Što balkanski mediji jesu, a što bi mogli ili trebali biti?!

 

Pripremljeno za Friedrich Ebert Stiftung – radionicu „Balkan Media Barometar“, održanu na Vlašiću, 23. – 25. rujna 2011. godine

 

Piše: Dr.sc. Mile Lasić/hspf.info

 

Uskoro po objavljivanju u vodećem nadregionalnom dnevnom listu Süddeutsche Zeitung, 16. svibnja 2007. godine, preveo sam, pa potom i komentirao za bh. i srbijanske medije apel vodećeg svjetskog filozofa Jürgena Habermasa za spas tzv. velikih printanih medija.


 

 

U eseju «Demokracija to sebi ne može dozvoliti» je, između ostalog, konstatirano kako su u  cijelom  svijetu printani mediji, i to upravo najkvalitetniji i  najugledniji, izloženi enormnim izazovima. Oni su, naime, pritisnuti «online konkurencijom», s jedne, te diktatom «infotainmenta», s druge strane. Čitaju ih i dalje samo oni koji su  ranije stekli tu naviku. Ili oni kojima je čitanje profesija. Ili, pak, oni kojima je čitanje nešto kao «zamjena za život»,  kako je za sebe  kazala austrijska nobelovka Elfriede Jelinek u eseju «Čitam kao grabljivica».

 

Uz spomenuti Habermasov esej sam tada kazao kako je poseban problem, barem  u zapadnim medijima,  što sve više na mjesta patrijahalnih izdavača, koji su sve do jučer stajali  iza svojih  ozbiljnih novina, nahrupljuju bezobzirni financijeri, ljudi koji imaju  na umu u prvom redu profit. Ako je novina notirana na burzi i dospije u ruke takvih, slijedi joj neizvjesna sudbina. Slijede «racionalizacije» na uštrb kvaliteta. Tu i počinju sličnosti  s našim medijima, izloženim svim mogućim političkim i financijskim tranzicijskim izazovima.  Ali, i u opisanim nepovoljnim okolnostima se veliki printani, tzv. kvalitetni mediji moraju  primarno potvrđivati kao informativno-politička i/ili obrazovna i kulturna, u krajnjem prosvjetiteljska   glasila, koja sebi ne mogu dozvoliti  «žutilo». Od njih, naime, profitiraju svi drugi mediji i demokracija u cijelosti. Zbog toga se ova vrsta novina i časopisa u pravnoj državi i smatra «četvrtom silom», odmah uz legislativu, executivu i iudicativu.

 

 

I

 

 

Prije četiri godine njemački filozof i sociolog Jürgen Habermas nije krio, dakle, svoju  duboko zabrinut za budućnost kvalitetnih printanih glasila. Oni su više od obične robe, upozoravao je Habermas, oni su srž «kulturne i političke komunikacije», njihovu propast ne može sebi dozvoliti nijedna ozbiljna demokracija. Kao da su ga u njegovoj zemlji tu i tamo i čuli i poslušali, ali kod nas u regiji su se obistinile njegove najcrnje slutnje. Jedva da je od tzv. velikih printanih medija ostao neki do danas nepokoren ili slomljen krutim političkim i financijskim realnostima u kojima djeluje …

 

Jürgen Habermas je, dakle,  s razlogom i na vrijeme uputio apel za spas kvalitetnih printanih medija, jer se i u Svijetu i u Njemačkoj očitovao proces lagane ali sigurne ovisnosti i najneovisnijih novina od financijskih investitora, burzovno orijentiranih koncerna ili velikih medijskih poduzeća. „Profiti umjesto kvaliteta“ je bio dominantni  slogan ovog nezaustavljivog procesa, za biznis ništa drugo do „business as usual“.

