Što je „neoosmanizam“: civilizacijska paradigma ili neoimperijalizam sa Bosfora?

Povodom knjige dr. Darka Tanaskovića „Neoosomanizam. Povratak Turske na Balkan“


Piše: Dr. sc. Mile Lasić

 


O „turskom dahu među bosanskim brdima“ je nedavno bilo govora baš u Hercegovini prilikom svečanosti puštanja u promet obnovljene ćuprije iz turskog vakta u Konjicu. Tako mi pričali svjedoci, pa sam po povratku u Zemlju u miru i za svoju dušu obišao i tu novu-staru konjičku ćupriju na Neretvi. Uostalom, i u Mostaru se iznad Neretve uzdiže novi luk Starog mosta, sve je prividno isto kao nekad i ništa više nije kako je bilo. Neoosmanskih „znakova pored puta“ (I. Andrić ) ima, dakle, na Balkanu i u Bosni i Hercegovini napretek, samo se s njima ne umijemo ophoditi. Ili se nekritično uzdižu u nebesa, ili se s odioznošću neznalica ignoriraju. Uostalom, što drugo i očekivati u Zemlji u kojoj se nije naučilo civilizirano ophoditi s vlastitom prošlošću, ma kakva bila, u kojoj se ne njeguje „zajednička memorija“ iako je ona pretpostavka opstojnosti, nego se njeguju „ratovi sjećanja“. Valjda tako mora i biti nakon svega što smo jedni drugima uradili na prijelomu milenijuma. I u formiranju novih i oživljavanju starih stereotipa glede (neo)osmanskog znakovlja u bh. povijesti puno je krivaca, pri čemu se ne smije zaboraviti ni kontraproduktivni, samopotcjenjivački govor bošnjačkih političkih i duhovnih vođa kako je, navodno, Bošnjacima/bh. muslimanima, Turska ni manje ni više nego „mati“. Još samo da kažu tko je „otac“, pa da nedozrela priča bude kompletna. Uvijek mi se  činilo kako se pri korišćenju ove argumentacije netko ruga  bh. Bošnjacima i muslimanima. Možda se samo u ovom kontekstu dade objasniti kako se uopće uspjelo uvjeriti ponosne Bošnjake-Hercegovce da su Bosanci iz Hercegovine, a ne Hercegovci iz BiH. Netko je, dakle, masovno uvjerio hercegovačke Bošnjake da je došlo vrijeme da se u ime viših interesa odreknu bliske im atribucije iz imena Zemlje i vlastitog identiteta. No, ambicija ovog osvrta nije do ukazati na jednu važnu knjigu o neoosmanizmu, koja promišlja i neoosmanističke snove na Bosforu i refleksije tih snova na Balkanu.

 

I

 

„Pre svega, neoosmanizam je više od ideologije“ – napisao je dr. Darko Tanasković u „Zaključku“ svoje nove knjige „Neoosmanizam. Povratak Turske na Balkan“, (Službeni glasnik, Beograd, 2011, 109 strana, tiraž 10.000) – „on je filozofija istorije, civilizacijska paradigma i pogled na svet svojstven većini pripadnika savremene turske nacije, a osobito njenoj intelektualnoj eliti“. U  osnovi mu je “racionalizacija neprevladane imperijalne nostalgije jedne velike istorijske nacije nezadovoljne svojim položajem i ulogom u svetu“, pa je kao takav postao „dubinskom konstantom turske vanjske politike“ (str. 105).  Neoosmanizam nije  sam po sebi, ni dobar ni loš, a ako se gleda iz aspekta historijske logike i ‘utilitarne etike’ (S. Stojanović), moglo bi  se  kazati da je i ‘legitiman’, sukus je ove izuzetno intrigantne Tanaskovićeve studije.
Poznati beogradski profesor i diplomata nije htio, inače, odgovoriti na isuviše direktno studentsko pitanje o konkretnim znacima neoosmanizma na putu od Beograda do Mostara, koje je ovlašno spomenuo tijekom predavanja na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, održanog 19. svibnja o.g. u organizaciji mostarskog ogranka „Napretka“ i Filozofskog fakulteta. Ugled profesora Tanaskovića se ponegdje dovodi u pitanje, jer je bio  „Slobodanov diplomata“ i u Vatikanu i Ankari, ali se s time ne želim baviti. Važnije je neusporedivo što ga posve utemeljno „bije glas“ vrsnog orijentaliste, ozbiljnog profesora i znanstvenika. I, doista, pažljivim slušanjem i/ili čitanjem njegova razumijevanja kompleksnih geopolitičkih fenomena, uključivo neoosmanizma, može se brzo uvjeriti kako je dr. Tanasković „pravi gospodin Levantinac,  pametan i obrazovan“, kako za njega reče jedan moj sarajevski prijatelj. Uostalom, dr. Tanasković govori pored drugih i turski jezik, pa koristi relevantne svjetske i turske izvore u re-interpretacijama neoosmanizma.

