Što se krije iza sukoba ”kreacionističke znanosti” i teorije evolucije?

Potaknut nevjerojatno drskim manipulacijama sa svjetlećom Gospom od sedam vati, kako bi to rekao Boris Dežulović, dakako onom u Međugorju, čitateljima nudim  moju raspravu iz Helsinške povelje od prije par godina o sukobu između “kreacionista” i “evolucionista”. Mora vladati – suština je Dežulovićeve satire – veliki mrak u zemlji ako se meštri od profita usuđuju instalirati gipsani kip koji svjetluca, a to izazove enormnu medijsku pozornost. Na bezočne manipulacije vjerom ili znanošću, bilo to u Međugorju ili negdje drugdje,  poput piramida u Visokom, smo se nažalost navikli, malo se tko tome više i suprotstavlja…

Piše: dr. sc. Mile Lasić

Autor značajne knjige „Otkriće Biblije“  (“Die Enthüllung der Bibel”), ugledni židovski autor Israël Finkelstein prokomentirao je predivnu dokumentarno-istraživačku četverodijelnu seriju, emitiranu prije par godina na njemačko-francuskom kanalu za kulturu “Arte” i posvećenu manipulacijama Starim i Novim zavjetom, na posve originalan način. Finkelstein je, naime, kazao: “U četiri nastavka su predstavljeni iznenađujući rezultati najnovijih arheoloških istraživačkih radova. Ovi su radovi pokazali da su veliki dijelovi hebrejske Biblije (to znači “Starog zavjeta”) napisani oko sedmog stoljeća prije Kristovog rođenja, u vrijeme vladavine kralja Josiasa, što znači više stotina godina poslije ispričanih datosti. Otuda ovi tekstovi i nisu povjerljivi historijski izvori. Oni ogledaju mnogo više ideologiju njihovih autora odnosno širenje oblasti ili objašnjavaju kako je jeruzalemski dvor poprimao malo po malo centralno mjesto u židovskoj religiji”.

Po Finkelsteinovim saznanjima, “Biblija je pisana puno poslije pretpostavljenih događaja o kojima govori, a arheološka istraživanja  isporučuju direktne spoznaje o određenom vremenu”. Ona je otuda “najvažniji instrument za istraživanje povijesti starog Izraela, ali se biblijska povijest ne smije čitati u kronologijskom nizu, nego se mora poći od vremena u kojem su živjeli njezini autori, te događaje smjestiti u njihov povijesni kontekst”. Današnjem čitatelju Biblije je preostalo ili da “promatra Bibliju kao temeljni tekst naše civilizacije ili pak  da je čita uz respekt znanstvenih gledišta”. Najnovije spoznaje moderne arheologije ne dovode ni u kojem slučaju u pitanje religioznu tradiciju, napominje Finkelstein, nasuprot tome, arheolozi bi htjeli pružiti uvid u fascinirajući svijet autora Biblije. Arheolozi bi željeli razumjeti kako strahove, teškoće i nevolje ovih ljudi, tako i njihove nade. Tako mi znamo danas sa sigurnošću da je Stari zavjet („Alte Testament“) napisan u jednoj maloj, izoliranoj i slabo naseljenoj zemlji, od koje je ostalo relativno malo materijalnih tragova. No, upozorava Finkelstein, “najnoviji rezultati istraživanja o našoj dalekoj prošlosti ne smiju biti manipulirani iz političkih motiva”.  Ne radi se u Bibliji samo o jednom  ili više stoljeća u povijesti starog Izraela, nego nam “hebrejska Biblija” isporučuje daleko važnije spoznaje…

U časopisu “Science” su se, pak, mogli proteklih godina  pročitati uzbudljivi redovi o ponovno rasplamsanom sukobu između “kreacionista” i “evolucionista”, u čijem je središtu Darwinova teorija evolucije. “Kreacionisti” osporavaju Darwinovu teoriju o evolucijskom, stupnjevitom razvoju živih bića iz “pra-stanice” putem promjena u nasljednom materijalu i pod utjecajem uvijek novih “životnih” uvjeta, što je imalo za posljedicu nastanak različitih oblika i vrsta života. Posebice su kritični prema evolucionističkoj tvrdnji da je čovjek samo dio evolucionističkog procesa, tj. da nema poseban položaj u njemu. Kreacionistička verzija nastanka svijeta, naime, doslovce počiva na bukvalnoj interpretaciji Biblije. Svi prirodni fenomeni i svi oblici života zahvaljuju svoju egzistenciju Bogu Stvoritelju, pri čemu je za čovjeka rezervirana “posebna uloga” u odnosu na druge oblike života, tvrde oni.

