Rijetko konzekventno, često proturječno i uvijek isuviše kasno…

 

Rat u Jugoslaviji od 1991. do 1995. godine zatekao je Europljane potpuno nepripremljene, ustvrdio je Urs Altermatt u prologu njegove poznate studije Etnonacionalizam u Europi (Sarajevo, 1997.). Europska unija je zatajila kroz jedan jadni koncept impotencije, cijeni Altermatt, i promatrala je politiku ‘etničkog čišćenja’ u ranijoj Jugoslaviji, manje ili više bez akcije.


 

 

Piše: dr. sc Mile Lasić

 

Nijemci su stali na stranu Hrvatske, Francuzi su podržali Srbe, a kada su Zapadni Europljani zapazili nacionalističku zamku, rat je već toliko eskalirao da su ga još samo Amerikanci poslije dugog oklijevanja mogli obustaviti. Međutim, ako su velike sile i okončale rat, one su ugovorom iz Daytona i Pariza postale “indirektnim egzekutorima novih granica koje su stvorene oružanom silom”, i ugovora po kojem je “geopolitički mir kupljen etničkom podjelom”.

 

I

 

Uništavajuća kritika ponašanja međunarodne zajednice je jedini i iznenađujući konsenzus među svima koji pišu i govore o ratu u bivšoj Jugoslaviji, odnosno u BiH, primijetio je davno dr. Heinz-Günther Stobbe u “Primjedbama o međunarodnoj balkanskoj politici” (Frieden und Abrüstung, No. 49-50/1995). U stvarnosti, kao da se i nije htjelo pomoći,  proizlazi iz pregleda raznovrsnih ocjena u Stobbeovom pregledu, nego se radilo o tomu da su “stare europske imperijalističke sile u ovom konfliktu i putem njega nastavljale vlastitu borbu za prevlast u svijetu”.

 

To što se Jugoslavija “razlagala” na onoliko malih država koliko je u njoj bilo malih naroda, bilo je manje važno od toga da se pokuša oživotvoriti “politički projekt”, koji bi se mogao označiti i kao “uspon Europe u svjetsku silu”, piše Stobbe. Otuda je i proizišla politika prema Balkanu koja nikada nije ozbiljno ni mislila o onomu što je sama proklamirala, naime zavesti mir u regiji. Nju su neki “eurokrati” formulirali u sljedeću formulu: “logori za internaciju se kontroliraju, opkoljeni se gradovi opskrbljuju, a koridori se otvaraju”!

 

Nažalost, ova je formula predstavljala dugo vremena tragični ključ u razumijevanju situacije u ex-Jugoslaviji kod većine Europljana i diplomata u svijetu, od čega je ponajviše trpjela Bosna i Hercegovina. U krajnjem je ova formula značila nečinjenje ili neadekvatno i nedovoljno činjenje. Paradoksalna formula “ujedinjeni u konkurenciji za svjetsku prevlast” nije pogrešna, ali pojednostavljuje istinu na nedopustiv način. Ma koliko ostaje neosporno da je “međunarodna zajednica i činjenično zakazala, i to mjereno ne bilo kojim visokim idealima nego vlastitim samopostavljenim ciljevima”, ona se kroz to “nije ogriješila samo prema ljudima i narodima u bivšoj Jugoslaviji, nego istovremeno i o svoje vlastite interese”.

 

Istraživačima istine o ratu u Jugoslaviji poput Stobbea je, dakako, jasno da ovakve teorije idu ruku pod ruku s “teorijama zavjere”.  Na njemačkoj tzv. lijevoj sceni je, primjerice, čitav niz autora i publikacija koji su bili protiv tzv. prebrzog priznanja Hrvatske i Slovenije, tvrdeći da se time “dao znak za jugoslavenski građanski rat”, iako je rat u Sloveniji bio završen, a u Hrvatskoj trajao već pola godine kada se Njemačka odlučila priznati ove dvije države. S tim u vezi kažimo i ovdje da bi se o fenomenu prebrzog odustajanja od Jugoslavije u njoj samoj dalo itekako razgovarati, no okrivljavati Njemačku ili Vatikan za “prebrzo priznanje” je salonska mudrost. Prije bi se, u stvari, moglo reći da je izvršeno nedostatno priznanje, prvo Slovenije i Hrvatske, pa potom i BiH. Priznalo ih se, a nije im se adekvatno pomagalo u očuvanju neovisnosti. Uostalom, i o tomu uvjerljivo svjedoči tzv. deset mišljenja Badinterove komisije.

