Što se u BiH promijenilo od prosvjeda u veljači 2014. godine?

predavanje-prosvjeta-crkva2Pa promijenilo se to što smo danas i u BiH i u Regiji bliži tzv. vajmarskoj situaciji, bliži nego što smo bili prije godinu dana, odgovorio sam izravno Berislavu Juriču na pitanje za njegov uradak za hercegovački portal Bljesak.info. Inače, radi se o mladom mostarskom publicisti i književniku, autoru nagrađivane zbirke urbanih pripovjedaka “Neispavani psi laju”.

Prošle godine, povodom nasilnih i tužnih događaja od 07. veljače u Mostaru i u cijeloj zemlji, govorio sam “dan poslije” (08. 02.2014.) i za Al Jazeeru i TV1, potenciravši da je u Mostaru za dlaku izbjegnut međunacionalni sukob, te da klizimo u situaciju kad će izvanustavna prijeka rješenja izgledati mnogima jedinim rješenjima, pa možda i biti jedini izlaz. Užasno mi je zamjereno u “političkomu Sarajevu”, pa čak i među mojim dotadašnjim prijateljima, što sam govorio i o “vajmarskoj situaciji”, ili upro prstom u manipulaciju baš “političkog Sarajeva” koje izvozi nerede po potrebi i kad mu se ćefne. Posebice mu je omiljeno pri tomu držati Mostar u zarobljeništvu i “gradom slučajem”, mada je i samo: “glavni grad – slučaj”.

Znaš li što si rekao, pitao me hitro vrli pitac nekti, na što sam mu morao rekti, kako nisam mislio na opasnost otvorene fašizacije i diktature samo u BiH, nego i u Regiji, i ne samo kod Bošnjaka, ali i kod njih. O tomu što sam govorio 08. veljače 2014. godine – nakon obilaska sviju gradskih paljevina i pod utiskom da su djeca gradskih bogatuna (znaju se imenica barem dvojice) stukla sve što su našla, primjerice, i u Hrvatskom leksikografskom institutu u Mostaru (što su mediji, dakako, prešutjeli) – pogledati i na ovoj mojoj web stranici u rubrici Iz medija, odnosno pod-rubrici Audio i video zapisi, u dužim izjavama za dnevnike Al Jazeera i TV1 od 08. veljače 2014. godine.

*****

Ove su me kritičke prosudbe koštale mnogih prounitarističkih omraza, uključivo i obustavljanja podrške  plemenitim projektima u kojima sudjelujem  kakav je – unatoč svemu – i projekt Interkulturalno razumijevanje, kojeg je do tog 07. veljače podržavao načelno i na mojemu FF-u, NHC iz Norveške (Helsinški odbor za ljudska prava Kraljevine Norveške). Na nesreću, “oficir za vezu” između NHC-ija i univerziteta i sveučilišta u BiH i u Regiji je jedan bivši Mostarac (ne zaslužuje da mu spominjem ime), kojemu sam na izravan telefonski upit tko to pali zgrade u Mostaru odgovorio da su taj užas izvele po nečijem nalogu “bošnjačke vucibatine”. Uslijedio je muk i prekid svih naših odnosa, jer “vucibatine ne mogu biti potomci onih koji su protjerani u ratu iz zapadnog dijela grada”, kako mi je potom ljubazano objasnio, odavši se time kao ničim drugim. Odgovorio sam mu da vucibatine mogu biti svi, jer su vucibatine svi koji su palili grad, bez obzira koje su nacije ili drugih identiteta, te da su politički i pravni i goli nasilnici uvijek i posvud samo vucibatine. Kazao sam mu, bez oklijevanja, da je razlika među nama upravo u tomu što on misli da “vucibatine” mogu biti samo Hrvati, dok su, po meni, vucibatine svi koji se koriste nasiljem, posebice paljevinama, pa bili Hrvati ili Bošnjaci, ili već tko. I precizirao sam da je pravo pitanje: tko stoji iza prosvjeda nasilne naravi i paljevina i u Mostaru i u BiH? Taj odgovor još ne znamo i nećemo ga, vjerojatno, nikad saznati!