 

Habermas je u ovom svom apelu upozorio i na američku, odnosno svjetsku medijsku ovisnu situaciju, to jest činjenicu kako se, primjerice, u tjedniku «Die Zeit» već govorilo i o «borbi financijskih menadžera Wall Streeta protiv medija u SAD». Po Habermasu, iza ovih napisa krila su se opravdana strahovanje da tržišta, na kojima bi se nacionalna medijska poduzeća danas morala potvrditi, nisu dorasla duploj funkciji – koju je kvalitetni tisak ispunjavao do sada – zadovoljiti potražnju za informacijom i obrazovanjem i u dovoljnoj mjeri zadovoljiti poriv za dobicima. U krajnjem, radilo se o trendu po kojem su i informacija i seriozno izvještavanje i stručan komentar samo roba, a ako oni to jesu tada se i moraju potvrditi na tržištu. Pri tomu se zaboravilo samo na jednu sitnicu, na „poseban karakter robe kakva je kulturna i politička komunikacija“, veli Habermas.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Doduše, Habermas se zapitao: „Smiju li novine osporavati pod krinkom ‘kvalitete’ slobodu izbora  svojih čitatelja? Smiju li se čitatelji siliti na hladan izvještaj umjesto infotainmenta, stručne komentare i obzirne argumente umjesto susretljivih inscenacija događaja i ličnosti? Dakako, Habermas ne vidi u točnoj informaciji, serioznom izvještavanju i stručnom, ozbiljnomu komentaru običnu robu. Nego govori o njezinom posebnom karakteru, jer, stavlja na kušnju sklonosti  njezinih primatelja i istovremeno ih transformira. Čitatelji, slušatelji i gledatelji daju se voditi – ako koriste medije –  različitim sklonostima, priznaje Habermas, oni se žele zabaviti ili opustiti, informirati o temama i postupcima ili sudjelovati u javnim diskusijama. Ali, čim se upuste, na primjer,  u kulturološke ili političke programe, odluče da prime Hegelov hvaljeni «realistični jutarnji blagoslov» dnevne novinske lektire, izlažu se  – u izvjesnoj mjeri auto-paternalističkom – procesu učenja s neizvjesnim ishodom. Tijekom takve lektire mogu se, dakako, obrazovati i nove sklonosti, uvjerenja i pogledi na svijet.

 

Kvalitetni tisak je, po Habermasu, „motor javnog diskursa“, jer slušatelji ili gledatelji nisu samo konzumenti, dakle sudionici na tržištu, nego istovremeno i građani s pravom na sudjelovanje u kulturnom životu, opažanju političkih događanja i u formiranju javnog mnijenja. Na osnovu ovog pravnog razumijevanja, veli Habermas, ne smiju programi koji osiguravaju  odgovarajuću «temeljnu opskrbu» stanovništva biti ovisnim od promidžbene učinkovitosti i sponzorske podrške. U vezi ovoga je od posebnog interesa spomenuti jedan rezultat komunikacijsko-znanstvenih studija. Naime, kvalitetne novine igraju u oblasti političke komunikacije – dakle, u najmanju ruku za čitatelja kao građanina – ulogu «vodećih medija». I radio i televizija i ostali mediji su u njihovom  političkom izvještavanju i komentiranju u najvećoj mjeri ovisni od tema i priloga koje im  posuđuje «rezonirajuća» publicistika. Njihova je uloga, po Habermasu, «temeljna opskrba» demokracije, pa je negodovanje neminovno, jer „demokracija sebi ne može dozvoliti zakazivanje tržišta u ovom sektoru».

 

 

II

 

 

Prevodio sam i komentirao za medije i esej  „Žurnalizam je filozofija“ Bernard-Henri Levya, autora nezaobilazne monografije o Jean Paulu Sartreu (originalni naslov: «Le Siecle de Sartre», Paris, 2000., na njemačkom objavljena kod «Hansera» na 688 stranica i pod naslovom «Sartre. Filozof 20. stoljeća»). Te velike, kvalitetne novine su, tvrdi Levy, od kroničara postale akteri povijesti (vidjeti u arhivi Peščanika pod mojim imenom od 27.03.2008.). Spominjanje Sartrea ovdje nije slučajno, Levy se u ovom eseju obilato inspirirao Sartreovim poimanjem i politike i povijesti.

