Sukob oko Velikog rata

gavrilo-principGruba podjela na one koji Principa danas smatraju herojem i one koji ga vide kao terorista, svjedoči o političkoj kulturi u kojoj se o određenom povijesnom fenomenu više ne može razgovarati u kontekstu vremena u kojem se dogodio. Potreba da se svaka povijesna ličnost glorificira ili potvrdi kao povijesni negativac, u slučaju Gavrila Principa na najbolji način pokazuje koliko razmišljanje o prošlosti kod nas uvijek ima svrhu političke bahatosti, kaže povjesničarka Olga Manojlović Pintar, komentirajući medijske debate uoči stogodišnjice izbijanja Prvog svjetskog rata.

Manojlović Pintar podsjeća da je u načinu definiranja povijesnih ličnosti smješten i način definiranja sadašnjosti. ”Ukoliko u današnjem vremenu, u kojem riječ terorist nosi tešku konotaciju, događaj iz 1914. nazovete terorizmom jasno da je to više u smislu diskreditacije, nego analize Principove djelatnosti. Istovremeno, apsolutno je neodgovorno kada političari taj čin nazivaju junačkim, upravo s obzirom na čitavo naslijeđe naših posljednjih deset godina, odnosno problem političkih atentata koji su uvjetovali našu stvarnost zaključno s atentatom na Zorana Đinđića. Stvaraju se simetrije koje u povijesti ne postoje, ali koje se koriste u dnevnoj politici”, upozorava povjesničarka i dodaje da su ličnost Gavrila Principa i sam atentat daleko kompleksniji od svođenja na priču o junaku ili teroristu.

Na tribini Betona održanoj krajem listopada, povjesničari Olga Manojlović Pintar, Danilo Šarenac i Srđan Milošević razgovarali su o aktualnim kontroverzama u tumačenju uzroka i posljedica Prvog svjetskog rata, od atentata na austrougarskog prijestolonasljednika i uloge ”Crne ruke” i službenog Beograda u djelovanju Mlade Bosne, do stvaranja novih država u Europi, revolucije 1917. godine u Rusiji i nastanka uvjeta za uspon fašizma.

Stogodišnjica će se razlikovati od svih dosadašnjih obilježavanja sjećanja na Veliki rat najprije zbog činjenice da je danas ono u potpunosti prevedeno u ”povijest”, onako kako je tretiraju konzervativni povjesničari, odnosno da više nema živih sudionika tog događaja, istaknula je Olga Manojlović Pintar. Posljednji vojnik koji je u uniformi ratovao u Prvom svjetskom ratu, Australac koji je ratovao na teritoriju Turske i Francuske, preminuo je 2011. godine, što je označilo kraj epohe u kojoj je nazočnost sudionika rata na čitavom nizu komemoracija predstavljalo važan simbol u definiranju identiteta svih društava koja su se tog rata sjećala.

”U Srbiji je posljednji Solunac umro 2006. na predizbornom skupu Bogoljuba Karića u Leskovcu, u 105. godini. Ružnom igrom sudbine – kao što se često s njima događalo od 80-ih, uslijed njihove političke upotrebe, posebno u razdoblju Slobodana Miloševića – taj posljednji Solunac bio je predsjednik tada novoformirane udruge koja je okupljala ratnike Srbije od 1912. do 1999. Obilježavanje stote godišnjice bit će drugačije i zbog činjenice da je sada konačno jasno da je nestao bipolarni svijet u velikoj meri definiran stvaranjem Sovjetskog saveza, a koji je omogućavao održavanje konsenzusa u razmatranju uzroka i posljedica Velikog rata. Nestankom SSSR nestao je čitav niz država socijalizma formiranih poslije Drugog svjetskog rata i u velikoj mjeri je izgubljeno službeno tumačenje izbijanja Prvog svjetskog rata kao posljedice novog načina ratovanja imperijalne kapitalističke Europe, koji je krajem 19. stoljeća započeo u kolonijama u Aziji i Africi i tako se prenio i na europski kontinent.”

