Suzana Logara: Uzroci ratu u Siriji

12187698_1637460913191455_8207210270749422951_nNafta i prirodni plin su uvjetovale mnoge krize u međunarodnim odnosima posljednjih godina pa je tako položaj Sirije i njenih resursa koje posjeduje predmet interesa njezinih susjeda i svjetskih sila. Sirija je bogata država toliko da bi mogla izvoziti određenu količinu plina, međutim, Sirija je odlučila osloniti se na vlastite državne interese. Odbila je suradnju s Katarom o izgradnji plinovoda koji bi išao preko teritorija Sirije u Europu. Taj prijedlog se nije uklapao u sporazum o suradnji Sirije, Iraka i Irana koji je već prethodno sklopljen. Prirodni resursi su jedan od uzroka rata koji traje već 4 godine na njenom teritoriju ali ne i glavni. Pobune protiv sustava. koje su počele na nakon dolaska na vlast Bashara al-Assada, su se tijekom Arapskog proljeća 2010. i niza ustanaka u arapskim državama pretvorile u građanski rat koji se povezuje sa SAD-om i njenim pretenzijama koje ona već više od desetljeća ima na Bliskom istoku. Bashar al-Assad, liječnik po struci s iskustvom u vojsci, je preuzeo vlast nakon smrti svoga oca Hafiza al-Assada pod čijom su vladavinom država i društvo bili zatvoreni 30 godina. Njegov sin je odmah po dolasku na vlast 2000. godine počeo reforme koje su vodile prema tome da se država otvori svijetu. Kako to obično biva kod transformacija država iz totalitarnih režima, najveći problem su predstavljale ostavštine oca i stari kadrovi. Važno je napomenuti da je Sirija neprestano bila u izvanrednim stanjima uzrokovanim stalnim sukobima s Izraelom nakon Drugog svjetskog rata što je olakšalo put u totalitarni sustav. Američka invazija na Afganistan i Irak su usporile reforme. Sirija nije dopustila korištenje svoga prostora za invaziju na Irak jer je njen istočni dio etnički i kulturološki povezan s Irakom. Bashar al Assad osvaja izbore 2007. i 2014. godine. Bio je jedini kandidat. Pobune koje se događaju usmjerene su protiv sustava te se zahtjeva provođenje reformi u pravcu liberalizacije države. Njegova vanjska politika temelji se na kritiziranju politike SAD-a i Izraela.

Bashar al Assad je pripadnik manjinske sekte unutar šiita, a nazivaju se alaviti, pa je nezamislivo da je na čelu sunitske zajednice otpadnik vjere, po tisućljetnom vjerovanju većinske zajednice sunita. Smatraju da to uopće nisu muslimani. Ta dva islamska pravca ne vide sebe ni kao slične vjere. Religijske razlike, političke neprilike, prirodni resursi i utjecaji vanjskih čimbenika kojima je sve to išlo u prilog, stvorili su tri struje u Siriji: jedna je odana vladi u Damasku, Iranu i pokretu Hezbolah; drugom dominiraju Kurdi povezani sa kurdskim separatistima; treća je sa sunitskom većinom koja je pod velikim utjecajem islamista i boraca za džihad.

Iran bi postao nakon pada Sirije glavna meta Zapada jer posjeduje najveće rezerve prirodnog plina, tu su i ogromne količine nafte, a saveznik je Rusije i Kine. Trenutno uključivanje u rat Rusije i Irana je onemogućilo taj cilj, to je ujedno i početak kraja ISIL-a pretpostavke su, jer je došlo do promjene u odnosima snaga. Postoje i naznake da će se ISIL udružiti s Al-Nusrom, također brutalnom terorističkom organizacijom nastalom iz Al Qaede, kako bi uništili sirijsku vlast. Zapad i dalje traži ostavku al-Assada i uzrok problema vide u njemu. Zaključak je i da Rusija i Amerika koriste međusobno iste optužbe, a to su neučinkovitost u uništavanju ISIL-a i sve veći broj civila nastradalih napadima na terorističke organizacije.

Sredstva za uništavanje neprijatelja više ne postoje. Vode se ratovi unutar rata. Prijetnje nuklearnim oružjem ne treba promatrati samo kao prijetnju već treba uzeti u obzir i posljedice ukoliko se ostvare. Kad bi Iran upotrijebio dio zaliha koje posjeduje – najlakša posljedica koju bi osjetili je poskupljenje nafte i plina. To se tiče i najudaljenijih država. Najbolje rješenje za Siriju i susjedne države bi bilo ono koje bi došlo iz Sirije, a ne izvana. Na međunarodnoj zajednici je zadatak da ih podrže. Udaljeni miljama daleko ne mogu znati potrebe tih naroda kao oni sami za sebe. Ipak, dobro bi bilo i ono privremeno izvana koje bi zaustavilo krvoproliće i migracije kolona stanovništva jer prizori koji dolaze iz razrušenih gradova govore da se više nitko ne obazire na načine uništavanja neprijatelja.

Nijedno pravilo u tim državama izmučenima dugogodišnjim ratovima, koje su postale sinonim za njega, više ne vrijedi. Vrijeme je da brojke ubijenih civila prestanu biti samo statistika iz medija. I brojevi kampova također. Kolone imigranata, nazivanih ekonomskim ili izbjegličkim, kako kojoj političkoj orijentaciji takvo etiketiranje odgovara u danom trenutku, se moraju imati gdje vratiti. Sumnjam da ne žele kao i to da svi jedva čekaju da zakorače u europske obećane zemlje. Europska unija se suočava s teškim zadatkom, s humanitarnom krizom i integracijom izbjeglica, a najbolje rješenje je zaustaviti uzrok iseljavanja. Svjetske sile trebaju konačno prestati iskorištavati situaciju na Bliskom istoku s jedinim ciljem – onim međusobnog nadmetanja.

Suzana Logara/HSPF.info

Komentari

komentara