 

O „neoimperijalnim snovima na Bosforu“ se u zapadnim medijima počelo otvorenije i masovnije govoriti povodom „curenja“ američkih depeša iz Ankare, u Wikileaksovoj režiji, pri čemu vrijedi primijetiti da se u njima, uključivo u njemačkim medijima, na vrlo sličan način govorilo o pojavi neoosmanizma u turskoj unutarnjoj i vanjskoj politici kako o ovom fenomenu govori i piše dr. Darko Tanasković. Turska je u velikom unutarnjem previranju i gaji nezdrave predodžbe o svojoj budućoj misiji u Europskoj uniji, te imperijalne glede Balkana, Bliskog istoka i Kavkaza, moglo se, dakle, već ranije zaključiti na osnovu američkih diplomatskih izvješća iz Ankare, a to se u biti tvrdi i u Tanaskovićevoj studiji o neoosmanizmu.
U nekritičkom dijelu bh. javnosti na sva zvona hvaljeni i slavljeni vodeći turski političari Erdogan, Gul i Davutoglu, prošli su i u američkim depešama i u njihovoj njemačkoj obradi k’o bosi po trnju, daleko gore nego u Tanaskovićevoj interpretaciji, u kojoj se s razumijevanjem govori o njihovom političkom pragmatizmu i solidnom političkom umijeću. Primjerice, dok se za bivšeg Erdoganovog savjetnika, aktualnoga turskog ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutoglua, Amerikanaci ustvrdili kako  „razumije malo od politike izvan Ankare“,  Tanaskovićev središnji dio knjige, pod nazivom Geoopolitika ‘strategijske dubine’, referira se s velikom pažnjom na Davutogluovu knjigu „Strategijska dubina: međunarodni položaj Turske“, jer je  ona u osnovi aktualnoga turskoga vanjsko-političkog koncepta.  Ili, dok se Erdoganu spočitava kako je „ignorantni islamista“, Tanasković neće ignorirati njegove zasluge, ma koliko ne prešućivao ni islamističke elemente u njegovoj politici u prošlosti („Naše su minarete naše bajonete…“) i danas…
U američkim depešama se vrlo potcjenjivački govorilo i o tomu kako neki turski političari podržavaju turski pristup EU iz „mračnih i zbunjujućih“ razloga, primjerice jer vjeruju da bi „Turska morala širiti islam u Europi“, dok se u Tanaskovićevoj studiji ovom fenomenu prilazi puno smirenije, u svakom slučaju dovodeći u pitanje neoimperijalne tlapnje jednog vodećeg AKP-ovog „trusta mozgova“ (Think Tanks): „Hoćemo Andaluziju nazad i revanširati se za poraz pri opsadi Beča 1683.“ Ni, o Andaluziji ni o Beču nije riječ, ali o Balkanu i nešto malo manje o Kavkazu i Bliskom istoku jeste. I u Spiegelovom specijalu i u Tanaskovićevoj studiji se, inače, mogu pronaći Davutogluove „sarajevske teze“, kako je Balkanu, Kavkazu i Bliskom istoku pod osmanskom kontrolom bilo bolje, da se Turska namjerava vratiti na Balkan. (Davutoglu je u Sarajevu kazao: „Mi ćemo ponovo upostaviti osmanlijski Balkan“.) Pitanje je samo, ma koliko bilo neugodno, žele li Tursku svi balkanski narodi, pa čak i dijelovi bošnjačkog i albanskog naroda, na koje se ova iluzija oslanja, oni, dakako, kojima je jasno kako Turska nije i ne može biti nikakva alternativa EU? Uostalom, Davutogluvo samoprecjenjivanje  i ne brinu toliko Amerikance, ili Europljane, koji znaju kako Turska ima „ambicije kao Rolls-Royce a sredstva tek koliko Rover“, ocijenio je, primjerice, magazin Der Spiegel…