Uprošćeno kazano, umjesto milijuna i/ili milijardi godina evolucije, kako tvrde “evolucionisti”, sve je nastalo za šest dana, kako kažu  Bibliji i drugim “svetim spisima” vjerni “kreacionisti”. Po njima, svijet je star najviše 10.000 godina, nije bilo nikakve evolucije vrsta, niti nekakvog “pra-praska” (Big Bang), prije otprilike 4,6 milijardi godina, a niti druge spoznaje prirodnih znanstvenika nemaju dublje značenje. Sve je stvorio «Stvoritelj» (engl. “Creator”), zbog čega ova vrsta “znanosti” i nosi posve neodgovarajuće ime. Posve uzgred rečeno, prema tipologiji Instituta za filozofiju iz Münchena se “kreacionisti” dijele na “para evolucioniste” i “anti evolucioniste”, shemu koju nećemo objašnjavati ili slijediti, jer bi nas to odvelo u posve drugom pravcu u ovoj raspravi…

Kada je Charles Darwin objavio 1859. godine njegovo čuveno djelo «O postanku vrsta” izazvao je sličan šok kao nekoć Galileo. Time je, po mišljenju tadašnjih vjerskih autoriteta, dovedeno u pitanje sve što je objavljeno u Starom zavjetu. Posebice je bilo sporno – iz njihovog kuta gledanja – što Darwinova teorije ruši predstavu o čovjeku kao “Božjoj slici i prilici”. “Majmunsko podrijetlo čovjeka” bilo je potom predmetom žučnih diskusija    desetljećima, sve dok se “vjerski autoriteti”  nisu odlučili da pribjegnu “lukavstvu uma”, pa da ponude verziju, po kojoj se Biblija ima razumjeti “metaforički, a ne doslovce”, piše “Science”. Crkva se, drugim riječima, povinovala “duhu vremena”, pa se odlučila prilagoditi svoje “učenje”. Kada «Science» koristi pojam «crkva» ne misli, naravno, samo na Katoličku crkvu, ali misli i na nju, jer je bila prvi «global player» po svim mogućim pitanjima.

O ovim  mukama u redovima Katoličke crkve, svjedoči, uostalom, zorno i njezin (tadašnji) poglavnik Benedikt XVI. i to ne samo kontroverznim istupom u Regensburgu, nego i nizom svojih posljednjih poslanica. No, ostavimo se bivšeg “željeznog kardinala”, njegove infektive protiv laicizma, prosvjetiteljstva i moderne u cijelosti su bile kontraproduktivne i ispod onoga što je KC već odabrala za strategiju. U toj novoj, mnogo inteligentnijoj verziji, naime, nije više “Bog stvorio Zemlju, nego čitav Univerzum”. Najtvrdokorniji učesnici neće, pak, ni da čuju za takve eksplikacije, njihovi su predšasnici svojevremeno najavili znanstvenicima “rat do istrebljenja” i oni se toga slijepo drže. Razumjeti je, u stvari, i crkvene autoritete, jer je bilo relativno lagodno objašnjavati nastanak svijeta, maltene sve do jučer, dok se nije znalo za gene i «genom», ali više takvo što nije moguće, pa se inzistiranje na takvom pristupu mora jednostavno podvesti pod «lijenost duha», uostalom osobini koja nije svojstvena samo onima koji vjeruju, nego i nevjernicima, sjetimo se samo vjere u političke autoritete ili «velike ideologije», propale sve redom.

