‘ta će nama kultura, nismo mi, ba, za tog!

BiH je lonac napunjen svim i svačim do vrha. Mješavina se svako malo izlije po vrućem kolu štednjaka i nastanu sitni problemi. Malo nas povisi ton kad se ta mješavina izlije, još manje otvori prozor da provjetri prostoriju od smrada koji je time nastao. Imamo hrpetinu problema i još više njihovih uzročnika, a posljedice su često enormne, no i dalje u sitnim, balkanskim očima zanemarive i nebitne. Jedan od problema je kultura. Zatvoreni brojni muzeji koji predstavljaju kulturnu, religijsku i nacionalnu baštinu svakog od ova tri naroda koji ovdje živi.

Piše: Gloria LUJANOVIĆ / ABCportal.info

Zaključane institucije kulture kao najbolji dokaz kakvi nas neljudi vode u gore sutra. To više govori o nama, nego o njima. Izabrali smo one kojima je najveći domet dogovarati milijunske projekte koji bi nas trebali uvući u govna, a njima omogućiti vile po hrvatskom i crnogorskom primorju, vikendice na Alpama, školovanje njihove djece na europskim sveučilištima dok naša nisu nigdje priznata. One koji su stvarali nekulturu i samim tim ubili kulturu. Više i nije problem zatvoren Zemaljski muzej koji na po’ glavnog grada stoji sam i prazan, na kojeg se gleda kao na veliki izvor rashoda, nego problem društva kojem ta poražavajuća informacija oduzima toliko pažnje, da stranice u novinama sa tekstom o tom, samo preskoče.

Bosanskohercegovačko društvo i ne može imati kulturni život, kada državni vrh koji bi po svojoj logici trebao aplicirati, informirati, inicirati isti, ne vidi, ne prepoznaju nikakvu važnost toga sve dok negdje netko u svijetu ne spomene Ivu Andrića, Aleksu Šantića, Gabrijela Jurkića, Mešu Selimovića i naše druge preminule umjetnike. E, tad se ova primitivna lopovska šestorka lupa u prsa i ponosno izlazi na pozornice i predstavlja BiH. U susjednoj Sloveniji, stanovništvo se bunilo kada su Ministarstvo kulture, obrazovanja i sporta stavili u jedno Ministarstvo kako bi smanjili administrativne troškove. Uplašili se Slovenci da će ostati bez kazališta, kino dvorana, sportskih natjecanja, književnih večeri i izložbi. A, mi se uplašimo kad čujemo da se isto negdje događa. Spodobe koje vode ovu zemlju ka propasti očito su zaboravili da narod nestaje, onog trenutka kad njegova povijest, tradicija, kultura i jezika umiru. Upravo oni, svakodnevno forsiraju isticanje nacionalnog i religijskog identiteta nesvjesni da sami sebe pobijaju. Ipak im to nije prvi put, pa i ne zamjerimo više. Usprkos svemu ovom, bh. umjetnici ipak stvaraju i kulturni život opstaje uvijek među šakom istih pojedinaca svugdje, dok se svaki od njih nada da će sljedećeg puta tražiti stolica više. Takva nada je uzaludna i besmislena jer neće.

U svim gradovima diljem zemlje, uvijek isti ljudi organiziraju i pokreću različite manifestacije koje za cilj imaju mnogo toga, a jedini proizvod koji stvore je sve više i više onih koji ignoriraju ili ismijavaju iste. Vječito se žale kako im država nije ništa dala, ili još gore, da im je mnogo toga oduzela ne pitajući se što su oni uradili da bi se suprotstavili državi. Umjetnost ima funkciju, promjene društva, a kad se društvo promjeni, logičan slijed je i promjena „države“. Neće nas ubiti to što polovica gimnazijskog razreda ne zna da je, primjerice, Gabrijel Jurkić, poznati bh. slikar, hrvatskog podrijetla, rodom iz Livna i jedan od začetnika impresionizma u BiH. Ubit će nas to što to nikog ne zanima. Ako ikad dođe do nekih ozbiljnijih reformi u sustavu obrazovanja i školstvu, bilo bi poprilično dobro uvesti predmet “Kultura” koji bi uključivao odlaske učenika na kazališne predstave, u kina, izložbe slika, skulptura i fotografija te na promocije knjiga i druga književna druženja. Ako dijete od malih nogu navikneš na to da ga ništa ne treba zanimati , nemamo prostora biti tako nerealni i neiskreni prema sebi i reći da danas malo koga zanima nešto što se zove umjetnost i kultura.

Ukoliko za to nisu sposobni i spremni roditelji , što financijski što duhovno i intelektualno, škole, kao odgojno-obrazovne, a prije svega odgojne ustanove bi trebale imati sluha za ovakve stvari. Budući da po svim zakonima svemira i kulturni život, a samim tim i odgoj spada u odgoj.

Poražavajuća je činjenica ta da većina srednjoškolaca nije nikad prisustvovala večeri poezije, izložbi slika i svega gore navedenog. Ako i jest jedan dio njih, onda se sigurno nije znao ponašati; iz jednog razloga; nije ih imao tko natjerati. Ako smo u stanju natjerati djecu da nauče povijest i izvježbaju eksponencijalne jednadžbe za dva, onda bismo trebali moći i ovo.

Odgojno-obrazovne ustanove često se brane tvrdnjom, kako se za takve stvari nema novaca što je donekle točno. Ali, u prosjeku od 800 učenika koliko broji svaka srednja škola u BiH, ima valjda njih 20 koji su u stanju sa profesorima odlučiti se na kulturno-umjetnički amaterizam.

Donedavno me čudilo kako na projekcijama filmova u mom rodnom gradu vrište, deru se i smiju, donesu cijele lunch pakete i viđeni su. Jedino što treba je to, odgajati ih i usmjeravati od prvog razreda osnovne škole na takav način života. Ako jedno od njih dvadeset nauči da se tijekom promocije knjige ne priča, nego sluša, da se mobitel ugasi prije samog početka, da kino nije interaktivni show u kojem najbučniji treba pobijediti, da su muškarci kao baletani itekako prihvatljivi današnjim normama društva, da je glazba i ono što tridesetak izvođača svira nešto, a netko dubokog glasa i visokog stasa pjeva, a ne arlauče – to je uspjeh. Ogroman. Budući da je ovo i dalje, bosanskohercegovačko primitivno društvu u kojem nema mjesta za kulturu od korida i šatora.

Komentari

komentara