Spomenik Romima u Berlinu na koji se predugo čekalo!

 

Deutsche Welle (DW) je 25. listopada 2012. godine izvijestio pod naslovom „Spomenik na koji se predugo čekalo“ o dan ranije svečano otkrivenom spomeniku za pobijene Sinte i Rome u vrijeme nacionalsocijalizma u Berlinu.


 

 

Piše: dr. sc. Mile Lasić

 

Istim povodom je ugledni konzervativni list „Frankfurter Allgemeine Zeitung“ prokomentirao: „Za njemačku politiku i povijest je sramotno što je bilo potrebno toliko vremena, točnije do 1982. godine, da njemački kancelar ubojstvo 500.000 ‘Cigana’ za vrijeme nacizma nazove genocidom. Nakon toga je bilo potrebno 30 godina da se sagradi spomenik ubijenim Sintima i Romima. Sigurno je da je pri tome ulogu odigrala i dalja diskriminacija Sintija i Roma…“

 

Prisjetio sam se, dakle, kako sam kao slobodni novinar i publicist u godinama „unutarnje emigracije“ u Njemačkoj izbliza pratio zavrzlame sa zakašnjelim spomeničkim odavanjem počasti umorenim Sintima i Romima. Iz aktualnog kulturološkog i političkog povoda nudim čitateljima u nastavku kratku povijest stigmatizacije ove narodnosne skupine i stradanju kroz povijest. Redovi koji slijede preuzimaju se kako su već objavljeni u različitim europskim i balkanskim medijima, uz nužna sažimanja …

 

Zakašnjela spomenička zadovoljština

 

Ništa drugo o položaju Roma u zemljama EU ne govori tako uvjerljivo kao priča o izgradnji «Skadra na Bojani» usred Berlina, to jest spomenika-opomene na potcijenjeni holokaust nad Romima. Unatoč tome što se u SR Njemačkoj kao nigdje drugdje desetljećima njeguje “kritička kultura sjećanja”, skoro se zaboravilo na povijesni dug prema Sintima i Romima. Već više puta se, naime, odlagao i početak izgradnje spomenika-opomene u Berlinu, posvećen uspomeni na pola milijuna umorenih Sinta i Roma u vrijeme nacističke diktature, napisao sam u rano proljeće 2009. godine. Prvo je gradnja trebala započeti 2004. godine, ali je izbila svađa oko natpisa na pločama memorijalnog kompleksa. U svibnju 2006. godine je konačno usuglašen i natpis, ali su sporovi nastavljeni i gradnja nikako početi…

 

Kada je u svibnju  2006. godine državni ministar za kulturu Bernd Neumann primio  predsjednika Središnjeg vijeća Sinta i Roma u Kanzleramtu i kada je konačno usuglašeno da se na memorijalnim pločama budućeg memorijalnog kompleksa spomenu i koncentracijski logori Auschwitz, Treblinka i Buchenwald, u kojima je i umorena većina pripadnika romskog naroda, izgledalo je da je konačno nađeno rješenje. Pogotovo što je tada dogovoren i glavni natpis: „Mi se sjećamo svih Roma koji su pali kao žrtve nacizma u okupiranoj Europi, kao žrtve planiranog genocida“. Na drugim mramornim pločama bi bila, pak, navedena kronologija romskog izopćenja, progona i uništenja, a naveli bi se i citati o genocidu iz pera ranijeg njemačkog kancelara Helmuta Schmidta, iz 1982, godine, te bivšeg njemačkog predsjednika Romana Herzoga iz 1997. godine. Niti ovom prilikom se, nažalost, nisu dogovorili precizni termini početka gradnje memorijalnog kompleksa. Državni ministar Neumann je jedino izrazio nadu da će radovi početi uskoro. Predsjednik Središnjeg vijeća Sinta i Roma, književnik Romano Rose je, ipak, označio ovaj susret i obećanja „važnim korakom“ koji bi mogao doprinijeti porastu svijesti u javnosti „o našoj sudbini“.

