Što je novinarstvo?

Glenn Greenwald je heroj naših dana. Ali zabrinjava što je to postao ne zbog svojih istraživanja, komentara, kolumni i kontakata sa zviždačem Edward Snowdenom, već zbog medija, novinara, njegovih kolega koji su izdali vlastitu profesiju, zaboravili svoju etiku i izgubili smisao postojanja. Isprva je to izgledalo kao još jedan američki ispad, crtica iz zemlje prezentera, jedan od onih nakaradnih televizijskih trenutaka, kojih u posljednje vrijeme ima u izobilju. U lipnju su Greenwalda u emisiji NBC-a Meet the Prees pitali, gotovo ga optužujući, „zašto je podržao i pomogao Snowdena“. Novinar NBC-a koji inkriminira novinarstvo, omalovažava rad svog kolege i njegovo istraživanje dovodi u sumnju: to je previše čak i za zemlju u privremenoj duhovnoj blokadi.

Piše: Georg Diez / Der Spiegel

Ali paranoja nije iskrivljena stvarnost i izobličeni pogled na svijet, niti simptom straha i nesigurnosti. Paranoja, a to najbolje ilustrira ova epizoda zastrašivanja, proizvodi strah i nesigurnost, stvara svoj vlastiti svijet, zamjenjuje razmišljanje i na taj način postaje saveznik moćnih. Ova kratka, ali povijesna „razmjena udaraca“ sa You Tubea djeluje poput vožnje u suprotnom pravcu jednosmjernim ulicama postdemokracije.

Scena je tako groteskna, jer se tu prema Greenwaldu ophode oštrije, izravnije i nepristojnije nego prema bilo kojem političaru. Međutim, to nije bio izuzetak. Sve se ponovilo već početkom listopada, kada je BBC, da se poslužimo riječima blogera Alistaira Fairweathera, postao „sluga države sigurnosti“: „Zašto“, Greenwalda je upitala iskusna novinarka Kirsty Wark, „uzimate sebi za pravo da odlučujete što je u interesu javnosti, a što u interesu nacionalne sigurnosti?“

Zato što je to njegov posao, Kirsty! Neki to zovu novinarstvom.

Što se onda dogodilo? Sve se odigralo još jednom kada je početkom ovog tjedna kolumnist britanskog Independenta napisao da on ne bi objavio Snowdenova otkrića, jer „kada MI5 upozori da se radi o nacionalnom interesu, tko sam onda ja da im ne vjerujem?“

Glenn Greenwald je to u svojoj posljednjoj kolumni u Guardianu nazvao „savršenim epitafom za novinarstvo establishmenta“. Sljedećeg dana se oprostio od ove vrste novinarstva i objavio da će od sada raditi za e-bay milijardera Pierrea Omidyara, koji razvija vlastitu digitalnu novinarsku platformu i koji pomalo patetično, ali ne i neuvjerljivo, objašnjava „da to čini kako bi očuvao demokraciju“.

Ovdje nije neobično to što medijska zvijezda našeg vremena traži novog poslodavca, niti je neobično to što je u 2013. jedan filantrop, aktivist i Carnegie našeg vremena, došao na ideju uraditi nešto za što primjećuje da postoji institucionalni deficit. Neobična je ova panika, kojom dijelovi, to jest, liberalni dijelovi engleskih i američkih medija progone svog kolegu, koji je, kao što to voditeljica sa BBC-a više neprijateljski nego iz poštovanje kaže, „odgovoran“ za Snowdenova otkrića.

Kako je ovaj otrov prodro u glave novinara? Kako se u jednoj slobodnoj zemlji mogu napisati Orwellovske rečenice „da država zna što je za nas dobro“? Je li to samo strah za vlastiti posao, strah od medijskog izazova oličenog u „internetu“? Je li to dovoljno objašnjenje za otrcani populizam Kirsty Wark, koja sebe smatra predstavnicom britanske tihe većine, „koju špijunaža NSA i GCHQ-a čine spokojnom“.

Što se događa s novinarstvom koje svoje ionako ekonomski ugrožene temelje sada i sadržajno urušava?

Izvor: Peščanik

Komentari

komentara