 

Po Levyju, tradicionalna uloga novina je bila opisivanje povijesti, komentiranje minulih događaja, čekanje da se “peripetije ohlade” kako bi se isporučila točna slika i pravi okviri za određene događaje, no novine nisu više “Minervina sova” niti je “čitanje novina ujutro rano jedna vrsta realističnog jutarnjeg blagosova” (Hegel). Promijenjena uloga “velikih novina”, misli Levy, je u svezi  s “krajem ideologije” i “krajem politike”, odnosno novom ulogom novinskog pisanja, koje je, po Sartreu, apsolutna paradigma “izvršenja filozofije”, jer je “novinarstvo postalo važno mjesto mišljenja”. U jednu riječ, veli Levy, novinarstvo i nije ništa drugo do  “konstrukcija i razlikovanje onoga što se broji, a što se manje broji…”.

 

Politika je u prošlosti bila “duša Europe”, obrazlaže dalje Levy, posebice u Francuskoj “u njezinim najboljim danima”. Njemačka je imala filozofiju, Engleska Adama Smitha i ekonomiju, a Francuska politiku, koja je od “francuske revolucije konstitutivna za njezin identitet, ali i za njezinu sudbinu”. No, danas “nije došlo samo do kraja ideologije, nego i politike kao takve”. Po njemu, živimo u svijetu u kojem države samo još ad hoc reagiraju na “frivolna i emocionalna javna mnijenja”, tj. u svijetu u kojem su tisak, mediji uopće, preuzeli “baklju” koju je ispustila ideologija. Ilustracije za ovu tvrdnju je Levy pronašao u “pritajenom genocidu” u Ruandi i  u BiH, gdje su  države bile prisiljene da tek pod utjecajem “medijskih slika”, tj. posredovanog “etničkog čišćenja” i “povratka koncentracijskih logora na europsko tlo” konačno donesu odluke koje su bile slom svega onoga što se do tada  podrazumijevalo pod politikom, počevši od  skupljanja humanitarne pomoći do slanja plavih kaciga. Komu zahvaljujemo na tomu, pita se Levy, tko je pokušavao u ta vremena “ne iz uvjerenja, nego iz osjećaja odgovornosti”, da nešto učini, kada je opsadu Sarajeva bilo moguće okončati s malim žrtvama. Mala grupa intelektualaca, uvijek ista, počevši od njega samoga, “ali, također, novine, ratni izvještači i pisci uvodnika u njihovoj zajedničkoj borbi za istinu, poštenje i odgovornost”. Ako države bježe od svoje odgovornosti, ako se politički odgovorni ujedinjuju samo na najmanji zajednički imenitelj emocija i javnog mnijenja, ako na nacionalnoj i internacionalnoj razini nedostaje “pozitivna volja” da se nešto uistinu uradi, kao u Sarajevu, Groznom ili u Sudanu, pisao je Levy, tada su novine posljednje mjesto na kojem se postavlja pitanje neljudskosti i kako se nositi s njom!

 

