Srebrenica i kultura laži

lasic_2I za okruglu tužnu obljetnicu genocida u Srebrenici obrukali su se gotovo svi  koji bi morali imati svijest o vlastitoj moralnoj i političkoj odgovornosti za srebreničku tragediju, što se moglo, nažalost, i očekivati. Kultura političke laži je doživjela vrhunac, uz sporadične iznimke poput pomena srebreničkim žrtvama 1. srpnja o. g. u središtu Ujedinjenih nacija (UN) u New Yorku.

Ostat će upamćeno da je na ovom skupu u UN i generalni tajnik Ban Ki-moon govorio izrijekom o genocidu: “Ovdje smo da se sjećamo tisuća onih koji su izgubili živote u genocidu u Srebrenici prije 20 godina”, te da su to učinili i stalni predstavnici SAD-a i Velike Britanije u UN-u. Ne smijemo nikada zaboraviti genocid u Srebrenici”, poručila je Amerikanka Samanta Power, dok je Britanac Matthew Rycroff ocijenio:Prihvatanje istine – da se genocid dogodio i da je dopušteno da se dogodi pet decenija nakon holokausta – je vitalan prvi korak prema pomirenju”!

Vrijedi zapamtiti i da je generalni tajnik UN-a Ban Ki-moon na ovom skupu izrazio ”najdublju sućut obiteljima žrtava” te javno priznao: “Ujedinjene nacije su osnovane kako bi sprečile ponavljanje takvih zločina, ali nisu ispunile svoju odgovornost da zaštite živote nevinih civila, koji su tražili zaštitu od sukoba i nasilja oko njih”. Utoliko i Tajništvo UN-a, i Vijeće sigurnosti i države članice dijele krivicu za srebreničku tragediju, ocijenio je Ban Ki-moon.

Ove bi riječi u središtu UN-a mogle biti i vrhunac satisfikacije srebreničkim žrtvama i njihovim obiteljima, jer se umnažaju sumnje da je Velika Britanija uzalud pravila i četvrtu kompromisnu verziju rezolucije o genocidu u Srebrenici. Ona je inače već i u treću verziju uključila elemente iz ruske kontrarezolucije, pa se osuđuje izrijekom genocid u Srebrenici uz priznanje da je i u cijeloj BiH bilo nevinih žrtava na svim stranama.

I u trećoj verziji piše, pak, da je u genocidu izgubljeno više od 8000 života, dok je na tisuće ljudi raseljeno, a obitelji i zajednice uništene, te se riječ ”genocid” spominje 26 puta, umjesto prijašnjih 35, a pomirenje pet umjesto ranija tri puta. Sve to nije bilo prihvatljivo ni za Beograd, ni za Banja Luku ni za njihovu ”zastupnicu” u Vijeću sigurnosti – Rusku Federaciju, pa se iza zatvorenih vrata radi i na ”četvrtom nacrtu”.

Šef srbijanske diplomacije Ivica Dačić kalkulira s nekoliko mogućih ishoda: odustajanje od rezolucije, dogovor obje strane ili ne postizanje suglasnosti.

U opiranju službenog Beograda da pogleda činjenicama u oči ima, dakako, i iracionalnosti i racionalnosti, jer Srbija još uvijek nije u stanju priznati da je sudjelovala u ”jugoslavenskim ratovima”, a kamoli prihvatiti sramni biljeg nacije-države izvođača genocida. Nezahvalno je prognozirati ishod usuglašavanja. Navodno su se stalne članice usuglasile samo o tome da se 7. srpnja minutom šutnje oda posljednja počast svim žrtvama ratova od 1991. do 1995. na teritoriju bivše SFRJ.

A oni kojih se sve ovo ponajviše tiče su propustili i ovu šansu za zdravljenje svojih bolesnih društava. Slijedbom ocjena Helsinškog odbora za ljudska prava Srbije u Helsinškom biltenu broj 17, srebrenička tragedija zrcali u prvom redu političke laži u Srbiji. ”Negiranje genocida u Srebrenici, njegovo relativizovanje ili pokušaji opravdavanja zločinima prethodno počinjenih nad Srbima, Srbiju i srpski narod guraju u civilizacijski i moralni sunovrat i izolaciju”, upozoravaju Sonja Biserko i suradnici, pa ”svi pokušaji međunarodne zajednice da navede Srbiju da prizna genocid, zavrašavaju se tezom da je reč o pokušaju rasturanja Republike Srpske i ugrožavanja interesa Srbije” .

