Prvih 15 godina Putina

Sankt-Petersburg-Rusija-foto-AFP-Getty-ImagesPosljednjeg dana prošlog mjeseca, održan je okrugli stol posvećen nekoj vrsti svođenja računa petnaestogodišnjoj vladavini Vladimira Vladimiroviča Putina. On sam ovaj skup nije udostojio svojim prisustvom, ali je zato poslao svog tajnika za odnose s javnošću Peskova da njime predsjedava. Na tom skupu, naravno, nisam ni mogao sudjelovati, ali mi je redakcija EŽ omogućila da u nekoliko sljedećih pasusa ukratko izložim svoje viđenje tih 15 proteklih godina provedenih pod Putinom.

Najnegativniji rezultat petnaestogodišnje Putinove vladavine je permanentno uništavanje institucija zakonodavne i izvršne vlasti i njihova potpuna degradacija. Izbori, političke stranke, parlament, vlada – sve to je praktično do kraja obesmišljeno. Sve političke institucije su ostale bez kredibiliteta i bez svakog, čak i minimalnog poštovanja društva. Jasno je da rezultati bilo kojih izbora zavise isključivo od gospodina Čurova, da političke stranke smišlja i osniva isključivo Kremlj i da sustav raspodjele državne vlasti ne funkcionira. Umjesto toga je stvorena jedna kvalitativno nova tvorevina pod nazivom „vertikala“, tvorevina zakačena na jednog jedinog čovjeka u zemlji. Zato se bez pretjerivanja može reći da je država degradirana, jer država je formacija međusobno povezanih institucija, a institucija jednostavno nema. Ostao je samo Putin.

Ispada da je Volodin bio u pravu kada je misleći da hvali Putina rekao: „S Putinom – imamo državu, bez Putina – ne“. Istine radi, ovu njegovu izjavu bi valjalo malo ispraviti: „S Putinom imamo državu, bez Putina – ljuti međuplemenski boj u savani“. Jer niti postoje jasno formulirana pravila predaje vlasti, niti je stvoren sustav reguliranja odnosa među ljudima od utjecaja, niti ima nekoga koji bi to mogao regulirati. Putin je sebe proizveo u jedinog nositelja takozvane ruske državnosti, „glavnu kuku“ o koju je obješena cijela državna vlast. Faktički o „državnosti“ više i ne može biti riječi. Nje više nema. Ostala je samo gola „vlast poglavara“ (вождество). To jest, ostale su tek privremeno ovisne teritorijalne, etničke i ostale „plemenske“ grupe, koje su ujedinjene u nešto opće samo voljom jednog čovjeka.

U tom smislu s Putinom i nije tako strašno. Užas će početi tek poslije njega. Jer teško se može zamisliti kako će se to Kadirov, Ivanov, Petrušev i ostali posjednici raznih moćnih resursa državne sile, o bilo čemu, ali bez Putina, jednoga dana međusobno dogovarati. A lojalnost prema „vlasti poglavara“ se nikako osim silom ne da ostvariti. Tako će Rusija odmah poslije odlaska Putina neizostavno biti dovedena do samog ruba sustavne katastrofe. Kako će se to završiti, to danas nitko ne zna.

Sa znakom plus bi se moglo označiti stvaranje takozvanog „putinskog konsenzusa elite“. No budući da je on ostvaren koruptivnom metodom kupovine lojalnosti novcem od visokih cijena nafte, taj konsenzus je prilično trul. Čim se svjetske cijene nafte u dovoljnoj mjeri snize, cijeli sustav će istog trenutka po svim šavovima početi pucati. Regionalne elite će kao i do sada biti primorane da ispunjavaju Putinove naloge, a sredstava više neće biti. No kako je baš to Rusiji svojevremeno pomoglo da se zaštiti od raspada, ta „sloga“ u krugovima elite je nešto što u putinskom koordinatnom sustavu nesumnjivo zauzima vrlo važno mjesto.

Postoji još jedan problem koji proizlazi iz okomitog ustrojstva političkog sustava zemlje. To je monopolizacija ekonomije i stvaranje sustava neposrednog, ili takozvanog „ručnog upravljanja“ gospodarstvom. A posljedice su vrlo loše. Prvo, čitava ekonomija postaje ovisna od jednog ključnog faktora utjecaja, u našem slučaju od svjetskih cijena energetske sirovine, i drugo, ona istovremeno postaje sve manje konkurentna. Kad nema konkurencije, ekonomski subjekti traže izlaz iz teškoća ne putem modernizacije, već u nastojanjima da se što više približe vlasti. Tko je bliži „vertikali“ – tome i veća preimućstva. I čim se uvjeti promijene, sve ove korporacije postaju potpuno neefikasne i nekonkurentne. Cijeli njihov trud je uvijek bio usmjeren samo na to kako da se dopadnu ljudima iz „vertikale“, a ne na vlastiti razvoj.

