Razgrtač bosanskih i hercegovačkih sumaglica

Neizgovorena besjeda dr. Mile Lasića na literarnoj večeri „Ivan Lovrenović – naš suvremenik“, planirana za 12. 05. 2011. u okviru Mostarskog proljeća


 

 

Na „Balkanskim danima kulture“ u njemačkom gradiću Bedburgu sreo sam 2005. godine glavnog i odgovornog urednika zagrebačke izdavačke kuće „Durieux“, gospodina Nenada Popovića. U razgovoru smo dotakli i Duriexov nešto ranije dovršeni izdavački poduhvat – objavljivanje izabranih radova Ivana Lovrenovića povodom njegova 60. rođendana. U mojim bedburškim bilješkama je ostalo zapisana sljedeća Popovićeva izjava: „Mi smo ponosni na ovaj izdavački poduhvat, ovih Ivanovih osam knjiga su prava dragocijenost, Ivan je najveći ne samo u BiH, nego na cijelom ex-yu prostoru…“

I

U međuvremenu smo od Ivana dobili brojne izuzetne spise i knjige, u kojima se kriju i nezaobilazne dijagnoze raznovrsnih boleština od kojih boluju bh. i hrvatska kultura. O tomu kasnije, prvo želim kazati kako su Popovićeve riječi iz Bedburga bile  i meni povod da prije šest godina napišem koju riječ o Ivanovom knjigama, pri čemu sam izdvojio onu koju ću izdvojiti i sada, dakle Ivanov roman-prvijenac “Putovanje Ivana Frane Jukića”. Razlog  tomu nije bio primarno tada što je te 2005. godine banjalučka izdavačka kuća “Petar Kočić” na zagrebačkom Interliberu dodijelila “Kočićevo pero” Ivanu Lovrenoviću za spomenuti roman, niti je danas u tomu što se ta čudesna knjiga pojavila po prvi put baš u Mostaru, u izdanju Prve književne komune.
Kao profesor politologije koji u književnosti traži ono što je relevanto “političko”, u krajnjem “ideju dobra”, uz svo poštovanje estetike umjetničkog djela, pripadam  onima koji  “Ivana Franu Jukića” smatraju nečim posebnim, iznjedrenim biserom iz Lovrenovićeve tadašnje varcar-vakufske osame, ni manje ni više nego osmišljen krležijansko-gotovčevski proslov vlastitog razumijevanja svijeta i sebe u njemu. U brojnoj i sjajnoj niski Ivanovih drugih nezaobilaznih knjiga ova omalena po broju strana a po svemu drugome velika knjiga i danas je kulturološko-prosvjetiteljski užitak prvoga reda, svojevrsni odškrinuti prozor u tamu bosansko-hercegovačkih zamagljenih iskustava, ali i dotaknuta slutnja dramatičnih događaja koji slijede i koji nisu drugo do odjek nepovoljnih povijesno-političkih turbulencija u dubokoj povijesti Bosne i Hercegovine.
U Ivanovom romanu “Putovanje Ivana Frane Jukića” opisana je tužna sudbina jednog nadasve neobičnog, svestrano obrazovanog, politički i duhovno darovitog bosansko-hercegovačkog franjevca, svojevrsnog hrvatskog i katoličkog “Prometeja”. Ali, kao što je već dotaknuto, Ivan Lovrenović je pišući o svojem imenjaku Jukiću ispisao i moto vlastitog životnog i umjetničkog djelovanja: boriti se protivu duhovne i političke zaostalosti, boriti se i kada stvar izgleda izgubljenom, boriti se za civilizacijske i ljudske vrijednosti u zemlji u kojoj je tih i takvih vrijednosti  oduvijek bilo samo u zamecima. Kako u Jukićevo tako i u Lovrenovćevo vrijeme…
