Put BiH u EU i NATO iliti u potrazi za vjerodostojnim pripadanjem

Međunarodna znanstvena konferencija „Western Balkans afterLisbon Meeting“, u organizaciji Atlantskog vijeća Hrvatske, održana od 13. do 18.lipnja 2011. na Šipanu

Piše: Dr. sc. Mile Lasić

Političko i politološko najvažnije pitanje u ovom momentu glede euroatlantskih integracija glasi: je li BiH – takva kakva jeste – uopće u stanju odgovoriti izazovima pridruživanja jednoj globalnoj vojno-političkoj alijansi kakva je NATO, ili pak regionalnoj organizaciji kakva je Europska unija? Drugim riječima, je li BiH u stanju takvo što postići putem ispunjenja svih preostalih obveza i u jednom i u drugom slučaju? Bojim se da je odgovor na oba pitanja negativan i da se do prihvatljivog rješenja za sve neće moći doći uopće, ili neće moći doći uobičajenim putom! Apeliram zbog toga, i izrijekom, za „prečicu“ iliti popust glede pristupa NATO-u, ali za mukotrpnu i strpljivu modernizaciju putem ispunjavanja kriterijaglede pristupa naše zemlje EU. S time se već na prvi pogled sporim s mojim kolegom i prijateljem profesorom sarajevskog univerziteta Nerzukom Ćurkom, jer on zahtijeva izuzeće za BiH i glede pristupa NATO-u i EU.

U sjajnoj knjizi fantastično pogođenog naslova: „Izvještaj iz periferne zemlje. Gramatika geopolitike“ (FPN UNSA, Sarajevo, 2011., strana 210), profesor Ćurak, između ostalog, apelira da se razmotri ideja o BiH „kao corpus separatumu Evropske unije“, jer „tek kao izdvojena oblast Evropske unije Bosna i Hercegovina dobija šansu da ne ostane izvan Evropske unije“ (str. 39). Po mom razumijevanju, dr. Ćurak traži nemoguće iz dubokog očaja, i unatoč spoznajama kako takvo što nije uopće sukladno s principima i kriterijima, tj. konkretnim pravilima približavanja EU. Dakle, iako mu je jasno da nijedna zemlja sa statusom protektorata ne može postati članicom EU, dr. Ćurak u ključnom dijelu apela za izuzećem BiH iz uobičajenih procedura približavanju EU kaže: „Međunarodno tretiranje Bosne i Hercegovine kao realne, normalne, faktične države prije nego što to jest zaustavlja njen državotvorni razvoj i priječi ulazak u Evropsku uniju kao zajednicu zbiljskih država“. Time dr. Ćurak explicite poručuje da BiH i nije „zbiljska država“, pa čaki da bez pomoći ne može to postati, niti može opstati, niti izvršiti obveze iz procesa približavanja Europskoj uniji. Dr. Ćurak se, dakle, zalaže da se BiH „mimo ustaljenih procedura i zahtjeva (jer ih ne može ispuniti) primi u EU kao „posebna, drugačija država Evropske unije, novi corpus separatum“, zbog čega bi bilo nužno „uvjeriti međunarodnu zajednicu da je sve bolje od dugotrajnog nestanka Bosne i Hercegovine.“ S obzirom na velika znanja dr. Ćurka o europskim integracijama,ovdje se očiglednoi ne radi o drugomu do o Ćurkovoj subverzivnoj strategiji, za koju sam kaže da je „jasna i organizirano naivna“, s elementima utopijskog mišljenja, jer je sve bolje „nego taj dugotrajan nestanak BiH“, a drugo ime za njega je „FBiH + RS“ (str. 44). Kao čovjek i prijatelj razumijem dr. Ćurka, dakako, ali moje rezerve prema ovakom pristupu ostaju velike, jer u EU uopće ne postoji mogućnost za ovu vrstu izuzeća. U krajnjem, radi se o prezasićenju proširenjem u europskoj javnosti i s tzv. normalnim proširenjima i sređenijim zemljama od BiH. Osim toga, sve kad bi takvo što i bilo moguće, bojati se kako bi BiH – bez ispunjavanja Kopenhagenskih i drugih kriterija iz procesa približavanja – zauvijek ostala tekpolukolonijalni relikt, koji ne može iskoračiti u društvo ravnopravnih i uređenih europskih država.

