Ratovi prolaze, a ljudi ipak ostanu

srebrenica-zalJe li to Mir?
Da li tako prestaje Rat?

Kad zašuti
Željezno oružje
A do neba vrišti
Materino srce?
A.Sidran

Piše: Gabrijela Rajković/HSPF.info

Sparno ljetno popodne. Znate, ono kad toplo miriše na kišu i tetive vam postanu sipke, a žile se rašire da u njima ostanu slova i ne odu u atmosferu s novim uzdahom.

I u Srebrenici je vruće. Zastave od bola, suza i komadića odjeće vise na pola koplja koja su duboko zabodena u šupljinu srčanog mišića.

Bila je tamo jedna priča devedeset pete. Njih dvoje su se sreli na Trgu.

Ona je išla po dijete u obdanište, a on je išao s posla s kruhom u ruci.

Sada su tek blijede slike, sredovječno lijepe, izubijane od čekanja i godina, a imena im istetovirana na bijelim spomenicima. Njima, i svima drugima.
Kako bi tek oni danas dijelili život na prijateljske časti!

Pa bi nam u suzama pričali o malom zabačenom kafeu, u polutmini, o ljubavi, o mobilizaciji `91., o šalici čaja, o cigaretama.

O pola litre vina bi nam pričali.Kako majke plaču, sve bi nam ispričali.

Ispričali bi kako je malen ovaj svijet i kako dunje mirišu na odlascima u bosanskim avlijama i kako boli trag riječi koje su ponijeli u džepu kao posljednju uspomenu.

Sigurno bi nam pričali kako su nečije majke sve brige bacile niz rijeku i kako su očevi dobri i zli. Pričali bi nam što rade kad zamrače zastore pa divlje jauču nad slikama koje tek trebaju doći. I možda bi mirno utonuli u nečije ruke za bolji početak u jednom malenom gradu.I izašli bi tužno sretni. A opet više sretni jer imaju jedni druge dok šetaju Trgom jednog grada, jednog malenog grada…

I nakon osamnaest godina sud klevete radi prekovremeno u najvećim nakladama.

Od koga to okrećemo glavu? Od sebe samih. Trebali bi konačno „demaskirati skrivene sudnice u nama samima u kojima se uvijek iznova osuđujemo na Pilatovo pranje ruku.“

Mirno počivaj, Srebrenice. Možda ti večeras na tom nepočin polju uspijemo sagraditi zaklon od dlanova okrenutih prema nebu. Jer nas se tičeš!

HSPF.info

Komentari

komentara