Prof. dr. sc. Mile Lasić: Što je, a što nije genocid?

sljivancaninPovodom očekivane odluke Međunarodnog suda (International Court of Justice) u Den Haagu glede hrvatskih optužbi i srpskih protu-optužbi za genocid, nemam namjeru ulaziti ni u pravnu ni u političku suštinu ovoga prijepora, nego se skromno pozabaviti (ne)etičnim i povijesnim dimenzijama posljednjih jugoslavenskih ratova i njihovim posljedicama po naše živote. No, moram barem dodirnuti glede međunarodno-pravne literature o genocidu jednu novinu, a ona se veže za virtualnu, online enciklopediju o masovnom zločinu u 20. stoljeću. Ambicija ove enciklopedije je, naime, nadilaženje neujednačenog razumijevanja pojma i suštine genocida u međunarodno-pravnoj literaturi i sudskoj praksi. Istini za volju, ovaj enciklopedijski internet projekt o tomu što je a što nije genocid – koliko vidimo i iz aktualnoga povoda – do sada nije uspio pomoći Međunarodnom sudu, što ne znači da nisu vrijedne spomena sve „studija slučaja“ (case study) počinjenih genocida u pojedinim zemljama ili na pojedinim narodima poput židovskog u nizu zemalja. Uostalom, časni suci Međunarodnog suda u Den Haagu ni u ratu u Hrvatskoj ne niječu ratne zločine s obje strane, pa čak prepoznaju i „genocidne radnje“, ali se nisu uvjerili, ili nisu imali smjelosti utvrditi i „genocidne namjere“, pa su većinski odlučili (15 : 2) kako su odlučili. Netko se već našalio gorko: kao da su se u zemljama bivše Jugoslavije događali slučajni i nenamjeravani genocidi. Oni su, nažalost, uvijek planirani i namjeravani i ne samo u Drugom svjetskom ratu i ne samo u Trećem Rajhu i u NDH, nego i posvuda, pa i u posljednjim jugoslavenskim ratovima.

*****

Prije nekoliko godina, nešto malo prije nesretne i nepravedne presude Međunarodnog suda u Den Haagu u pravnom prijeporu BiH protiv SiCG je u zapadnoeuropskim medijima obznanjeno kako jedan znanstveni internet-projekt pokušava odgovoriti na pitanje šta je, a što nije genocid? O projektu se može još uvijek podrobnije informirati na internet stranici www.massviolence.org, ali kažimo ukratko da je njegov cilj da se dođe do jedinstvene, općeprihvatljive definicije genocida. Zamišljeno je da se na ovoj „internet adresi“ u Enciklopediji masovnog nasilja 20. stoljeća prikupe sve moguće činjenice o genocidima, nerijetko ignoriranim, potisnutim ili „zaboravljenim“, pa da potom prikupljene činjenice budu i historijski i stručno klasificirane. Ako otvorite internet stranicu www.massviolence.org dobit ćete uvid u Enciklopediju masovnog nasilja u 20 stoljeću diljem svijeta, počevši od „case study“ Auschwitz, dakle holokausta, preko Guatemale do Čečenije, do Ruande do Indije i Kine, samo u ovoj „enciklopediji mrtvih“ nema ili ima jedva spomena o genocidima na prostoru bivše Jugoslavije u prošlosti i u zadnjoj deceniji 20. stoljeća. Mogla bi, dakle, jedina korist u prijeporima BiH i Hrvatske sa Srbijom biti u tomu što će se u bližoj budućnosti iz arhiva Međunarodnog suda preseliti i na stranice The Online Encyclopedia of Mass Violence (OEMV) prijepori glede bestidno pobijenih u posljednjim jugoslavenskim ratovima. Od tog bi mogli „profitirati“, pak, ako nnitko drugi do znanstvenici, oni koji se ozbiljno bave istraživanjima masovnog nasilja…