 

I

 

U Izvješću o napretku BiH na putu ka EU za 2010. godinu, najnepovoljnijem izvješću do sada, i izrijekom je iskazano nezadovoljstvo zaostajanjem BiH iza zemalja u regiji JIE, posebice što se u BiH nije ništa uradilo po pitanju implementacije presude Europskog suda za ljudska prava u „slučaju Sejdić i Finci“ (otkuda je moguća i suzpenzija članstva u Vijeću Europe), što nije donijet Zakon o državnoj pomoći na razini BiH i nije osnovana Agencija za državnu pomoć, jer su to obveze koje su utvrđene u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, s rokom izvršenja od godinu dana. I baš zbog toga što spomenute i 50-etak drugih obveza nije ili je izvršeno samo djelomično, taj ključni partnerski sporazum BiH s EU i dalje ima status privremenosti. Nije donijet ni Zakon o popisu stanovništva, pa će BiH ostati među rijetkim zemljama koje neće imati popis stanovništva 2011. godine.

Od kraja rata, od 1995. godine uBosni i Hercegovini je famozna „međunarodna zajednica“ bila prisutna u raznolikim formama, ponajduže u formi Ureda visokog predstavnika (OHR) i s mandatom Ujedinjenih naroda. Upravo ovih dana, 16 godina poslije Daytona, ponovo su reaktualizirane spekulacije o zatvaranju ili premještanju OHR-a najvećim dijelom u Bruxelles (dio bi, navodno, ostao u Sarajevu), čime bi se – ako već ništa drugo – počela realizirati tzv. predbriselska faza u nesigurnom životu BiH poslije rata, o kojojtzv. patriotski mediji i građani pod njihovim utjecajem trućaju godinama. Visoki predstavnik gospodin Valentnin Inzko je, naime, krajem siječnja ove godine precizirao u jednom intervju da OHR odlazi tijekom ove ili sljedeće godine.

 

 

Od ranije se, dakle, znade kako odluka o premještanju ili zatvaranju OHR-a zavisi od napretka koji Bosna i Hercegovina postiže u ispunjavanju posebnih ciljeva i uvjeta (tzv. 5+2 paket) kojeg je 2008. godine usvojio Upravni odbor Vijeća za provedbu mira. Znade se, također, da dok je OHR u zemlji, BiH i ne može dobiti status zemlje kandidata u odnosima s Europskomunijom, pa je već po tomu i formalno i stvarno iza svih zemalja ZB koje taj status imaju (Hrvatske – na pragu EU, Makedonije-ima status kandidata od 2005., Crne Gore – od 2010.,i Turske – ima ga od 1965.), ili će ga uskoro dobiti (Albanija, primjerice, ili Srbija koja se nada kandidatskom statusu u ljeto 2011. godine, nakon što je ispunila „avis“). Europska unija je, dakle, konačno započela važne pripreme za povećanje svog angažmana u BiH, ali do toga u praksi i ne može doći prije zatvaranja ili premještenja OHR-a. Kad će do toga doći nitko ne zna, jer je politička situacija u BiH poslije izbora od 03. listopada i, posebice, ovih proljetnih dana 2011. godine, takva da se malo čemu dobromu smije nadati, prije se bojati onog što dolazi. U igri su, dakle, sve moguće solucije, neki sanjaju i disolucije, izuzev one, nažalost, koja bi na bazi političkog dijaloga i kompromisa tražila što brži put u Bruxelles, prvo u NATO pa potom i u EU. Pri tomu bi BiH trebalo praviti popust pri prijemu u NATO, ali ne i u Europsku uniju.