Međutim, bez obzira na promjenu epohe i svih okolnosti koje su uvjetovale službeno sjećanje na Prvi svjetski rat, ono se i danas definira kroz simbol muškarca u uniformi, na isti način na koji je utvrđeno tijekom dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća, kada je bio osnovni simbol militarizacije europskih društava. U javnom prostoru su tako prisutna i gotovo istovjetna tumačenja uzroka Prvog svjetskog rata: od interpretacija koje se svode na trivijaliziran prikaz ”hoda mjesečara” poslije nesretnog događaja u Sarajevu, kao rezultat djelovanja interesnih skupina i pojedinaca koji su čitavu Europu gurnuli u rat, do ukazivanja na njemački militarizam odnosno imperijalne interese velikih europskih država, što je tumačenje uobličeno u Sovjetskom savezu.

Eksplozija nacionalističkih politika, njemačka ideja o naoružanoj naciji, posljedice francusko-pruskog rata iz 1870. godine, pa i Balkanski ratovi, neki su od niza događaja koji su dramatizirali odnose u Europi i doprinijeli da tenzije uskoro pronađu okidač za opći sukob.

Povjesničari su komentirali i noviju studiju Christophera Clarka u kojoj autor odbacuje uvriježene historiografske zaključke, a koja je izazvala burne reakcije u Srbiji zbog navodne revizije kojoj je cilj svaljivanje ”krivice” na Beograd. Povjesničar Danilo Šarenac ukazao je, međutim, da teza o izbijanju rata uslijed nesporazuma ignorira utvrđene činjenice koje govore da su se europske države desetljećima spremale za rat. Na ovaj izazov revizije, umjesto znanosti, odgovorili su beogradski političari i pripadajući mediji koji Principa sada promoviraju kao ”srpskog junaka”.

Povjesničari su konstatirali i da javnost traži jednostavne odgovore, te da nema strpljenja za složene probleme koje političari dodatno vulgariziraju.

Dijelovi izlaganja Olge Manojlović Pintar,
tribina Betona: Veliki rat – 100 godina poslije,
srijeda, 30. listopad 2013, CZKD

Gotovo da nema obljetnice – desetogodišnjice, dvadesetogodišnjice, pedesetogodišnjice i sada obilježavanja sto godina od izbijanja Prvog svjetskog rata – koja nije bila na izuzetno provokativan način obilježena u javnosti gotovo čitave Europe. Ova stogodišnjica na dva načina se razlikuje od ovih dosadašnjih obilježavanja rata; najprije zbog činjenice da je sada cijelo sjećanje na Prvi svjetski rat, cijela priča Prvog svjetskog rata u potpunosti prevedena u ono što u tradicionalnim i konzervativnim shvaćanjima povjesničara predstavlja povijest, odnosno nema više živih sudionika tog događaja.

2001. godine umro je posljednji vojnik koji je u uniformi ratovao u Prvom svjetskom ratu, Australac koji je ratovao na teritoriju Turske, Francuske, i koji je u tom smislu označio kraj epohe u kojoj je nazočnost sudionika Prvog svjetskog rata na čitavom nizu svečanosti i komemoracija predstavljalo veoma važan dekor, veoma važan simbol u definiranju identiteta svih društava koja su se tog rata sjećala.

U Srbiji je 2006. godine umro posljednji Solunac, on je umro na predizbornom skupu Bogoljuba Karića u Leskovcu, u 105. godini bio posljednji koji je ružnom igrom sudbine – kao što se često sa njima događalo od vremena 80-ih, i njihove političke upotrebe posebno u razdoblju Slobodana Miloševića – bio je predsjednik jedne novoformirane udruge koja je okupljala ratnike Srbije od 1912. do 1999. godine.