O tomu zorno svjedoči i priopćenje sa zajedničke sjednice Vlada Srbije i bh. entiteta Republike Srpske, održane u Beogradu 26. lipnja, u kojemu se cijeni da je ”prijedlog rezolucije o Srebrenici protiv interesa Srbije i Republike Srpske”.

Dakako, još je ciničniji komentar predsjednika Srbije Tomislava Nikolića: ​​​“Ja poštujem srebreničke žrtve, ali to ne znači da sada treba uništiti srpski narod i da se pod pojmom genocid u svetu nametne reč Srebrenica“. Potom je ”naložio” srpskom članu Predsjedništva BiH Mladenu Ivaniću da ”zakaže sednicu tog tela kako bi donelo stav o rezoluciji o Srebrenici” uz nediplomatski naputak da ”onaj ko predstavlja RS u Sarajevu mora da ima stav koji mu RS nalaže”.

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Ivanić je i sam ”tvrd Srbin” po pitanju Republike Srpske, ali je i iskusan političar i civiliziran čovjek, pa je uzvratio da ne razumije što su htjeli predsjednici Srbije i RS-a Tomislav Nikolić i Milorad Dodik ”držeći mi nedavno lekcije u Beogradu”, jer se on već ranije odredio prema rezoluciji o Srebrenici. Ivanić je, naime, kao srpski član Predsjedništva BiH uputio veleposlanicima zemalja članica Vijeća sigurnosti UN-a pismo u kojemu je zatražio da se ne usvoji rezolucija o Srebrenici obražlozivši da o rezoluciji nema konsenzusa u Predsjedništvu BiH.

Nitko sretniji od predsjednika RS-a Milorada Dodika, koji je i ovim povodom izjavio da“nema dovoljno dokaza da je u Srebrenici počinjen genocid“, te da razumije “gospodina Nikolića koji želi dobro BiH, ali džaba željeti, to ne može uspjeti, ta zemlja je sastavljena i sklepana i ne može nikako da nađe zajednički kompromis oko bilo čega“.

Posmrtni ostaci, njih 135, kreću prema Srebrenici već 9. srpnja, kad bi u Sarajevu trebala biti i njemačka kancelarka Angela Merkel, pa bi i ona simbolički sudjelovala u ovom tužnom ispraćaju. Potom bi 11. srpnja u Potočarima uslijedila i dženaza i komemoracija, jer su švicarske vlasti izručile Nasera Orića BiH, pa je Organizacijski odbor odustao od blokada.

U osvrtu na etiku i esejistiku pokojnog profesora Dušana Kecmanovića ugledni književnik Stevan Tontić se dotiče i eseja ”Sjaj i bijeda žrtve”, u kojemu psihijatar Kecmanović veli: ”Svi se, čak i počinioci raznih nedjela, rado uživljavaju u ulogu žrtve … A dokle god je žrtva samo žrtva, ‘druga strana je krivac, vrijedan svake osude, prikladna meta omraze, svih mogućih negativnih emocija.’ Kecmanović zaključuje da je ‘temeljni uslov kakvog-takvog mira između etnonacionalnih grupa koje je slučaj i istorija odredila da žive jedni pored drugih, da prestanu da sebe posmatraju samo kao žrtvu’.”

Iz pijeteta prema žrtvama Srebrenice i svim žrtvama ”jugoslavenskih ratova” kazat ću posve otvoreno: bojim se da je politička laž postala načinom života u zemljama bivše SFRJ. Utoliko je u pravu pokojni profesor Dušan Kecmanović: oformljena je zamamna lažljiva politička kultura samozavaravanja, shodno kojoj je ”nacionalista uvijek neko drugi”, a mi smo uvijek samo žrtve. Utoliko je uzaludno i ovo moje podsjećanje kako je krajnje vrijeme prestati s njegovanjem viktimoloških laži, što uporno čine oficijelne kulture.

Utoliko ”kontra kulture” (E. Said) i nemaju druge do dekonstruirati političke laži i apelirati za deviktimološke narative i politike, koji su conditio sine qua non i za bilo kakve reforme; u konačnici – za ozdravljenja bolesnih postjugoslavenskih društava!

Autor: dr.sc. Mile LASIĆ, izv.prof.

Autograf.hr, 8.7.2015.g.

Komentari

komentara