U nastavku elaboracije nije i neće biti govora o favoriziranju niti  «vjerujem» niti «ne vjerujem», ali pokušat ćemo pokazati o čemu se radi u ponovno reaktualiziranoj borbi između prosvjetiteljske ideje, kojoj pripada i teorija evolucije, i «priče o stvoriteljskom činu» ove zemlje ili kozmosa, čemu su «kreacionisti» skloni kako bi pobjegli iz stupice u koju su upali. I još jedna napomena, već spominjani časopis» Science» svako malo zna navesti podatak da među prirodnim znanstvenicima od imena i ugleda ima skoro polovica njih koji vjeruju u Boga, nekog od bogova, ako nije već jedan, ali nitko od njih nije kreacionista. Jedne sam prilike, pak, pročitao u Spiegelu», kako jedan takav znanstvenik kaže da prihvaća teoriju «velikog praska», ali kada vidi kako je savršeno uređen odnos među planetima, dakle cijeli kozmos, mora da vjeruje u neku prvotnu silu. Digresija me odvela daleko, ali njome sam htio kazati da se prosvijećeni ljudi ne razlikuju po tomu kojem se Bogu mole, ako se uopće mole, neko po drugim kriterijima. I među vjernicima mora biti prosvijećenih koliko i među nevjernicima i agnosticima, uostalom temelje prosvjetiteljstva su udarili oni koji vjeruju, a la Kant, ali tako što su se pitali, a ne što su citirali Stari ili Novi zavjet…

U povijesti je ostalo zapisano, primjerice, kako je američki predsjednički kandidat Wiliam J. Bryan još 1919. godine tvrdio da je “Prvi svjetski rat produkt darwinizma”, da Darwinovo učenje razara demokraciju i kršćanstvo, da je krivo za sve zločine u svijetu. Spomenuti “kreacionist” se, dosljedno rečenom, zalagao odlučno za protjerivanje “teorije evolucije” iz javnih škola, što mu je uspjelo krajem 20 godina prošloga stoljeća u više od 20 američkih saveznih država. Njegovom istomišljeniku i dalekom nasljedniku, «novorođenom kršćaninu» George W. Bushu, koji nije ostao samo predsjednički kandidat, na žalost, to je uspjelo već u polovici američkih država, u kojima se Darwinova teorija evolucija ne izučava, ili se gura na marginu. Iz ranijih mračnih vremena ostao je, pak, posebice upamćen jedan sudski proces u malom gradiću Daytonu u američkoj državi Tennessee, zvan i “majmunski proces”. Uzgred rečeno, ovaj gradić ne treba brkati s Daytonom  u američkoj državi Ohio, iako se i u njemu odigrao poznati “majmunski proces” sedamdeset godina kasnije, iz kojeg je nastao bh. apsurdistan. Na optuženičkoj klupi je bio učitelj John Scopes, koji je osuđen, doduše simbolično, na 100 dolara, jer je u školi predavao “evolucionističku teoriju”. Cijeli liberalni  svijet se smijao “majmunskom procesu”, ali je činjenica da je u ovoj i sličnim državama u SAD “teorija evolucije” ušla ponovno u nastavu tek  sedamdesetih godina prošlog stoljeća, nakon što je Vrhovni sud SAD 1968. godine proglasio “neustavnim” jedan “anti-evolucioni zakon” države Arkansas.

No, ne leži vraže, 88 godina od “majmunskog procesa” i 39 godina od ove važne odluke vrhovne američke sudske instance, u 31 od 50 američkih saveznih država  vode se političke i pravne razmirice o Darwinovoj teoriji evolucije. “Creation Science”, kako se ovaj srednjovjekovni mrak voli nazivati, se izborio već da veliki broj američkih izdavačkih kuća  školske literature ne smije spomenuti niti Darwina niti evoluciju. U mnogim od ovih država su u pripremi zakoni  kojima se želi zabraniti “teorija evolucije” ili, pak, osigurati da se “kreacionizam” ravnopravno tretira s teorijom evolucije. Novom naletu “kreacionističkog učenja” je odlučujući poticaj dao bivši američki predsjednik Ronald Raegan, prije tridesetak godina, založivši se za “ravnopravno tretiranje” “kreacionizma” i “evolucionizma”, što je više-manje bila i pozicija bivšeg američkog predsjednika Busha Juniora. Za sada, trebalo bi dodati, jer ovi moćni “kreacionisti” moraju respektirati još uvijek činjenicu da američki zakoni predviđaju “razdvajanje crkve i države”, što je, uzgred rečeno, suština laicizma a samo djelić prosvjetiteljske ideje. Gallupove ankete, naime, govore da tek svaki deseti Amerikanac drži do “teorije evolucije”, dok njih čak 45% vjeruje da je Bog stvorio svijet prije 10.000 godina za samo šest dana. Uzgred rečeno, samo se ovim putem da shvatiti kako je Bush Junior izabran i prvi i drugi put za američkoga predsjednika. Njega su, u stvari, izabrali “kreacionisti”, tj. “novorođeni kršćani”, njih je u SAD već skoro 100 milijuna, a “prokletstvo” američkih demokrata je i u tomu što se u glupostima ne mogu natjecati s “republikancima”.