Pitanje genocida u 20. stoljeću jedno je od najvažnijih pitanja međunarodne politike, kazali su inicijatori OEMV-projekta. Konačnim usuglašavanjem definicije genocida, te stavljanjem cjelokupne arhive na raspolaganje dobronamjernima i znatiželjnima, neće se moći ni ubuduće spriječiti genocid, ali bi se ovim putom „makar pomoglo svjetskoj zajednici da genocid prepozna na vrijeme“, kazao je svojedobno inicijator projekta, francuski politolog Jacques Sémelin. „Online Encyclopedia of Mass Violence“ želi ustvari pomoći da se i definitivno ujednače kriteriji kada se masovno ubojstvo ljudi određene etnije mora označiti „ciljanim genocidom“! Što je genocid, pita se i Jacques Sémelin. Mnoge države, ali ne sve, se pozivaju u njihovoj pravnoj praksi na Konvenciju UN iz 1948. godine u kojoj se genocid definira kao „radnja, počinjena u namjeri da se djelomično ili u cijelosti razruši jedna nacionalna, etnička, rasna ili religiozna grupa“. Neke države, pak, očigledne genocidne radnje podvode pod „borbene radnje“, čemu im je, nažalost, Međunarodni sud i u dvije presude protiv Srbije dao za pravo.

Dakako, u ovomu prigodničarskom osvrtu se ne želi umanjiti osjetljivost i kompleksnost ovog fenomena. Ali nije fragilno i apsurdno samo oklijevanje Međunarodnog suda glede očiglednog genocida u Srebrenici, da ga označi kako ga je označio i Tribunal za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji, pa potom povuče konzekvence i o odgovornosti države, ma koja bila i kako se zvala. Nego je nekako slično tomu ostalo bez konzekvenci glede odgovornosti i u „slučaju Vukovar“: genocidnih radnji ima u izobilju, ali nema tobož genocidnih namjera i ne zna se tko stoji iza njih!? Ili je ovdje riječ o nespremnosti na „prvi put“ baš u slučaju tamo nekih balkanskih naroda i zemalja!? U ocrtanomu kulturološko-političko-pravnom kontekstu se moraju, dakle, razumjeti “igre bez granica” u Den Haagu, i drugdje, o definiranju zločina i u Hrvatskoj i u BiH, pa čak i u Vukovaru i Srebrenici. K tomu, mnogim vladama je teško još uvijek priznati notorne činjenice o ratovima u Hrvatskoj i BiH, jer bi priznanje namjeravanog genocida automatski značilo i samooptužbu da su zakazali kao subjekti međunarodnog prava i međunarodnih političkih odnosa, pa time i da su i (ne)izravno krivi za srebreničku i sveukupnu bosansko-hercegovačku tragediju, napisao sam povodom presude Međunarodnog suda u prijeporu BiH vs. Srbija. Ništa tomu nemam dodati ni nakon današnje presude ICY-a povodom tužbe Republike Hrvatske i kontra-tužbe Republike Srbije za genocid…

*****

Inače, kritičko-kulturološka dimenzija hrvatsko-srpskog genocidnog prijepora tiče se ne samo posljednjih jugoslavenskih ratova, nego i sveukupnoga obostranog zla, kumulativnog zla u 20. stoljeću, u kojemu su i Hrvati i Srbi jedni drugima nanijeli besramna zla koja i dalje prešućuju, ili o njima ne žele kritički misliti i ljudski se odnositi. U njihovim međusobnim sjećanjima nema zbog toga mjesta za sjećanje na žrtve drugih niti sposobnosti i spremnosti za empatiju. I jedni i drugi (kao i treći i četvrti i ini s područja bivše Jugoslavije kojima se ovdje ne bavimo) žive punim plućima “prokletstvo kulture selektivnog sjećanja”, kako bi se trebala zvati i moja nova knjiga koja uskoro izlazi iz tiska u nakladi Friedrich Ebert Stiftung. Ovim tužnim povodima bi bilo smisleno, dakle, tek konstatirati kako se do sada nije „pomoglo svjetskoj zajednici da genocid prepozna na vrijeme”, te da na pitanje što je a što nije genocid neće biti lako odgovoriti ni ubuduće pred Međunarodnim sudom. Jedan od razloga tomu je i taj što je iznimno teško pred ICJ-ijem dokazati odgovornost bilo kojoj državi genocidne namjere one druge. Nije i neće biti slučajno što takve presude pred ICY-ijem de facto i de iure nije do sada nikad ni bilo.

