Sretno Hrvatska, meni u BiH se ne slavi

Kako bh. građanka s hrvatskim državljanstvom vidi ulazak jedne domovine u Europsku uniju i ostanak druge izvan nje.

Piše: Anđa Ćosić/ Al Jazzeera Balkan

Vijesti o ulasku Hrvatske u Europsku uniju i pripremama za veliku proslavu u Zagrebu, koje ovih dana pratim u svom rodnom Tomislavgradu, dolaze u paketu s našim lokalnim temama.

Prije par dana mediji u Tomislavgradu su objavili da tvornici kabela KAPIS prijeti stečaj. KAPIS je inače jedini veliki poslodavac u našoj općini, dok se srednja i mala poduzeća mogu pobrojati na prste.

Jedan od članova moje šire obitelji je prošli tjedan zatvorio dućan koji je ovdje otvorio 1999, nakon 10 godina provedenih u Austriji. Vratio se s namjerom da ovdje gradi svoj život i planira budućnost, njegovi planovi su uništeni kontinuiranim propadanjem gospodarstva i činjenicom da se broj njegovih kupaca, odnosno, stanovništva u Tomislavgradu, od završetka rata do sada, skoro prepolovio. Susjed koji ima malu građevinsku tvrtku svojim je radnicima najavio da će raditi još dva mjeseca i da poslije toga moraju tražiti drugi posao. U isto vrijeme održavaju se prosvjedi u Sarajevu, Banjoj Luci, Mostaru…

Što ulazak Hrvatske u Europsku uniju znači Hrvatima u Bosni i Hercegovini? Hoćemo li, mi koji imamo hrvatsko državljanstvo, biti u povoljnijem položaju u odnosu na druga dva naroda i kakve povlastice to donosi?

Mislim da postoje dva potpuno suprotna odgovora za dvije različite kategorije bh. Hrvata.

Dva scenarija

Za one Hrvate koji su se svakako bavili mišlju da odu, bilo trajno, bilo privremeno, i kojima nije odbojna pomisao promjene države u kojoj žive i rade, ulazak Hrvatske u EU je velika povlastica i oni uistinu postaju građani Unije.

Tako će moj rođak koji je bio prisiljen zatvoriti dućan i čija je egzistencija do prije dva mjeseca bila vrlo neizvjesna, sada kao građanin EU-a, u Austriji, po proceduri koja, kao i za austrijske državljane traje četiri dana i košta 98 eura, registrirati obrt za posao kojim se bavio i do 1999. i osigurati, uz puno rada i truda, mirnu egzistenciju za sebe i svoju obitelj.

Ovdje nema potrebe govoriti o prednostima koje će imati visokoobrazovani Hrvati – oni su, baš kao i Bošnjaci i Srbi i do sada nalazili načina da odu i u velikom broju država bili poželjan ljudski kapital.

Posve je drugačija situacija s onim Hrvatima koji ne namjeravaju otići iz BiH i kojima je odbojna pomisao da napuste svoje domove i obitelji.

I sama pripadam ovoj kategoriji i u ovom trenutku mislim da se u mom životu ništa značajno neće promijeniti. Ja već 20 godina slobodno putujem i na granici se nakon 1. srpnja neću osjećati ništa drugačije nego sam se osjećala i do sada.

Nama Hrvatima, baš kao i Bošnjacima i Srbima koji svoju budućnost žele graditi u BiH, ostaje da se nadamo da će ulazak Hrvatske u Uniju rezultirati boljim ishodom od dva moguća.

Prvi scenarij, koji svi priželjkujemo, a koji je najmanje vjerojatan, je da će dolazak EU-a na zapadne granice BiH biti poticaj domaćim političarima da ubrzaju reforme i počnu ozbiljnije raditi na izgradnji funkcionalnih institucija.

Poznajući situaciju u državnoj upravi i način na koji funkcionira politički život u BiH, šanse da se to dogodi su gotovo nikakve. Za više od deset godina koliko sam provela u javnoj upravi, radeći kao državni službenik na županijskoj, federalnoj i državnoj razini, uključujući i Direkciju za europske integracije, nisam vidjela nikakve naznake koje bi govorile da će javna administracija BiH moći ili znati iskoristiti ulazak Hrvatske u EU na dobrobit svojih građana.

Drugi i najvjerojatniji scenarij je da ćemo, nakon ulaska u Uniju svih država koje nas okružuju, iz statusa IPA zemlje (zemlje korisnice instrumenta pretpristupne pomoći) biti prevedeni u status ENP zemlje (European Neighbourhood Policy) zajedno sa Alžirom, Marokom, Gruzijom, Bjelorusijom i ostalim zemljama koje nemaju perspektivu punopravnog članstva, ali teže uspostavi dobrih odnosa i olakšanju trgovine s EU-om.

‘Najbolji slučaj’ nije se dogodio

Analizirajući stanje europskih integracija, u studenom 2009. godine sam u magazinu Dani napisala da ukoliko ništa ne promijenimo u svom pristupu eurointegracijama i političkoj logici, status kandidata možemo dobiti u najboljem slučaju 2012, a članstvu se nadati iza 2020. godine.

