Sahrana arapskog proljeća

arapsko-proljeceEgipatski generali su dobili potvrdu za nastavak zacrtana plana kojim su svrgnuli islamističkog predsjednika Mohameda Mursija – u potpunosti preuzeti kontrolu nad svim segmentima života u zemlji: na referendumu koji je održan 14. i 15. siječnja čak 98,1% onih koji su izašli na birališta prihvatilo je novi ustav kojim se zabranjuju vjerske političke stranke, što će reći da su Muslimanska braća opet u ilegali, na što su se bili navikli već gotovo pola stoljeća, jer su izronili na javnu površinu nakon revolucije od 25. siječnja 2011. kada je, nakon 30 godina vladavine, pao diktator i general Hosni Mubarak.
 
Piše: Drago Pilsel / Autograf.hr

Istina, može se govoriti da je uspjeh generala s vrhovnim zapovjednikom egipatskih oružanih snaga i glavnim protagonistom lanjskog vojnog udara (3. srpnja), generalom Abdelom Fataom al Sisijem na čelu, relativan jer se referendumu odazvalo nešto više do 20 milijuna glasača, što predstavlja tek 38% glasačkog tijela.

Međutim, ne treba zaboraviti da je izlaznost na referendum o promjeni ustava za vladavine Mursija 2012. Bila još manja, cca. 33%, a da je za promjenu ustava bilo čak pola manje stanovnika nego na prošlotjednom referendumu – samo deset milijuna glasača (Egipat ima oko 80 milijuna stanovnika).

Generali, hoće se reći, dobili su legitimitet koji su tražili kada je vođa vojnog udara, general Al Sisi, vjerojatno i službeni predsjednički kandidat na nadolazećim predsjedničkim izborima (nitko ozbiljan više ne vjeruje da ta kandidatura neće biti istaknuta jer se vojska čvrsto drži jasnog plana), upozorio Muslimansku braću da ”neće tolerirati razbijanje države ili spaljivanje nacije”.

Poruka je bila jasna da jasnija nije mogla biti: vojska, koja je tada zauzela potpunu kontrolu Egipta, neće dozvoliti islamistima nikakve manevre, dapače, kani ih ”razmontirati”, a vjerojatno i proskribirati. Tako se i dogodilo.

Egipćani su, kako smo najavljivali u ranijim člancima, birali stabilnost umjesto demokracije. Iako ne znamo što vjeruje većina građana, jer ne postoje takva ispitivanja (relevantna i pouzdana), oni koji odlučuju imaju sada solidnu podršku da se ostvare planovi vojske koja želi Al Sisija vidjeti sa svim ovlastima koje je imao Gamal Abdel Naser.

Budimo iskreni, demokracija nije zapravo bila prisutna ni u Mursijevoj agendi. Mursi je, znamo, legitimno izabran na zadnjim predsjedničkim izborima u Egiptu (i prvim slobodnim izborima u povijesti zemlje). Vladao je nekoliko mjeseci. Iako član Muslimanskoga bratstva, zabranjenog političkog pokreta i tijekom duge vladavine Hosnija Mubaraka, u početku je bio umjeren u svojim istupima.

No, kako je vrijeme odmicalo, tako je počeo zauzimati sve radikalnija stajališta. Protiv njega su najprije počeli prosvjedovati sekularistički krugovi. Ubrzo se u masovnim prosvjedima tražio njegov odlazak. Međutim, on nije popuštao. Organizirao je protuprosvjede svojih pristaša. Tih dana stanje u Egiptu bilo je naelektrizirano i na rubu građanskoga rata.

Kap koja je prelila čašu strpljenja u vojnim krugovima u Egiptu bili su njegovi pozivi na rat protiv sirijskoga predsjednika Bashara al Assada. Vojska ga je uskoro svrgnula, zatočila na nepoznatom mjestu i sada mu organizira suđenje. Kada su njegove pristaše izašle na ulice Kaira, vojska se s njima brutalno obračunala. Agencije su javljale o stotinama mrtvih. U nekoliko navrata je vlast izvela prava krvoprolića i ugušila, doslovno slomila, potučeno Muslimansko bratstvo koje je sada, i službeno, ”teroristička”, odnosno ”oružana organizacija” koju generali kane istrijebiti.