Kada bi morao skicirati, piše Levy, na kojim se “velim principima” temelji “žurnalistička filozofija”, koja je na djelu u velikim europskim novinama, odlučio bih se za sljedećih pet principa: 1) povijesti nema; 2) istine ima, ali se dade izraziti na različite načine; 3) događaj nije “mrtva sirovina” kojeg novinari obrađuju, nego novinari “produciraju događaje”; 4) novinari nisu samo oni koji “reagiraju”, nego i oni koji “agiraju” i informiraju; 5) novinarstvo je mišljenje, novinarstvo je filozofija. U vezi s prvim principom Levy tvrdi da ni u “nebu ideja” niti u božanskom, a pogotovo ne u ljudskom ili državnom razumijevanju stvari nema “korektne verzije povijesti”, koju bismo svi morali proživjeti. Postoje verzije jakih i verzije slabih, kao i verzije naroda i država, pa potom crkava, policije, te na kraju i verzije atomiziranih, izoliranih pojedinaca. No, postoje i “novinske verzije”, koje kao da imaju pravo da vlastiti pogled suprotstave konkurentskim pogledima, primjerice državnom. U vezi s drugim principom, Levy naglašava kako “istina nije stanje”, jer ne postoje više “samo gole informacije”, nego je riječ o “ratu riječi i slika”, što je shvatio “moderni žurnalizam”, pa po toj mustri rade i francuske i druge europske novine. Da, upravo ovdje bi i mi s Balkana mogli ispričati brojne tužne priče o “ratu riječi i slika”, o sunovratu nekoć “velikih novina” i o sizifovskim naporima rijetkih preživjelih čestitih novina i/ili onih medija nastalih iz prkosa i nevolje, poput ugaslog splitskog Ferala ili jedva u životu održanog Peščanika. U vezi s trećim “velikim principom” Levy tvrdi da novinar u principu polazi od toga da određeni događaj nije jednom za svagda dana prihvatljivost, nego je dio stvari o kojima nitko ne govori dok se ne iznesu na svijetlo dana. Četvrti princip, tvrdi Levy, i ne znači drugo do da novinar nije više samo prenositelj poruka ili opisivač događaja nego da pripada akterima, koji agiraju u smislu da informiraju čitatelje, ali i da utječu na njegovo mišljenje. Novinar utječe na javno mnijenje, ponavlja Levy općepoznatu činjenicu, “on mora poučavati javnost”. I sam svjestan, valjda, skliskosti ovog “principa” Levy se pita – zašto bi se, u pravilu, moralo manje ili više vjerovati jednoj novini nego jednoj partiji? Naravno, najbolje je “sam misliti, vlastitom glavom i vlastitim razumom kao jedinim izvorima”, poručuje Levy, zašto se ne suprotstaviti i diktaturi “zlih medija”, tj. u duhu Kantovog problematiziranja ideje prosvjetiteljstva “sam se izvući iz doba malodobnosti”? Peti i posljednji princip “velikih novina” i istinskog novinarstva proizlazi logički iz prethodnih principa. “Žurnalizam je mišljenje, žurnalizam je filozofija”, tvrdi Levy, novinari i filozofi bi mogli ili mogu činiti “jednu veliku alijansu” ili “spekulativno bratstvo”.

 

Time Levy dopire do biti priče o “velikim principima” u novinarstvu, jer bi njihovo prakticiranje trebalo omogućiti ne samo i “javnu izmjenu mišljenja”, nego i javno dopire do biti priče o “velikim principima” u novinarstvu, jer bi njihovo prakticiranje trebalo omogućiti ne samo i “javnu izmjenu mišljenja”, nego i javno prakticiranje uma, to jest laganu, mukotrpnu, naprednu izgradnju mišljenja. Cjelokupni Kantov sustav, po Levyju, i nije drugo do jedna velika pohvala slobodi i novinarstvu. Cijela kritička i post-kritička filozofija uči nas, u stvari, “pedagogiji poziva” koji može doprinijeti obrazovanju (mislećeg) subjekta. “Filozofi i novinari protiv žalosne komike anti-intelektualizma”, tako dominantnog u svakodnevnici, poručio nam je Bernard-Henri Levy.

 

 

III

 

 

Živimo u totalno podijeljenim društvima s ostrašćenim, netolerantnim  javnostima, ako se o društvima i javnostima u  bh. slučaju može uopće govoriti, oboje naime podrazumijeva i slobodu i demokraciju i funkcionalnu pravnu državu, a ne neslobodu i demokraturu kakav je naš slučaj. Nemamo, dakle, racionalno organiziranu pravnu državu, nego nešto suprotno tomu, nemamo odgovorne političke elite nego kleptomanske i neodgovorne, nemamo slobodne, nego neslobodne medije, a sve to zajedno je u funkciji koncepta ostvarenja „nacije-države“ i nastavljanja rata drugim sredstvima, tamo gdje se za trenutak zastalo poslije Daytona. Ta ukleta  sijamska slijepa polubraća, i političari i mediji su u našem slučaju  baždareni i formatirani da u prvom redu proizvode jednodimenzionalno javno mnijenje i prijeđene tipove političke kulture. Čast izuzecima, dakako, kojih je svakim danom sve manje, odgovorio sam u anketi sarajevskog tjednika Dani početkom ove godine, koji je u međuvremenu doživio i sam brojne turbulencije o kojima se govori i u ovom prilogu.