II

Preporučljivo je kad se govori ili piše o neoosmanizmu izbjegavati i pozitivne i negativne vrijednosne sudove, a pogotovu predrasude, poručuje dr. Tanasković u knjizi o neoosmanizmu i turskoj vanjskoj politici Dr. Tanaskoviću uspijeva u svakom slučaju izbjeći poistovjećivanje islama s islamizmom, ma koliko morao govoriti o kontaminiranosti neoosmanizma i s islamizmom. No, upravo bi to mogla biti nepremostiva prepreka za Tanaskovićeve čitatelje i slušatelje, jer ih se nedovoljno educira o nužnosti suptilnog razlikovanja islamske vjere u i zlouporabe islama u političke svrhe. Za mostarske studente i drugu zainteresiranu javnost je Tanaskovićevo predavanje predstavljalo, dakle, višestruku mogućnost: prvo preispitivanja vlastitih sudova i/ili predrasuda o Turskoj, drugo, preispitivanja svojeg (ne)znanja o islamu i političkom islamu, te treće, preispitivanje isuviše olakog svođenja aktualnih sukoba u Svijetu, uključivo u regiji jugoistoka Europe i u samoj BiH, na huntingtonsku formulu „clash of civilization“, odnosno „sukoba kultura“. Ne znam, naravno, kako je tko od nazočnih iskoristio Tanaskovićevo predavanje, mogu se samo bojati da je većina ostala ukopana u svoje predrasude iliti neznanje. U svakom slučaju Tanaskovićevo predavanje i knjiga bi mogli pomoći da se razumije što se sve krije pod pojmom neoosmanizma, te da se s manje emocija govori o očiglednom naraslom interesu Turske za zapadni Balkan. Jedino što nije preporučljivo je izbjegavanje suočavanja s činjenicom postojanja neoosmanizma, jer je najopasnije „neznanje, na koje niko više danas nema pravo“, upozorava dr. Tanasković. Mudrost uči, dakle, ako se važni procesi potcjenjuju, tad „već sutra može biti kasno za učenje“ (str. 108), kazat će ovaj priznati orijentalista i turkolog u zadnjoj rečenici svoje uzbudljive knjižice o neoosmanizmu.
Ma koliko se pojam neoosmanizam udomaćio u politološkoj i svekolikoj literaturi, pri čemu se pod njim ponajčešće misli na ovovremenu tursku vanjsku politiku,  ne postoji njegova jednoznačna i precizna definicija, upozorava dalje dr. Tanasković. Po njemu je „neoosmanistička spoljna politika možda samo najvidljiviji horizont realizovanja kompleksne matrice koja je istovremeno duhovna, ideološka, kulturna, privredna i politička“, u krajnjem je neoosmanizam „stanje duha, sidrište osobenog mentaliteta, samosvojan sistem vrednosti i s njim usklađen pogled na sebe i na svet“. Zbog toga je i  „uporište identiteta, oslonac ambicija i rasadnik iluzija, luka osvajačkog ispoljavanja i pribežište razočaranog samozavaravanja“ (str. 8). U kontekstu turske vanjske politike, pak, treba dodati  da je neoosmanizam „njena dubinska, sve izraženija konstanta“ (str. 9).   
Mnogima u BiH se neće, vjerojatno, dopasti Tanaskovićevo kritičko ukazivanje na dugogodišnji mimikrični, u suštini neiskreni odnos aktualnih turskih političkih elita prema kemalističkom nasljeđu i europskim vrijednostima, ilustriran i epizodom pokušaja izbjegavanja protokolarnih obveza tijekom posjeta Alije Izetbegovića Ataturkovom grobu (1991.). Domaćini su Izetbegovića – piše dr. Tanasković – „na kraju ipak ubedili da takvo ispoljavanje ličnog islamizma na najvišem nivou ne samo da nije prikladno već i da bi bilo kontraproduktivno, s obzirom na potrebu da se za muslimansku stvar u BiH pridobije i zapadni svet koji i samu Tursku podržava zato što je smatra jedinom stvarno sekularnom muslimanskom državom“. Izetbegović je na kraju „nevoljno popustio“, dok je iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad uspio izbjeći odavanje protokolarnih počasti Kemalu Ataturku, tako što su tursko-iranski razgovori na najvišoj razini premješteni iz Ankare u Istanbul. U tih sedam godina između Izetbegovićevog posjeta Turskoj, kojemu je, kako navodi dr. Tanasković njegovo priznanje iz intervjua BH Danima, od 13.10.2000., „Homeini (bio) bliži od Ataturka,  kada se još morao uklopiti  u „mimikrijski neosmanistički protokol“, i Ahmadinedžadovog eskiviranja tog istog protokola, „islamisti na vlasti u Ankari su očigledno stekli veće samopouzdanje, tako da ni svoje neoosmanističke ideje više toliko ne kriju, a neki ih, poput ministra Ahmeta Davutogula (r. 1959), čak i prilično neuvijeno javno saopštavaju“ (str. 9 i 10) …   
Dr. Tanasković ukazivanjem na ovovremenu mimikriju prema Ataturkovom nasljeđu i europskoj orijentaciji u današnjoj Turskoj želi upozoriti na raširenu neoosmanističku reviziju kemalizma i (re)islamizaciju turskog društva“ (str 10). U krajnjem,  s neoosmanizmom i jeste u neodvojivoj povezanosti „islamizam, kao program društvenog i političkog delovanja i ponašanja u skladu s odredbama islamskog verozakona“, odnosno reislamizacija Turske, o čemu jedva da ima dvojbi u Europskoj uniji. Možda se nekomu ne bude dopalo baš to što dr. Tanasković u ovom kontekstu podsjeća i na podnaslov Izetbegovićeve „Islamske deklaracije“ (1970.) koji glasi: „Jedan program islamizacije Muslimana i muslimanskih naroda“, te da i reisu-l-ulema Mustafa Cerić povremeno poziva na „reislamizaciju muslimana“ (str. 11). Svim time se tek uzgredno bavim, puno je bitnije istaći autorovo uočavanje kako „jedna od karakterističnih odlika neoosmanizma i njegovih nosilaca u Turskoj, kao i celokupne turske unutrašnje i, naročito, spoljno politike, jeste izraženi pragmatizam i makijavelistička veština u kombinovanju svih raspoloživih, neretko i logički protivrečnih ideoloških, političkih i propagandnih aduta radi ostvarivanja dugoročno projektovanog krajnjeg cilja“ (str. 12). A konačni cilj bi mogla biti reislamizacija zemlje u ne tako davnoj budućnosti.
„Ako je islamizam ideologija neodvojiva od neosmanizma“, upozorava dr. Tanasković, „kemalizam mu je svakako glavni protivnik i meta njegovog društvenog i političkog delovanja“ (str. 15). Općeprihvaćeno je, inače, da se kemalizam temelji na šest osnovnih principa, tzv. šest strijela: republikanizmu; revolucionarnosti; laicizmu; državnosti, nacionalizmu i narodnjaštvu. U osnovi se kemalizam temelji na beskompromisnom sekularizmu (laicizmu) i asimilacijskom turskom nacionalizmu, sažetom u shvaćanju da svi državljani Turske, bez obzira na etničko podrijetlo, pripadaju „turskom političkom narodu“ odnosno turskoj naciji, veli dr. Tanasković. A meni se u ovom kontekstu čini nužnim zapitati, daju li se i tzv. bosanski integralisti inspirirati upravo ovakvim iluzijama, nisu li u ovom ahistorijskom konceptu i korijeni bajke o „bosanskom političkom narodu“, koji podrazumijeva u biti jedan „temeljni narod“, uz nijekanje tri  formirane nacije, što je sve drugo samo ne spasonosna formula za BiH? Marx bi rekao da je nacija politički narod, i te su priče u BiH završene najkasnije s posljednjim ratom u BiH ili protivu BiH, kako bi to rekao pokojni Hamza Bakšić. No, ostavimo se i toga, vrijedi prezentirati kako dr. Tanasković zaključuje kako je „islamizam objektivno stalno išao ruku podruku s neoosmanizamom“, te da ga je zbog svega toga moguće „najsažetije odrediti kao ideološki amalgam islamizma, turkizma i osmanskog imperijalizma“ (str.19).