International Court of Justice (ICJ) u Den Haagu se bavi, dakle, već kao jedno od najvažnijih radnih tijela Organizacije ujedinjenih naroda (OUN) samo tužbama i odgovornošću država, dok se neki drugi sudovi bave pojedinačnim odgovornostima, primjerice Tribunal u Den Haagu za zločine počinjene u bivšoj SFRJ, ili Međunarodni kazneni sud. Inače se u hrvatskom jeziku uobičajilo da se International Court of Justice prevede kao Međunarodni sud, dok se i u srpskom i u bosanskom prijevodu ICY doslovice prevodi kao Međunarodni sud pravde. ICY je, dakako, uvijek samo ICY …

Možda treba još malčice iznijansirati da hrvatska tužba i srbijanska kontra-tužba nisu od strane ICY-ija odbačene (kao neosnovane), nego su odbijene po osnovnom zahtjevu da se protivnička strana proglasi krivom za genocidnu namjeru. Zločine počinjene na tlu Republike Hrvatske nije ICY ni zanijekao ni opovrgao, ali nije imao smjelosti, ili nije bilo dovoljno spremnosti za povezivanje zločina i „genocidnih radnji“ s državnim planovima u Beogradu. ICY je, dakle, bio nevoljan da u slučaju Vukovara ili Škrabinje prizna očiglednu povezanost užasnih radnji i planova glede “Velike Srbije”. Zvuči, dakle, isuviše cinično što je oko pet tisuća pobijenih u uništenom baroknom dunavskom gradu Vukovaru bilo nedovoljno veliki broj da se Srbija barem ukori – kao u slučaju Srebrenice prilikom odbacivanja zahtijeva BiH u prijeporu sa Srbijom – da nije dovoljno poduzela da spriječi genocidne radnje.

Dakako, tužna priča o egzodusu srpskog naroda iz Hrvatske je užasna posljedica planova o „Velikoj Srbiji“, pa potom i nesenzibilnosti u ophođenju sa Srbima u Hrvatskoj Tuđmanove Hrvatske. No, ona je u osnovi „već viđena“ u prošlosti, u egzodusima i sudbinama sudetskih Nijemaca ili šlezijskih Nijemaca. Krajiški Srbi su bili ukalkulirani „potrošni materijal“ od samog početka u kalkulantskim planovima za „Veliku Srbiju“. Doprinos hrvatskog vrhovnika Franje Tuđmana i njegovih pobočnika je, također, mjerljiv, ali se ne smiju pobrkati uzroci i posljedice. Odgovornost za zločine nad srpskom nejači u Krajini, poslije „Oluje“ su, pak, jednostavno i dalje razlog za sram, za stid umjesto onih koji ne umiju da se stide. „Junačine“ koje su počinile ovu vrst zločina moraju odgovarati pred sudovima u Hrvatskoj kad-tad …

Nevjerojatan je, ipak, historijski cinizam što je anno Domini 2015. formalni šef države Srbije Nikolić zapravo osumnjičenik iz rata u Hrvatskoj, koji je navodno kao mladi četnik-pripravnik u slavonskom selu Antinovo počinio i sam zločine, tako glase hrvatske optužbe. Čovjek s takvom prošlošću govori jednostrano o nastradalim Srbima od genocidnih hrvatskih vlasti i ovim povodom. Ni trunke isprike i pokajanja, niti se takvo što može od njega i slični mu očekivati. Ili, da glavni odvjetnik Republike Srbije u Den Haagu koristi ovu “solomonsku presudu” Međunarodnog suda da ponovi optužbe za „Oluju“ i „Bljesak“ kao nelegitimne akcije i time skine odgovornost s Miloševićeva režima i vojnog vrha JNA. (The Show must go on!) Kao da su se ratovi u Hrvatskoj i u BiH odvijali u Šumadiji. U nastavku rata drugim sredstvima se spremno odmah uključio i neizbježni Savo Štrbac, koji koristi objektivnu nesreću srpskih prognanika i izbjeglica i Hrvatske kako bi manipulirao udrugom “Veritas”. I njegova je poruka da poslije ove presude ICY-ija Republika Hrvatska ne smije obilježavati ni “Bljesak” ni “Oluju” kao važne datume u Domovinskom ratu. Dakako, to Hrvatskoj nitko ne može zabraniti, ali bi Hrvatska dobro učinila samoj sebi kada bi se njezini ljudi počeli masovnije stidjeti za nasilnu smrt više od 1.600 pobijenih srpskih staraca i starica na kućnom pragu, po podacima Helsinškog odbora u Hrvatskoj, u post-olujnim akcijama “čišćenja” u Kninskoj krajini …

