Što SAD mogu sa FBIH?

Američka administracija pokreće inicijativu za reorganizaciju Federacije BiH, javljaju ovih dana mediji, sa ciljem da taj entitet bude ustavno prepakiran kako bi bio barem malo funkcionalniji. Kako je navedeno u izvještajima, sve su opcije u igri, da bude smanjen broj kantona/županija, da dođe do njihovog ujedinjavanja, da budu formirane zajednice općina ili tko zna što još i da se kroz čitav taj paket dođe do rješenja koje bi omogućilo ravnopravan status Hrvata u tom entitetu.


 

Piše: Dragan Jerinić / Nezavisne novine

 

Čitav bi se proces, navodno, trebao odvijati u nekoliko faza, a u jednoj od njih je predviđena i međunarodna konferencija koja bi upakirala sve prijedloge i dala ih u širu javnu raspravu. Ta neka nova Federacija mora biti rezultat dogovora domaćih čimbenika i svi moraju biti zadovoljni novim rješenjima, moto je pod kojim se ulazi u taj proces. Nikakvi datumi i rokovi još se ne znaju, ali jedno je sigurno, prema tvrdnjama sarajevskih medija, formiranje trećeg entiteta, u kojem bi Hrvati bili dominantni ili nešto slično što bi moglo na njega asocirati, ne dolazi u obzir.

 

Priča u vezi s potrebom rekonstrukcije Federacije BiH stara je, koliko me sjećanje služi, koliko i sama Federacija, koja je nastala ratne 1994. godine u Washingtonu. Taj sporazum je prvenstveno imao za cilj vojno stabilizirati i ojačati do tada zaraćene Armiju R BiH i HVO te se i nije puno vodilo računa o nekoj budućoj učinkovitoj administrativnoj cjelini. Prema shvaćanju tadašnjega njezinog rukovodstva ona je u stvari trebala biti nekakvo prijelazno rješenje, ali je Daytonskim sporazumom ustavno cementirana kao ravnopravan entitet s Republikom srpskom.

 

Izvorno nazvana bošnjačko-hrvatska, a kasnije samo Federacija BiH, sastavljena je iz deset kantona/županija, od kojih su etnički mješovite, Srednjobosanska te Hercegovačko-neretvanska županija, dok su u ostalim kantonima/županijama uglavnom dominantni ili Bošnjaci ili Hrvati. Politički gledano, Hrvati su učinili veliki kompromis pristajući na ukidanje Republike Herceg Bosne, koja je, kao Republika Srpska, i dio tadašnje Republike BiH pod kontrolom Armije R BiH, imala koliko-toliko stabilnu vlast, s pravosudnim sustavom i vlastitom vojskom i policijom kontrolirala područja s većinskim hrvatskim stanovništvom.

 

Evo, osamnaest godina kasnije, često se u javnosti postavljaju pitanja zašto je tada Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske, prisilio rukovodstvo Herceg Bosne da samo sebe ukine? Razloga je, vjerojatno, mnogo, a glavni je bio vojna pomoć koju su Amerikanci obećali Hrvatskoj. Današnji problem funkcioniranja Federacije ne može se gledati isključivo kroz brojeve, to je bitno, ali nije presudno u njezinom funkcioniranju. Teza u vezi s ekonomskom neodrživošću, te kako ona troši više od 60 posto proračuna na birokraciju, kako ima jedanaest vlada i oko sto ministarstava forsira se iz sarajevskog političkog kruga, a često se ubacuje u kontekst i čitave BiH, opravdavajući tim svoje zahtjeve za daljom centralizacijom institucija i unitarizacijom.

 

Glavni uzrok neučinkovitosti leži u potpunom nezadovoljstvu hrvatskog naroda svojim položajem u Federaciji, jer je perfidnim i upornim političkim igrama vremenom doveden u položaj nacionalne manjine, a čak i predstavnike na funkcije zajamčene Ustavom biraju mu Bošnjaci kao većinski narod. Današnja Federacija u svojoj je srži bošnjački entitet u kojem su Hrvati svedeni na remetilački faktor u nekoliko županija. Istina, za takav položaj nije kriva isključivo bošnjačka politička elita, već i nepostojanje nacionalne platforme kojom bi bila definirana osnovna načela u vezi s kojima se slažu sve relevantne političke snage hrvatskog naroda u BiH.

 

S druge strane, i politika službenog Zagreba godinama se odnosila prema Hrvatima u BiH ignorantski, pogotovo se to odnosi na bivšeg predsjednika Stipu Mesića, koji je svoje partnere i sugovornike tražio i nailazio isključivo u Sarajevu, dok je Mostar i Hercegovinu zaobilazio s istom odbojnošću kao i Banju Luku i Republiku Srpsku. Više pozornosti položaju Hrvata u BiH posvetio je aktualni predsjednik Ivo Josipović tek nakon što je u Federaciji formirana platformaška vlada koja je u potpunosti zaobišla legitimne predstavnike hrvatskih stranaka zamijenivši ih minornim HSP-om i privatnom strankom obitelji Lijanović. Problemi s kojima se susreću Hrvati u ostvarivanju svojih zajamčenih prava dobrim dijelom su postali vidljivi i u međunarodnoj zajednici koja je shvatila da se oni jednostavno ne mogu više gurati u stranu.

 

U tom kontekstu, ako američka inicijativa za reformom Federacije ima za cilj prvenstveno naći odgovor kako osigurati ravnopravan položaj Hrvata u institucijama tog entiteta, kako im jamčiti da će moći imati ista prava kao i Bošnjaci bez obzira na malu brojnost i da kroz tu reformu ujedno bude smanjen i glomazni birokratski aparat, onda je ona svakako ne dobrodošla već dobro zakasnila, ali nužna. E, sad, kako se to može u praksi i ostvariti bez, blago rečeno, unutarnjeg “teritorijalnog” razgraničenja i formiranja ne trećeg entiteta već administrativne jedinice koja bi imala zakonodavnu, sudsku i izvršnu vlast, što u biti žele relevantne hrvatske stranke tek treba vidjeti. Po dosadašnjem iskustvu ići će to vrlo, vrlo teško.

 

Komentari

komentara