Slijepi knjižničar Jorge iliti mračni srednji vijek

ivica-music2Neiscrpivo je more ljudskih zabluda. Toliko ih je da je netko, nedvojbeno oštrouman i s poprilično suptilnim osjećajem za humor, izjavio kako je čak i znanost samo skup trenutačno vrijedećih zabluda. Pridoda li se tomu mnoštvo laži, obmana i poluistina koje se kao silna bujica slijevaju u ionako pogledu nedohvatljivu pučinu, u čovjeku se rađa neugodan osjećaj dezorijentiranosti, pa čak i panike generirane klicom sumnje kako mudrost vjekuje među ljudima perpetuirajući se uvijek iznova i iznalazeći načina da se održi u društvu plemenitih duhova. Eto gdje je najizdašnije izvorište raznorodnih skeptičkih stavova!

Piše: dr. sc. Ivica Musić, Glasnik mira

Ipak, istinoljubiv um ne odbacuje olako luč i ne prepušta se tami sveopćega neznanja. Po nekome primordijalnome unutarnjem impulsu nastoji odskočiti u visine gdje je obzorje bistrije, a vjeđe odmornije. Zato pjesnik i može reći: malo znamo al je znano… S istog će razloga i dubokoumni papa Benedikt XVI. poručiti i onima koji vjeruju i onima koji žive kao da Boga nema da se nikada ne boje Istine, da nikada ne prekidaju hod prema njoj, da nikada ne prestanu unutarnjim okom srca iznova tražiti duboku istinu o samima sebi i o stvarima.

Kakve veze s upravo rečenim ima nesretni Jorge iz naslova ovoga uratka? Nikakve! On je zapravo samo efektna metafora u rukama vrsna pisca kojemu, čini se, nije toliko do istine koliko do očuvanja okoštale paradigme o srednjemu vijeku koja više od dva stoljeća nikako da padne u jamu povijesnoga zaborava kamo jedino i pripada.

Naime u tendenciozno-senzacionalističkome romanu Ime ruže, jednome od najpoznatijih djela na svijetu koje je do danas prevedeno na pedesetak jezika i prodano u više od trideset milijuna primjeraka, autor Umberto Eco vješto restaurira sliku orisanu u ateljeu francuskih enciklopedista čija je glavna meta bila ni manje ni više nego Katolička crkva. „Veliki svećenik“ ovoga pokreta (koji je imao svoj javnosti obznanjen, ali i skriveni credo, svoju ikonografiju, mitove i kalendar, kojemu se tepalo najprestižnijim pridjevcima kao što je primjerice siècle des lumières – epoha svjetla) – Voltaire je doslovno bio opsjednut mržnjom prema svakoj religiji, navlastito kršćanstvu. Za njega je Katolička crkva bila „bestidnica“ (infame) koju je trebalo potpuno iskorijeniti. Otvoren poziv na nesnošljivost prema Crkvi pratila je krivotvorina o stoljetnome suprotstavljanju „napredne“ znanosti i „nazadne“ vjere kao i beskrupulozni falsifikat o mračnome srednjem vijeku u kojemu je prevladavalo barbarstvo, okrutnost, nasilništvo, ropstvo, neznanje, sprječavanje znanstvenih istraživanja, religiozni teror itd.

Ime ruže savršeno se uklapa u ovaj koncept. Ne ulazeći u umreženu intertekstualnu i metatekstualnu strukturu te eventualnu historiografsku metafikciju kao izražajno sredstvo, lako je prepoznatljiva središnja poruka što ju autor nedvosmisleno prenosi. Ona se očituje u sukobu kršćanske tradicije i novovjekovnoga duha, pri čemu kršćansku tradiciju simboliziraju labirint, mračne samostanske prostorije, izobličena i iskešena isposnička lica, ubojstva, krv, blato… Pomahnitali slijepi knjižničar čuvar je pak bogatoga antičkog znanja koje je dostupno samo malenoj elitnoj skupini unutar Crkve. Sve na kraju – i knjige, i labirint, i samostan, i mračni knjižničar – nestaje u plamenu. Slika koja neodoljivo asocira na Chateaubrianda koji se godine 1797. zapitao koliko će se još vremena priuštiti kršćanstvu te odmah i dao odgovor: Još nekoliko godina.

Nastranu sad Voltaire, Chateaubriand, Eco i njihove neostvarene želje. Objektivna znanstvena istraživanja nedvosmisleno su pokazala da je srednjemu vijeku atribut opskurnosti neopravdano i nepravedno dodijeljen, i to poglavito stoga što je riječ o religioznoj epohi obilježenoj čežnjom za nebom i usmjerenoj na transcendentno. Unatoč nemalim negativnostima, vrijeme je to velikoga naprezanja misli kako bi se riješila krucijalna pitanja ljudskoga iskona i svrhe te bitka u cjelini, kojemu nema ravna u novovjekoj povijesti. Duhovna krjepčina i sveopća vitalnost glavne su oznake ovoga razdoblja. Tomu treba pridodati pravu racionalističku opijenost, kult svjetla, jasnoće, bistrine te snažnu volju da se znanje nagomilano tijekom stoljeća klasificira i strukturira. Tako su nastale sume, srednjovjekovne enciklopedije koje su objedinjavale svekolike tadašnje spoznaje. Skolastička pak metoda ogledni je primjer objektivna načina promišljanja i proučavanja. Dijalektičko naime suprotstavljanje stavova završavalo je u argumentiranoj sintezi koja se nije temeljila na afinitetima nego na dokaznoj snazi.

Osim toga srednjemu vijeku valja zahvaliti nastanak veličanstvenih romaničkih i gotičkih katedrala te mnogih važnih društvenih i kulturnih ustanova i zasada bez kojih bi bilo teško zamisliti moderno društvo: ustavnu državu, parlament, pravo kao temelj društvenoga uređenja, prednost znanja u odnosu na društveni stalež, borbu protiv naslijeđenoga neznanja i praznovjerja, a osobito visoko školstvo. Načela koja se danas ističu kao napredna na području visokoga obrazovanja – usklađivanje programa istih studija kako bi se osigurala približna kvaliteta studiranja, mobilnost studenata i nastavnika te bolja institucionalna suradnja – svoje rodno mjesto nedvojbeno imaju u „mračnome“ srednjem vijeku u kojemu su sveučilišta imala nadnacionalno obilježje, autonomiju, protočnost profesora i studenata i tomu slično.

U svjetlu ovih spoznaja doista je maliciozno srednji vijek nazivati mračnim i nazadnim. U usporedbi sa suvremenim dobom on uistinu djeluje bezazleno, humano i produhovljeno. Vrijeme je to usmjerenosti na unutrašnjost i oblikovanje idealnoga čovjeka u liku monaha, viteza i prekrasnih dama kojima se zaklinjalo na vječnu, platonsku ljubav.

Za razliku od srednjega vijeka, spomenute su osobine endemi, da ne kažem fosili, u „visokociviliziranoj“, prosvijećenoj eri.

HSPF.info/HMS

Komentari

komentara