“Putovanje Ivana Frane Jukića” je, dakle, objavljeno od strane “Prve književne komune” iz Mostara, 1975. godine, a zasluge za tu kulturološku svetkovinu pripadaju jednom neobičnom  Mostarcu  po imenu Ihsan Ico Mutevelić, koji je Ivana i familiju pazio i mazio kada se drugi nisu usuđivali niti pružiti mu ruku. Ivan je, naime, bio stigmatiziran i u prošlome sustavu od tadašnjih “nadirućih prostaka” i poštovan od prosvijećenih ljudi, slično kao i u demokraturskim tranzicijskim vremenima u kojima živimo. “Putovanje Ivana Frane Jukića” je objavljeno, inače, po drugi put i 10 godina poslije u ediciji suvremene književnosti naroda  Bosne i Hercegovine u 50 knjiga (“Svjetlost”, Sarajevo), izvođeno je bezbroj puta i kao radio-drama na Radio Sarajevu, a Faruk Sokolović je po ovom Ivanovom romanu snimio igrani film, dok je Tuzlansko kazalište izvelo njegovu teatarsku adaptaciju. Tomu ću dodati, kako je nedavno u Narodnom pozorištu u Sarajevu  uprizorena i potresna priča o Katarini Kosači – posljednjoj bosanskoj kraljici. Netko će pomisliti, što s tim, kakve to ima veze s Ivanovim “Ivanom Franom”?  Meni se – gledajući taj baletni igrokaz – učinilo da ima, kao da je cjelokupna baletna predstava utemeljena upravo na Jukićevom rimskom monologu iz romana-prvijenca Ivana Lovrenovića …
Kažimo, konačno, koju riječ o ovom bosanskom franjevcu, služeći se Lovrenovićivm posredovanjem, o čovjeku i prosvjetitelju koji će biti prognan i umrijeti u inozemstvu zbog svojih političkih ideja, zbog zalaganja za bolju i drugačiju Bosnu i Hercegovinu, čovjeku koji je – po Lovrenovićevom osjećaju za mjeru stvari – autor “nacrta prvog svjesno formuliranog evropskog građanskog ustava u historiji Bosne i Hercegovine”. Lovrenović junak Ivan Frano Jukić je živio, dakle, prije više od 150 godina u vrijeme agonije otomanske imperije, koja se na polovici 19. stoljeća, kada se i odvija “radnja” romana, povijala kao slamka na vjetru pod teretom unutarnjih suprotnosti i pod pritiskom europskih sila, približavajući se svome neminovnom kraju, samo što takvo što još nije mogla znati. Jukić se, kakvog ga je Bog dao, nije mogao pomiriti s općom bijedom tadašnjih  prilika u umirućem carstvu, ogorčenih borbi i protivljenja tanzimatu (reformama), te posebice s teškim položajem kršćanske “raje”. Otuda se u njegovoj znamenitoj promemoriji iz 1850. godine  upućenoj Porti pod imenom “Želje i molbe krstjanah u Bosni i Hercegovini…” već u prvom zahtijevu  kaže: “Da se više ne zovemo raja, već građani i državljani cjelokupnog turskog carstva…”