To sam napisala iste godine u kojoj je tadašnji ministar vanjskih poslova Sven Alkalaj izjavljivao da će BiH postati članica EU-a 2015 godine. Kao što se vidi, nismo ništa promijenili i “najbolji slučaj” se nije dogodio. Te 2009. godine dobili smo vrlo negativno Izvješće o napretku, koje je neslužbeno u diplomatskim krugovima okarakterizirano kao najgore izvješće u povijesti eurointegracija.

Ovakva kvalifikacija nam nije bila poticaj da se angažiramo ozbiljnije, naprotiv, naša zakonodavna i izvršna vlast je radila tako da samo svake godine nakon toga dobili još lošije izvješće.

Punih pet godina nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) još uvijek nije uspostavljen efikasan mehanizam koordinacije, posljedično, nije oformljeno 35 radnih grupa koje bi radile na 35 poglavlja ACIQUIS-a (skup prava i obaveza koje sve države članice obavezuju i povezuju unutar EU-a).

Pored presude Sejdić-Finci, uspostava mehanizma koordinacije je bila jedan od tri uvjeta kako bi BiH mogla podnijeti kredibilan zahtjev za stjecanje statusa zemlje kandidata. Rok za ispunjavanje uvjeta bio je 31. kolovoza prošle godine. Treća obveza iz Mape puta bila je izrada Probnog upitnika.

Ova vježba koju nam je EU omogućila na račun svoga strpljenja, završila je tako da smo uspjeli dostaviti odgovore u roku, no, nažalost, kvaliteta odgovora je pokazala da nemamo kapacitet odgovoriti na Upitnik čak i kad bi nam kandidatski status sutra bio ponuđen na pladnju.

Moralni profil predstavnika izvršne i zakonodavne vlasti i njihovo (ne)razumijevanje odgovornosti koje podrazumijeva javna dužnost oslikat ću kroz sljedeći primjer: naši parlamentarci su u periodu između dva Izvješća o napretku, od rujna 2008. do rujna 2009. godine usvojili samo jednu trećinu propisa koji su bili uvjet za dobivanje bezviznog režima. U listopadu 2009. kada je postalo očigledno da te godine nećemo dobiti bezvizni režim zajedno sa Srbijom, Crnom Gorom i Makedonijom, ti isti parlamentarci su Vijeću ministara uputili, jednoglasno izglasan zaključak, da se utvrdi tko je odgovoran što građani BiH neće moći slobodno putovati.

Začarani krug

Još uvijek nemamo Nacionalni program integriranja (NPI), koji doduše nije obvezan po SSP-u, ali sve zemlje koje su pristupile Uniji su ga imale, između ostalog i kao dokaz “vlasništva” nad procesom integriranja.

NPI je na određeni način “inventurna lista” koja daje detaljan opis svega što se mora uraditi, utvrđuje prioritete i raspodjeljuje poslove među institucijama. Čak i kada ne bi bilo političkog neslaganja oko ključnih pitanja, BiH u ovom trenutku nema ni ljudske, ni institucionalne kapacitete pripremiti NPI, a pogotovo nema kapacitete provesti ga.

Dodatno, za pojedine političare je sporno i samo ime, kako se neki dokument može zvati “Nacionalni program integriranja”. Trenutno je upitno i održavanje godišnjih sjednica pododbora koji su jedini institucionaliziran dijalog o pitanjima važnim za eurointegracije.

Točno 1. srpnja, dok naši političari u Zagrebu budu slavili sa susjedima, počet ćemo kršiti Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Naime, taj datum je bio rok da EUROSTAT-u dostavljati podatke o BDP-u po glavi stanovnika na razini NUTS 2 statističkih regija (hijerarhijski sustav za identifikaciju i klasifikaciju prostornih jedinica za potrebe službene statistike u zemljama članicama EU-a).

Budući da već dvije godine kasnimo s popisom stanovništva, ne znamo koliko imamo stanovnika, a usput se ne možemo dogovoriti ni o NUTS podjeli jer je sporan status Distrikta Brčko.

Ako bih ukratko morala sažeti probleme eurointegracija u BiH, onda ću reći da se vrtimo u začaranom krugu iz kojeg ne vidim izlaz.

Ključni problem je nedovoljno čvrsta politička opredijeljenost za eurointegracije. Bez obzira na retoriku naših političara i njihovu sklonost prema shopping-turama po Briselu, nepobitna je činjenica je da eurointegracije nisu dio njihove političke agende.

Na ovo se nadovezuje njihovo nerazumijevanje procesa i manjak volje da nauče i shvate koje obveze i koliko veliki angažman prije svega zakonodavne, pa i izvršne vlasti, ovakav zahtjevan proces podrazumijeva.

Treći faktor je naša balkanska arogancija koja nas drži u uvjerenju da mi, zapravo, i nemamo problema s razumijevanjem procesa, nego nas ti iz EU-a ne vole jer smo ljepši i pametniji od njih.

Sve naprijed navedeno ostavlja prostor institucijama na nižim razinama za ležeran odnos prema njihovim obvezama, tako da se pomaci ne događaju ni na pitanjima koja nisu politički sporna.

Sretno Hrvatska, ali nažalost, ja kao njena građanka u Bosni i Hercegovini nemam baš puno razloga za slavlje. (Al Jazzeera Balkan)

HSPF.info

Komentari

komentara