U cijeloj priči o “naletu kreacionizma” je možda najapsurdnije što se “kreacionisti” ne osvrću  niti na autoritete kao što je bio pokojni papa Ivan Pavao Drugi. Pokojni, politički izrazito konzervativni papa je u listopadu 1996. godine izjavio, naime, da Darwinova teorija evolucije nije u konfliktu s kršćanskim učenjem, čime je “prevladao” vlastitu sjenku, čime se Vatikan jasno distancirao od “kreacionista”. No, ne leži vraže, njega je implicite demantirao njegov nasljednik, a “kreacionisti” se, za sada uglavnom u SAD, odlučuju  za vlastitu “znanost”.

“Creation Science” bi trebala biti znanstvena disciplina, odnosno teorija o nastanku svijeta, koja bi trebala, ako već ne protjerati Darwina iz škola, tada makar biti ravnopravna s teorijom evolucije u nastavnom procesu. U nekim američkim državama im je to već dijelom uspjelo, a ambicije rastu. U San Diegu, u Kaliforniji, osnovali su “Creation Science Research Center”, kao i institut s ogromnim proračunom, radio stanicom i muzejom (“Museum of Creation and Earth History”), te velikom bibliotekom. Njihova je ambicija ni manje ni više nego pronaći “dokaze” za Stvoriteljev “stvaralački akt”, a što bi bilo najlakše kada bi se na biblijskom brdu Ararat u Anadoliji pronašla čuvena barka, kojom je biblijski Noa spasio ljudsko, životinjsko i biljno potomstvo, bez kojega nas, jel’ te, ne bi bilo. Na spomenutom institutu (“ICR”) u Kaliforniji trude se “kreacionistički znanstvenici” da dokažu da je Noa prije 5000 godina na mitsku barku utovario točno 21.000 životinjskih vrsta, ali nisu odmakli dalje od početka niti u pronalaženju “komadića drveta”, unatoč već poduzetih 13 “znanstvenih ekspedicija”.

Najnovije “kreacionističko znanstveno oružje” je teorija “Intelligent Design”, po kojoj je život mnogo kompleksniji nego što je mogao nastati evolucijom. Genijalno, nema što, kada ova tvrdnja ne bi uključivala da je moderni kompleksitet ukrcan na čuvenu barku, te eto sačuvan do današnjeg dana, bez evolucije. Ali, nije ovdje kraj «ICR-čudesima». Njihovi astronomi tvrde da je “Creator” stvorio i kozmos i to baš u četvrtom danu “stvaralačkog pregnuća”, a “kreacionistički biolozi” se ubiše u osporovanju “srodnosti vrsta”, jer su sve kreature stvorene istog dana, dok  njihovi paleontolozi tvrde da su nađeni otisci stopala čovjeka i dinosaura, negdje u nekoj stijeni u Texasu, posve autentično nastali u isto vrijeme, iako je ozbiljna znanost dokazala da se radi o razmaku od 60 milijuna godina. Posebno su zanimljivi ICR-ovi  “kreacionistički geolozi”, koji imaju nimalo lagan zadatak da dokažu da je Zemlja stara 10.000 a ne 4,6 milijardi godina. Nešto malo dalje je dobacio čak i bh. «piramidolog» Semir Osmanagić, privrženik «new age» teorija, koje itekako imaju sveza s «kreacionistima», pa kada se na prvi pogled i ne čini tako. Kreacionisti ne trebaju  znanstvene dokaze, njima je “dovoljna Biblija”, moglo bi se u najkraćem kazati za ovu vrstu “znanosti”, a koliko je «Biblija» u ove svrhe pouzdana, potvrdio nam je Finkelstein u uvodu.

“Izvanredno neskromno držanje”, prokomentirao je nedavno na tipično britanski ciničan način James Hamilton-Paterson iz «Kraljevskog zemljopisnog društva» (Royal Geographical Society) u Londonu ovu  vrstu “znanosti” za  dodatak “Znanje” u njemačkom dnevniku “Die Welt”.