 

Intimno se Jukić nadao – razabire se u Lovrenovićevom romanu –  ujedinjenju slavenskih zemalja, braći srodnih jezika, običaja i podrijetla, ali je bio dovoljno realan da rješenje traži u okviru Turskog carstva i to kao ravnopravan građanin. Ništa neće biti od toga, Jukić će biti izdan i napušten (skoro) od sviju, pa zatočen od stane Omer paše Latasa, kojemu je Jukić spjevao odu dok se nadao da će kako tako reformirati Bosnu i Hercegovinu. Jukićeve se ode Latasu objavljuju – da apsurd bude savršen –  dok  Jukić trune u zatvoru, pa  slijedi njegov  izgon iz zemlje i konačno umiranje u Beču 1857. godine. Jukić se, naime, prije smrti okusio izbjegličkog života i u Carigradu i u Dubrovniku i u Rimu, gdje je konačno shvatio da tadašnje velike sile zanima jedino “mirna Bosna”, u kojoj se ništa ne talasa. Kako tada tako i danas, dodao bih ovdje …
Potresne su stranice u Lovrenovićevom romanu u kojima je opisano europsko, ugarsko i njemačko nerazumijevanje problema  u BiH, kao i mirenje sa sudbinom u samoj BiH. Potresna je posebice  vjera Lovrenovićevog “Prometeja” u snagu prosvjete i obrazovanja, u ulogu pisane riječi u nepismenoj zemlji, odnosno Jukićevo sagorijevanje i u radu na prvom časopisu u književnoj historiji BiH “Bosanskom prijatelju”, čiji je bio pokretač, urednik i glavni suradnik. Jukić  je prva dva broja “Bosanskog prijatelja” pripremio u Varcaru (1850. i 1851.), a treći u izbjeglištvu, tiskan posthumno 1861. godine. Zamišljen kao popularna enciklopedija izišao je još jednom. Letimice dotaknut lik u Lovrenovićevom romanu, varcarski i Jukićev đak fra Anto Knežević tiskao je 1870. godine, naime, i četvrtu knjigu “Bosanskog prijatelja”.
U stvari, iz ovog čudesnog Ivanovog varcarskog mikrokozmosa (svi junaci ovog romana imaju ne slučajno  fizičke i duhovne sveze i s Ivanovim najvažnijim toponimom na svijetu, dakle Mrkonjić Gradom, nekadašnjim Varcar Vakufom) nastala je – kao već jednom u prošlosti – velika literatura na malom broju stranica, na skoro svakoj od njih čitatelja čeka iznenađenje u vidu nove spoznaje ili estetsko-političkog užitka. Mene se ponajviše dojmila Jukićeva tirada u Rimu, izlijev gnjeva nad totalnim nerazumijevanjem ideje Bosne i Hercegovine, te tužnom sudbinom posljednje bosanske kraljice Katarine Kosače, čija  je bista, nažalost, nedavno išarana od mostarskih vandala, kako ne bismo zaboravili u kojem vremenu i ambijentu živimo. Jukić se, u Lovrenovićevoj obradi,  suprotstavlja tadašnjoj i sadašnjoj  vatikanskoj verziji Katarinine sudbine, otkrivajući nam dijelom i prokletost aktualnog bosansko-hercegovačkog usuda.
“Kakva li odanost ‘Svetoj stolici’ i ‘potvrda stoljetnih neraskidivih veza između napaćenog bosanskog puka i Svetog oca’ “, urla gnjevni Jukić, “tu ženu su u samrtnom strahu protjerali; uostalom, ne tako brzo te ne bi stigla ponijeti sa sobom svoje kraljevske dragocijenosti i svoju kraljevsku blagajnu. Toj ženi su i djecu oteli i odveli ih u Stambol, i nikad ih više nije vidjela, rođenu djecu… Ta žena je, čim je došla, morala potpisati, čujete li, potpisati, da sve svoje, i ovdje i tamo u Bosni – i blago i političke nasljedne vladarske kompetencije – ostavlja svojim ‘zaštitnicima’, da bi je, zauzvrat, pustili da živi, uostalom, kao emigrant, kao politička valuta… Uostalom, bolje bi bilo da mi objasnite, ako možete, zašto je maknuta odavde ploča s bosanskim jezikom i bosanskim pismenima?  I s kojim pravom?… Ili možda taj barbarski jezik i ta barbarska pismenost vrijeđaju sveti latinski rimski kapitolski hram i ukus?”
Toliko ovdje o Lovrenovićevom Jukiću, iznjedrenom iz Ivanove duše prije skoro četiri decenije. Kazat ću samo da je za mene osobno Ivan Lovrenović u neku ruku naš ovovremeni Ivan Frane Jukić. I makoliko njihov ljudski i intelektualni angažman dijelilo 150 godina – angažman protivu silne političke i duhovne zapuštenosti naših naroda i narodnosti, protivu moćnih silnica i silnika domaćeg i inozemnog podrijetla, u biti se malo, ako bilo što, promijenilo u samoj zemlji Bosni i Hercegovini. Otuda je i Ivanu Lovrenoviću kao nekoć Ivanu Frani Jukiću zapalo u dužnost sizifovski uporno razgrtanje bosansko-hrecegovačkih magli i sumaglica. Pri čemu se i Ivanov, kao nekoć Ivan-Franin, intelekt povija samo istini, struci i savjesti, na čemu mu se može samo zavidjeti. Po mojem razumijevanju, dakle, Ivanovo djelo je  u međuvremenu postalo teškom paradigmom za sve čestite bh. i hrvatske ljude, za sve, dakle, koji ljube ovu tešku zemlju, Bosnu i Hercegovinu. A možda je tragedija u percepciji Ivanova djela i posebice u tomu što  su Ivanove bolne istine ponajmanje nazočne među onom bh. sastavnicom koja danas proživljava svojevrsnu “agoniju mikro-kulture”, kako i glasi  (pod)naslov jedne druge Lovrenovićeve nezaobilazne knjige.