*****

Godinama i desetljećima sam iščitavao literaturu koja je govorila o teškom stradanju srpskog naroda tijekom cijeloga 20. stoljeća, živio sam u Srbiji i sa Srbima i imam sposobnost empatije za brojna srpska stradanja, posebice u Jasenovcu, pa čak i tragedije u posljednjim ratovima, uključivo u Mostaru i dolini Neretve. Pa ću se usuditi kazati baš kao bivši građanin Beograda i prijatelj „Druge Srbije“, prava je šteta što Republika Srbija nije mogla biti osuđena od strane ICY-ija ni u slučaju bosansko-hercegovačke, ni u slučaju hrvatske tužbe za genocid. To bi joj, naime, pomoglo da 20 godina poslije ratova „u kojima nije učestvovala“ dodirne Jaspersovu „nultu točku“ i konačno razumije srpsku i cjelokupnu posljednju balkansku nesreću, koju je najvećim dijelom skrivila srpska politička elita, potpomognuta kratkovidom klikom tobožnje JNA. Dakako, ni drugi nisu u ukupnoj nesreći nevini, svi ti silni očusi nacija i država, mali ljudi velikih ambicija, vrijedni jedino prezrenja. I oni trebaju vlastite “nulte točke” …

Republika Srbija – formalno-pravno gledano – doista nije ni postojala u momentu barbarskog uništenja Vukovara, pa čak ni u vrijeme genocida u Srebrenici, kao međunarodno-pravni subjekt. Naime, ona je poslije 27. travnja 1992. godine, kad se zajedno s Crnom Gorom proglasila za nasljednicu SFRJ u formi SRJ (Savezne republike Jugoslavije) bila bez međunarodno-pravnog subjektiviteta. Badinterova komisija joj je i definitivno poručila da se ne radi o secesiji u jugoslavenskim ratovima, nego o disoluciji SFRJ, te da i Se-Re-Ja, de facto Srbija, ima proći proceduru ponovnog prijema u Ujedinjene narode, kao i sve druge nove neovisne države. I što je najvažnije, Badinterova je komisija kazala, granice novih suverenih država su granice bivših jugoslavenskih republika. Na ovomu novomu „Berlinskom kongresu“ time je i bila zapečaćena sudbina SFRJ i otpečaćena sudbina novih subjekata međunarodnog prava. Mnogi to nisu još uvijek shvatili, posebice u Srbiji. Ali, nisu ni mnogi u BiH, posebice oni koji se pozivaju na Berlinski kongres iz 1878. godine a ne razumiju kao ovovremeni “Berlinski kongres” 10 mišljenja Badinterove komisije iz 1991/1992. godine glede utvrđenih granica, pa i dalje bjesomučno mamuzaju mrtvog sutorinskog konja!

I na samom kraju: ma koliko se opirale, i SE-RE-Ja, odnosno Srbija i Crna Gora – dvije zemlje-sljednice koje su je činile su na kraju morale podnijeti zahtjev za prijem u OUN, samo daleko poslije BiH, Hrvatske i Slovenije koje su u OUN primljene 22. svibnja 1992. godine. Taj brak iz računa ratobornih srpskih i crnogorskih poglavica nikad i nije imao šansu pošteno zaživjeti, ma koliko bili srodni srpski i crnogorski narod, u to ne treba sumnjati ni poslije svega, pa će lažna Jugoslavija biti definitivno zapućena na smetljište historije putem privremene tvorevine iz 2003. godine koja se zvala Državna zajednica Srbije i Crne Gore. U kontinuitetu samorazaranja i samouništenja, do konačne disolucije bivše SFRJ dolazi poslije crnogorskog referenduma o neovisnosti iz 2006. godine. Kao u teatru apsurda, Crna Gora je ne samo izglasala vlastitu, nego je i poklonila Republici Srbiji njezinu neželjenu neovisnost. Kosovo kao neovisna država je, pak, posljedica nasilja na Kosovu i ozbiljnije suspenzije međunarodnog prava, zbog čega i jeste najkorektnije govoriti o “postmodernoj državnosti Kosova”. Svi koji poštuju međunarodno pravo i međunarodno-pravni poredak bi, dakle, morali i dalje govoriti o Kosovu u kategorijama Rezolucije UN 1244/99 …

Mostar, 03. veljače 2015. godine

Izvor: milelasic.com

HSPF.info

***

Statovi autora izneseni u autorskom tekstu objavljenom na HSPF.info – Portal Hrvatskog Studentskog Politološkog Foruma nisu nužno stavovi Udruge.

Komentari

komentara