 

III

 

Ipak, kemalizam se održao do danas makar nominalno, ma koliko je sve izvjesnije da bi mogao biti definitivno zamijenjen neoosmanizmom i u unutarnjoj i vanjskoj politici turske države. Najcjelovitije obrazloženje aktualnoga neoosmanizma ponudio je upravo Ahmet Davutoglu, profesor  političkih znanosti na nizu turskih sveučilišta i na Međunarodnom islamskom univerzitetu u Kuala Lumpuru (1990-1995), onom koji je – uz potporu bivšeg malezijskog premijera Mohameda Mahatira (1981-2003) postao svjetsko stjecište muslimanskih studenata i profesora, uključivo i utjecajnih iz BiH poput dr. Mustafe Cerića. Doduše, Davutogluova knjiga „Strategijska dubina: međunarodni položaj Turske“ bila je nezapažena sve dok se nije primijetilo da on kao MIP Turske počinje konzekventno provoditi njezine temeljne postavke. U međuvremenu je „Strategijska dubina …“ doživjela čak 43 izdanja, a malo tko ima iluzije kako Davutogluova sintagma strategijska dubina ima i historijsku i aktualnu posve realistički ocrtanu političku i geografsku dimenziju.
Turska posjeduje potencijal strategijske dubine kao nasljednica historije i geografije Otomanskog carstva, poručuje direktno Davutoglu, a kao zemlja u središnjem euroazijskom geopolitičkom prostoru ima pravo i na historijsku i geografsku dubinu. Ona je „srce Euroazije“, te velike „šahovske table“ na kojoj se igra i igrat će se „partija presudna za budućnost sveta“, bilježi dr. Tanasković odjeke porasle samosvijesti, kako turski MIP inzistira da  Turska mora postati „centralna zemlja“ novog euroazijskog poretka (str. 38).    Po njegovom shvatanju, u odnosu na kemalističko prozapadno usmjerenje Turske, koje je impliciralo otklon od vlastite islamske i osmanske prošlosti, nužno je iz unutarnjih i vanjskopolitičkih posve praktičnih razloga poduzeti prevrednovanje kemalizma. Profesor Tanasković pokazuje, također, da ovakav pristup nije ni nov ni originalan,  samo ga je sadašnji turski MIP priopćio na najeskplicitniji i najkoherentniji način. Već je Davutogluov prethodnik Ismail Džem, obrazovani sociolog umjerenog lijevog, laicističkog usmjerenja, objašnjavao da „Ataturk nije poništio Osmansko carstvo, već ga je samo rasteretio prevaziđenog institucionalnog balasta koji ga je gušio i sputavao mu energiju“, shodno čemu bi kemalističku revoluciju trebalo smatrati „incidentom“, jer bi Osmansko carstvo i bez kemalističkog radikalnog reza „i samo postepeno evoluiralo ka modelu moderne evropske države, verovatno parlamentarne demokratije“ (str. 39).