 

Sukladno postignutom dogovoru, spomenik odnosno memorijalni kompleks bi se trebao graditi u neposrednoj blizini zgrade “Reichstaga”, u kojoj i danas zasjeda njemački Bundestag. Imao bi formu ogromne fontane u čijem središtu stoji obelisk, koji bi trebao pružiti i informacije o kronologiji i topografiji zločina nad Sintima i Romima tijekom Hitlerove 12. godišnje strahovlade. Autor ideje i projekta je Dani Karavan, koji je zamislio da na obelisku bude upisana već citirana, vrlo važna rečenica o genocidu, te posve točna usporedba Romana Herzoga kako su genocid nad Romima i holokaust nad Židovima izvedeni po istoj mustri. Spomenik bi trebao koštati dva milijuna eura, a troškove gradnje bi snosila njemačka vlada. Državni ministar u Kanzleramtu Neumann ističe da je najvažnije u cijeloj ovoj priči, ipak, što će Spomenik Romima u Berlinu uopće biti podignut. “Važno je da ovdje, gdje je počinjen brutalni genocid, stoji i spomenik u sjećanje na žrtve brutalnog i planskog masovnog ubojstva”, rekao je Neumann, jer “mi smo dužni da ovim spomenikom odamo poštu žrtvama”.

 

Predsjednik Središnjeg vijeća Romano Rose, koji je prije desetak godina štrajkao glađu kako bi ukazao na činjenicu da se Romi potcjenjuju i u “kulturi sjećanja”, je ove prigode kazao: “Mislim da država izgradnjom ovog spomenika preuzima odgovornost, ne u financijskom smislu, već u smislu da više neće dopustiti nikakvu diskriminaciju niti progon po nacionalnoj osnovi”. Potonja oklijevanja su potpuno nerazumljiva, prokomentirao je Rose potom za „Tagesspiegel“. On je istovremeno zaprijetio bojkotom ceremonije posvećenja spomenika ukoliko bude bilo kakvih izmjena oko dogovorenih natpisa. Romano Rose u ime Središnjeg vijeća Sinta i Roma, naime, i izrijekom odbija da se u natpisima na mramornim pločama budućeg memorijalnog kompleksa pojavi ime „Cigani“ (“Zigeuner”), jer se radi o difamirajućem pojmu. On se pri tomu pozvao na činjenicu da je, nakon uporne borbe građanskih pokreta, ovaj pojam prije 25 godina zamijenjen pojmom Sinti i Romi, te da se u Njemačkoj konačno priznalo da se i nad Romima izvršio genocid po istoj mustri kao i nad Židovima. Romano Rose ukazuje i na činjenicu da međunarodne organizacije upotrebljavaju samo izraz „Romi“, pod kojim se misle i Sinti i druge srodne manjine.

 

Potcjenjeni i uvrijeđeni

 

U jednom broju zemalja se već četiri desetljeća obilježava 8. travanj kao Međunarodni dan Roma. Tog su se datuma, naime, prije 40 godina okupili predstavnici romskog naroda iz 14 zemalja u Engleskoj i osnovali Međunarodnu uniju Roma (IRU). Devetnaest godina kasnije, isto 8. travnja, prigodom svojeg 4. kongresa u Varšavi, IRU je usvojila i zajednički standardni alfabet romskog jezika, pojasnio mi je Marcel Courtiade iz Pariza, najveći živući romski lingvist, koji predaje romski jezik na orijentalistici, na Sorboni. Od tada se ovaj datum polako i uvodi u kalendar podsjećanja civiliziranih naroda i koristi, u pravilu, kako bi se skrenula pažnja javnosti i na težak položaj romskog naroda u vlastitom društvu, ali i na visoku vrijednost njihove kulture i doprinosa u Europi i u svijetu. I ovo s podsjećanjem, međutim, ide krzmavo i šlampavo, kao i sve što je vezano uz probijanja nevidljivih zidova koji onemogućuju ravnopravnost Roma. Moj prijatelj i u Europi već afirmirani srpsko-romski književnik Jovan Nikolić zna gorko konstatirati: «Osmi april ti dođe kao prvi april»! Nažalost, i danas su Romi i dalje i skoro posvuda suočeni s općom ignorancijom,  prešutnim prezirom, koji boli više nego udarac biča…

 