Još mi se jednom javio, nakon što su javnosti prezentirana imena četerdeset i troje osumnjičenih za paljevine u Mostaru, od 07. veljače 2014. godine, kako bi likovao što među optuženima nisu samo Bošnjaci, što ima i drugih, uključivo šestoro maloljetnika, kao da nešto mijenja na stvari što je među osumnjičenima samo tri četvrtine Bošnjaka. To ništa ne mijenja na potrebi da se razjasni: otkuda negdi iz Bosne stiže kombi sa zapaljivim sredstvima, tko podijeli probranima oruđa i oružja, koji su „revolucionari“ to uradili za neku crkavicu i za tuđi ćeif, a koji za svoj i u ime „viših ciljeva“. Tko su bili “vođe”  a tko “vođeni”? Ostalo je, nažalost, do danas nerazjašnjeno: i po čijem je nalogu trebalo zapaliti “zapadni Mostar”, u čemu su planeri međunacionalnog sukoba baš u Mostaru skoro pa uspjeli. No, srećom, nije odgovoreno “nasiljem na nasilje”, pri čemu se to samo slučajem izbjeglo, o čemu je najkorisnije preslušati što je govorio lider SBB-a  Fahrudin Radončić na  ljetošnjem stranačkom skupu u Zenici.

Prosvjedi na Španjolskom trgu u Mostaru su potom funkcionirali sve do u ljeto 2014. godine samo zahvaljujući entuzijazmu čovjeka s imenom Muharem Hindić i nadimkom Mušica. Ali, ni prosvjedi ni paralelni plenumi u Mostaru nisu imali šanse proizvesti više bilo kakav veliki učinak nakon što se netko igrao ratom u Mostaru, pa će ostati zapamćeni po nesuvislom zahtjevu da se nekakvom “revolucionarnom komitetu”  preda vlast “na tacni”. Uzalud si ih prounitaristički mediji stilizirali u “multietničke”,  u ono što su oni bili samo u rudimentarnoj formi.

Ne žalim, dakako, što nemam nikakva više kontakta s čovjekom koji zlorabljava svoj položaj u NHC-iju za jednostarnu sliku o Mostaru u razgovorima s njegovim norveškim (i domaćim) sponzorima. Kad tad će i Norvežani pojmiti da im čovjek koji je došao kao izbjeglica u Norvešku i potom napravio izvjesnu karijeru na “ljudskim pravima”, pa postao i svojevrsna “mecena” tuđim novcem u Regiji i na Kavkazu, čini medvjeđu uslugu time što im prezentira unitaristička rješenja i za Mostar i za višenacionalnu BiH. Zemlju, beskrajno složenu, koja zato i ne treba jednostavna, nego kompleksna rješenja, uključivo konsocijacijske metode iz seta upravljanja etničkim/nacionalnim razlikama. Dapače, ponosan sam što je – i bez NHC-ijeve pomoći – kolegij Interkulturalno razumijevanje zaživio i u nastavnim planovima i u izvedbama na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, pa  što je, možda, za klasu i bolje izveden – bez pomoći NHC-ija ali uz pomoć mojih prijatelja – od sličnih kolegija u regiji jugoistoka Europe. Neimenovanom “multikulturalisti” stoje na raspolaganju neka privatna seoska sveučilišta koja će mu pred Norvežanima zamijeniti javno sveučilište – Sveučilište u Mostaru. Ali, to i nije moj problem, ja ću moje studente, inšallah, uskoro ponovno s radošću voditi i u Vladičanske dvore kod braće Srba i kod braće Bošnjaka u Koski džamiju u Mostaru, te u Centar za mir i dijalog u Samostan Petra i Pavla čim profunkcionira …