To će, međutim, ići teško jer, iako se ni to točno ne zna, brojke govore da članova toga sada opet pokreta ima između 5,7 milijuna (koliko je glasova dobio Mursi) i čak 16 milijuna. Osim toga, iako su im čelnici pozatvarani ili pred sucima, spremaju se za dug, pače, i oružani otpor uz pomoć ćelija Hamasa i Hezbollaha koji već operiraju u zemlji, a za što se, između ostalog, tereti i svrgnuti Mursi.

Generali su uspjeli u svemu što su nakanili: proskribirati islamiste, sijati strah među svima koji bi se željeli pobuniti, izboriti se da vojni establishment nastavi djelovati potpuno autonomno, bez ikakve vladine, to jest civilne ili parlamentarne kontrole, da u nadležnosti oružanih snaga ostane i izbor ili imenovanje ministra obrane (koji će uvijek biti vojno lice) te da, što je najvažnije od svega, cijeli paket vojnog proračuna Egipta ostane daleko od ingerencije parlamenta. Vojni će sudovi moći nastaviti suditi civilnim osobama, i tako dalje, i tako slično. Egipat će biti, kada se kamarila dogovori što će prije organizirati – parlamentarne ili predsjedničke izbore (najavili su tako, ali će, po svemu sudeći, prvo instalirati generala Al Sisija, a onda prekrojiti parlament po volji oružanih snaga) – uređena vojna diktatura s navodnim demokratskim licem.

A što kaže Veli brat? Nikako slučajno, prije početka suđenja srušenom egipatskom predsjedniku Mursiju, u Kairo je stigao šef američke diplomacije John Kerry koji je izjavio da ”cijeni znakove nade i napretka” i da vidi ”raščišćen put povratka u demokraciju”. Tada je sve bilo jasno: SAD će odmrznuti vojnu godišnju pomoć od milijardu dolara i isporučiti lovce, helikoptere i rakete koje egipatske oružane snage toliko žele.

Cirkus sa suđenjem Mursiju je mogao početi. Sada, pak, nakon službene objave rezultata referenduma Kerry je ”zamolio” egipatsku vladu da ”ispuni obećanja o pravima i slobodama uvedenima u novom ustavu kako bi se pomoglo narodu i nastavilo kročiti putem prema pomirenju”. ”Blagoslov” State Departmenta je uvjetovan važnošću Egipta za SAD, jer je Egipat važan američki saveznik u tom području. Ta se zemlja smatra jednom od ključnih u arapskome svijetu.

Posebno su za Washington važni odnosi između Egipta i Izraela. Nove vojne vlasti u Kairu obećale su da će u vezi s time provoditi umjerenu politiku kakva je bila u doba bivšega predsjednika Hosnija Mubaraka, skinutog sa vlasti odlukom generala nakon revolucije u kojoj su sudjelovale stotine tisuća ljudi na Trgu Tahrir u Kairu. Očekuje se da Bijela kuća skoro odmrzne vojnu pomoć i da prva tranša od 260 milijuna dolara bude realizirana.

Arapskoga proljeća, recimo i to, više nema. Sahranili su ga generali, a posljednje lopate zemlje na leš baca američka diplomacija. Washington želi sačuvati geopolitičku ravnotežu koja je bila ugrožena, želi da se poštuje dogovor o miru s Izraelom (nešto što bi možda došlo u pitanje da se zemlja u potpunosti politički islamizirala), smatra važnim očuvati granice Egipta (i pomoći zemlji da stavi pod kontrolom terorističke akcije islamista na Sinaju) i napose privilegirani pristup Sueskom kanalu.

Napisali smo i ponavljamo: prioritet je osigurati funkcioniranje gospodarstva jer demokracija može čekati, dok se narodi moraju pokušati ugledati u razbijeno staklo svoje promašene proljećarske revolucije.

(Analiza je izvorno napisana za tjednik Express)

Komentari

komentara