Iz sigurnosnih i svih transformacijskih razloga nužne modernizacije bilo bi nužno da sve zemlje ZB ili JIE čim prije shvate kako i nemaju drugog smislenog puta do stići u EU preko članstva u NATO-u. Posebno bi u BiH morala vrijediti maksima: poduzeti čim prije sve pripremne korake koje vode članstvu u ovom vojno-političkom savezu, vlastite sigurnosti radi, alii članstva u EU radi. Svako prenošenje narodnosnih ili građanskih suverenih ili neotuđivih prava s entiteskih ili državnih razina na Bruxelles i ne znači, uostalom, drugo do da se i kod nas počinju primijenjivati principi prenijetog ili djeljivog suvereniteta. Ili, koristeći metaforu pokojnog Zorana Đinđića, najboljepočeti s ponajvećom žabom, ako se već moraju gutati žabe. U BiH se nije, nažalost, naučilo mnogo iz ove Đinđićeve mudrosti, pa se zemlja i dalje koprca uizmišljenim dilemama ili se prosto izmišljaju afere kao zamjena za smišljanje gospodarskih programa i akcija. Ilustracije radi, naša zemlja je u travnju prošle godine na neformalnom NATO sastanku u Talinnu pozvana da pristupi Akcijskom planu za članstvo (MAP), uz veliki uvjet da se na državu BiH uknjiži 69 lokacija s tzv. perspektivnom nepokretnom vojnom imovinom i da se te lokacije dodijele na korišćenje Ministarstvu obrane BiH. Od tada do danas nije se, međutim, ništa učinilo po ovom pitanju. Veci je problem, dakkao, sto i u NATO-u znaju da je BiH podijeljena zemlja.Zbog toga sam i predlozio da bi se ona mogla i uvjetno uključiti u NATO, kako bi ju se spasilo agonije, i to tako da u slučaju kada ne bi govorila „jednim glasom“, što je realno gledajući najveći problem za NATO s obzirom na princip jednoglasnog donošenja odluka u njemu,ne bi uopće imala pravo suodlučivanja….

 

II

 

U Bosni i Hercegovini su posljednjih godina napisane brojne knjige o Europskoj uniji, a ja ću ovdje pristrasno izdvojiti samo svoje, dakako dobre, jer su moje. Uostalom, u središnjem dijelu ove priče su ponuđene reinterpretacija fenomena revitalizacije modela nacionalne države u vremenu globalizacije i raznih transnacionalizacija upravo putem europskih integracija iz moje studije „Europska unija: nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi (Sarajevo Publishing, 2009.), koja se može još uvijek nabaviti u sarajevskoj knjižari SF-a (bivši „Veselin Masleša“), na ćošku Kulovićeve i Titove. Kad taj dio pročitate, razmislite o tomu kako se rješenja i za nerješeno i tobož nerješivo nacionalno pitanje u BiH nudi po osnovu EU-iskustava. Volio bih da ju je čitalo i razumjelo više ljudi, čitaju je moji studenti, jer moraju. Bh. i sarajevskoj javnosti je prezentirana krajem prošle godine i moja geopolitička studija „Mukotrpno do političke moderne“ (Udruženje građana Dijalog, Biblioteka Status, Mostar 2010.), iz nje su već išla dva zapažena feljtona u Oslobođenju, i ne bih o njoj. Raznorodnim aspektima europskih integracija bave se i moje nove knjige„Europe Now – Europa sada ili nikada“ (KULT B / DEPO, Sarajevo 2011) i „Kultura sjećanja“ (Friedrich Ebert Stiftung, Banjaluka 2011.). Za knjigu „Europe Now…“ smijem reći da je u biti apel za ozbiljno razumijevanje europske integracijske kulture, a za „Kulturu sjećanja“ da predstavlja pledoaje za izgradnju kulture sjećanja i u regiji jugoistoka Europe, po uzoru na SR Njemačku.

Autori studija i knjiga o EU se kod nas, nažalost, ignoriraju. Ukoliko ne pripadate jednom od etnonacionalističkih blokova, ili pak političkom bloku koji se voli zvati građanskim i multietničkim, i smatra se boljim iako producira jednaku ili veću količinu stupidnosti kao i etnokrate, uzalud vam knjige ili tisuće napisanih stranica o Europskoj uniji, bićete marginalizirani, nitko vas neće zvati na okrugle stolove ili pitati za mišljenje. Mene, primjerice, pitaju iz inozemstva, ali nitko me iz Mostara i Sarajeva nije upitao što mislim u europskim integracijama. Njima je važno jedino ako se vaše mišljenje slučajno poklopi s njihovim po unutarnjim temama, pri čemu im ne pada na pamet da je pitanje euroatlantkih integracija najunutarnjije moguće pitanje. Uostalom, u normalnim zemljama se i govori o „europeizaciji domaćih politika“, ali BiH je u svemu drugome samo nije u stanju normalnosti. Zbog toga i jeste proces približavanja EU i NATO-u u našoj zemlji beskrajno zamršen, banaliziran i simpfliciran, u nerazumijevanju ovog fenomena nema velike razlike među „etnokratama“ i „socijaldemokratama“ …