S te biološke strane možemo kazati da je ova godišnjica drugačija od ostalih, ali ona je istovremeno drugačija i zbog činjenice da je sada konačno jasno – iako je to mnogima jasno još od 1989. godine – da je nestalo tog bipolarnog sveta koji je u velikoj meri definiran stvaranjem Sovjetskog saveza 1918., a koji je omogućavao održavanje konsenzusa u pitanju razmatranja uzroka i posljedica Prvog svjetskog rata. Nestankom SSSR-a nestao je čitav niz država socijalizma koje su formirane poslije Drugog svjetskog rata i u velikoj mjeri je izgubljeno službeno tumačenje uzroka Prvog svjetskog rata kao posljedice imperijalne kapitalističke Europe, kao posljedice njezinog načina ratovanja koji je tijekom 19. stoljeća započeo borbama za oslobađanje kolonija u Africi i Aziji i koji se na taj najgrublji način prenuo i na europski kontinent 1914. godine.

Iz tih razloga mislim da se ova 2014. razlikuje, ali zanimljivo je da i bez obzira što su okolnosti promijenjene, što je u velikoj mjeri promijenjena i epoha, što se izgubila vizija budućnosti koja je sve vrijeme bila imanentna društvima socijalizma, u isto vrijeme je Prvi svjetski rat i danas u javnom prostoru jasno definiran prije svega kroz simbol vojnika, kroz simbol muškarca u uniformi, na isti način kao što je on bio percipiran i prepoznavan 20-ih i 30-ih, kada je bio osnovni simbol militarizacije europskih društava, i u krajnjoj liniji što su gotovo na isti način i danas u javnom prostoru prisutna ta tumačenja uzroka Prvog svjetskog rata koja i danas veoma jasno označavaju ideološke okvire onih koji ih zastupaju.

Sa jedne strane tu je prisutna potreba da se početak rata veoma simplificirano i trivijalizirano prikaže kroz ”hod mjesečara” koji je uslijedio poslije tog nesretnog događaja u Sarajevu, da je to bio rezultat rada nekih interesnih skupina i pojedinaca koji su eto tako čitavu Europu gurnuli u rat. Za razliku od tog tumačenja, naravno, ono koje je najsnažnije i najjasnije prisutno u europskoj javnosti svih ovih desetljeća je ono koje njemački militarizam i tradicije njemačkog militarizma jasno vezuje kao uzročnike ovog sukoba. I ova treća definicija koja je u velikoj mjeri uobličena u Sovjetskom savezu kroz tumačenja Pokrovskog, je da je upravo logika kapitalizma i imperijalizma bila ta koja je uvjetovala sukob velikih europskih država početkom 20. stoljeća

Moj utisak je da su ova tumačenja prisutna u javnosti i danas, i ona na taj način pokazuju koliko je taj ideološki krug još uvijek otvoren i koliko se neki sustavi vrijednosti i danas preispituju u našim društvima.

***

Europa je ušla u taj rat poslije nekoliko desetljeća mira, i poslije nekoliko desetljeća onog što se zove belle epoque, i ulazak u rat je upravo zbog toga bio drugačiji nego 1939. jer je izlazak iz tog rata bio stravičan. Taj broj mrtvih, osakaćenih, taj broj obitelji koje su ostale bez svojih članova, i činjenica da gotovo da nije postojala obitelj koja nije izgubila barem jednog od svojih članova je svakako utjecala na promjenu vizije rata, tu jednu romantičarsku predstavu, koja je možda mogla postojati 1914.

Uostalom, od Churchilla pa do danas taj sukob je shvaćen kao jedinstveni rat, kao zapravo novi četrdesetogodišnji rat Europe ili, kako sad Traverso kaže, europski građanski rat, nazivajući čitavo to razdoblje od 1914. do 1945. upravo na taj način.

***

Mislim da ta gruba podjela na one koji Gavrila Principa danas percipiraju kao heroja i one druge koji ga vide kao terorista, zapravo jasno svjedoči o političkoj kulturi koja je formirana u tom odnosu plus i minus, i koji ne može o određenim povijesnim fenomenima razgovarati u kontekstu vremena u kojem su se dogodili. Potreba da se svaka povijesna ličnost glorificira ili potvrdi kao povijesni negativac u ovom slučaju na najbolji način pokazuje koliko je razmišljanje o prošlosti kod nas uvijek u svrhu političke bahatosti.