*****

No da se vratim na ono što sam kazao Berislavu Juriču,  autoru između ostalih blistave formulacije o “Kim il Umu” kod Hrvata, i kod sviju drugih, dakle o slijepim Domanovićevim “vođama” u naše vrijeme, gospodarima naših života i smrti. Precizirao sam u objašnjenju eksplozivne  “vajmarske situacije”, u kojoj već jesmo,  kako bi se jednostavna i prijeka rješenja mogla učiniti jedino mogućim prije svega ljudima gladnih stomaka, kojima će posve sigurno potom manipulirati poglavice nabubrjelih šlajbeka, i deviznih konta, ti tranzicijski profiteri u politici i u gospodarstvu, koji sve imaju izuzev imuniteta za sva vremena. Ali, i mnogim drugima u BiH bi se suzpenzija Ustava i zakona mogla učiniti privlačnom. Ljudi u BiH prosto pate od nekulture neuvažavanja  identiteta i ustavnih i zakonskih okvira. Tako oni na vrhu i tako i oni “ganz unten”, posve na dnu. Od ovakve eksplozivne situacije do nereda i nesreće samo je jedan korak, jer ne zaboravimo da u BiH živi oko 27% ljudi ispod granice apsolutne bijede, po istraživanjima IBHI-ja (Inicijative za bolju i humaniju inkluziju iz Sarajeva, u čijem sam Savjetu iz poštovanja prema njezinom direktoru dr. Žarku Papiću), te oko 50% onih građana BiH koji se sve teže mogu pogledati u ogledalo, jer troše više nego što imaju. Ovom našem tobožnjem srednjem sloju, zajedno s onima “sasvim na dnu”, bi se čak njihov nacionalni diktator mogao učiniti u prvi mah kao spasitelj…

Sve je to već viđeno, i kod nas i drugdje, ali bi se u BiH moglo ponoviti čim se prosvjedi neumitno otkotrljaju ulicom i do međunacionalnih izmanipuliranih konflikata ili težih sukoba. U uvjetima “demokrature”, dake izvitoperenja demokracije, a to je ono što živimo danas u BiH, većina građana sviju nacija i drugih identiteta, uključivo i ono bh. građanstvo koje ne drži do ukotvljenosti u nacionalno, jer mu je usko u ovomu korzetu, pa traži transnacionalne transformacije, ne umije organizirati ni otpor a kamo li prosvjede. Do unitarista i secesionista nikad i nisam držao previše, jer oni ne drže do poštovaja identiteta i transnacionalnoga i transentiteskog uvezivanja u bh. i europski identitet, pa su time i jedni i drugi “neprijatelji otvorenog društva”, govoreći jezikom Karla Poppera.

Nažalost, bosanskohercegovačko građanstvo pati i dalje od “sindroma jednosti” i nerazumijevanja identitarne situacije u svojoj zemlji, pa i nije osposobljeno za razlikovanje demokracije i “demokrature”. Otuda i jeste zarobljeno u raljama unitarnosti ili separatnosti. Moje su bojazni, dakle, da takvo “građanstvo” neće ni primijetiti ako ili kad uplovimo uskoro u otvorenu diktaturu uz pomoć upravo insceniranih prosvjeda. Upozoravam, dakle, na vrijeme i dok još mogu, jer nisam siguran da će se poslije skorašnjih prosvjeda gladnih i nezadovoljnih ljudi, te očekivane reakcije onih na vlasti, smjeti i moći više slobodno javno očitovati. Jer, jedini “napredak” u BiH, kazali su ovih dana mnogi, vidljiv je u boljoj policijskoj opremljenosti i koordinaciji.

A ja ću podsjetiti još jednom da se broj građana BiH koji žive ispod granice apsolutne bijede između dva IBHI-jeva izvješća popeo s 23% na 27% sveukupnog pučanstva u BiH, te da je samo u prošloj godini 68.000 mladih ljudi otišlo iz BiH “trbuhom za kruhom”. Tragom njihovih djedova i očeva, pravac Zapad. Samo što su – za razliku od njih – u pravilu visokoobrazovani. Oni su dobrodošli u SR Njemačku i drugdje i dobrootišli  iz BiH koja se ne umije odnositi sama sa sobom …

U Mostaru, 07. veljače 2015. godine

Izvor: milelasic.com

HSPF.info

Komentari

komentara