 

Inače, Stobbe, i autori slični njemu s pravom uočavaju da su tadašnja EZ, SAD i Rusija inzistirali na “državnom jedinstvu Jugoslavije” barem do kraja 1991. godine, ali da takvo njihovo držanje nije smanjilo vojne razmirice u zemlji, niti je, pak, daljnje takvo držanje moglo spasiti Jugoslaviju. Dr. Stobbe u vezi s njemačkim priznanjem dvije spomenute ex—yu republike uočava kako je priznanje i pritiskivanje drugih unutar EZ na isti korak bilo povezano u tadašnjem Bonnu s iluzornim očekivanjima da bi se tim putom odnosno “internacionalizacijom konflikta moglo pacificirati regiju”.

 

O tomu je u jesen 2008. godine uvjerljivo posvjedočio i Erich Rathfelder, «freelancer» koji je proveo tijekom rata i poraća u bivšoj Jugoslaviji mnogo vremena objektivno izvještavajući liberalne njemačke medije, u prvom redu «taz», o ratnim strahotama na Balkanu. Nitko nije bio govorljiviji od srpskih nacionalista da ne treba žuriti s priznanjem, nego uvijek iznova pregovarati, a u stvarnosti ne poduzimati ništa, dok su paralelno srpski tenkovi i topovi ravnali sve pred sobom. Njegova je teza, u stvari, da je priznanje došlo prekasno. U toj nečasnoj raboti sudjelovalo je jako mnogo ljudi iz njemačke i srpske kulture koji su se lažno maskirali demokratima, a u međuvremenu su nagrađeni nekim ugodnim pozicijama, piše Rathfelder, autor i knjige od 256 stranica o mogućnostima suživota u BiH, i poslije svega, koju je kritika nazvala «ljubavnom izjavom Sarajevu» («Schnittpunkt Sarajevo. Bosnien und Herzegowina zehn Jahre nach Dayton: Muslime, Orthodoxe, Katholiken und Juden bauen einen gemeinsamen Staat. Verlag Hans Schiler, Berlin 2006.)

 

Posve je druga stvar što je njemačko pritiskanje drugih unutar tadašnje EZ za priznanjem Slovenije i Hrvatske probudilo kod drugih osjećaj da Njemačka poslije ujedinjenja želi ponovo dominirati europskom i svjetskom političkom scenom. To govori, pak, o Njemačkoj, i drugima, o Europskoj zajednici tog vremena, u krajnjem o svijetu u neredu poslije 1989. godine. U tom je smislu i opravdana kritika njemačke “žurbe”. Kohl i Genscher se morali biti prema svojim kolegama i partnerima u EZ obazriviji nego što su bili. U krajnjem, takvo ponašanje je naštetilo samoj Njemačkoj,  pa će u potonjim događanjima ona imati sporednu ulogu u tzv. internacionalnoj balkanskoj politici. Bez izjava o neovisnosti Slovenije, Hrvatske i BiH ne bi vjerojatno bilo disolucije Jugoslavije i ne bi bilo rata, veli dr. Stobbe, pa se prema tomu ne odlučuje zbog toga o odgovornosti za ono što se dogodilo na pitanju priznanja, nego na pitanju jesu li se navedene tri odluke dale spriječiti.