Jasnim iznošenjem tih termina o Gavrilu Principu kao junaku ili kao teroristu samo se dodatno stvara utisak jedne podijeljenosti koja je samo formalna i koja ne može bitni ukazati na dubinu nekog problema. Od jezičnog prevrata jasno je da je sve u jeziku, i da je u načinu definiranja određenih povijesnih ličnosti zapravo smješten način definiranja stvarnosti u kojoj živite. Ukoliko u današnjem vremenu u kojem je jasno koliko tešku konotaciju nosi riječ terorist, taj događaj iz 1914. nazovete terorizmom i njega teroristom, jasno je da je to više u smislu suvremenih diskreditacija nego što to na pravi način analizira njegovu djelatnost.

U isto vrijeme, od strane političara je apsolutno neodgovorno nazivati taj čin junačkim, upravo s obzirom na čitavo naslijeđe naših posljednjih 10 godina, na čitav problem političkih atentata koji su u velikoj meri uvjetovali našu stvarnost, zaključno s atentatom na Zorana Đinđića. Na taj način se stvaraju neke simetrije i paralele koje u povijesti ne postoje ali koje zarad nekih političkih bodova se koriste od strane političara.

Mislim da je ličnost Gavrila Principa i njegova uloga, i sam taj atentat u Sarajevu, mnogo kompleksnija od svođenja na priču o junaku ili teroristu, i da on zapravo može biti dobar povod za razmišljanje na raznim razinama, prije svega za razmišljanje na koji način je konstituirana srpska ideja i na koji način je stvaran njezin odnos kroz preplitanje s idejom jugoslavenstva na ovim prostorima.

***

Povlačenje preko Albanije i kasnije borbe na solunskom frontu ustoličili su simbol vojnika kao ključni element kasnijeg jugoslavenskog jedinstva, iako kroz predstavu vojnika srpske nacionalne armije. Mislim da su tu neke gotovo biblijske slike koje su stvorene – te, kako se uvijek govorilo, golgote preko Albanije, i bjeline snijega koja ima gotovo purifikativno djelovanje, i tog uskrsa, kako su povjesničari kasnije nazivali solounski front – zapravo jasno identificirale tu vojsku s nacijom koju su one predstavljale. I kroz taj put vojske je zapravo definirana nacionalna ideologija i ideja nacionalnog zajedništva.

Ono što iz tog ratnog narativa je svakako ispalo je ono što se događalo sa građanima Srbije koji su u Srbiji ostali poslije povlačenja vojske, koji su ostali pod austrougarskom okupacijom i bugarskom okupacijom. I oni i stradanja civila koja su bila ogromna, posebno u Mačvi, zapadnoj Srbiji itd., nikada nisu ušli kao važan dio tog novog nacionalnog narativa u javne manifestacije, svečanosti, podizanje spomenika i obilježavanja.

Ta ogromna žrtva našla se potpuno u drugom planu u odnosu na ovu vojničku i ona je, i kada je o njoj govoreno, prije svega predstavljana kroz zvjerstva sada protivničke armije a ne kroz samo stradanje civila. Zanimljivo je da na primjer postoje samo dvije skulpture kipara Đorđa Jovanovića koja pokazuju stradanja civila u Prvom svjetskom ratu, za razliku od čitavog niza spomenika koji su podizani vojnicima, ovdje a i u čitavoj Europi.

Ono što je za mene uvijek bilo zanimljivo kada sam se ovim bavila, to je činjenica na koji način je poslije Prvog svjetskog rata, bilo nekoliko tekstova koji su se bavili upravo tim razdobljem okupacije i ponašanjem civila pod okupacijom. 1916. godine, na primjer, Austrougari su izdali jedan dokument kojim su u Kruševcu zabranili, po cijenu vojnog suda i smrtne kazne, daljnje dojavljivanje svojih susjeda, koje je uzelo tolikog maha u jednom trenutku u toj borbi za kruh i mast, borbi protiv gladi koja je zavladala, da su okupatori na jedan perfidan način ali kroz ovaj dokument ipak pokazali tu jednu drugu stranu koja se nikada nije našla u službenim povijesnim narativima i nekako nikada nije bila dovoljno zanimljiva za analizu.