 

III

Po povratku u BiH sam ustanovio, dakle, da u BiH nema alternative, nema „dobrih“ i „loših“, da je Zemlja i na početku novog milenija laboratorski primjer prapolitičke zajednice jednodimenzionalnih ljudi, sljedbenika i vjernika, u krajnjem „zemlja zarobljenog uma“. U mladosti sam, doduše, bio i sam politički “vjernik“, ali sam učenjem i životom u EU shvatio da su autoritarne ideologije i politike u biti podjednako opasne i štetne po filozofiju i praksu otvorenih društava, ma što one o tomu mislile ili tvrdile. Pristati, primjerice, na direktnokršenje ustavnih i zakonskih pravila o izboru županijskih i federalnih organa vlasti, birati podobne „pripadnike“ po sdp-ovsko-bošnjačkim kriterijima među Hrvatima, koalirati s nacionalistima iz SDA, a demonizirati iste takve u HDZ-ovima,zaklinjati se u ZAVNOBiH a sjediti za istim stolom s jurišićevsko-đapićevskim dojučerašnjim crnokošuljašima, majorizirati Hrvate gdje se stigne, svoditi Hrvate na „demos“, maltene kao Alevite i Kurde u Turskoj (ah taj opojni miris „neoosmanizma“), te na kraju podijeliti fotelje svojim rođacima ili asistentima, znači potpuno se izjednačiti s etnokratama i pristati na samoubojstvo moguće alternative u BiH.

Zbog toga svega je za mene ovakav politički harakiri primarno estetsko i etičko, pa tek potom etničko pitanje, ali jeste i to i to se mora kazati, svidjelo se to nekomu ili ne.Nažalost, malo nas je u BiH koji ovo razumijemo na ovaj način, posebice među Bošnjacima, ali ih srećom ima. Malo mi je neprijatno isticati primjer SB i njezinog glodura, hoće neprijatelji pomisliti da im se ulagujem, sačuvala majka Božija. Ali, ozbiljno govoreći, izuzev nekolicine časnih intelektualaca među Bošnjacima skoro nitko nije ustao protivu ove „velikobošnjačke ujdurme“ iliti „velikosrpske reprize“, koja je po učinku katastrofalna ne samo za Hrvate, nego i za Bošnjake i Srbe, a može biti i za BiH u cijelosti.

Vjerovao mi netko ili ne, skoro mi je svejedno, moje su kritike SDP BiH i velikobošnjačkog nacionalizma pod plaštom „bosanstva“ bile iznuđene stručnim i estetsko-etičkim razlozima, o etničkim razlozima brinu čitave bulumente koje razumiju samo tu vrstu za i kontra argumentacije. Kao dokazani vanpartijac, kozmopolita po pismu i životu, privrženik ZAVNOBiH-a i protivnik etnokratske revolucije i disolucije BiH u ratu i poraću, kada sam stajao na strani BiH i slabijih, dakle, morao sam se anno Domini 2010 i 2011suprotstaviti sdp-ovskom jakobinizmu i velikobošnjačkom nacionalizmu, jer su oni danas upravo ono što su bili na početku rata velikosrpski, a potom i velikohrvatski nacionalizam, dakle rušitelji BiH, utemeljene u Mrkonjić Gradu, pa, čak, i one u Daytonu, ili upravo nje, jer one prijašnje više i nema izuzev u primislima. Zbog toga sam i „nagrađen“ u medijima pod kontrolom tobožnjih socijaldemokrata i bošnjačkih nacionalista, tj. prokazan kao „dokazani tuđmanovac i bosnorušitelj“, kako stoji ovih dana povodom moje izjave o BANU na jednom sarajevskom nacionalističkom i neostaljinističkom portalu. Na njemu je – poslije nedavnog nadasve poštenog otvorenog pisma nas osmorice bh. hrvatskih intelektualaca a) protivu hdz-ovskih dvodecenijskih laži i manipulacija s Hrvatima, b) protivu aktualnih manipulacija bh. građana i naroda u SDP-SDA režiji, c) protivu nedostojanstvenog govora HNV-ovih prvaka, onih koji se u Sarajevu za jednodimenzionalni poželjni govor nagrađuju visokim nagradama – došlo do provale „govora mržnje“, pa je polovica komentara morala biti brisana. Tko želi, dakle, neka i dalje misli sve najbolje o ovom tipu političke kulture, i neka aktivno ili pasivno sudjeluje u „nadbijanjima“, po meni je riječ o izjednačavanju bh. socijaldemokracije s etnokratama i kraju iluzija o ovoj vrsti alternative u BiH.