II

Bio sam nedavno privilegiran da se družim s Ivanom Lovrenovićem u jednoj emisiji banjalučke Alternativne televizije, pa smo potom obojica bili sudionici i uvodničari na okruglom stolu o kulturi dijaloga u bh. medijima u organizaciji Friedrich Ebert Stiftung. Potonje  zajedničko putovanje s Ivanom Lovrenovićem do u Sarajevo smatram najvećim osobnim dobitkom po povratka u Zemlju. Rekao sam mu u brk, Ti nisi samo najbolji etnolog nego i najbolji politolog u BiH i u Regiji. Vodeći u mnogim intelektualnim disciplinama i u svekupnosti svojega djela. Pri čemu je, valjda u tomu i ima neke logike, među najosporovanijim suvremenim autorima. Da bih objasnio ovu aporiju poslužit ću se prekrasnim, točno pogođenim riječima iz sjajnog prikaza Davora Beganovića u KUN-u posljednje Miljenkove i Ivanove knjige „Budućnost nezavršenog rata“.
Uvaženi kolega Davor Beganović veli, između ostalog, i sljedeće: „No, ono što me osobno zapanjuje jest da osoba, a o njoj će u ovom tekstu biti ponajviše riječi, koja stigmatizacije u kloakama našeg parauma najmanje zaslužuje postaje redovitom žrtvom resantimana zreloga za hospitalizaciju. Riječ je o Ivanu Lovrenoviću. Tolike čiste misli o aktualnoj političkoj situaciji ali i o povijesti Bosne i Hercegovine danas  se u zemlji koja se bavi svim prije negoli samom sobom (na pravi način, podrazumijeva se) ne može naći nigdje osim kod njega. A opet gotovo svaki njegov tekst, a oni gotovo nikad nisu polemički (u smislu ratnički) intonirani, izaziva zapjenjene reakcije sa svih strana ideološkoga spektra: pseudo-žižekovska ljevica u njemu želi pronaći nacionalistu, nacionalisti ga drže za osporavatelja    njihovih prava na supremaciju u duhovnome prostoru zemlje, dok ga neprofilirana i nedefinirana građanska opcija ne može svariti zbog ustrajnog negiranja konzistencije njihove slike o budućnosti Bosne i Hercegovine. Sve se to miješa u sliku o Ivanu Lovrenoviću – angažiranome intelektualcu kojemu se poriče intelektualnost (ta, on je tek publicista!), ali ipak se o njemu toliko piše da to poricanje postaje suspektno.“ (Davor Beganović, Na presjecištu oralnog i lokalnog, KUN, Oslobođenje, 20.01.2011.) 
Toliko od Davora Beganovića, rečenomu dodat ću samo da je svaka Ivanova knjiga vrijedna znanstvena doktorata, pa da ne živi i nije djelatan gdje jeste, nego  u razvijenim kulturnim sredinama, imao bi već pregršt počasnih sveučilišnih doktorata, kojima bi te institucije učinile čast u prvom redu sebi, pa potom i Ivanu Lovrenoviću…
U stvari, htio sam reći da sam već u Banjaluci dobio Miljenkovu i Ivanovu knjigu („Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata“, Novi Liber, Zagreb, 2010., str. 253), s Ivanovom posvetom, koju sam u međuvremenu uvrstio i u ponudu mojim studentima za seminarske radove na temu političke (ne)kulture u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina. O ovoj knjizi ne želim zboriti detaljnije, nego samo predočiti sekvencu iz razgovora s mojim studentima o ovoj i drugim Ivanovim knjigama. „Profesore, je li s ovim seminarskim želite ubiti u meni i posljednje ostatke nacionalizma“ – zapitala me je jedna od mojih najvrijednijnih studentica treće godine politologije nakon što je pročitala Lovrenovićeve knjige: „Bosanski Hrvati – Agonija jedne orijentalne mikrokulture“ i „Putovanje Ivana Frane Jukića…“. (Drugima sam u međuvremenu dao „Kulturnu povijest Bosne i Hercegovine“, jako cijenjenu knjigu u njemačkom i engleskom govornom prostoru.)