 

O sferama uticaja na prostoru strategijske i geografske dubine, a ne o nečemu drugomu, sanjaju racionalni turski neoosmanisti, mišljenja je dr. Tanasković, jer vrlo dobro znaju da se ne može raditi o ukupnoj obnovi osmanističkog modela u datim uvjetima u svijetu. Davutogluov neoosmanistički koncept je „prvenstveno sračunat na obnavljanje sfere uticaja koja bi se do  najveće moguće mere teritorijalno poklapala s nekadašnjim provincijama Osmanskog carstva“. Utoliko su novu tursku vanjsku politiku, utemeljenu na doktrini „strategijske dubine“, oblikovali i pragmatičnije i fleksibilnije nego ranije, promišljeno i aktivno se odnoseći prema  susjedima i svim zemljama sa prostora bivše Osmanske carevine, posebice već spominjanih regija Balkana, Kavkaza i Bliskog istoka, mada su u njima mogućnosti uticaja vrlo različite. Nova turska vanjska politika koristi i novi diplomatski jezik i stil, postala je i multidimenzionalnija, što znači diverzificiranija, jer je relativiziran odnos sa SAD i NATO-om, a planski i sustavno se prakticira otvaranje i prema Rusiji i Kini, primjećuje dr. Tanasković. (Ovoj dimenziji  neosmanizma posvećenena su zasebna poglavlja knjige pod nazivom Globalne koordinate neoosmanizma i Regionalni aspekti neoosmanizma.)