Po povratku u zemlju sam, dakle, slijedeći svoju savjest i struku počeootvoreno kritizirati SDP-ovske podvale, počev od „fenomena Komšić“ pa nadalje. Zbog toga su mi sljedbenici ideologije „država z(l)a čovjeka“ (SB) i svezali zvrčku, jeftino me demonizirajući u paketu s HDZ-ovima, mada ti koji to rade dobro znaju da se ama baš nikomu, pa ni njima nisam dao pokoriti, niti se prikloniti. Tobožnje lijeve demokrate, u biti neostaljinisti, su de facto neusporedivo besprizorniji od njihove etnokratske subraće, ako im se zamjerite, a ja sam njihovu mržnju navodno zaslužio što sam počinio „izdaju“ ove vrste jakobinizma. Izdaja se, međutim, može počiniti samo ako nečemu pripadate, a ja već decenijama ne pripadammisaonim krugovima koji proizvodi bilo etnokrate, bilo tobožnji multietničari, nego sam „u potrazi za dostojanstvenim pripadanjem“. Oboji vole sljedbenike, poslušne i sluganske medijske i akademske djelatnike, a ja sam, da prostite, slobodan čovjek,. Zbog toga su i jedni i drugi podjednako „neprijatelji otvorenog društva“ (K. Popper), ili što bi rekla Duška Jurišić – jadna je ovo zemlja ukoliko su joj ovakvi poput mene neprijatelji!

 

IV

Po mojem razumijevanju, dakle, svi politički subjekti u pluralnim društvima moraju u startu biti isto tretirani, ne mogu jedni biti po ideološkoj ili etničkoj liniji prihvatljiviji od drugih, razlikuju se samo jesu li demokrate ili nisu, njih izdvajaju sadržaji i metode političke borbe, tek po njima se vidi jesu li alternativa ili nisu. Kod nas se politika, nažalost, temelji na lažima i manipulacijama, odnosno proizvodnji strahova i neprijatelja, pa se i nije uspio proizvesti demokracijski nego demokraturski ambijent, koji ne podrazumijeva ni političko društvo ni pravnu državu. Unatoč tomu, osjećam se „prvosvećenikom europske političke kulture“ i „virusom“ koji, nažalost, ne širi dovoljno brzo zarazu europskim temama, kazao sam nedavno u bašči mostarskog restorana Radobolja pred skupinom od 40 njemačkih socijaldemokrata. Među uglednim gostima bio je i jedan bivši Brandtov savjetnik, „poslovođa“ njemačkog SDP-a, više sveučilišnih profesora, itd. Kazao sam im kako mi tijekom moje prve dvije povratničke godine sve izgleda kao sipanje u rešeto, izuzev mini europskih studija koje sumi za divno čudo dozvoljene na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Ne smijete odustati, uzvratili su dragi njemački prijatelji na rastanku.

 

 

U beskrajno etniciziranom i duboko provincijaliziranom Mostaru, kao i u cijeloj BiH, mnogi za sebe misle i tvrde da su i politički Europljani, pri čemu nisu tomu ni nalik. O antieuropejskoj ravnodušnosti u Mostaru malo što tako uvjerljivo svjedoči kao činjenica da je zbog nedovoljnog broja prijavljenih nedavno morao biti otkazan jedan seminar u organizaciji Direkcije za europske integracije, posvećen edukaciji uposlenika u organima javne uprave.

„On jedini znade kako s nacionalistima“, reče mi moj bivši profesor sa sarajevskog FPN-a, pri čemu on i nema velikih iluzija o intelektualnim ili moralnim kapacitetima čovjeka koji je zasjeo na čelo bh. SDP-a kao okamenjena vječnost, okružen klonovima i klimoglavcima, članovima raznih SDP-ovih savjeta koji tvrde da su „neovisni“, itd. Svugdje u normalnom svijetu takvi se smatraju najvišim stranačkim osobama, samo se u BiH mogu prodavati ovakve spin-stupidarije. Mene, ustvari, ne zanima Zlatko Lagumdžija kakav je on privatno kao osoba, jednako kako me malo zanima Dragan Čovićili Milorad Dodik (nijednog od ove trojice nisam nikad sreo u životu), ali sociološki posmatrano oni su „idealni tipovi“ (Max Weber) za razumijevanja vremena u kojem živimo. Uz pomoć Weberove tipologizacije može se, dakle, razumjeti što nam se dogodilo u bliskoj prošlosti ili što će nam se dogoditi sutra, sva trojica su „idealni tipovi“ u weberovskom smislu, svatko od njih je idealno-tipski odraz postojeće političke (ne)kulture bezalternativnosti i bezizlaznosti.

Hoću reći posve otvoreno, samozadovoljna i osiona vlast i tobožnja alternativa u biti preziru novu političku kulturu EU, njihovi uzori su u autoritarnim osobama i prapolitičkim društvima. I naše etnokratske i jakobinske folirantske sveznalice su „geniji praznoće“ (I. Lovrenović), pri čemu je moj sarajevski prijatelj ovo kazao za spominjanog hrvatskog političara, a mogao bi i za ostalu dvojicu, ili one koje nismo spominjali. Veoma složena euroatlantska pitanja iz provincijalizirane i samodovoljne političke (ne)kulture sviju naših političara bivaju do bedastoće simpflicirana, diskvalificirana i marginalizirana.. Ako se tomu doda i „socijalna neosjetljivost“, da ne kažem pohlepa, ono što je R. Gregorian nazvao „parlamentarnom kleptokracijom“, utrt je put u propast bili jedni ili drugi ili treći na vlasti, posve je svejedno. Opisani tip političke nekulture nije, dakle, više samo u osnovi našeg međusobnog suodnošenja, nego i našeg suodnosa sa svijetom.Zbog toga je u BiH na sceni anteuropejstvo velikog formata, a pred BiH su modernizacijske muke: sticanja kandidatskog stausa, ispunjenje circa 400 mjerila, te usvajanje na stotine zakona i tisuću podzakonskih akata, što je sve nemoguće postići uz mahalašku politiku i amatersku rodijačko-daidžijsku javnu upravu posve privatizirane, pauperizirane i uništene zemlje. S ovakvim „idealnim tipovima“ do EU se i ne može nikad stići…

Najgore je, ipak, što je u cijeloj BiH naširoko prihvaćen opisani tip razumijevanja unutarnje i vanjske politike i našeg suodnošenja s EU, koji i nije drugo do mahalaški, palanački, provincijalni. Takav kakav jeste potcjenjuje slobodno građanina i čovjeka u nama, jer i ne podrazumijeva potrebu za iskrenim i poštenim govorom, za temeljnim znanjima o sebi i svojim susjedima, uključivo o EU. Naši mahalaši, kako nacionalisti tako i nasilnici u odori tobožnjih socijaldemokrata, ne razumiju bit europskih integracija i ne žele znati kako se ta bit ogleda u kulturi političkog dijaloga i kompromisa. Zbog toga sam onoj socijaldemokratskoj skupini iz Njemačke i kazao, između ostalog, kako i Lagumdžijinim i Dodikovim strankama tek predstoji „Bad Godesbeški kongres“, iz 1959., na komu su se SPD-ovci definitivno odrekli političkog nasilja, i opredjelili se za evoluciju, tj. reforme.

