malen broj ljudi u njoj toga svjestan. Bez rješavanja tih i srodnih pitanja, dakle, BiH i ne treba podnositi aplikaciju, jer se neće smatrati “vjerodostojnom aplikacijom” u Bruxellesu. Uostalom, EU je zaključila SSP sa BiH, a ne sa entitetima ili županijama. Upravo zbog toga se i moraju kreiranja politika, donošenje odluka, izrada i sprovođenje zakona odvijati na sinhroniziran i koordiniran način u cijeloj državi. A ako bilo koja od obveza iz SSP-a nije u potpunosti realizirana na cijeloj njezinoj teritoriji, bit će u međunarodnopravnom pogledu odgovorna država BiH, a ne njezini entiteti. Zbog toga i jeste krajnje vrijeme za izradu spominjanih strateških dokumenata i za koordinaciju i sinhronizaciju procesa pristupanja naše zemlje Europskoj uniji. Prije njezinog ulaska u EU bit će, dakako, neophodno donijeti novi društveni dogovor, novi ustav zemlje, ali to je tema za sebe…

Mostar, 11. lipnja 2012. godine

HSPF.info

Komentari

komentara