Verbalna i fizička agresija potječe vjerojatno iz totalnog nepoznavanja povijesti i kulture ovog naroda. Stoljećima usađivane predrasude o njima kao neradnicima i lopovima ubiru i danas i posvuda svoje plodove. Ovdje se opet suočavamo s diskriminacijom u samom tretiranju romske povijesti: umjesto činjenica, već dosta precizno poznatih, još se uvijek ponavljaju  različite legende. Primjerice, kako su nekoć davno poslani iz svoje pra-postojbine da uveseljavaju narode koji im se nađu na njihovom putovanju. Uvaženi Marcel Courtiade s tim u svezi mi je objasnio da su pra-Romi bili kulturna i umjetnička elita indijskog društva, deportirana 1018. godine iz svoje prapostojbine, grada Kanaudža u dolini Ganga, zato što su bili potrebni sultanu Mahmudu za kulturno-umjetnički procvat njegovog grada Gaznija u Afganistanu. Mnogo toga je, dakako, još uvijek nejasno u svezi s Romima, ali je sigurno da su zanatstvo, smisao za pripovijedanje, glazbu i ples, umjetnost uopće, ono što su sačuvali s mukom kao obilježja svojeg identiteta. Sama riječ „Rom“ potječe od sanskrta Rromba i znači  „sveti umjetnik hramova“. Kad su Romi došli u Europu, dobro su znali za svoje indijsko podrijetlo, ali ih nitko ovdje nije tretirao ozbiljno, logično je objašnjenje koje je dao Marcel Courtiade. Tek prije dva stoljeća znanstvenici su „otkrili“ otkuda su se nekoć zaputili Romi na svoje neobično putovanje kroz vrijeme i prostor.

 

Kratka povijest doseljavanja u Europu

 

Posljednjih godina se mnogo toga promijenilo u cijeloj Europi nabolje, barem u korist načelne ravnopravnosti Roma i drugih manjinskih skupina. Antidiskriminirajući zakoni u pravilu štite manjince svih boja, od etničkih do političkih ili rodnih, pa tako i Rome i Romima srodne etničke skupine. Gledajući ih u njihovoj ukupnosti Romi i nisu više zanemarujući politički faktor u EU. Od kada su 01. svibnja 2004. g. punopravnim članicama Europske unije postale i zemlje poput Mađarske, Češke i Slovačke, s velikim romskim zajednicama unutar sebe, i u EU živi između tri i četiri milijuna Roma, dakle skoro polovica sveukupnog europskog romskog naroda. Istini za volju, formalno-pravno Romi i nisu više diskriminirani u zemljama i regijama Europske unije, jer su sve članice EU morale prilagoditi svoja zakonodavstva visokim standardima zaštite ljudskih, manjinskih prava. U praksi je međutim i ovdje prisutna tiha diskriminacija, počevši od mogućnosti dobivanja mjesta u dječjem vrtiću, pa do izbora boljih škola i dobivanja radnih mjesta na tržištu rada. Nije problem u tomu što je najveći dio ovlasti za prevladavanje pojava diskriminacije i izopćenja romskog naroda, i svih manjina uostalom, ostao u rukama nacionalnih, regionalnih ili lokalnih vlasti. Tako funkcionira EU. Problem je, međutim, što niti oni koji oličavaju pravnu državu, na različitim razinama, nisu uvijek oslobođeni predrasuda prema Romima (strancima, manjincima, et cetera)…

 

A Romi su u Europi prisutni od Srednjeg vijeka. U mnogim zemljama se pretpostavljalo njihovo egipatsko podrijetlo, o čemu svjedoče i imena za Rome u Španjolskoj (Gitanos), u Engleskoj (Gypsies), u Francuskoj (Gitans), koja su nastala povezivanjem ovih ljudi s egipatskom garnizonom, pod kojima su služili pra-Romi 1099. godine (zvani tada Angulani ili Gulami), u vrijeme njihovog prvog kontakta s Europljanima u Jeruzalemu. Na Balkanu su Romi, pak, označeni pojmom koji je prvotno neutralno označavao neku sektu (Athiganoi-Atsiganos), prisutnu u Bizantu odnosno Vizantiji stoljećima prije Roma, da bi protokom vremena ovim pojmom bili «žigosani“. Iz tog pojma se inače oformilo i pejorativno ime za Rome – prvo «Ţigani» u Rumunjskoj – gdje su bili Romi robovi preko 500 godina, pa «Zingaro» na talijanskom, «Tsigane» na francuskom, «Zigeuner» na njemačkom, ili, pak, «Cigani» na slavenskim jezicima, s tim da se na češkom za Rome kaže «Cikáni».

