Smislenih pitanja je daleko više nego smislenih odgovora

Govoreći u jesen 2008. godine pred poslanicima Europskog parlamenta u Strasbourgu, francuski predsjednik Nicolas Sarkozy je predložio formiranje europske «ekonomske vlade» (fr. «le gouvernement économique»), što se protumačilo kako bi upravo on mogao biti i budućim predsjedavateljem «Eurozone».

 

Piše: dr.sc. Mile Lasić/hspf.info


 

 

Francuski predsjednik Sarkozy je sebi tada dao za pravo da javno kritizira tadašnjeg njemačkog ministra financija Peer Steinbrücka (SPD), jer je negativno reagirao na francuske prijedloge o «europskoj privrednoj vladi», vidjevši u njima opasnost i po ECB i po Eurozonu i EU u cijelosti.

 

Tadašnja egzibicija francuskog predsjednika u ulozi  predsjedavajućeg Europskog vijeća je nazvana ponegdje «državnim udarom», primjerice u «Financial Timesu», dok je u nekim drugim medijima iznijeto uvjerenje da će takvo što uskoro biti neminovnost. Francusko-njemački spor nije, dakle, od jučer i u njemu nema pobjednika i poraženih …

I

Francuski predsjednik Nicolas Sarkozy i njemačka kancelarka Angela Merkel su na njihovom tko zna kojem susretu  po redu, posvećenom financijskoj i dužničkoj krizi unutar Eurozone, onom održanom 16. ovog mjeseca, dogovorili: a) uspostavu zajedničke ekonomske ili privredne vlade za sve zemlje članice Eurozone; b) porez na financijske transakcije, i  c) kočnice za dugove. Nisu se dogovorili o tzv. euroobveznicama, no ni one nisu potpuno isključene. “Euro obveznice su moguće jednog dana, ali tek na kraju procesa europske integracije a ne na početku”, rekao je Sarkozy.

 

Predsjedniku Sarkozyju je, dakle, konačno uspjelo izboriti se u unutarnjo francusko-njemačkim nadmudrivanjima za ideju europske privredne vlade, a kancelarki Merkel je uspjela sprovesti u djelo ideju o uspostavi mehanizma kojim bi se mogla povući ručna kočnica u svakoj zemlji Eurozone u slučaju da joj prijeti opasnost od prezaduživanja. Sukladno ovom prijedlogu, sve zemlje Eurozone bi trebale usvojiti do sredine 2012. godine tzv. pravilo o uravnoteženim javnim financijama, odnosno unošenja ograničenja deficita u nacionalne zakone. Ova mjera je već na snazi u Nemačkoj, a priprema se u Francuskoj.

 

„Drugim zemljama, članicama Eurozone predlažemo da svaka u svoj ustav ugradi jedan ovakav mehanizam”, kazala je Merkelova, “time bismo jasno stavili do znanja da ne zavisi svaka odluka od dnevno-političke volje većine, već da se zemlje zajednički obvežu, neovisno od toga tko ima većinu ili ne, da se ova pravila posmatraju kao vrhovni principi.”    Merkelova i Sarkozy žele, takodjer, uvesti i neku vrstu Tobinova poreza protivu špekulantskih transakcije na berzama. Kao i svi drugi, i ovaj prijedlog mora biti prihvaćen i u Eurozoni, ali i u cijeloj EU, kako bi se spriječilo bježanje ili seljenje kapitala iz jednih u druge financijske institucije i zemlje. O ovim pitanjima Merkelova i Sarkozy morat će, dakle, tek razgovarati sa svojim kolegama u Eurozoni i u EU, a ako i bude konkretnih dogovora njihova realizacija slijedi naredne godine.

II

Merkelova se, dakle, dugo opirala francuskom prijedlogu o formiranju zajedničkog Ekonomskog vijeća unutar Eurozone, kojeg bi činili šefovi drzava ili vlada zemalja-članica Eurozone i koje bi se brinulo o svim privrednim pitanjima, kako je to sada isuviše načelno formulirano. S tim u vezi se odmah postavilo mnoštva pitanja, počev od onog  čime bi se sve bavilo ovo „Ekonomsko vijeće“, kakvi bi bili njegovi odnosi s Europskom komisijom, ili Vijećem EU, tko bi mu kompetentno mogao predsjedavati, i tsl.

 

Za sada je jedino izvjesno da francusko-njemački prijedlog podrazumijeva sastajanje šefova drzava ili vlada zemalja Eurozone dva puta godišnje i da  aktualni predsjednik Evropskog vijeća Herman van Rompuy bude  do daljnjega i predsjednik Ekonomskog vijeća, te buduće europske privredne vlade unutar Eurozone. „Vijeće će imati stabilnog predsjednika koji će se birati na dvije i po godine,“ izjavio je Sarkozy, „gospođa Merkel i ja predlažemo da ovu funkciju preuzme predsjednik Evropskog vijeća Herman van Rompuy“.

 

Možda se ovdje doista i ne radi o drugomu do o  prikrivenim ambicijama pojedinih europskih šefova drzava i vlada, kako se već spekuliralo prije četiri godine, da zasjednu čim prije na čelo jednog izuzetno moćnog i slabo kontroliranog gremija. Postavljaju se, medjutim, dodatna pitanja: što bi taj gremij trebao raditi, ne bi li se na ovaj način unijela dodatna zbrka i u onako komplicirane odnose izmedju pojedinih europskih insitucija i institucija u zemljama–članicama Eurozone, i – što bi moglo biti najopasnije – ne bi li formiranje Ekonomskog vijeća značilo dovodjenje u pitanje autonomne uloge Europske centralne banke?

 

Sa stanovišta demokratskog legitimiteta postavlja se pitanje, takodjer, kako na  ovakvu vrst pomjeranje izvršne vlasti sa dobro kontroliranih zemaljskih razina na  slabo kontroliranu europsku razinu odlučivanja o sudbonosnim pitanjima gledaju i zastupnici u nacionalnim parlamentima i njihove kolege u Europskom parlamentu? Za sada vlada zbunjenost na svim stranama, smislenih pitanja je daleko više nego smislenih odgovora…

 

(Povodom francusko-njemačkog prijedloga o Ekonomskom vijeću unutar Eurozone, Berlin, 18.08.2011.) {jcomments on}

Komentari

komentara