Mislim da je posebno zanimljiv jedan tekst Isidore Sekulić koja je 1922. napisala: ”Okupacija je bila ružna, crna noć kroz koju nisu proletale krijesnice. A ova rečenica ne znači samilost nad stanovništvom, ona znači žaljenje i nezadovoljstvo nad onim dijelom naše narodne epopeje kojim se ne možemo dičiti. U okupaciji je bilo dosta i teških žrtava, ali to su bile žrtve od bezdušne i glupe sile i žrtve zbog golorukosti i vezanosti… U okupaciju se ušlo letargično. Iz te letargije narod je probudilo prije svega pitanje namirnica i hrane. U borbi s mršavom hranom naši su se ljudi pokazali niži od svake sumnje. Generali su vukli zembilje, ugledni ljudi od pera su jeli one kobne ćevapčiće kod junaka iz Like, lagalo se do srama nisko, vrata sobe broj 9 u gouvernementu otvarali su ljudi vrlo često kako bi se poslije njima otvorila vrata neke austrijske kobasičarnice i oficirske menaže. Jedno je, međutim, jasno: za prohujale tri godine robovanja, samo smo materijalno nadvladali iskušenja invazije, duhovno ne. I današnje stanje našeg općeg života posljedica je naše neduhovnosti za vrijeme austrijske vlade u zemlji.”

Ovaj citat možda na najbolji način pokazuje zbog čega su ovo bile stvari koje su vrlo brzo potisnute iz javnog prostora i zbog čega su kao nedovoljno vrijedne pozornosti potisnute u stranu. Nekoliko je još primjera koji govore o tom razdoblju okupacije 1915.-18. i upravo te priče koje su nekako pale sa stola, koje su izostavljene iz službenih interpretacija, možda više govore o razlozima zbog kojih su potisnute, i što se zapravo time krilo.

***

S povlačenjem Turske sa Balkanskog poluotoka, jasno je da su mnoge od ovih balkanskih vlada i društava ovih država, u velikoj mjeri bili eksponenti te politike izbacivanja Turske kao Drugog sa teritorija Europe, i da je u velikoj mjeri i to definiranje budućih saveza bilo određeno negativnim odnosom prema drugačijoj civilizaciji Istoka koja je morala biti izdvojena s europskog kontinenta. Međutim, za razliku od ovih službenih diskursa koji su težili formiranju nove, veće srpske države na teritorijima osvojenim od strane Otomanskog imperija, i koje su u prvom redu polazile od Garašaninovog Načertanija, formiranja velike Srbije – veoma brzo, početkom 20. stoljeća formiraju se ideje jasne unije južnoslavenskih naroda i formiranja jugoslavenske države na teritoriju zapadnog Balkana.

Sama ideja jugoslavenstva je prolazila povijesno različite faze i ona je od jedne primordijalne, kako to navodi profesor Aleksandar Ignjatović, ideje o formiranju i gotovo organskom postojanju jugoslavenskog identiteta u prošlosti preko ideje novouspostavljenog jugoslavenskog identiteta, zapravo u velikoj mjeri identificirana u tim godinama s integralnim jugoslavenstvom koje je brisalo razlike među južnoslavenskim nacijama.

Za razliku od toga, formirana je i ideja balkanske federacije kao vrlo važnog političkog entiteta na prostoru Balkana, koja bi zapravo ujedinila sve nacije i države formirane s povlačenjem Turske i predstavljala jednu vrstu i socijalnog i klasnog niveliranja i uspostavljanja ne samo jedne nacionalne države, već prije svega jedne federacije koja bi i te klasne identitete na neki način pomirila.

Od ove ideje se veoma brzo odustalo, jer ona nije imala političke podrške i već na samom početku rata 1914. svi naravno znaju da je najsnažnije formulirana upravo ova ideja formiranja jugoslavenske države, i to je taj politički program sa kojim i Pašićeva vlada izlazi u Nišu u prosincu 1914., s formiranjem te ideje jugoslavenske države. To je ideja koja je bila veoma prisutna upravo u ovim krugovima kojima je pripadala i Mlada Bosna, u klubovima mladih ljudi koji su je provodili i prije Principovog atentata, od Jukićevog atentata na Cuvaja, itd., i koja je težila formiranju jednog novog jugoslavenskog, kroz upravo jezičku i kulturnu identifikaciju jugoslavenskog prostora.