 

V

Europska unija je nastala kao plod «specifičnih i vjerojatno neponovljivih historijskih konstelacija», čuvena je misao britanskog historičara austrijsko-židovskog podrijetla Erica Hobsbawma. EU bi sa svimsvojim osobenostima mogla takvom još zadugo ostati sama, misli ovaj nepokolebani marksista-ljevičar i u dubokoj starosti. Može, doduše, biti dovedena i u pitanje uslijed spleta nepovoljnih geopolitičkih okolnosti, velikih političkih i gospodarskih kriza. Uostalom, s posljedicama svjetske financijske krize još uvijek živimo, u samoj EU u tijeku je „dužnička kriza“ koja može utjecati i na sudbinu„Eurozone“ i Europske unije. Unatoč tomu, smije se ustvrditi kako je EU već postala „civilna svjetska sila“, u geopolitičkom pogledu, te nezaobilazna kulturološka i političko-povijesna alternativa, ili dopuna, tvorevinama i modelima kakva je nacionalna država, ma koliko se ona mnogima kod nas i dalje čini jedinom izvjesnošću. Ozbiljna europska politička misao i praksa su, dakle, tragale za prevazilaženjem „etno-rušilačkog principa“ u modelu nacije-države, kako bi to formulirao berlinski profesor Hagen Schulze,i našle su rješenje u trans-nacionalizacijskim nadilaženjima modela nacionalne države. Kod nas je, pak, u tijeku ogorčena bitka za zakašnjelo konstituiranje nacija-država, na jednoj, ili poništenje već formiranih bh. nacija, na drugoj strani. Zemlja vapi za europskom političkom kulturom, a njezini politički vrhovi i njihovi spin-doktori proizvode političke magle i političko nasilje …

U momentu kad još jedna zemlja bivše Jugoslavije dobija „zeleno svjetlo“ za pristup EU, BiH je u stanju knock-downaglede euroatlantskih integracija (stand by glede uvjetno dobijenog MAP-a, bez šanse da se u rujnu započne s prvim ANP-om, kao i totalna neodgovornost glede ispunjenja domaćih obveza iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju), u njoj se vode sve bezobzirnije bitke iz „nedovršenog rata“ (I. Lovrenović), u čijoj je osnovi ideja o tronacionalno ustrojenoj BiH (dva puta separatističkog i jednom unitarističkog tipa). Malo tko razumije da bi upravo Europska unija mogla biti za BiH idealnom paradigmom. Da bi se to shvatilo moralo bi se znati kako EU nije bukvalna negacija nacionalne države, nego nadilaženje njezinih ružnijih strana, njezine zle ćudi,tzv. nerješivih konflikata koji se i nisu znali u prošlosti drugačije rješavati nego ratovima. Onako kako je EU ustrojena i kako se već više od polu stoljeća razvija se u najkraćem dade svesti na formulu nadilaženja konflikata putem djelomično prenijetog suvereniteta sa država-članica na njezinu supranacionalnu razinu, uz kombinacijus međudržavnim, intergouvernmentalnim odlučivanjem u čijoj je osnovi politički dijalog i kompromis. Oba principa osiguravaju harmoniziranje odnosa između dijelova i cjeline, u krajnjem višerazinsko, međudržavno i supranacionalno upravljanje konfliktima. Iz toga bi se u BiH moralo mnogo-šta naučiti …