IV


„Uprkos prodoru radikalnog arapskog islama vahabitskog (‘vehabije’)  i neosalafitskog tipa na prostoru bivše Jugoslavije, tokom rata u BiH“, ocjenjuje dr. Tanasković, „…većina poznavalaca balkanskog islama nema dileme u pogledu dominantne uticajnosti turskog nedržavnog i državnog faktora na kretanje unutar muslimanskih zajednica na Balkanu“ (str. 94-95). U ovim dijelovima knjige se inače govori i o turskoj pristrasnosti glede rata u BiH, pa i o turskim ambicijama glede Balkana i BiH, zbog čega i slijede izvodi iz Davutogluova govora, koji se skoro posvuda izvan Turske uzima za primjer „osmanlijske nostalgije“, ili „neoimperijalnih snova na Bosforu“, ali i kao bit težnji i projekcija u turskoj vanjskoj politici. Potonja percepcija se ne dopada ni „turskom Kissingeru“, Davutoglu osobo…
Turski MIP Ahmet Davutoglu je u Sarajevu, između ostalog, kazao: „U vreme Osmanske države balkanski region je bio centar svetske politike u XVI veku. To je zlatno doba Balkana. (…) Osmanska istorija je istorija balkanskog regiona, istorija posebnog značaja balkanskog regiona u svetskoj istoriji. (…) To je bio osmanski Balkan. Mi ćemo obnoviti ovaj Balkan. Ljudi to zovu neosmanskim. Zato ja ne upućujem na Osmansku državu kao na spoljnopolitičko pitanje. Ono što ja naglašavam u naslovu jeste osmansko nasleđe. Osmanski vekovi Balkan su uspešna priča. Sada je treba obnoviti. (…) Imamo više Bošnjaka koji žive u Turskoj nego u Bosni! Više Albanaca koji žive u Turskoj nego u Albaniji! Više Čečena koji žive u Turskoj nego u Čečeniji! Više Abhaza u Turskoj nego u Abhaziji! Zašto je to tako – zbog osmanskog nasleđa. Za sve različite narode na Balkanu, Srednjem istoku i Kavkazu, Turska je sigurno utočište, njihova domovina. Vi ste dobrodošli! Anadolija pripada vama, naša braćo i sestre! I mi smo sigurni da je Sarajevo naše! (…) Mi ćemo reintegrisati balkanski prostor, mi ćemo reintegrisati Bliski istok, mi ćemo reintegrisati Kavkaz na ovim principima regionalnog i svetskog mira, ne samo za sve nas, nego za celo čovečanstvo. (…) Zbog ovih istorijskih veza spoljna politika Turske nastoji da uspostavi red u svim ovim okolnim regionima, na Balkanu, Kavkazu, Bliskom istoku, jer, ako nema reda, mi ćemo platiti ceh. Za diplomate iz drugog dela sveta bosansko pitanje je tehničko pitanje. Za nas je to pitanje života i smrti. To je tako važno. Za nas je teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine jednako važan kao i teritorijalni integritet Turske. Za Tursku je bezbednost Sarajeva jednako važna kao bezbednost i prosperitet Istanbula“. (Preuzeto u originalnoj ekavici sa stranica 44-45 Tanaskovićeve knjige.) 
U neoosmanističkoj viziji poželjnog budućeg Balkana „u nastajanju“, pri čemu ta vizija ima sveobuhvatni i sveprožimajući civilizacijski, a ne samo politički karakter, organski je ugrađena kulturna komponenta, poantirat će dr. Tanasković: „Teži se uspostavljanju nekakve zajedničke balkanske kulture, čija bi okosnica bio modernizovani hibridni model na tragu osmanskog sinkretizma, s dubinskom islamskom matricom. Stvaranje mreže islamskih (kulturnih) centara u balkanskim zemljama trebalo bi da posluži tom cilju“.
A pri samom kraju slijedi još jedan citat, sa str. 322 Davutogluove  „Strategijske dubine…“: „Ne bi se smelo zaboraviti da je sudbina Osmanske države zapečaćena na Balkanu. Turska koja ne bi bila u stanju da na Balkanu stvori zagranične zone uticaja ne bi mogla uticati  ni na šire međunarodne odnose, a ni na regionalne balanse“. Poslije te rečenice slijedi Tanaskovićev uzdržani komentar: „Turska je odlučna da se na Balkanu, posle jednog veka, opet promeni pečat. Priprema se moderno dizajnirani, dopadljivi muhur“ (str. 104). Osobno se bojim da se mnogima u BiH nije već turski „muhur“ učinio važnijim od „muhura“ hadžija iz Bruxellesa. A ako je tako, BiH bi mogla u negativnoj sinergiji njezinih  poglavica, zahvaljujući prastarim iluzijama o moćnim zaštitinicima u nekim dalekim centrima, ostati jedinom zemljom zapadnog Balkana izvan EU, baš u društvu s  euroazijskom Turskom i njezinim neoimperijalnim balkanskim snovima.
Turska je, dakako, „država objektivno takve snage i značaja, pogotovo u regionalnim razmerama, da se bez njenog učešća  i konstruktivne suradnje s njom ne mogu ostvariti trajna stabilnost i razvoj Balkana“, kazat će i dr. Tanasković, „partneri Turske na Balkanu morali bi, međutim, adekvatno i dosledno uzimati u obzir i neoosmanističku prirodu motiva i ciljeva naglašenog turskog zanimanja za region…“ (str. 107-108). Moja su, upozorenja, dakako, sličnog karaktera, pa uz sav respekt Turske, u BiH se mora dobro paziti da se ne pomiješaju europski i (euro)azijski politički horizonti…
Davutoglu je, inače, zapaljivu retoriku u „sarajevskom govoru“ opravdavao psihološkom potrebom da se „podigne moral Bošnjaka“ , koje je zatekao pokunjene i obeshrabrene, a nikako hegemonostičkim pretenzijama, primjećuje dr. Tanasković,  doduše, sve je manje onih koji mu vjeruju, mada je još mnogo onih koji misle „da im nekakav interes nalaže da s njegovim neoosmanizmom pomire“ (str. 46). I, doista, Turska je i za EU i NATO i Rusku federaciju, i cijeli Svijet, i dalje geo-strateški izuzetno važna zemlja, a takvom će i ostati, bilo joj dopušteno da bude članica EU ili ne. Ali, ne smije se zaboraviti, ona upravo neoosmanističkom vanjskom politikom gradi alternativu svojem članstvu u EU. Utoliko su opasnije od Davutoglovih tlapnji one iluzije o Turskoj koje se podgrijavaju u određenim bošnjačkim političkim krugovima, koji u Turskoj vide alternativu čak i Europskoj uniji. Turska to za BiH nije i ne može biti, alternative za BiH izvan EU i nema, ako netko ne misli pod alternativom  stanje beskonačne europske neizvjesnosti.

 

Mostar, 03. 06. 2011.                        

Komentari

komentara