Što nas je naučio Voltaire?

gabiBespredmetno je kako je Voltaire (punim imenom François Marie Arouet) francuski nacionalni heroj. O ovomu više i nema rasprave. Jedan je od onih malobrojnih ljudi u povijesti čovječanstva čije su misli utjecale na generacije studenata, a neumornim zalaganjem za slobodu govora i vjeroispovijesti posebno su utrle put svjetskom utjecaju Francuske revolucije i samom razvoju filozofskih pretpostavki za nastajanje francuske Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789.

Piše: Augustin Zonjić / HSPF.info

“Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da govoriš” je citat koji se najčešće pripisuje ovom francuskom prosvjetitelju. Kažem pripisuje jer u njegovim djelima, posebno u „Raspravi o toleranciji“ iz 1763. ne postoji u ovakvom obliku. Naime, navedeni citat nije ništa drugo doli parafraziranje Voltairove maksime „Misli za sebe i dozvoli drugima da imaju tu privilegiju“ od strane Beatrice Hall u djelu „Voltairovi prijatelji“ iz 1906. godine.

U svojoj „Raspravi o toleranciji“  (meni osobno njegovo najdraže djelo) otkriva nam zastrašujuću priču o velikoj nepravdi, koja tek postepeno biva ispravljena, nažalost prekasno – posthumno. U Voltaireovo vrijeme Francuska je bila strogo katolička zemlja i na protestantizam se gledalo kao na svetogrđe. Vjerskim fanaticima bilo je lagano na nekoga tko ima različite poglede na svijet pričvrstiti potpuno neutemeljene optužbe. Pogreške stigmatiziranih na ovaj način bile su zapravo nepripadanje rimokatoličkoj vjeri, a slučaj Jan Calas, o kojem nam govori Voltaire, je bio tek jedan od primjera.

U listopadu 1761., najstariji sin Jana Calasa, Marc Antonie, pronađen je obješen u Janovoj tekstilnoj radnji u Toulouseu (grad na jugozapadu Francuske na obali rijeke Garonne, na pola puta između Atlanskog oceana i Sredozemnog mora). Nakon pronađenog tijela, igrom gluhih telefona, nastala je histerija među katoličkim pukom i pljuštale su optužbe prema protestantu Jan Calasu kako je objesio vlastitog sina i time ga spriječio (ili kaznio) jer je potonji prešao na katolicizam. Kako je to obično bivalo u ta vremena, ubrzanim postupkom proglašen je krivim i u ožujku 1962. osuđen na mučenje do smrti, nakon čega mu je tijelo spaljeno i razasuto. S druge strane, sin Marc Antonie bio je pokopan uz mučeničke katoličke počasti u lokalnoj katedrali.

Kada je Voltaire saznao informacije o spomenutom slučaju počeo je koristiti vlastiti utjecaj te pokrenuo kampanju za poništenje presude jer su prilikom suđenja korištene isključivo fanatične predrasude prema drugoj religiji, a ne materijalni dokazi. Obzirom na strku koja je podignuta, imenovano je 50 sudaca izvanraspravnog vijeća te je presuda poništena tri godine nakon izvršenja. Obitelj je dobila financijsku odštetu, a slučaj Calas znatno je ojačao pokret za reformu kazneno pravnog zakonodavstva i vjerske tolerancije u Francuskoj, iako spomenute reforme nisu zaživjele sve do 1780-ih.

Ovaj slučaj vodi me ka promišljanju kako smo svi do određene granice dogmatisti. Nije teško hvatati se za ona uvjerenja i misli prema kojima osjećamo određenu vrstu bliskosti jer smo odgojeni u tradicionalnim praznovjerjima i običajima koji s naših predaka prelaze na nas. Empirijski je dokazano da smo, procesom starenja, više skloni vjerovati u vlastitu nepogrešivost i odbacivati sugovornikova racionalna razmišljanja. I na koji način se boriti protiv toga? Lijek je zapravo jednostavan. Trebali  bismo konstantno provjeravati vlastitu aroganciju držeći otvoren um, proaktivno se uključiti u društveni život, neprestano čitati i vježbati moć kritičke misli. Još važnije, kao civilizirana ljudska bića, dok mislimo o sebi moramo „dozvoliti drugima da imaju istu privilegiju.“

Na tragu spomenutih misli, a u svjetlu polurepresivnih nesposobnih malih vlada i vladica, surovih pojedinaca i pojedinki, pa ako hoćete i kolega i kolegica, i konstantnog gušenja medijskih sloboda, slobode govora, slobode izražavanja, slobode i prava na drugačije misli… Ono što proživljavamo na dnevnoj bazi nije ništa drugo doli izlaganje modernijim verzijama dogmatizma. Jasno je kako smo svi mi u određenim trenutcima onaj katolički puk koji se igra gluhog telefona iz priče o Jan Calasu. I sad se vi pitate – kog vraga ja to govorim? Što hoću? Za što se zalažem?  Nije komplicirano, zalažem se za ništa više od jednostavnog podizanja glasa protiv neciviliziranih pokušaja nametanja krivica zbog pripadanja drugoj naciji/etniji/vjeri, odnosno stigmatizacije identiteta „onih drugih“, onih kojima i Voltaire dozvoljava privilegiju različitog mišljenja i izražavanja vlastitih identiteta još 1763.

Rođen je u vremenima praznovjerja, brutalnog barbarizma, vjerskog fanatizma. Svoje prvo djelo napisao je u dobi od osamnaest godina, a posljednje neposredno prije smrti u osamdeset četvrtoj. Tijekom svih tih šezdeset šest godina radio je neumorno, zadao smrtonosne udarce praznovjerju koje zarobljava umove ljudi. Umro je u samu zoru Francuske revolucije.

Voltaire je bio mali rastom, mršav i rezervirane figure, a razvijenog tijela i spretnog uma te se hrabro borio u svakom intelektualnom ratu. Upravo je on taj čiji radovi stoje između „starog“ i „novog.“ Zahvaljujući između ostalog i njemu, nikad više divljaštva neće kontrolirati umove i misli ljudi. Nikad više zatvorski vijci i stalak neće se koristiti kao instrumenti za spasenje ljudske duše.

O dogmatizmu su Francuzi naučili lekciju još prije tri stoljeća, i bili su sretni što su imali Voltairea i druge velike filozofe, pionire civiliziranog,  frommovski rečeno, „zdravog društva.“

Suvremeni francuski obrazovni sustav kontinuirano njeguje intelekt. BiH narodi mogli bi puno toga naučiti od Francuza. Krenimo od Voltairea.

P.S. Neka mu je laka francuska zemlja. Voltaire 30. Svibnja 1778. – 30. Svibnja 2014.

Komentari

komentara