Selektivno sjećanje/pamćenje

Dvadeset godina od zločina koji su počinile snage HVO-a u vareškom selu Stupni Do obilježili su vareški Bošnjaci. Dvadeset godina od ulaska Armije BiH u prazan grad i zločine učinjene nad onima koji su ih s povjerenjem dočekali, obilježit će ovih dana vareški Hrvati. Pritom se ni jedni ni drugi ne osjećaju krivima za zločine učinjene onim drugima. A ni tragediju koja ih je zadesila, koja im je donijela krv i mržnju, ne doživljavaju zajedničkom. Tako Vareš u desetak dana ima dvije komemoracije žrtava, dvije strogo razlučene viktimizacijsko-mazohističke manifestacije, a cijelu bogovetnu godinu tek zajedničku tešku svakodnevicu. Jedino su nju, izgleda, spremni dijeliti.

Piše: Željko Ivanković / Autograf.hr

Podijeljene i zaraćene memorije uzgajaju dobro instruirane politike strogo pazeći da selektivno pamćenje ne pređe granicu vlastitog etničko-religijskog zabrana. Brižljivo postavljen tzv. električni pastir, koji žicom u koju je inducirana struja svakoga tko bi prišao blizu strese i dade mu do znanja – dalje nije dopušteno.

Živeći u vlastitim samoorganiziranim koncentracijskim logorima, ljudi se osjećaju sigurnijima nego u kušanju granica vlastitih sloboda. Za to vrijeme posvuda rastu memorijski kineski zidovi i grade se fortifikacijske kule na mentalnim granicama pa posvuda trijumfira ono protiv čega su tobože svi – podjela.

Sarajevo, kao faktički, ali ne i istinski glavni grad BiH, ma koliko to sebi umišljao, kritizirajući druge, ustvari brojnim primjerima prednjači u uzgajanju selektivnog sjećanja i nepovratnih podjela. Već na samom početku rata Sarajevo je umjesto Vrbanja mosta dobilo Most Suade Dilberović. Danas kad taj most svi zovu Most Suade Dilberović, stidljivo se zna da je na tom mostu poginula i Olga Sučić. I badava što je Olga poginula prije Suade, badava što je starija, badava što joj je i ime abecedno prije Suadinog, most je prozvan Mostom Suade Dilberović jer Olgino ime nije bilo ”pravo”.

Sarajevo kao da je viktimizacijsko-mazohistički jedva dočekalo da pogine i jedna Bošnjakinja kako bi se most mogao nazvati po njoj. Uopće, taj mazohizam o kojem smo svojedobno čuli od voditelja iskopavanja masovnih grobnica, nikako da popusti, a prošlo je mnogo vremena otkako je uskliknuo: ”Otkrili smo još jednu masovnu grobnicu i dosada našli u njoj ostatke dvadesetak tijela, a nadamo (istaknuo Ž. I.) se da ćemo ih pronaći mnogo više…” Ovo ”nadamo se” bezobrazno je vrijeđanje žrtava, kao i nogometni turnir u spomen na stupnodolske žrtve ili konjske utrke pod imenom ”Alija Izetbegović” organizirane negdje u Krajini… Ali to je već domena jezika!

Odavno je Sarajevo pobrkalo memorijske kartice i ne bi to bilo ništa novo da to drugima ”starateljski” stalno ne predbacuje. Tako je Goražde počašćeno osnovnom školom s imenom Huseina ef. Đoze, koji je u Drugom svjetskom ratu bio imam 28. regimente 13. SS Waffen Handžar divizije s činom Hauptsturmführera, tj. kapetana. O tome Sarajevo šuti, jer su ustaše, četnici, kvislinzi – drugi. Tek, međutim, na jednom muslimanskom portalu na kojem piše da ”jedenje svinjetine uzrokuje više od 70 različitih vrsta bolesti” može se naći obavijest da je Đozo od 1945. do 1950. bio u komunističkim zatvorima. Zašto – ne zna se! Nikad čuli! Tako se može napisati i da su Karadžić i Krajišnik bili u ”komunističkim zatvorima” I sve bi bilo isto?

Čudan je način i kako se Sarajevo sjeća Azize Šaćirbegović, za koju nitko ne zna tko je, ali ne i pape Ivana Pavla II., Vatikana, Bugarske i zemalja koje su se baš svojski potrudile oko priznanja BiH i njezina opstanka.

A kad se Sarajevo ponekoga i s razlogom prisjeća, to djeluje kao poruga i blam. Evo, odnedavno u Sarajevu postoji Most kongresmena McCloskey. Da, baš tako! Deklinacija koja nije moguća ni u bošnjačkoj gramatici i pravopisu. A da bi ovdje trebao biti genitiv, pokazuje se već na sljedećem mostu: Most Malezijsko – Bosanskohercegovačkog prijateljstva, koliko god i dalje u Sarajevu ne znali pravopis i što se piše velikim, a što malim slovom. Genitiv od McCloskey je izazov kakvom memoristi nisu dorasli.

A onda novi blam kad drugi sami sebi postave spomenik. Memorijal Xaviera Dambrinea francuskim vojnicima poginulima ”za Francusku i mir u Bosni i Hercegovini” postavljen preko puta Francuske ambasade, nadobudnim se muslimanima učinio kršćanskom podvalom Sarajevu, jer su, zamislite, četiri antropomorfne figure okrenute na četiri strane svijeta, što u osnovi čini križ!? Tako se križ, kao Gospa u Međugorju, posvuda ukazuje talibaniziranim mladim bh. muslimanima koji su nedavno imali ”raspravu” o jeziku u kojoj su ustvrdili da se bosanski jezik agresivno kristijanizira budući da se u njemu sve češće čuju riječi križanje, raskršće, križaljka, ukrštenica i slične koje u osnovi imaju križ/krst?!

Hrvatska komponenta Vojske BiH oko spomen-dana Katarine Kosače okuplja se na Bobovcu, a njoj nasuprot muslimani se podno Bobovca mole za turske vojnike poginule u vrijeme osvajanja Bosne. Izvjesne ”Sove Krajine” za to vrijeme opetuju inicijativu da se pred Parlamentom BiH digne spomenik prvom bosanskom kralju… A bivši je reis još jučer, zajedno sa svojim klonovima, Tursku nazvao majkom, a turski predsjednik izjavio da mu je Alija Izetbegović, kojega neki unatoč činjenicama nazivaju prvim bh. predsjednikom, ostavio BiH u amanet… Čas im je Bosna od Kulina bana, čas od El Fatiha naovamo… Kako kad treba! A rat memorija traje li, traje.

Komentari

komentara