Stare bitke se i dalje vode: Tko je dobio Drugi svjetski rat?

Preparation Ahead Of The 70th Anniversary Of D-Day...BAYEUX, FRADan poslije obilježavanja 70. godišnjice od ”Dana D” kada je otvorena Zapadna fronta u Drugom svjetskom ratu, novoizabrani ukrajinski predsjednik Petro Poroshenko u inauguracijskom govoru dao je tračak nade da najveći geopolitički sukob od kraja hladnog rata ipak možda krenuti putem mira i diplomacije.

– Ja ne želim rat, ne želim osvetu. Želim mir i želim da zavlada mir, rekao je Poroshenko, u govoru koji je držao dijelom na ukrajinskom, a dijelom na ruskom jeziku.

Pomirljiv ton njegovog govora nagovijestio je da bi greške iz Drugog svjetskog rata mogle biti izbjegnute, posebno uzimajući u obzir da su u tom ratu najsurovije bitke vođene baš na teritoriju Ukrajine, pri čemu je samo u bitci za ukrajinski grad Harkov poginulo oko 300.000 ljudi.

Piše: Nenad Radičević/Politika.rs

Europa danas nije u ratu, ali je ukrajinska „fronta” poprište bezočne geostrateške borbe Zapada i Istoka, a to se na izvjestan način moglo vidjeti i na prošlom obilježavanju 70. godišnjice početka iskrcavanja oko 160.000 savezničkih vojnika u Normandiji, koji su, uz pobjedu Sovjeta na Istočnoj fronti i američke borbe na Pacifiku i u sjevernoj Africi, doprinijeli kraju Drugog svjetskog rata. Aktualni međunarodni odnosi velikih sila neminovno nameću brojna pitanja – što je svijet naučio iz Drugog svjetskog rata, koliko je Europa drugačija, tko je zapravo pobjednik tog rata, jesu li se odnosi promijenili ili aktualne vođe velikih sila igraju istu igru svojih prethodnika iz sredine prošlog stoljeća…

Svečanosti povodom ”Dana D” možda su najslikovitije dale odgovore na ova pitanja jer su često bile i poligon za političke poruke. Ovogodišnja manifestacija je pomalo podsjetila na 1984. kada je tadašnji predsjednik SAD-a Ronald Reagan napravio svojevrsnu hladnoratovsku predstavu. Njegovi savjetnici i pisci govora su nastojali ublažiti to što je on godinu dana ranije SSSR nazvao „zlim imperijem” pa su izabrali birokratsko rješenje – Reagan je u govoru spomenuo „užasnu cijenu” koju je platio ruski narod u Drugom svjetskom ratu, ali je kritizirao „nepozvanu, neželjenu i nepopustljivu” nazočnost sovjetskih trupa u zemljama istočne Europe.

Ovoga puta, zbog suprotnih stavova o ukrajinskoj krizi, Barack Obama i Vladimir Putin su nastojali uopće se ni ne sresti, natjeravši francuskog predsjednika Françoisa Hollandea da bude veći gurman nego što inače jeste pa da u istom danu na dva različita mjesta ima dvije večere – jednu sa šefom Bijele kuće, drugu s prvim čovjekom Kremlja. Usprkos tome što su i dan kasnije Putin i Obama nastojali da im se pogledi ne susretnu, iako su bili na tako bliskoj razdaljini da su mogli dodirnuti, u petak poslijepodne dva čelnika su ipak neformalno razgovarala 15 minuta i time dokazala da su bar donekle dorasli svojim prethodnicima koji su i u trenutcima jasno suprotstavljenih geostrateških interesa imali snage sjesti za isti stol.

Doduše, zasad još nema naznaka da će se Obama i Putin, u duhu obilježavanja datuma koji su označili kraj Drugog svjetskog rata, naći na nekoj konferenciji. Nekoj poput one u Jalti, na kojoj su se 4. veljače 1945. sastali Winston Churchill, Franklin D. Roosevelt i Josif Staljin i sedam dana razgovarali o, između ostalog, poslijeratnoj okupaciji Njemačke, kao i načinu glasovanja u potom formiranim Ujedinjenim narodima i Vijeću sigurnosti. Budući da je Jalta na ukrajinskom poluotoku Krim, koje je Rusija pripojila svome teritoriju, teško da će dogodine doći do zajedničkog obilježavanja ovog povijesnog događaja.

Početak Drugog svjetskog rata, obrti tijekom rata i situacija poslije rata samo su dokazali da su velike sile uvijek imale na umu vlastite, najčešće imperijalističke, interese i geopolitičke želje. Samo tako je moguće objasniti činjenicu da Staljinov SSSR najprije surađivao s Hitlerovim Trećim Reichom, kao i da kasnije Staljin nije uspijevao nagovoriti Churchilla i Roosevelta da ranije otvore Zapadnu frontu, ali i potonja podjela interesnih zona u Europi. Sagledavajući te povijesne lekcije i aktualne međunarodne odnose može se zaključiti da se, manje-više, stare bitke i dalje vode.