***

Koliko su suprotstavljene, koliko su isprepletane, koliko se međusobno gradi ta svijest o ujedinjenju srpskog naroda i svijest o formiranju jugoslavenske zajednice je vjerojatno jedno od najsloženijih pitanja o kojima je moguće govoriti, i upravo je način na koji su kasnije obilježavane tradicije rata pokazao koliko se teško politika elita sa tim problemom hvatala u koštac. U načinu na koji su pali u ratu obilježavani u čitavoj Jugoslaviji vidi se koliko je to bio vruć krumpir, jer za razliku od ovih područja kraljevine nekadašnje Srbije gdje je gotovo svaki grad, svako mjesto dobilo spomenik palog srpskog vojnika, središnji simbol te jugoslavenske ideologije u ovim dijelovima države koji su pripadali austrougarskoj monarhiji postala je dinastija Karađorđevića i kraljevi Petar i Aleksandar, i upravo je taj odnos prema srpskoj dinastiji ključno definirao neke buduće političke tenzije koje su na kraju dovele do tako lakog raspada u travanjskom ratu 1941. te države.

U formalnom i simboličnom smislu taj raspad je u prvom redu vezivan za ulogu srpske vojske u tom ratu i u krajnjoj liniji to je definiralo i unutrašnju politiku kraljevine koja definitivno sve vrijeme svog postojanja nije uspjela riješiti nacionalno pitanje, koja je počivala na negaciji nacija koje su postojale u tom razdoblju, pogotovo ovih s teritorija koji su nekad bili u sastavu turskog imperija – postojanje makedonske nacije, postojanje crnogorske nacije – sve su to bile premise na kojima je kraljevina Jugoslavija definirala to novo zajedništvo, isključivo se fokusirajući na ove priznate narode, Srbe, Hrvate i Slovence.

U takvoj situaciji ne čudi što je obilježavanje Prvog svjetskog rata, prije svega i 1924. i 1928. i kasnije tijekom 30-ih godina, iako je jedan od glavnih inicijatora i realizatora mnogih od tih svečanosti bio upravo kralj Aleksandar, koji je prije svega predstavljan kao jugoslavenski kralj – u načinu na koji je na primjer podignut i spomenik neznanom junaku, bilo je jasno da je upravo ta pobjeda srpske vojske imala središnju poziciju za definiranje tradicija Prvog svjetskog rata. Iako kada sada promatrate u ovim krajevima, kao što je na primjer Slovenija, bilo je dozvoljeno podizanje spomenika vojnicima koji su poginuli noseći uniforme austrougarske vojske i boreći se na strani Austrougarske, ali su ti spomenici uvijek podizani na grobljanskim površinama, daleko od javnih prostora i zapravo ostavljani na neki način u toj privatnoj sferi, članovima obitelji da ih žale.

Iz toga se jasno vidi i taj nesklad u rješavanju tih nagomilanih tenzija tijekom godina, i prije svega nesklad u rješavanju nacionalnih pitanja, koji je ključno utjecao na brz debakl jugoslavenske vojske onog trenutka kada je ona napadnuta od strane Hitlerove vojske. Mislim da je i poslije Drugog svjetskog rata ta predstava srpskog vojnika tijekom sukoba 1914.-18. predstavljala jedan od osnovnih identiteta konstituiranja srpskog nacionalnog identiteta u socijalističkoj Jugoslaviji, i da je kroz čitav niz javnih svečanosti, umjetničkih djela, upravo to bilo ono što je stvaralo srpski identitet u opozitu jugoslavenstvu. I na neki način tradicije Drugog svjetskog rata koje su se našle u fokusu javnog polja, u velikoj mjeri su upravo potiskivale sliku srpskog vojnika iz Prvog svjetskog rata. 

Izvor: Peščanik

Komentari

komentara