Europska unija je u osnovi povijesni novum, sui generis tvorevina. O toj njezinoj „drugosti“ ponajbolje govore neobične sintagme poput «fundamentalna asimetrija» i «dualizam supranacionalnog europskog prava i međudržavne europske politike», kao i „negativna“ i „pozitivna“ integracija, te upravljanja s onu stranu nacionalne države“, koje imamo zahvaliti znanstvenicima poput H.H.J. Weilera i uglednim europskim institutima poput onog u Firenci, koji je nedavno dodijelio Ivi Josipoviću respektabilnu europsku nagradu, jer razumije samu bit nove europske političke kulture, i umije je aplicirati, ma koliko mu se iz Sarajeva često mahalaški spočitavalo nešto posve drugo. O ovim nezaoblizanim sintagmama se kod nas izvan katedri za europske studije jedva nešto znade. Mada svaka zaslužuje detaljno obrazloženje, ovdje ću reći samo kako se s njima uspjelo obuhvatiti ono nešto između nadnacionalne i međudržavne forme organiziranja suverenih država što ijeste glavna odlika EU. Svi koji bi htjeli uistinu razumjeti EU morali bi obratiti pažnju i na njezina načela, među kojima se uvjerljivo izdvaja načelo supsidijarnosti. U najkraćem, ono podrazumijeva da se na više razine organiziranja i odlučivanja prenose određena prava tek ukoliko se problemi mogu bolje riješiti na europskoj nego na nacionalnoj ili regionalnoj razini. Ovo je načelo po prvi put ugrađeno u Ugovor o EU iz Maastrichta (1992/1993.), da bi par godina kasnije (1996/1997) bilo regulirano i putem specijalnog protokola o principu supsidijarnosti. Time se, između ostalog, i osiguralo da EU nije postala i da neće postati “centristička» odnosno «centralistička država”. Viša ili velika cjelina, dakle EU, je nadležna za određeni problem samo ukoliko manja jedinica, tj. nacionalna država ili pokrajina u njoj (regija ili lokalna jedinica) nisu u stanju riješiti isti taj problem, ili bi na razini EU bio bolje riješen. U osnovi ovog principa je, dakle, izgradnja demokratski ustrojeneEuropske unije odozdo, pa bi i ovaj princip mogao biti inspirativnim za uređenje kompliciranog suodnosa između lokalne samouprave i raznih uprava na županijskim, entitetskim ili državnim razinama uBiH, kada bi se u njojozbiljno pratila i uvažavala iskustva EU i dobro se mislilo svojoj zemlji.

VI

Europskaunijaje, dakle, povijesnokulturološkaipolitičkazasebnostpomnogo čemu, aliprimarno potomuštojeizvršilaprijenosdijelasuverenitetananadnacionalnurazinuodučivanja i time napravilaiskorak u pravcu zajednice država prenijetogilipodijeljenogsuvereniteta i „upravljanja s onu stranu nacionalne države“. Istovremeno je postalaokvirzaočuvanjevlastitogidentiteta svih sudionika, testvorilapretpostavkezanastajanjenovogeuropskogidentiteta, boljerečenoambijentaukojemsemožeostatisvojibitidodatnoobogaćen. Otomui govoriuvažavanjesvihkulturaijezikazemaljalanica unutar EU, pa jeEU skoroidealanokvir i zaalteritet, fenomen koji podrazumijeva dasebudeistovremenoionajdrugiadasenegubivlastitost, jerse s onimdrugimiprožimaiobogaćuje.

Etnokrate nisu već po definiciji zaozbiljno za EU, jer ih mrzi učiti o „upravljanju s druge strane nacionalne države“. Ali, za zbilje nisu za EU ni lijevi „jakobinci“, nego samo na riječima. Njima se jedino mora priznati kako umiju napisati liste lijepih želja, ali odustati od kulture nadbijanja ne umiju i neće, pa time i nisu još u stanju posvjedočiti europsku političku kulturu na našim prostorima. U tomu je njihova glavna krivica i zbog toga i nisu alternativa, nisu dio rješenja nego dio problema. Bili tobož ili stvarno lijevo, stvarno ili tobož desno, naši političari razumiju, dakle, i na početku 21. stoljeća politiku kao političko nasilje, otud se u ovom eseju i govorilo o „jakobincima“ i „jakobinizmu“, pa prakticiraju neobvezujuću iliretoriku neznanja, u bitiispraznosti i parazitizma. Kako takvima objasniti kako se u procesu približavanja EU i ne radi o drugomu doo „europeizaciji domaćih politika“, to vam je isto kao slijepom pokazivati slike, a gluhom pjevati na uho.

Krajnje je vrijeme da se svi politički subjekti, uključivo OHR, osvrnu oko sebe i pogledaju žalosna iskustva iz proteklih 16 godina, pa se potom orijentiraju prema onima koji su iz sličnih situacija pronašli put ka Europskoj uniji. Do Europske unije se može stići samo putom mukotrpnog procesa transformacije, odnosno modernizacije, koji podrazumijeva i demokratizaciju svih političkih subjekata s odgovarajućim izbornim legitimitetom, dakle i etno-nacionalista i socijal-demokrata. Od obojih se, međutim, moraju tek napraviti liberalno-nacionalne ili socijal-demokrate. U tome bi se, možda, trebala ogledati buduća OHR-ova medijacija, a ne u olakom posezanju za bonnskim ovlastima …

Šipan, 16. lipnja 2011. godine

Komentari

komentara