 

Općenito promatrano se sve boleštine bh. i balkanskih medija daju mjeriti uz pomoć dvaju barometara: a) ovisnost o političkim ili financijskim centrima moći, b) ideološka i politička sljepoća. Ne zna se koja je od ovih bolesti opasnija, bit će da je ideološka sljepoća za prosvijećene ljude odvratnija. U svakom slučaju, dominantna isključivost u javnom životu BiH, uključivo i isključivi patriotizam (prema BiH ili njezinim dijelovima), povezana je upravo proporcionalno s nezrelošću u medijima u kojima kao da ima svega i svačega samo ne okrepljujućeg skeptičnog, kritičkog i poštenog odnosa prema bh. zabludama u prošlosti i sadašnjosti. U pravilu, nedostaje kritičkog i poštenog govora o sebi i svojem najbližem okruženju. Krivci za to su, dakle, podjednako i političke elite i mediji, ali i oni koji su masovno educirali jednodimenzionalnu javnost u svim dijelovima naše zemlje, lako zapaljive i slabo informirane ljude jedne knjige, jedne istine, pa time  i kratke pameti. Radi se, dakako, o odgovornosti duhovnih i svjetovnih elita, uključivo mojih kolega sa sveučilišta i univerziteta.

 

Naš je problem, dakle, što uopće nismo demokracija nego demokratura. U našoj zemlji, ili u regiji jugoistoka Europe, skoro da i nema neovisnih listova, i drugih medija, skoro svima njima se upravlja iz centara političke i financijske moći, bilo da ih se izravno kontrolira, bilo da ih se ucjenjuje oglasima, bilo  da ih se tretira „metama za odstrel“. Nažalost, u bh. medijima i javnosti dominira ne-kultura „hajkanja“, dakle postavljanja „meta za odstrel“ od strane političkih vrhuški i pojedinih političara i bespogovorno slijeđenje tih modela. Ali, isto tako i od pojedinih medija, što je nepopularno ali nužno reći, jer među „hajkačima“ su i brojni urednici, voditelji i novinari čak i javnih servisa  koji  demonstriraju samovolju i neodgovornost, odnosno političku kulturu osionosti, pa su već time izraziti anti-Europljani i po duhu i manirima. Ne bi mogli, skoro sam siguran, raditi posao koji misle da rade dobro, duže od jedne tv-emisije ni u jednoj demokratskoj i normalnoj europskoj zemlji. Oni koji bi to mogli su svrgnuti zbog „nečiste krvi“ ili nekog drugog razloga…

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

I ostrašćeni političari i isti takvi novinari govore, naime, jezikom presude prije presuda suda i sudaca, i jedni i drugi zlorabe korektno informiranje, oboji zlorabe bezmilosno javnu poziciju koju trenutno obnašaju, potpuno nesvjesni jeftinoće tako stečene medijske slave, prolaznosti i relativnosti svoje značajnosti. Ipak, „hajkanje“ od strane političara je opasnije, jer političari raspolažu monopolom državne sile, a djelatnici javne riječi  imaju na raspolaganju „samo“ verbalnu agresiju, pri čemu slikovno-televizijsku nije podcjenjivati. Oboji su, u krajnjem, dokaz autoritarne političke kulture, naslijeđene iz prošlog sustava, oboji su katastrofalno loš uzor koji se oponaša od strane izmanipulirane i besprizorne svjetine, oboji su metastaza bolesti zvane politička nekultura. Kraja tomu nema i ne može ga biti bez funkcioniranja pravne države koja bi sankcionirala zlouporabu javne riječi, posebice govor mržnje. Naše  javnosti su, dakle, toliko bolesne i isključive da ih nikakvi „kodeksi časti“ ne mogu ozdraviti, nužne su bitnije promjene u domeni mišljenja, nužno se prvo dedogmatizirati i priznati kako smo bolesni i isključivi, kako su nacionalisti svoje ciljeve uglavnom realizirali, kako se vrtimo u matrici njihovih ambicija s početka devedesetih godina prošlog stoljeća.