Vraćajući mi Lovrenovićeve knjige, neki su mi studenti priznali  kako su jako malo razumjeli od onoga o čemu Lovrenović piše, ali to je već početak neke druge priče o našem etniciziranom i duboko provincijaliziranom sveukupnom školstvu, uključivo visokom, dakako, i ne samo o „velemučilištu“, kako se u Sarajevu, pošprdno i neopravdano nadmeno govori o Sveučilištu u Mostaru, na kojem danas studira 16.000 mladih ljudi, uključivo svakog šestog  studenta iz južnih dijelova Hrvatske, pa je Sve-Mo već priskrbio atribuciju respektabilne regionalne visokoškolske ustanove. Provincijalizacija prijeti, pak, i Sve-Mo, ali i drugima, ma koliko to nisu još primijetili. Radi se, u biti, o onomu što je „akademska policija“, da se poslužim još jednom od sjajnih sintagmi kolege Envera Kazaza, uradila s našom djecom, posvuda, i u istočnom i zapadnom Mostaru i u istočnom i zapadnom Sarajevu, u Banjaluci i drugdje.
Nikako krivnja tomu nije, dakako, u Lovrenovićevoj lokalno utemeljenoj a  po domašajima kozmopolitskoj literaturi. Spomenutoj visokointeligentoj studentici sam u međuvremenu posudio da pročita i „Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenog rata“. Nakon što ju je pročitala u zaključnom dielu njezinog seminarskog rada je kazala: “Jedan dio mene se opirao čitati ovu knjigu, a drugi je sretan što ju je pročitao…” Priveo sam tog dana kraju nastavu uz napomenu da je ova „intelektualna provokacija Lovrenovićem“ u funkciji učenja kako  je teško slušati drugačije mišljenje, i uz poruku da se moraju čitati i knjige i autori  s kojima se unaprijed ne slažete.
Lovrenovićevu i Jergovićevu knjigu mogu, dakle, samo najtoplije preporučiti, i to sam odmah i učinio u redovitoj kolumni za jedan portal za koji više ne pišem, jer u ovoj zemlji je svakim danom i sve više  „doktora za zavičaj“ (Bojan Bajić), koji misle da sve znaju o BiH a jedva da nešto znaju o njoj, o okruženju i Svijetu u cijelosti da i ne govorimo. Najgore  je što ne znaju skoro ništa o bh. izlomljenoj prošlosti i uzrocima nestabilne sadašnjosti, a još je gore što nisu spremni slušati drugoga i razumjeti mogući put ka kompromisu ili zajedničkoj integrativnoj osnovi oko koje bi se mogli okupiti ljudi čestita srca, ma koje vjere ili nacije bili, kako glasi jedna uobičajena u nizu floskula kojim se neoprezno barata.
Znam i iz svojih užasnih iskustava s ostrašćenom javnošću da je ostrašćenim ljudima uzaludno preporučavati i Ivanov sukus dugog i teškog bavljenja teškom zemljom i ljudima koji nerijetko izgledaju kao klovnovi ili luđaci na nekom novom Titaniku koji žurno i nezaustavljivo srlja u sante leda i tone. Zbog toga samo osjećajnijim i čestitim ljudima, senzibiliziranim za sudbinu ove nesretne zemlje, preporučavam i ovu Lovrenovićevu potresnu politološko-povijesnu knjigu o BiH, uz pripomenu da svaku od „Dvadesetjedne teze“ o našim međusobnim nesporazumima i zabludama čitaju pažljivo kako bi otkrili indiskretno sugeriranje što bismo trebali činiti kako ne bismo za sva vremena ostali „crna mrlja“ na europskoj političkoj karti.
Knjigu „BiH – budućnost nezavršenog rata“  preporučavam, ipak, i u prvom redu mojim bivšim kolegama u medijima i sadašnjim iz svih bh. akademskih zajednica, onima  koji nisu bespovratno odmakli u opsesijama cijepanja Bosne i Hercegovine po svaku cijenu,  u srpskoj i hrvatskoj verziji,  ili u tlapnjama o  izgradnji „bosanske nacije-države“, u bošnjačko-bosanskoj verziji podvala prema BiH. Najkorisnije bi bilo, dakako, kada bi se Ivanov zdrav i utemeljen  skepicizam mogao preseliti u bh. parlamente i u akademske diskurse kako bi se odmah prestalo s podvalama prema BiH, počev od separatističkih do tzv. integralističkih, pri čemu je svejedno pozivaju li se na „integrativno“ ili „integralno bosanstvo“, u čijoj koncepciji sve više neskriveno stoji ideja „jedan narod-jedna država-jedan jezik“. Nacije u BiH su formirane, neka ranije, neka poslije, nema jednog „temeljnog naroda“, kazao bi akademik Enver Redžić, to je užasna podvala BiH, opstojnost a ne ukidanje bh. nacija je pretpostavka za izgradnju stabilnog bh. društva i države. Sve drugo podrazumijeva nasilje razne vrste, govori i teorija  i ružna praksa rješavanja međuetničkih konflikata izgonima, progonima, asimilacijom i psihološko-političkom nasilnom integracijom. BiH može spasiti, dakle, totalne propasti samo međusobno uvažavanje i pravna država, pa potom integriranje u euroatlantske integracije. Svi voluntaristički eksperimenti koji podrazumijevaju prisilne asimilacije ili nasilne integracije vode ubrzano njezinom kraju. Ugledati se, dakle, na višenacionalne europske pravne države, poput Švicarske, nema nam druge!
Krajnje je vrijeme, također, da se u bh. akademskim zajednicama otvoreno progovori o komformizmu, o gromoglasnoj šutnji o srljanju u povijesne reprize. Krajnje je vrijeme demaskirati i posljednje iluzije koje nudi  „etno rušilački princip“ (dr. Hagen Schulze) koji i porađa i drži u životu ideju o tri nacije-države u BiH, ali isto tako i pogubne iluzije iza kojih stoji tobožnji alternativni građanski patriotizam, u sdp-ovskoj oblandi, jer niječe samu ZAVNOBiH-ovsku konstrukciju o jednakopravnosti tri konstitutivna naroda. Zbog toga takvo sdp-ovsko bornirano građanstvo i tobožnji patriotizam i ne zaslužuju drugo do da se nazovu  „državnim nacionalizmom“ , opet sam posudio sjajnu sintagmu od kolege Kazaza. U stvari, u BiH danas skoro i nema normalnog patriotizma, o Habermasovom „ustavnom patriotizmu“ da  se i ne govori, nego samo želja za nadmetanjem i nametanjem svoje volje drugima, kako u etno tako i u tobožnjoj socijaldemokratskoj verziji. Kad bolje razmislim pod relaksiranim i simpatičnim patriotizmom se danas u BiH smije podrazumijevati samo skepticizam Lovrenovićeva tipa, jer bi se iz njega takvoga, eventualno, mogla izroditi ideja racionalne, interesno utemeljene i europske Bosne i Hercegovine.
A pri kraju ove moje površne pohvale Ivanovom djelu (prvo, prvijencu, i potom i najnovijem, u koautorstvu s Jergovićem) pozvat ću se i na prvu rečenicu iz „Filosofije palanke“ Radomira Konstantinovića: „Iskustvo nam je palanačko“. U nastavku tog čuvenog uvodnog pasusa mudri profesor veli: „Ponekad, opasno je (i kažnjivo) reći to na uho palanačkoj oholosti; ponekada, međutim, ova reč ide do pojma sudbinskog: palanka je, kaže se, naša sudbina, naš zao udes. Nema niti može da bude promene. Historija nas je zaboravila, kao u nekakoj velikoj rasejanosti. Između sela i grada, ovako zaboravljen, svet palanke nije ni selo ni grad. Duh njegov, međutim, jeste duh između plemenskog, kao idealno jedinstvenog, i svetskog duha, kao idealno otvorenog…“ (Filosofija palanke, Otkrovenje, Beograd, 2008., sedmo izdanje,  str. 5.). I na kraju, kazat ću i izrijekom, po povratku u Zemlju ponajviše sam učio od olako izopćenih i nepravedno žrtvovanih velikih bh. ljudi u politici i kulturi, Ivana u prvom redu. Dakle, upravo bi nam naš suvremenik Ivan Lovrenović  mogao pomoći, samo bismo morali pažljivo čitati i slušati i po mogućnosti ponekad i poslušati …


Motrišta, broj 59-60/2011

Komentari

komentara