Ipak, postoje određene razlike. Razlika je u tome što je pomirenje europskih sila uspjelo tako da je Europa izašla iz spirale međusobne netrpeljivosti dok su SAD i Rusija i dalje u spirali nadmetanja koja su obilježila prošla desetljeća. Ukrajinska kriza je dovela do toga da je kontinentalna Europa shvatila da bi izravno sukobljavanje s Rusijom imalo previsoku cijenu i zbog toga su Angela Merkel i François Hollande nastojali preuzeti ulogu mirotvoraca.

Britanski premijer David Cameron, pak, nije nastavio tradiciju Churchilla koji je 1946. u Zürichu isticao da „moramo izgraditi neku vrstu Sjedinjenih Država Europe”, već se otvoreno pridružio Obami, postavljajući Rusiji rok od mjesec dana da spriječi separatizam u Ukrajini ili će se suočiti s ekonomskim sankcijama.

Kada se vidi taj anglo-američki savez s idejama suprotnim interesima kontinentalne Europe, to kao da ukazuje na još jednu nenaučenu povijesnu lekciju. Doduše, sudeći prema brojnim analizama u američkim i ruskim medijima, i povijest ”Dana D” i cijelog rata počinje se svojatati i drugačije tumačiti. Tako se na Zapadu sve češće čuje usporedba Putina i ruskih akcija u Ukrajini sa onim što je radio Hitler, dok se u Rusiji minimizira doprinos zapadnih saveznika u porazu Njemačke u ratu, pri čemu se u povijesnim udžbenicima ”Dan D” opisuje navodno samo u jednoj rečenici.

Po pojedinim tumačenjima, iskrcavanje u Normandiji je počelo samo zato što Amerikanci i Britanci nisu željeli da Sovjeti oslobode cijelu Evropu, to jest željeli su spriječiti utjecaj SSSR-a. Cilj je bio da se Moskva natjera da linija podjele interesnih zona bude sredinom Njemačke, a ne nekom zapadnijem europskom teritoriju.

Međutim, u svim tim tumačenjima se zaboravlja da je američko iskrcavanje zaista bilo herojski podvig, ali i da je pravo herojstvo bilo to što su Sovjeti (a to nisu samo Rusi, već i Bjelorusi, Ukrajinci, Armenci, Kazahstanci…) uspjeli slomiti naciste na Istočnoj fronti. Osim toga, saveznici su zajedno pobijedili i ničije žrtve se ne smiju potcijeniti, kako 11 milijuna poginulih Sovjeta, tako i oko milijun savezničkih vojnika i ostalih milijunskih žrtava.

Međutim, ono što je i dalje dijelom tabu jesu bombardiranja u kojima su saveznici gađali saveznike, uz opravdanje da ih žele osloboditi od Nijemaca i kolaboracionističkih režima. Tako tek sada se polako počinje jasnije isticati da je, na primjer, u savezničkom bombardiranju Francuske poginuo bezmalo isti broj civila koliko je bilo žrtva njemačkog bombardiranja Velike Britanije. Prema istraživanju britanskog povjesničara Andrewa Knappa, saveznički avioni ubili su oko 57.000 francuskih civila, bacivši bombe teške oko 518.000 tona, dok su njemački bombarderi ubili oko 60.500 britanskih civila bacivši bombe čija ukupna težina je bila sedam puta manja – oko 75.000 tona. Postupno Francuzi počinju sve glasnije pričati o ovom desetljetnom povijesnom tabuu, dok se na primjer u Srbiji savezničko bombardiranje na Uskrs 1944. još tek stidljivo spominje, poslije desetljeća u kojima je ova povijesna činjenica bila naprosto izbrisana iz povijesnih udžbenika pa čak i iz kapitalnih izdanja o povijesti Beograda.

Ono što se promijenilo u Europi jeste uloga Njemačke, koja pokazuje da je naučila lekciju iz 1945. godine. Bezmalo sedam desetljeća od potpunog fizičkog i moralnog uništenja, Njemačka nastoji diplomacijom rješavati sukobe interesa velikih sila u Europi. Bez sumnje, ekonomski interesi Njemačke su jedan od značajnih motora diplomatskog angažiranja Berlina, ali ne može se zanemariti ni to da se Njemačka i dalje u međunarodnoj politici nastoji suzdržavati od bilo kakvih poteza koji bi ju mogli ubaciti u koš ratobornih nacija koje silom sve rješavaju.

To je dokazala i Angela Merkel prije dva dana u Parizu kada je na svojevrsni način posredovala u kratkom razgovoru Putina i Poroshenka. Dan kasnije uslijedio je Poroshenkov pomirljiv govor, što je poznavatelje povijesti međunarodnih odnosa nagnalo da se ponadaju da bi se mogao ponoviti pozitivan razvoj događaja koji je uslijedio dva dana poslije obilježavanja 60. godišnjice ”Dana D”. Te 2004. je u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda pao dogovor velikih sila oko rezolucije kako upravljati Irakom poslije američke invazije, pri čemu su pojedini britanski mediji taj kompromis objašnjavali time da je to posljedica „duha Dana D”.

Ipak, zasad je bi još bilo previše optimistično reći da će u „duhu Dana D” Zapad i Rusija ubrzo naći zajednički put do mirnog rješenja ukrajinske krize.

HSPF.info

Komentari

komentara