 

Ako je vjerovati europskim povjesničarima do «otkrića» stvarne romske pra-postojbine došlo je u Europi 1763. godine pukim slučajem. Izvjesni student teologije u Utrechtu, po imenu Stefan Valyi (ili Waali), podrijetlom iz Mađarske, upoznao je u Leydenu u Nizozemskoj kolege studente Induse iz Sri-Lanke (Cejlona), koji su se predstavili da su iz „Malabara“, jer se tada i time označavala cijela Indija. Valyi je, pak, bio prvo iznenađen njihovom sličnošću s Romima iz svoje mađarske domovine, a bio uvjeren da imaju isto podrijetlo kad im je pričao o „Cinganima“, što su oni razumjeli  kao „Sinhalima“. Oni su inače govorili latinski međusobno, tadašnjim «jezikom obrazovanih» i rekli su  da se njihov otok tako zove. Poslije toga je uslijedio njegov daljnji kompleksan studij ovog fenomena, praćen prije svega od strane slovačkog učenjaka Samuela Agostinusa ab Hortisa, kao i Peter Pallasa, Johanna Rüdigera, William Mardsena, Christiana Büttnera i Jacoba Bryanta, objasnio nam je Marcell Courtiades. Naravno, time su se nastavili baviti i brojni drugi stručnjaci – lingvisti, povjesničari, etnolozi. Indijsko podrijetlo Roma je bilo i definitivno potvrđeno.

 

U međuvremenu se smatra općeprihvaćenim da su Romi na putu od Indije za Europu duže vrijeme proveli u azijskim dijelovima Turske, gdje su se brojne romske skupine zadržale sve do danas. Njihov potonji dolazak u Europu povezan je, pak, s ekspanzijama Seldžuka na prostore Male Azije, u vremenima kad se tamo govorilo grčki, armenski i kurdski,  a službeni jezik je znao biti i perzijski, o čemu svjedoče brojne perzijske i grčke riječi u njihovom vokabularu. U svakom slučaju, već u 15. stoljeću Romi su bili raspršeni po cijeloj Europi, pa, čak, i po Engleskoj i Škotskoj. Ne baš od tada nego od malo kasnije (početak 16. stoljeća) traju nesporazumi između domorodaca i doseljenika, za što glavnu krivicu ne može snositi narod čiji je simbol «točak koji se okreće», dakle vječito putovanje u nepoznato. Nego, domicilno, većinsko stanovništvo, koje je od romskog doseljeničkog naroda zahtijevalo da se prilagodi strogim vlastitim pravilima, kako bi se utopili u jedinstveni obrazac  života, ili je Rome prosto stavljalo izvan zakona. Tek se u novije vrijeme Romima počelo pomagati da se integriraju u društva u koja su došli, uz mogućnost da njeguju svoju kulturu i identitet. Zbog toga su i ostali tako dugo i posvuda na rubovima društva…

 

«Približno točno vrijeme iseljavanja iz Indije se inače ustvrdilo daljnjom usporedbom jezika, jer u romskom jeziku nema onih promjena koje su se dogodile poslije njihova odlaska u indijskim jezicima, odnosno poslije 11. stoljeća, kazao mi je Marcel Courtiade. Dokazi indijskog podrijetla Roma nisu pronađeni inače samo u jeziku, nego i u sličnim običajima, u očuvanim društvenim strukturama, izboru poziva, sličnosti metoda obrade željeza, ustvrdili su etnolozi i povjesničari. Stručnjaci vele da se najtočnija putanja seobe Roma od Indije za Europu može rekonstruirati baš na osnovu raznovrsnih romskih dijalekata, objasnio je Marcel Courtiade. Na osnovu činjenice da razvoj jezika slijedi izvjesne zakonitosti, mogli su lingvisti poprilično precizno rekonstruirati vremena i mjesta boravka Roma na njihovom putu iz Indije u Europu. Ovo se pravilo ili zakonitost ima zahvaliti engleskim jezikoslovcima Ralph Turneru i John Sampsonu, dok je povjesničar Martin Bock već 1936. godine ustvrdio: «Broj posuđenica, to jest posuđenih riječi (Lehnworter) u jeziku Roma korespondira s dužinom njihova boravka u različitim zemljama. Na osnovu ovog objašnjenja možemo s velikom preciznošću odrediti migracijske pokrete Roma na putu iz Indije za Europu».