 

II

 

U vezi pitanja odgovornosti za rat iskristalizirala su se na Zapadu tru glavna tipa objašnjenja: 1) teza o likvidaciji (Liquidirungs-These); 2) teza o nacionalizmu (Nationalismus-These) i 3) teza o kulturološkim razlikama (Kulturalismus-These). Sve su one na svoj način utjecale na jadan i bijedan odnos međunarodne politike, uključivo EZ, prema Balkanu tog doba, pa ih zbog toga i navodimo.

 

Teza o likvidaciji daje prednost odnosno vidi glavne uzroke raspada Jugoslavije u vanjskim utjecajima, maltene vanjskoj zavjeri, a zanemaruje mnogo toga što se u samoj Jugoslaviji događalo svih godina njezinog postojanja, pogotovo uoči njezinog posljednjeg raspada i apsolutne srpske samovolje oličene u Miloševićevom režimu. Ona je vrlo omiljena ne samo među zapadnim ljevičarima, nego i srpskim nacionalistima, kako prije 20 godina tako i danas. Prema ovom objašnjenju, “Zapad je poslije raspada SSSR-a aktivno radio i na raspadu Jugoslavije, kako bi likvidirao posljednji ostatak socijalističke protu-utopije, te umjesto jedne jake i neovisne države etablirao jedva sposobne za život, potpuno ovisne satelitske države”. Jedna njemačka lijeva varijanta ovoga objašnjenja potencira, pak, da su glavni pogonski i zapadni i njemački interesi bili u tomu da se kroz klaonicu građanskog rata ukaže na neophodnost NATO angažmana i da se zarade novci na prodaji oružja.

 

Teza o nacionalizmu kao uzročniku raspada Jugoslavije potencira, pak, “historijski duboko ukorijenjene osjećaje mržnje”, koji su poticani i spolja, od Njemačke i Vatikana, dakako. Kraj istočno-zapadnog konflikta – u ovoj  vrsti objašnjenja – ponudio je šansu ekstremnim nacionalistima da ostvare svoje snove – “veliku Hrvatsku versus velike Srbije i njih dviju zajedno protiv muslimana”.

 

Teza o kulturološkim razlikama želi, u stvari, kazati da su se na Balkanu sukobili “zapadno-latinski”, ili jednostavno “europejski”, s “istočno-ortodoksnim” ili “azijatskim” načinom života, to jest demokratski duh i “komunistički obojeni bizantizam”.

 

Dr. Stobbe je ukazao i na jednu još ekstremniju hrvatsku interpretaciju, po kojoj su se u posljednjim balkanskim ratovima sukobile “zapadna civilizacija i barbarstvo”. Bliska ovim objašnjenjima su i sva ona koja ove ratove objašnjavaju kao religijske ratove. Sve zajedno miriše, pak, na kulturološki rasizam. Dr. Stobbe ne drži, naravno, mnogo niti do jednog od ovih tipova objašnjenja. Njemu i mnogima u Njemačkoj je bilo odmah jasno da su ona manjkava, te da u analizu treba uključiti “unutarnje faktore” (socio-ekonomsku situaciju u Jugoslaviji, poziciju JNA, Kosovo, ustavno-pravnu dimenziju izjava o neovisnosti, opiranje srpskih političkih faktora da pregovaraju o rješenjima, a ne da ih nameću), koji su imali unutarnju dinamiku i vodili su ratu. Dr Stobbe, dakle, s pravom naglašava “vlastitu dinamiku konflikta” i unutar-jugoslavensku dimenziju odgovornosti za izbijanje rata i raspad Jugoslavije, što ne znači i oslobađanje svake krivnje međunarodne zajednice za ovaj konflikt. Što dr. Stobbe o njenoj krivnji misli ponajviše se vidi iz naslova drugog dijela njegova rada – “Rijetko konzekventno, često proturječno i uvijek isuviše kasno…”!

 

Teško da se odsustvo sjaja, propusti i greške, sjaj i bijeda međunarodne politike u JIE u razdoblju od 1991. do 1995. godine mogu točnije opisati…

 

(Iz knjige Mile Lasića „Mukotrpno do političke moderne“, Udruga građana Dijalog, Mostar, 2010.)

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara