Prokletstvo ‘kulture selektivnog sjećanja’

 

Tko se iole razumije u fenomen kritičkog nadvladavanja prošlosti, zna da je najveća prepreka tome odnjegovano selektivno sjećanje, odnosno ljudska sklonost da pamti u pravilu samo zlo koje su drugi nanijeli nama ili kolektivitetu kojemu pripadamo. Samo se u rijetkim kulturama njeguje kultura kritičkog sjećanja na vlastite kolektivne tamne mrlje iz prošlosti, u kojoj se i naši preci pojavljuju kao „dželati“, a ne žrtve.


 

 

Piše: dr.sc. Mile Lasić

 

Takva je, primjerice, ovovremena kritička kultura sjećanja u SR Njemačkoj, odnjegovana s mnogo truda poslije nacional-socijalističkog sunovrata i traume (1933.-1945.). Dolasku Hitlera i nacional-socijalista mirnim putom na vlast je ovih dana bilo 80 godina, od kraja Drugog svjetskog rata je prošlo skoro 68, a od posljednjih balkanskih ratova više od 17 godina. Pa ipak, veliko je pitanje jesmo li mi u BiH i u regiji jugoistoka Europe uopće nešto naučili iz svega toga. Po svoj prilici, mi i ne uspijevamo kritički misliti vlastitu prošlost, pa zbog ideologijskog tretmana povijesti i u tzv. komunističkom i u tzv. tranzicijskom odsječku naše recentne povijesti i dalje vodimo „nedovršene ratove“, ili  „građanske ratove sjećanja“…

 

Neskromno izdvajam da sam iz ovih razloga godinama pisao o njemačkim iskustvima nadvladavanja prošlosti, da bi po povratku u BiH pripremio knjigu „Kultura sjećanja“ (FES, Sarajevo, 2011., vidjeti www.fes.ba, publikacije/2011), čija se suština ogleda u njezinom podnaslovu „Pledoaje za izgradnju kulture sjećanja i u regiji jugoistoka Europe“. Dakako, riječ je o apelu za promjenu paradigme, u krajnjem da se umjesto „viktimo trans-agresije“ koju živimo u postjugoslavenskoj, ili postratnoj  bh. okrutnoj stvarnosti počnemo obzirno odnositi prema našim recentnim nesrećama, upravo po uzoru na šampione „kritičke kulture sjećanja“, ovovremene Nijemce. Mi se, zapravo, imamo priliku vrlo rijetko obradovati  ozbiljnijim istraživačkim naporima, primjerice poput projekta Mirsada Tokače „Bosanska knjiga mrtvih“, ili  projektu Zaklade Friedrich Ebert kojim se pokušalo osvijetliti traumatične ključne godine 20. stoljeća na našim prostorima (1918., 1941., 1945., 1991.). Zbog toga se i  moraju pozdraviti i svi odgovorni istraživački napori glede kritičkog preispitivanja naše prošlosti, u koji ubrajam i upravo objavljenu knjigu profesora Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, docenta dr. sc. Ivice Šarca „Kultura selektivnog sjećanja. Hrvati Hercegovine i Nezavisna država Hrvatska“ („Crkva na kamenu“, Mostar, 2012.).

 

Ne njegujemo kritičku, nego selektivnu kulturu sjećanja!

 

Već sam naslov knjige dr. Šarca je obećavajući. Postaviti fenomen „selektivnog sjećanja“ u središte vlastitog istraživanja podrazumijeva, naime, kritički preispitati omiljenu nam kulturu zaborava vlastitih sramota u povijesti. Uostalom, radi se o studiji  koja obrađuje jednu od najdelikatnijih tema novije povijesti naroda Hercegovine, krvavim proljećem i ljetom 1941. godine, u kojima su počinjeni užasni zločini na svim stranama, samo što se o njima šuti kao zaliven. Među hercegovačkim Hrvatima se pretežito govori o partizanskim zločinima za vrijeme i poslije Drugoga svjetskoga rata, bez ozbiljnog referiranja na užas koji je proizvela NDH-azija u njezinom kratkom životu u Hercegovini i drugdje. Među Bošnjacima se ne propituje vlastiti doprinos zločinima ustaške države, primjerice u lipanjskim tragedijama srpskog naroda u Istočnoj Hercegovini 1941. godine. A Srbi žive iluziju tzv. komunističke historiografije o vlastitoj zasebnoj ulozi, te novije o bezgrešnom začeću Republike Srpske. Utoliko će knjiga „Kultura selektivnog sjećanja – Hrvati Hercegovine i Nezavisna Država Hrvatska“ šokirati sve nacionalističke interpretacije, prvenstveno jer obrađuje najosjetljiviju  traumatičnu tematiku iz povijesti hrvatskog naroda u prvoj polovici 20. stoljeća, koja je isprepletena s traumama oba druga hercegovačka naroda, pa ako i na različit način. Na knjizi je dr. Šarac – kako je kazao na promociji njegove studije krajem siječnja u Mostaru  – radio posljednje tri-četiri godine, strpljivo prebirući po arhivskoj građi u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, Arhivu Hercegovačko-neretvanske županije u Mostaru te Arhivu Hercegovačke franjevačke provincije. Sami izbor tema je takav da na neki način provocira,  svjestan je  dr. Šarac da i metodološki pristup i interpretacijski pokušaj ove problematike nužno izazivaju reakcije. „Nadam se da one neće ići ad hominem, nego da će se baviti samom temom“, poželio je autor, „bit ću zahvalan za svaku dobronamjernu korekciju. A nadam se da će se istraživanje osjetljivih dijelova prošlosti nastaviti, jer nam je potrebno i nužno nam je „suočavanje s vlastitom prošlošću, pa i s onim najmračnijim i najneugodnijim dijelovima“.

 

Ne mogu čitatelje voditi kroz potresne stranice stradanja kako jednih tako drugih i trećih tijekom tih stravičnih šest proljetno-ljetnih  mjeseci 1941. godine u Hercegovini. No, tko voli ovaj toponim i sve hercegovačke ljude osjetit će zahvalnost autoru zbog enormno uloženog truda da kroz teške događaje prođe što etičnije. Pitanje je samo da li se takav njegov pristup uopće može svima dopasti. U Završnim promišljanjima obimne studije od 383 stranice, opremljene impresivnom interpretacijom izvornih dokumenata, uz korištenje literature i na engleskom i na njemačkom jeziku, dr. Šarac je s tim svim u vezi napisao: „Kada se govori ili piše o mržnji i ubijanju, o oružanim sukobima i ratovima, onda je to nužno govor ili tekst (i) o zlu. Od toga ovdje nisam bježao, ali sam ga nastojao kontekstualizirati, pokušao sam razmrsiti neke od njegovih kauzalnih čvorova, naznačiti mu razmjere, dakako u granicama vlastitih spoznajnih mogućnosti, izvorne građe i sredstava koja su mi bila na raspolaganju. Govor o ratu i zlu koje taj povijesni fenomen proizvodi jest u prvom redu govor o čovjeku. Ovdje sam pokušao priči toj temi stazom koju je davno utabao Stendhal, a ona je sazdana od njegove čvrste (i uvjerljive) pretpostavke da je ‘čovjek toliko nesavršen da ne može biti ni savršeno zao’. U interpretativnom pristupu nastojao sam  se pomučiti u primjeni mudra a teško ostvariva načela da povjesničara ‘ne bi trebalo zanimati je li nešto ‘negativno’ već kako je i zašto nešto postalo ‘negativno’ (M. Aničić). Dakako da je moja interpretacija proljetnih i ljetnih zbivanja 1941. godine u Hercegovini subjektivna“, samokritičan je autor, ali „u ovaj tematski svijet  ušao sam otvoreno i svjestan ‘da o ratu odavno sve znamo, osim još ponešto’ (Ugo Vlaisavljević). Mene je upravo zanimao ovaj prostor ‘još ponečega’ …“

 

O ratu odavno sve znamo, osim još ponešto!

 

Iz završnih poruka dr. Šarca izdvojit ćemo i ocjenu: „U Hercegovini su se dogodila tri vala nasilja u proljeće i ljeto 1941. godine: prvi je bio najmanji  po intenzitetu i broju žrtava i u njemu je stradala skupina Hrvata i Muslimana (travanj), a druga dva, vidovdanski (potkraj lipnja) i kolovoški (prva polovica kolovoza) bila su jačega intenziteta … i njima je stradao veliki broj Srba u Hercegovini …“ Izdvojit ćemo i autorov sud: „Treći i završni dio pokazuje da će se historiografija ubuduće morati daleko intenzivnije i ozbiljnije pozabaviti ulogom, djelovanjem i stradanjima Katoličke crkve u Hercegovini u vremenu Drugoga svjetskog rata…“ Po njegovom nalazu, „nekoliko svećenika i redovnika ušlo je aktivno (s dopuštenjem i bez dopuštenja nadređenih instanci) u polje političkoga i svjetovnoga djelovanja, ali nije potvrđen nijedan slučaj organiziranja ili sudjelovanja u zlodjelima (kako je inače glasila službena verzija jugoslavenske historiografske literature)“. Bojim se da će se o ovomu dijelu studije i ovim formulacijama voditi ponajveći prijepori…

