Što će nam sjećanje na holokaust bez želje za mirom?

kristalna-nocNjemačka je ovoga vikenda obilježila 75. godišnjicu Kristalne noći, pogroma Židova koji je organizirao režim Adolfa Hitlera i koji je svijetu pokazao svu silinu antisemitskog nasilja. U noći s 9. na 10. studenoga 1938. godine i tijekom cijelog idućeg dana dućani i radionice židovskih vlasnika diljem zemlje divljački su uništavani, sinagoge paljene, a 30 000 muškaraca uhićeno je i potom deportirano. U toj noći ubijeno je 90-ak Židova.

Piše: Drago Pilsel / Autograf.hr

Nacisti su tu eksploziju antisemitizma opravdali spontanom reakcijom na smrt Ernsta vom Ratha, kojega je ustrijelio Herschel Grynszpan, 17-godišnji židovski đak koji je želio osvetiti svoju obitelj protjeranu iz Njemačke. Zapravo, taj nasilnički pohod dogodio se u režiji Hitlerova režima.

Kancelarka Angela Merkel taj je događaj ocijenila ”najgorim trenutkom u njemačkoj povijesti” iako je holokaust koji je uslijedio ”bio još dramatičniji”. A. Merkel pozvala je Nijemce da ”pokažu građansku hrabrost kako se nikakav oblik antisemitizma ne bi tolerirao”.

”Evo kako je počelo istrebljenje Židova” podsjeća dnevni list Süddeutsche Zeitung u tekstu pod tim naslovom. List piše da su ”Nijemci većinom bili protiv tog nasilja, ali da je izostala kolektivna osuda” pa je ”nacistička politika mogla slijediti svoj put”.

U vrijeme Hitlerova dolaska na vlast 1933. u Njemačkoj je živjelo 560 000 Židova, a 1950. bilo ih je samo 15 000. Nakon pada Berlinskoga zida Njemačka je omogućila dolazak Židovima iz država bivšega SSSR-a i sada ih ima oko 200 000. U Njemačkoj sada živi treća po veličini židovska zajednica u Europi, najbrojnije su ona u Francuskoj i Velikoj Britaniji.

Predsjednik Središnjega židovskog vijeća u Njemačkoj Dieter Graumann pozvao je sugrađane da ”iskreno i suosjećajno sudjeluju u komemoraciji” i ocijenio da su se te godišnjice pretvorile u ”ritualno okupljanje”.

Njemački predsjednik Joachim Gauck obišao je spomenik na mjestu sinagoge u Eberswaldu, nedaleko od Berlina, spaljene 9. studenoga 1938. Više od 100 trgovina u njemačkoj prijestolnici svoje izloge omotalo je plastičnom folijom stvarajući dojam razbijena stakla kako bi podsjetili na židovske dućane uništene i porazbijene u Kristalnoj noći.

Nijemci 9. studenoga obilježavaju još jedan važan dan u svojoj povijesti – pad Berlinskoga zida 1989. I zato pišem: jer treba znati valorizirati i stradanje i slobodu. Ali i zbog toga jer mnogi europski Židovi smatraju da je antisemitizam u Europi u porastu, posebice na internetu, što je pokazalo istraživanje koje je provela Agencija za temeljna prava (FRA) Europske unije. U ispitivanju koje je obuhvatilo 5847 Židova, njih 66 posto ocjenjuje da je antisemitizam postao problem, a čak dvije trećine njih (76 posto) smatraju kako se antisemitizam povećao u zadnjih pet godina.

Treba pamtiti i zbog naših identiteta. Mi ih imamo više. To što sam rođen u obitelji koja me najprije naučila govoriti hrvatski i što sam 1989. u 27. godini odlučio napustiti rodnu Argentinu i doći živjeti ovdje, a više od toga što imam svijest o tome da se mogu slobodno definirati, daje mi mogućnost da svojim brojnim identitetima dodam i ovaj koji je obogaćen mnogostrukim elementima i slojevima židovstva i židovske tradicije. I to ne samo zato što bih među svojim precima lako pronašao i pokojega Židova, već zato što je jedna od najvažnijih sastavnica mojega identiteta to da me najpreciznije definira potreba za suosjećanjem, za suživotom, za susretom s onima čiji su život oblikovali patnja i žalost. To bi bilo dovoljno, zbog toga što volim Židove i njihovu kulturu, da me svaka pomisao na holokaust dovede do ganuća i što slijedim nauk Židova Isusa iz Nazareta, koji je i sam bio ubijen šest milijuna puta tijekom Šoaha, i da sebi dajem pravo reći da sam i više od jednoga vikenda u godini – Židov.

To je sasvim sigurno nastalo kao reakcija na to što sam u mladim godinama bio zatrovan idejama nacizma i antisemitizma, ustaštva i totalitarizma. Shvatio sam, naime, da moram okajati svoj grijeh, da moram isprati loš odgoj, da se moram osloboditi svakog oblika netolerancije.

To me prvo dovelo do toga da napustim totalitarni način razmišljanja, zatim da odem živjeti u franjevačku obitelj, u samostane, potom me učvrstilo u odluci da svijetu služim u novinarskoj profesiji i konačno, da skratim ovu neugodnu samohvalu, da se stavim na raspolaganju svima onima koji su postali mete nacionalističkog ludila. Osim toga, dio židovske obitelji želim biti i zbog toga jer se mračne strasti ponovno bude i, kako je upozorio veliki Vaclav Havel, što se karta svijeta mijenja kad opet raste antisemitizam.

Imam jedan mali ritual. Možda je mnogima zajednički. Svaki put kada u Zagrebu prolazim Praškom ulicom, na trenutak stanem pred praznim prostorom, sada parkiralištem, tamo gdje je bila sinagoga i pomislim na silne ubijene Židove, na stradale Rome, Hrvate, Srbe, Bošnjake, Albance, Makedonce, Crnogorce, Slovence i druge, i pokušam oživiti duh snošljivosti i kajanja, da ne odustanem, jer teška vremena, nažalost, još nisu prošla. Zašto? Jer još pred nama stoji teška zadaća demontiranja mitova naše povijesti – da se odupremo manipulacijama svake elite, da gdje god stignemo, progovorimo o stvarnim problemima naše sadašnjosti. Da kažemo istinu o barbarima.

Treba, dakle, upozoriti na još prisutan problem antisemitizma u modernom društvu. Ima ga i u nas. I zato, parafrazirajući pismo koje je njemački kancelar Konrad Adenauer u veljači 1946. poslao prijatelju, katoličkom svećeniku u Bonnu, grijesi u hrvatskoj nacionalnoj stvarnosti su činjenice, kao što je to i praznina u Praškoj ulici u Zagrebu, gdje nesloga među ovdašnjim Židovima sprečava da se obnovi sinagoga koju su srušili ustaše. Hoću kazati; nije dovoljno pamćenje. Treba nam i akcija. Neka dogodine, barem to, prva lopata zemlje bude iskopana u Praškoj ulici.

To bi bio pravi znak pomirenja, jer što će nam sjećanje na holokaust (Šoah) bez želje za mirom?

Komentari

komentara