Deset je tisuća već “kreacionističkih znanstvenika” i stotine je “krecionističkih institucija”, piše “Science”, koji šire opasnu ideologiju, po kojoj Darwinova teorija uzrok “svom zlu ovog svijeta” – za ratove, za rastući kriminal, za zlouporabu droga, za pobačaje i razvode. No, tek kada se znade njihovo eksplicitno zalaganje za «dobru vladu, pravi obiteljski život, istinsku znanost », biva potpuno jasno kuda vodi  ideologija, totalitarna, dakako,  koja se skriva iza  sintagme «Creation Science». «Dobra vlada », zna se uvijek i posvuda već koja, se u SAD odmah prepoznala i izrijekom pozdravila ovakve “znanstvene” orijentacije.

Priča o « kreacionistima » je, naravno, komplicirana, ali istovremeno i veoma prosta. Ona je, u stvari, stalno prisutna od kada je “bogova i ljudi”, samo se nije uvijek tako zvala. Nekada su, naime, “kreacionisti” nekadašnje “prometeje” evolucionizma ili prosvjetiteljstva odmah spaljivali, što je sada, ipak, malo teže činiti. Ugledni filozofi s Instituta za filozofiju u Münchenu upozoravaju zbog toga da se “kreacionisti” ne smiju promatrati kao “skurilni ignoranti”, nego da se s njima mora “stručno raspraviti”. Ugledni filozofi poručuju, također, da će  borba protiv “pseudoznanosti” u liku “kreacionista” još dugo vremena biti neophodna. Međutim, bilo bi katastrofalno kada bi se podleglo njihovim “kvazi argumentima”, pogotovo ukoliko bi zadobili ravnopravno mjesto s “evolucionistima” u nastavi. Takvo što se makar u Europi ne bi smjelo desiti!  “Kreacionisti” su, međutim, “u zaletu” ne samo u SAD i ne samo u “islamskom svijetu”, nego i u Europi. U Njemačkoj se nedavno otkrilo, primjerice, da vlada u njemačkoj pokrajini Hessen nijemo promatra kako se, doduše  za sada samo u privatnim školama, Darwin ignorira ili potiskuje u nastavi, što su otkrili uznemireni roditelji ove djece, pa digli „dževu“. No, srećom, još nitko od imena i ugleda u Njemačkoj nije na ovim pozicijama, hvala bogovima, koji, ipak, nisu, makar u Zapadnoj Europi, još pali na tjeme.

Najpoznatija od europskih “kreacionista” je bivša talijanska ministrica prosvjete Letizia Morrati, koja je u dogovoru s bivšim premijerom Berlusconijem pokušala zabraniti teoriju evolucije u talijanskim školama. Protesti liberalne javnosti su, pak, bili tako ogorčeni da su “berlusconijevci” od te svoje namjere odustali. Mogli bi i kod nas pronaći stotinu primjera, uzduž i poprijeko Balkanskog poluotočja, tako se primjerice očitovala i bivša ministrica prosvjete u Srbiji, takvim se očituju i nehotice brojni naši ministri kulture i znanosti, koji bi htjeli  “protjerati Darwina” iz naših i inače problematičnih školskih programa…

Možda je suvišno, ali kazat ću otvoreno, bilo bi loše kada bi čitatelji ovog priloga a vjernici po uvjerenju razumjeli da se radi o napadu na njihovo “vjerujem”, jer ovdje se ne radi ni o kakvom napadu na nečiji “credo”, nego o obrani ideje prosvjetiteljstva, koja podrazumijeva respekt svih ljudskih prava, uključivo religijskih, ali joj je primarno stalo do obrane ideje prosvjetiteljstva, političke moderne i položaja znanosti u modernom društvu, koja je uostalom i prokrčila put iz Srednjeg vijeka u vrijeme u kojem živimo. Autor ovih redova želi  vjernicima na našim prostorima da na čelo njihovih organizacija dobiju uskoro nekoga poput kardinala Karla Lehmanna, predsjednika Biskupske konferencije u Njemačkoj, ili Wolfganga Hubera, predsjednika Evangeličke crkve u SR Njemačkoj. Obojica i “prvi katolik” i “prvi protestant” su, naime, izrazito prosvijećeni, obrazovani  ljudi, koji umiju izići na kraj s problemima koje sobom donosi vrijeme, ne bivajući pri tom manje vjernici i manje prosvijećeni ljudi. No, najgore bi bilo kada bi se pomislilo da nas se ova priča uopće ne tiče, iako baš kod nas sve vrvi od “kreacionista” kada ih tako i ne zovemo. Mogli bismo, naravno, naći bezbroj primjera islamskog, katoličkog ili pravoslavnog “kreacionizma”, da ne kažem “kretenizma”, ali to se ionako znade. Zajednička im je namjera instalirati “dobru vladu”, u skladu s njihovim svjetonazorom, a poslije će ionako sve doći samo od sebe. I jare i pare. Bog i moral kod naših “kreacionista” ionako imaju već dugo godina pomoćnu, sporednu ulogu, čak i kada se u njih izrijekom kunu …