Tako je „vertikala“ uništila normalan način prijema tržišnih signala. U uvjetima normalne konkurencije, ljudi koji u svojoj sferi postaju neefikasni, od svojih konkurenata dobivaju signale da nešto u njihovom poslovanju zaista nije u redu i da je došlo vrijeme kada moraju donijeti razne nepopularne odluke. Na primjer, da troše novac na novu opremu, da premještaju težište svog poslovanja na neki drugi proizvod ili da otpuštaju ljude. To jest, oni su u tom slučaju primorani neprestano misliti svojom glavom. No pošto naš ekonomski sustav nije podređen signalima tržišta, on danas izgleda otprilike ovako: ako si blizu Putina onda si Miler, Jakunjin ili Sečin, a ako si daleko od njega, onda si Čičvarkin ili Hodorkovski. Ekonomija postaje lako ranjiva i ovisna, a Rusija postaje sve slabija u odnosu na ostale industrijske zemlje svijeta. Cijena nafte je pala i zemlja se istog trenutka sudarila s vrlo ozbiljnim ekonomskim teškoćama.

Što se posljednjih godina vladavine Putina tiče, neizostavno se mora napomenuti i naša najnovija ukrajinska epopeja, što u širem kontekstu znači prijelaz, to jest vraćanje na sovjetski sustav ideokratskog načina rukovođenja. Ovo podrazumijeva da vlast svoju društvenu ulogu ne vidi kao obvezu da osigura sigurnost i socijalne potrebe stanovništvu, već kao „zavjet“ da navodno u njihovo ime realizira nekakvu nad-ideju. To može biti izgradnja komunizma, islamskog svijeta ili utjelovljenje ideje Džuče. To je slučaj kada ništa od onoga što se u zemlji događa ne ovisi od stanovništva koje u toj zemlji živi. Vlast sama sebi zadaje zadatke i potom sama ocjenjuje jesu li oni uspješno realizirani. I kao po pravilu, ona iz nekog razloga uvijek zaključuje da je sve u najboljem redu. Mi smo se iz godine u godinu sve više i više približavali našoj komunističkoj budućnosti, sve dok se jednoga dana nismo jednostavno raspali.

Naš ideokratski model se danas zasniva ili na još uvijek neostvarenoj euroazijskoj ideji, ili na izgradnji nekakvog novog „ruskog svijeta“, ili na preporodu pravoslavlja. Još uvijek nije odlučeno kojim od ova tri puta treba poći, no jedno je već sad sasvim jasno: stanovništvu Rusije je oduzeta mogućnost da putem izbora utječe na politički smjer zemlje u kojoj živi. Umjesto toga, oni tom istom stanovništvu objašnjavaju sljedeće: da nema Putina, NATO bi nas već odavno okupirao. I tu više nema mjesta raspravama o poboljšanju kvalitete života ili o socijalnoj brizi države. Svi koji su protiv Putina, automatski se svrstavaju u „petu kolonu“. Stvorena je situacija vrlo pogodna za vlast, ali razorna za zemlju u cjelini. Jer Putin sam svoje uspjehe prvo ocjenjuje, a potom ih preko kontroliranih medija objavljuje stanovništvu. Tijekom sovjetskih vremena, mi smo kroz sve to već jednom prolazili.

Putinu je svojevremeno dana na upravljanje zemlja koja se nalazila u evidentnom ekonomskom usponu, s već gotovim i aktivnim političkim institucijama koje je trebalo dalje razvijati i usavršavati. Uz sve nedostatke koje sve mlade demokracije obvezno imaju, postojali su i realni izbori, i realna konkurencija među članovima elite, strogo u okvirima tada važećih zakona koje su svi poštovali. Sjećamo se izborne borbe između grupa koje su s jedne strane predstavljali Lužkov, Primakov i predstavnici regije sa Zjuganovim na čelu, grupe koja je solidarno štitila interese stare sovjetske nomenklature, i Putina koji je tada, slijedeći započeto djelo Jeljcina i Sobčaka, zastupao interese vesterniziranog demokratskog krila političke elite. A sada, nakon 15 godina njegove vladavine, mi živimo u zemlji bez političkih stranaka i s apsolutno diskreditiranim izborima, zemlji u kojoj je normalan i otvoren konflikt između članova elite degradirao u sovjetsku formu zakulisne borbe duboko skrivene unutar zidina Kremlja. I pošto je van svih očekivanja da ova vrsta međusobne političke borbe može ostati u okvirima zakona, situacija vremenom postaje sve opasnija.

I na kraju, zemlja koju danas kontrolira Putin, ostala je bez mehanizama pomoću kojih bi se Rusija mogla prilagođavati promjenama u svijetu. Te se promjene događaju djelomično i našom krivicom, a djelomično i pod utjecajem objektivnih okolnosti. Nafta je naglo pojeftinila i mi smo ostali bez ijedne alternative. Čekamo da ponovo poskupi. Putin nam je poručio da se strpimo i obećao da će se to za dvije godine sigurno i dogoditi. A što ako se ne dogodi?

Dmitrij Oreškin, Ежедневный журнал, 01.04.2015.

Prijevod s ruskog na srpski jezik: Haim Moreno

Prijevod sa srpskog na hrvatski jezik: Josip Zelenika

HSPF.info/Peščanik.net

Komentari

komentara