Snaga zla

provalijaKakva je prava priroda zla? Odakle potječe? Iz oblasti fiziologije, biologije, religije, politike? Je li zlo nešto ”banalno”, metafizičko, pratitelj civilizacije ili divljaštva? Mnogo pitanja bez pravog odgovora. Suvremenici smo epohe velikih zala. Svjetski ratovi, holokaust, još bliže našem vremenu: Srebrenica, Sarajevo, Vukovar… Vjerojatno su i ljudi u nekim drugim vremenima živjeli u sličnom uvjerenju da je njihovo doba doba velikih zločina. Mi za naše vrijeme pouzdano možemo tvrditi da jeste.

Piše: Filip David / Autograf.hr

O zlu, kao nerazdruživom pratitelju ljudske povijesti, začudo, ima mnogo manje objašnjenja nego što se misli i vjeruje. Tragajući za vjerodostojnim materijalima koji bi se bavili samom biti problema, nalazimo samo na djelomična, proturječna, nepotpuna ili nedovoljno uvjerljiva i zbunjujuća objašnjenja. S jedne strane, bogati, prebogati arhivi i svjedočanstva o velikim, često nerazumnim, užasnim zločinima, a s druge strane umjesto nedvosmislene osude, često i slavljenje nesumnjivih divljačkih zločinstava.

I to je ono što odmah pada u oči, veličina zločina i nemogućnost da se takva količina nagomilanog suludog divljaštva jednako prisutnog u prijašnjim vremenima kao i danas rastumači, shvati, nađe neko razumno objašnjenje.

A i objašnjenja, kada ih ima i gdje ih ima, uglavnom su svedena na nekoliko: da je zlo posljedica prvobitnog grijeha, da dobra ne bi bilo bez zla, ili se sve tumači urođenom agresijom, patološkom potrebom za destruktivnošću, i slično. Prevladavaju, dakle, religiozna i biološka objašnjenja. No, dominacija zla narušava osnove na kojima počiva stabilnost civilizacijskog poretka, ugrožava opstanak ljudske vrste. Zato su se neki veliki sudski procesi našega vremena kao što su Nürnberški i Haaški bavili moralnom i socijalnom stranom zločina, u očitoj namjeri da probude uspavane savjesti. Zlo nagriza same osnove svake uže i šire zajednice.

Nije ni lako ni jednostavno suprotstaviti se zlu. Proizvode ga države, ideologije, vjerske i političke vođe. Proizvode ga kolektivi i pojedinci. Potječe iz različitih uvjerenja, različitih kultura i različitih interesa. Ono je sveprisutno, neumorno, nezajažljivo. Često se emitira kao državna politika, preobražavajući se u socijalnu patologiju. Shvatiti i razumjeti zlo u njegovom izvornom obliku i gotovo kozmičkim razmjerima značilo bi shvatiti i razumjeti smisao ljudskog postojanja i postojanja života uopće.

Hannah Arendt pokušala je pripitomiti zlo tvrdeći da je zlo banalno. Napisala je kako do suđenja Eichmannu u Jeruzalemu nije mogla spavati od strahovanja o metafizičkoj prirodi zla, što bi značilo da se zločini poput holokausta mogu u budućnosti ponoviti. Međutim, na suđenju Eichmannu ona je, kako piše, shvatila da je zlo “banalno“, da je Eichmann samo običan birokrat, a ne zvijer u ljudskom tijelu. To je njoj donijelo smirenje. Ali njezini najbolji prijatelji ogradili su se od ovakvog tumačenja Arendt.

Izgleda, bili su u pravu. I poslije suđenja Eichmannu razni oblici genocida događali su se na različitim mjestima našeg planeta, motivirani rasnim, religioznim i političkim razlozima. A i dokumenti pronađena poslije suđenja Eichmannu samo su potvrdili kako je procjena krivice Eichmanna od strane Hannah Arendt bila pogrešna. Eichmann je bio mnogo više od običnog činovnika smrti. Novootkriveni dokumenti dokazali su da je itekako aktivno sudjelovao u donošenju zločinačkih zakona, kao i u njihovoj realizaciji.

Događaji iz naše vlastite bliske prošlosti potvrđuju da je lako probuditi zlo kao drugu, uspavanu ljudsku prirodu. Kada danas sagledavamo monstruoznost počinjenih zločina na prostorima bivše Jugoslavije, ostajemo zapanjeni pred bestijalnom maštom zločinaca. Mnogi zločini počinjeni su iz, kako se čini, čistoga sadističkog zadovoljstva, a zločinci su, bar većina njih, prije zločina vrijedili za obiteljske ljude, pristojne susjede, uzorne građane.

U svojoj opsežnoj studiji ”Anatomija ljudske destruktivnosti” Erich Fromm navodi različite razloge ”maligne agresije”: neurofiziološke, društvene, povijesne, suvremene i tradicionalne, objašnjavajući kako se agresija pretvara u patologiju, patologija u mržnju, a mržnja u zločin. Zlo posjeduje bezbroj lica, javlja se u bezbroj obličja, brzo transformira i lako zavodi.

Što preostaje pojedincu u ovakvim kaotičnim i konfuznim vremenima, kada se zlo često predstavlja i kao tobožnji nacionalni interes, kao patriotizam, lojalnost religiji, stranci ili državi?

Na seminaru za mlade filmske redatelje u Beogradu mađarski redatelj István Szabó poveo je sa studentima razgovor o umjetnosti u doba nacizma i krivici umjetnika koji su služili takvom režimu. Jedan mladi njemački redatelj branio je pogrešan angažman umjetnika u mračnim vremenima obrazloženjem kako su bili u zabludi jer je zlo uzimalo izgled dobroga, te su bili uvjereni da rade u interesu općeg dobra. Szabó se suprotstavio ovakvom načinu razmišljanja i opravdanja. ”Stvarni intelektualac nema pravo na tu vrstu zablude. Takve zablude se ničim ne mogu opravdati!” Prihvatiti i ne prepoznati zlo znači prodati dušu vragu. Kao potvrdu svog uvgerenja Szabó je snimio i film o surovoj zabludi umjetnika u vrijeme nacizma – ”Mephisto”.

Jedina, prava obrana od zla jeste, dakle, prepoznavanje zla na vrijeme, suprotstavljanje zlu. Ali tu već počinje jedna druga priča: o odgovornosti svakog pojedinca pred samim sobom i pred društvom u kojem živi.

Komentari

komentara