“Ne vjerovati u Boga nije razlog biti agresivno antireligioznim, ili naivno znanstveno religioznim”, piše Dylan Evans, docent za kompjutorsku znanost na “University of West England” u Bristolu, u jednom prilogu za “The Guardian”.  Evans zbija šale na račun staromodnog, prašnjavog ateizma takvih mislilaca kao što su Richard Dawkins ili Jonathan Miller i pledira – umjesto za njihovo učenje – za moderan ateizam, koji “poštuje religiju, na znanost gleda jednostavno kao na pomoćno sredstvo, a smisao života nalazi u umjetnosti”. Religija se uopće mora shvatiti kao jedna vrsta umjetnosti, koju “samo dijete zamjenjuje stvarnošću i samo dijete odbacuje kao neistinitu”. Evansovo stajalište dobro odgovara shvaćanju američkog znanstvenog teoretičara Michaela Rusea. Potonji  u njegovoj knjizi “Evolucionističko-kreacionistička bitka” (“The Evolution-Craetion Struggle”, Harvard University Press, 2005) znanstvenike koji se natječu s religijom, pa nju žele čak potisnuti, čini odgovornim za osnaženje kreacionista i za sve ogoljenije pokušaje religiozne desnice da protjera evolucijsku teoriju iz školske nastave i zamijeni je novom dogmom – Intelligent Design.  Iako se ubraja u odlučne evolucioniste, Ruse  je veoma kritičan spram takvih modernih giganata kao što su Dawkins ili Edward O. Wilson. Evansova blaga kritika ateizma, koja želi posredovati primirje između religioznih i antireligioznih pogleda na svijet, je isto tako za odbaciti kao i temelje iz kojih se, kako je otvorenog srca izjavio, ove ideje mogu konstruirati: “Ateizam bi trebao prije nalikovati jednoj lego kockici, nego gotovoj igračci”. Tako je sažeo diskusiju na ovu temu deklarirani ateist i ugledni  književnik Salman Rushdie u eseju kojeg su objavili paralelno i “The New York Times” i hamburški “Die Zeit” (04/2005.), kao i brojni drugi listovi u svijetu. “Jedno takvo primirje može u ovomu funkcionirati samo ako važi za obje strane” – prokomentirao je navedene dileme Salman Rushdie. Po njemu,  “primirja” može biti samo “ako svjetske religije priznaju držanje ateista i njihov etički fundament, ako respektiraju otkrića i doprinose moderne znanosti (pa čak ako ova otkrića napadaju religiozne osjećaje) i ako one prihvate da umjetnost, ukoliko ona nečem vrijedi, jednako jasno pokazuje, kao i tzv. tekstovi objave, kompleksni smisao života”. Ali, takvog dogovora nema, konstatira Rushdie, “i nema ni najmanjih izgleda da bi se on mogao postići”. Rushdie pri ovim ocjenama misli u planetarnim okvirima, i generalno, a meni padaju dok pišem ove redove bh. i balkanski jurišnici na laicističku i prosvjetiteljsku ideju, te posebice «bespredmetnu», onu komunističku, kako ovu pojavu opisuje najliberalniji katolički teolog dr. Hans Kueng.