 

Govoreći jasperovski, i  kada nema kriminalne odgovornosti, jer to je uvijek odgovornost pojedinca, ostaje  pitanje političke, moralne i metafizičke odgovornosti svakog kolektiviteta, pa u ovom slučaju i hercegovačkog hrvatskog naroda i njegova katoličkog klera za sramotnu iluziju zvanu ustaški pokret, ma kolika ona bila, odnosno zločine počinjene nad ljudima druge vjere i nacije, ma koliko ih počinili pojedinci s imenom i prezimenom. U tomu ništa ne mijenjaju kriminalne, političke, moralne i metafizičke odgovornosti drugih za ubojstva Hrvata, uključivo 66 svećenika Hercegovačke provincije, tijekom rata i poraća, u pravilu iz pobjedničke obijesti i odmazde, i na vrlo surov način. Takvo što se svugdje mora označiti kulturocidom, ma koliko nam se formulacija činila preteškom i gdje nam bili u Drugom svjetskom ratu srodnici. Ako držimo do sebe, i drugih …

 

Knjiga kolege Šarca je, doista, pisana znanstvenim stilom, uz kritičko vrednovanje brojne i nerijetko proturječne arhivske građe, pa se autorov istraživački postupak može mirne duše nazvati i „hodom po mukama“, ili prolazom kroz „minska polja“, koje su patrioti i „osvetnici“ raznih provenijencija posijali u svojim interpretacijama recentne povijesti, pa i ovog odsječka u zemlji Hercegovoj. “Autor nastoji komparativnom metodom, stavljajući naglasak na izvorne dokumente, probiti se kroz šumu nerijetko ideološki obilježenih, pa tako i lažnih, prikaza hercegovačke stvarnosti 1941. godine kako bi došao do pune istine“ – kazali su u popratnoj obavijesti javnosti o Šarčevoj knjizi urednici „Crkve na kamenu“, koji su uvjerenja da je upravo tu „i najveće dostignuće ovoga rada: on je logičan, nepristran, nenapadan, reklo bi se bez teških riječi, ali neumoljivo lomi ili pak ispituje različite vijesti, sjećanja, kao i povode zbog kojih je netko pisao na svoj način o događajima u Hercegovini 1941. godine.  Uvidom u tako bogatu i raznovrsnu, a u velikoj mjeri dosada nekorištenu izvornu građu; isključivo znanstvenim pristupom povijesnoj stvarnosti; hrabrim suočavanjem s ideološkim pristupima ratnoj stvarnosti, bez obzira s koje strane dolazili; dosljedno provedenom metodologijom rada; i sukladno svim navedenim prednostima po svojim rezultatima ili zaključcima ovo djelo možemo uvrstiti među pokazne radove, uzorke kako treba istraživati, pisati i donositi zaključke.”

 

Moguće je da se u ovoj pohvali dr. Šarcu radi i o nakladničkoj pristranosti?  Pa želim dometnuti kako i osobno smatram autorov napor nesvakidašnjim činom, u osnovi čestitim, ma koliko ne mogao dijeliti sve autorove obzire, uključivo prema Katoličkoj crkvi. A imam potrebu, ipak, izdvojiti posebno vrijednom činjenicom što se kao nakladnik ove zahtjevne literature pojavljuje jedna crkvena institucija u Mostaru. Uostalom, uvjeren sam kako se bez pomoći KC među hercegovačkim i uopće Hrvatima o ovoj temi uopće ne može otvoriti ozbiljna rasprava. Zbog toga bih i volio da je u pravu Uredništvo “Crkve na kamenu”, kada smjelo tvrdi da će ova knjiga od sada biti nezaobilazna literatura svima onima koji se budu željeli baviti ovom tematikom. Tome bi se kao neovisan čovjek i intelektualac mogao samo radovati. No, bojati se da će se autorovo ozbiljno propitivanje državnih i crkvenih arhiva, uključivo ideološki jednostranih svjedočenja (iz vremena tzv. komunizma i tzv. dolaska demokracije) suočiti s ignorancijom, ili nipodaštavanjem unutar podijeljenih akademskih zajednica i nacionalnih historiografija. Jer, studija dr. Šarca se, zapravo, ne može dopasti ni hrvatskim ni srpskim ni bošnjačkim jednodimenzionalnim historiografijama koje više skrivaju nego otkrivaju. Dopast bi se mogla, eventualno, samo onim znanstvenicima i kulturolozima i slobodnim građanima koji njeguju kritički diskurs protiv „kulture selektivnog pamćenja“, jer ona i nije drugo do ne-kultura zaborava!

 

Komentari

komentara