 

 

IV

 

 

“Pogledi na svijet” se roje kroz vjekove kao majske krijesnice, napisao je možda i najveći srednjoeuropski pisac svih vremena, Miroslav Krleža mu je ime, u kultnom romanu iz 1938. “Na rubu pameti”. Ti “pogledi na svijet” frcaju kao iskre iz glavnje, a onda se odmah nekoliko trenutaka kasnije i gase, a tmina ljudske svijesti, vidite, ostaje uvijek jedna te ista: jednako gusta, jednako zagonetna i jednako mračna, piše Krleža u romanu iz 1938. godine, koji kao da je nastao poslije posljednje naše nesreće. Sve vrvi od lopova i razbojnika, onih na vlasti, koje pokorno opslužuje korumpirana inteligencija, “cilindraši”, kako kaže Krleža, a tko se usudi kazati istinu završava na sudu, u izolaciji, «na rubu pameti».

 

Kao da je Krleža pisao o ovima danas, koji se hvale ubojstvima za nacionalnu stvar, koji ukradu tvornicu, sve pokretno i nepokretno, pa narod opet za njih glasuje. Ugledni muževi, industrijalci, lihvari, pravnici, djeca im studiraju na elitnim školama, u međuvremenu. Nova elita je, povrh svega, ustoličena i blagoslovljena od strane vrhova religijskih zajednica, stvarnih centara političke moći u zemljama nastalim raspadom Jugoslavije, napisao sam u eseju «Na rubu pameti: Apel za tisuću karaktera“ (vidjeti, Peščanik.net, 27.02.2008.), koji se našao i na uvodnom mjestu u mojoj knjizi „Mukotrpno do političke moderne“…

 

Iz ovog Krležinog romana izdvojit ću ovdje svrhovito i scenu kada njegov junak nakon klanice u Prvom svjetskom ratu donosi u neku redakciju tekst u kojem traži tisuću karaktera, jer ako se ta tisuća ne zaputi u mase, ako ta tisuća ne nađe mogućnosti, da se ovdje na našoj vlastitoj zemlji prokopaju temelji za sveopću humanističku novogradnju, sve će ostati kao što je bilo… » Okruženi ruljom zbunjene, neobrazovane, sitničave, kratkovidne, ograničene, lukave poluinteligencije, mi trebamo najmanje hiljad ljudi…, jer ne može nama idealistima biti ideal da postanemo bogati nitkovi…, to ni u kom slučaju ne smije biti jedini rezultat ovog kriminalnog pokolja, jer takav način narodnog oslobođenja ne bi bio nikakvo oslobođenje ! », pisao je Krleža 1938. godine, a meni i toliko desetljeća poslije upravo to zvuči kao aktualni smisleni apel svim poštenim ljudima i u Krležinoj Hrvatskoj, i u današnjoj Srbiji i drugdje na Balkanu, napisao sam u spominjanom eseju za Peščanik.

 

Pročitajte zbog svega rečenog  «Na rubu pameti», ako već niste, kako biste se podsjetili i/ili razumjeli bit brzog formiranja i besprizornosti hrvatskih, srpskih odnosno katoličkih, pravoslavnih i inih elita na Balkanu, «tajkuna» ogrezlih u krvavom novcu i nemoralu, kojima se to ne smije, naravno, kazati imenom i prezimenom, inače bi odmah uključili u igru njihove odvjetnike, suce, njihove medije, njihove kvazi-intelektualce, njihove akademije i razne druge fantomske udruge. Pa, ipak, nema druge do tragati za «hiljadu karaktera».  I ne samo tragati…

 

Vlašić, 23. – 25. rujna 2011. godine

 

 

hspf.info

 

Komentari

komentara