Kod pripadnika svih religija se uzima za samorazumljivu, ispravnu istinu – piše Rushdie – da je bezbožništvo amoralno i da etika pretpostavlja jednu vrhovnu instancu, nadnaravno biće, bez čije egzistencije sekularizam, humanizam, relativizam, hedonizam, liberalizam i u svakom slučaju druge hrđave stvari nevjernika prisilno vode na krivi put. Za one među nama, koji su svakako spremni, odati se ovim zlima, a koji se unatoč tomu smatraju ćudorednim  bićima, je stavljanje u istu razinu bezbožništva i nemorala pretjerivanje bez premca.

Nastupanje institucionaliziranih religija nije, također, primjereno stvaranju povjerenja u laisez-faire-držanje, koje propagiraju Evans i Ruse. Posvuda se obrazovanje vidi izloženo  žestokim napadima religiozne strane, konstatira Salman Rushdie. Tako su Hindu-nacionalisti pokušali posljednjih godina da prerade povijesne knjige u duhu njihove antimuslimanske ideologije, što je moglo biti spriječeno samo putem izborne pobjede sekularne koalicije pod vodstvom Kongresne partije. Po cijelom svijetu objašnjavaju islamski glasovi da se evolucijska teorija ne može uskladiti s islamom, za što je najbolji primjer Turska zadužbina  za  znanstvena istraživanja (Bilim Arastirma Vakfi). I u Americi, gdje se American Civil Liberties Union sprema da zagovornike Intelligent Design tuži sudu, dostiže vrhunac borba oko prihvaćanja Intelligent Design u školskoj nastavi. Izgleda jedva zamislivo da bi  bolje ponašanje vodećih svjetskih znanstvenika (kako o tome lepršavo misli Ruse) moglo dovesti do zaokreta kod ovih snaga. Intelligent Design, ona teorija koja ljepotu stvaranja želi ugurati  u naknadne, zastarjele predstave jednog Stvoritelja, je pseudo znanstvena, nelogična i lako  napadljiva, što se vidi čak i kao izvjesna ponuđena grubost. Tako tvrde njezini predstavnici da se sjajna kompleksnost i potpunost staničnih i molekularnih struktura ne može objasniti putem opće teorije razvoja. Ali, činjenično se razvijaju elementi  kompleksnih, međusobno povezanih bioloških sustava i prilagođavaju se zajedno, a kako Dawkins u njegovom djelu “Slijepi urar. Novi pledoaje za darvinizam” (1987.) objašnjava – u svakoj fazi ovog procesa je djelotvorna prirodna selekcija. Pored znanstvenih, pak, postoje, kažimo tako, i argumenti osjećaja. Kako bi bilo to, recimo, s «Bad Design»? – ironizira drsko Rushdie – je li bilo stvarno tako inteligentno stvoriti porođajni kanal ili prostatu? Tada je tu i moralni argument protiv inteligentnog «Designera», koji je njegova stvorenja prokleo rakom i aidsom. Je li «Inteligentni Designer»  također amoralno zao?

Na religiju gledati kao na jednu vrstu umjetnosti’, kako to ljupko predlaže Evans, je samo moguće ako je religija mrtva ili, kao u slučaju crkve u Engleskoj, ako postoji iz određenih rituala. Stara grčka religija nastavlja da živi u mitologiji, stara nordijska je ostavila iza sebe nordijske bajke, pa ih sada možemo čitati kao literaturu. I Biblija, također, sadrži veliku literaturu, ali doslovce vjerujući kršćani  postaju sve glasniji, pa je vrlo upitno da bi baš oni pozdravili Evansovo djetinjasto-knjiško stajalište. Međutim, iznova se nastavljaju napadi religija na njihove vlastite umjetnike: slike  Hindu-umjetnika se napadaju od Hindu-svjetine; teatarski autori Sikhi od njihovih Sikha, a muslimanski književnici i filmski radnici su ugroženi od muslimanskih fanatika. “Kada bi religija bila osobna stvar, moglo bi se veoma lakše respektirati pravo vjernika da u religiji traže utjehu i osnaženje”, zaključuje Rushdie, “ali, religija je u današnje vrijeme veliko javno poduzeće, koje se koristi moćnim političkim organizacijama i najmodernijom informacionom tehnikom kako bi ostvarilo svoje ciljeve. Religije se pri tome ponašaju izvanredno agresivno, ali žele da se s njima ophodi u svilenim rukavicama…

Komentari

komentara