 

Grassova “Stiftung zugunsten des Romavolkes”

 

«Za nas  Rome i Sinti je današnji dan povijesni dan», kazao je romski književnik dr. Rajko Đurić 28. rujna 1997. godine u  Vijećnici u  Lübecku, povodom osnivanja prve zadužbine iliti zaklade u Njemačkoj i Europi u korist Roma (“Stiftung zugunsten des Romavolkes”). Ovu je zadužbinu osnovao veliki njemački pisac, nobelovac Günter Grass, onaj isti kome bi  ovovremeni notorni srpski fašisti Dobrica Ćosić i Vasilije Krestić oduzeli Nobelovu nagradu za književnost. G. Grass nije inače romskog etničkog korijena, kako bi se moglo pomisliti, nego je putem majčinog mlijeka manjinskog podrijetla, pa možda i time senzitivan za manjinske nevolje. Grassova baka s majčine strane je bila pripadnicom kašubske slavenske manjine u Poljskoj. Tko se sjeća one scene iz Grassovog Limenog bubnja, to je ona krupna žena u širokoj suknji, kotuli, rekli bi u Hercegovini, koja sjedi na rubu velike njive u okolici Danzinga i ljušti luk ili čisti krumpir od zemlje, a mali Günter se skriva pod njezinu široku suknju, gdje se osjećao zaštićenim.

 

Prema Đurićevim riječima, Romi su došli u Njemačku već 1407. godine, a  u kronici sjevernonjemačkog grada Lübecka  prvi put su spomenuti 1417. godine. Od tada je, međutim,  nemjerljivo mnogo više «investirano» u ono što je po nas loše, nego što je po nas dobro, mnogo češće su podržavane i poticane one snage koje su nam otvarale vrata smrti, nego one koje bi i nama Romima pokušavale – u duhu i smislu moralnih imperativa i humanističkih zahtijeva – otvoriti put ka životu u ljudskom dostojanstvu, sukladno ljudskim  pravima, kazao je dr. Đurić. Oni koji su odlučivali o pravu, istaknuo je i tu istinitu i bolnu činjenicu dr. Đurić, proglasili su upravo Rome «slobodnim za odstrjel» (“Vogelfrei”).  I zbog toga su Romi više od 500 godina diskriminirani i brutalno progonjeni. Da bi sve vrhunilo i u holokaustu za Rome…

«Kada bi se htjele pobrojati sve romske žrtve u ovom stoljeću», precizirao je tada dr. Đurić,  «nastala bi, bojim se, užasna enciklopedija smrti»! Romi su – na kojima je svatko u povijesti isprobao moć zla – ponovno kao crv, nekažnjeno ih može svatko zgaziti, progoniti, koristiti kao topovsko meso, deportirati u logore, nadahnuto je zborio dr. Đurić. On inače barata s brojkom od 12 milijuna pripadnika romskog naroda u Europi, dok drugi izvori govore o osam milijuna pripadnika raznih romskih skupina. «Dvanaest milijuna Roma i Sinta u Europi, 12 milijuna ljudi i građana su uskraćena za elementarna ljudska i građanska prava», kazao je dr. Đurić u Lübecku. I dok je u Južnoj Africi ukinut aparthejd, Romi su još prisiljeni živjeti u ghettoima – od Soluna do Bukurešta, od Roma do Madrida, od Beograda do Berlina – patiti od gladi, trpjeti nasilje i zlobu, šutjeti i tada kada im gore kuće ili kada se ubijaju njihovi sinovi, a njihove kćeri bivaju silovane – gorčio se dr. Đurić – pa se potom nerijetko proglase čak i krivim i za zlo koje im je naneseno. Günter Grass je osnovao zakladu koja je jedinstvena u svijetu, istaknuo je na kraju potresnog govora dr. Đurić, a njezin cilj je pokrenuti nešto dobroga u korist Roma. Ona će i omogućiti da se proširi istina o ovom narodu i da se njegova kultura i literatura mogu razvijati. Zbog toga je Grassov angažman vrijedan poštovanja. «Günter Grass je nama, parijama u Europi, pružio ruku kao prijatelj», poručio je dr. Đurić, «…za mene je ova gesta od neprocjenjive vrijednosti, zahvaljujem Grassu i njegovoj obitelji.» …

 

Veleposlanici ljudskih duša

 

Srećom da romska nedovoljno organizirana kultura ima sve više obrazovanih ljudi i afirmiranih umjetnika, kojima se može ponositi. O tomu, ilustracije radi, svjedoči i svjetska izložba u Kölnu o umjetnosti Roma i o Romima u umjetnosti, u okrilju projekta «Zaboravljeni europski narod». A Romi jesu, bez obzira na pra-podrijetlo i postojbinu, i Europljani i zaboravljeni. Autor popratnog eseja u katalogu izložbe “Umjetnost Roma” je bio moj već spomenuti prijatelj Jovan Nikolić, koji već desetljeće živi i stvara u Kölnu, Berlinu, Grazu i drugim europskim gradovima. I u ovom Nikolićevom elegičnom eseju su skrivene gorke istine i o Romima i o Europljanima, u krajnjem o teškim porođajnim mukama nove političke kulture kojoj se teži. Cigani su kao i Cirkusanti kratkog vijeka, u za njega tipičnom mol-raspoloženju piše Jovan Nikolić, osvjetljavajući kao svijeća sa oba kraja svoju i tuđu tamu, gore i sagore. U cirkuskoj areni naše civilizacije, njima je, da bi preživjeli, svaki dan života bio nova predstava. Svaki dan – premijera. Cirkusanti, kao i Cigani nose masku umjesto svoga lica. I jedni i drugi zarađuju tako što proizvode i prodaju glazbu i zabavu, obmane i čarolije, gatanja i prevare, magije i iluzije, maglu i mjesečinu…, a kada se u ljudima nagomila rutina, klišej svakodnevnog života do vrha nepodnošljivosti, oni zavape u pomoć Cigane i Cirkusante, razlete se po kavanama i cirkusima da uz pomoć zabave i iluzija iz sebe evakuiraju škodljive supstance. Panem et circenses, plebejska higijena duše. Cigani i Artisti, suvremeni gladijatori. Higijeničari i veleposlanici ljudskih duša…

 

Književnik Nikolić se ne libi umjetnički uporabiti pojam «Cigani», kao kolega mu Romano Rose, iako je baš njemu, dakako, jasno što je politički korektnije. U Nikolićevom eseju se, međutim, ne radi o sociološkoj i političkoj korektnosti, nego o pokušaju otkrivanja «ciganske duše», tog bitka zaboravljenog i potcjenjenog naroda, zašto mu je i bila potrebna usporedba dva „drevna naroda“ – «Cigana» i «Cirkuskih artista». «Klaunovi su djeca čovječanstva”, sekta koja je odbila odrasti u znak prosvjeda prema okupatorima i uzurpatorima stvarnosti, onima koji su ‘odrastanju naseli’ “,veli Nikolić, “Cigani su, pak, siročad ovoga svijeta, oni do danas ni status djece nisu stekli, iako im infantilnost ne nedostaje. Naprotiv. Ali, oni u socio-civilizacijskom smislu još nisu ni rođeni, oni još fetusni položaj nisu napustili. Zastali između postojanja i nepostojanja ispod molitveno (kao kod embriona) sklopljenih ručica djece prosjaka i prosjakinja, kriju tajnu svoje neuništivosti…“

 

Pa, ipak, su i Romi – kako je u uvodu kazano – prije par dana u Berlinu dobili spomeničku zadovoljštinu što i jest ključna pretpostavka da budu uvažavani i kao ljudi i umjetnici među razumnim ljudima. Doduše, na onu drugu zadovoljštinu – da se tretiraju potpuno ravnopravnima i u svakodnevnom životu – morat će još čekati, čak i u demokratskoj Njemačkoj, prvaku “kritičke kulture sjećanja”. S Romima je uvijek i posvuda, nažalost, tako nekako, da bismo ih gledali ravnopravnima moraju biti bolji od nas. Borba za romsku ravnopravnost je posvuda, pa i u Europskoj uniji, dakle, na samom početku. Vrijeme je, pak, da ih počnimo gledati kao ljude ravne sebi. Time ćemo se posve sigurno i otisnuti na put bez povratka – otkrivanja ljudskosti u sebi. A od toga bi mogli profitirati svi mi, čak i Romi…

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara