Tamni vilajet u statistikama

denis-kuljisPrema podacima Agencije za statistiku, bruto domaći proizvod po glavi stanovnika u Bosni i Hercegovini trenutno iznosi nešto manje od 7.000 konvertibilnih maraka, što je otprilike 5.600 američkih dolara. BDP je u bivšoj Jugoslaviji zadnje predratne 1990. godine bio prosječno 5.000 dolara – ali onih pet tisućica, što bi rekao lik iz “Alana Forda”, nešto je sasvim drugo od današnje iste svote u zelembaćima. Prema tome, nećemo pogriješiti kažemo li da Bosna u zadnjih dvadeset godina uopće nije napredovala, štoviše, stagnira, a u odnosu na druge, strahovito zaostaje. Slovačka je u istom vremenskom akordu dosegla proizvodnju od 24.300 dolara po glavi stanovnika, pošto je početkom devedesetih i sama startala sa 6.000. Ali, ono što su Slovaci od tada učinili bilo je dobro, a sve ono što se ovdje napravilo, bilo je pogrešno, krivo ili kako bi Držić opisao zaboravljenom riječju – “nahvao”.

Piše: Denis Kuljiš / Nezavisne novine

Razišavši se mirno s Češkom (koja je sad na 27.200 dolara), Slovačka je isprva pala u tranzicijsku krizu i deset godina stagnirala jer im je vladao Vladimir Mečiar, lider nacionalističkog HZDS-a, “prvi predsjednik” i “otac nacije”, jedan limitirani autokrat, čija stranka na posljednjim izborima nije prešla prag, jer su liberalni demokrati koji su ga naslijedili bili uspješni, proveli beskompromisne reforme, uveli kapitalizam i kroz dva mandata fantastično podigli proizvodnju te ušli u eurozonu. To je sjajna priča o tranzicijskom uspjehu jedne male, objektivno beznačajne države na europskom Bliskom istoku s oko pet milijuna veoma radišnih stanovnika, koji ne kukaju i ne kenjaju, iako petina naroda još živi ispod granice siromaštva, dok ih je oko 13% bez posla – ne radi više od trećine mladih. Naime, ta poučna priča o uspjehu postignutom samozatajnim radom nije nikakva bajka.

Slovačka nikad, baš nikad, nije bila samostalna država, osim pod njemačkom okupacijom, kad je bila uspostavila jedan lijep kvislinški režim. Vođa Praškog proljeća 1968. godine, što je završilo ruskom intervencijom, bio je pak Alexandr Dubček, također Slovak, ali, zapravo, pošteni čehoslovački komunistički unitarist, prilično fin čovjek za osobu svog poziva. Uz predsjednika Ivana Gašparoviča, koji je poznat u Hrvatskoj jer je njegov otac Vladimir bio Riječanin, s prezimenom na meko ć koje je u slovačkom palatalizirano, najpoznatiji je moderni slovački političar pak Miroslav Lajčak, mladi ministar vanjskih poslova i potpredsjednik Vlade, koji se istakao kao visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Miro je baš bio završio diplomatsku akademiju u Moskvi (balkanski odsjek i perfektno naučio srpsko-hrvatski) kad se Sovjetski Savez raspao i on je odletio u Prag, gdje je stigao upravo u trenutku dok se raspadala Čehoslovačka. “Nestvaran osjećaj”, opisao je tu senzaciju koja ga je učinila prilagodljivim fluidnim političkim prilikama što vladaju na Balkanu. Vrativši se u Bratislavu, Lajčak je postao slovački ambasador u Beogradu, a zatim visoki predstavnik u Sarajevu i potom briselski diplomat, veoma blizak suradnik Javiera Solane. Spominju ga kao kandidata za generalnog tajnika Ujedinjenih naroda – na redu je Europa, njene nove demokracije, a teško će naći boljeg, svestranijeg kandidata iz tako uzorne zemlje… To su, dakle, dobri đaci, oni koji, kako znamo iz vica, izlaze s curama na duplerici “Playboya”. A, što je sa zločestima? Što se dotle zbivalo u srcu Balkana, nesretnoj Bosni, koja se prilikom tektonskog lomljenja bivše Jugoslavije jedina nije raspukla po etničkim šavovima, jer su bili komplicirani poput krojnog arka iz “Burde”?

U ratu i poraću stanovništvo se separiralo i tu su sad de facto tri teritorijalizirane populacije razmještene u dva entiteta – poput dvosobnog stana u kojem su Srbi zauzeli jednu sobu, a Bošnjaci i Hrvati sjede skupa u drugoj, s tim da je prostora, zapravo, dovoljno, ali više nema ljudi koji bi ga napučili… Prema preliminarnim rezultatima popisa, naime, stanovništvo države koja je nekoć bila federalna republika smanjilo se za pola milijuna ljudi, s okruglo 4,4 milijuna na 3,8 milijuna. Od toga je sedam ili deset posto odsutno – popisali su se iako trenutačno, privremeno, a možda i zauvijek više ne žive u Bosni i Hercegovini. Da se ne natežemo i ne lažemo – oko tri i pol milijuna ih je ostalo, drugi su zbrisali. Kako je pokazala jedna novinska anketa, nigdje nije bilo toliko zanimanja za put na Mars, po mogućnosti u jednom smjeru.

Bošnjaka nesumnjivo ima manje od dva milijuna, a Srba i Hrvata, dakle, manje od milijun i pol, ovih posljednjih, znači, valjda 250.000 – zaista zanemariva brojka. Jukatanskih Maja danas živi šest milijuna, a Avara dva milijuna, a tko o njima uopće vodi računa, osim nadobudnih lingvista, koji izučavaju njihove komplicirane dijalekte?

Hrvata u Bosni nešto je više nego stanovnika zagrebačkih općina Dubrava i Sesvete, gdje su se mahom i preselili. Nastave li tako, a nema nikakva razloga da vjerujemo kako bi se tu nešto moglo promijeniti, većinom će otići i ostali, jer je iz Zagreba lakše zapaliti u neku normalnu zemlju nego iz Vareša.

Od urbanih središta u Bosni sad imamo Sarajevo s pola milijuna stanovnika, računa li se tu i Istočno Sarajevo, iz kojega ljudi češće idu u centar grada nego ovi likovi iz Sesveta u središte Zagreba. Zatim je tu Banja Luka, koja je ispala puna manja nego što je izgledalo, te Mostar, ne veći od Osijeka. Ali, ni prije rata nije to bilo bog zna što, osim što su onda svi ti gradovi bili neusporedivo izrazitijeg urbanog karaktera, kao industrijska sjedišta s kulturnom infrastrukturom, dok su sad manje-više provincijske kasabe, pune ružnih kafića, kladionica i ostalih očajnih tranzicijskih atrakcija… Cure nastoje izgledati kao jeftine kurve, a dečki nose jedino tenisice. Tuzla, Zenica i Bijeljina napunili su se pridošlicama i od trećerazrednih postale drugorazredne varoši, što ih svakako ne čini pravim gradovima. Grad je mjesto gdje rade škole i tvornice, željeznički terminali, veliki sportski klubovi, luksuzni hoteli i restorani, opera i galerije, knjižnice i parkovi, sveučilišta i muzičke škole, sve ono, dakle, što je prvo u Bosni izgradila Austrougarska, a zatim, još puno veće, no neusporedivo ružnije i lošije, bivša Jugoslavija, da bi sad sve to propalo u nepovrat i zemlja se pretvorila u otužnu provinciju, gdje su najmoderniji objekti sakralni objekti, velebni hramovi tri zaraćena boga, okruženi naseljima u kojima dosegneš vrhunac egzistencije kad put “posao – kuća – džamija” prevaljuješ u polovnom pasatu.

Turska Bosna gradila se po standardnoj imperijalnoj shemi – glavni vojni zapovjednik od ratnog bi plijena na pogodnom položaju uz rijeku podigao utvrdu, most i džamiju, uz nju bolnicu, javnu kuhinju i medresu, a taj njegov vakuf izdržavao je shopping-mall, bezistan što pripada cjelini. Dalje idu kafane, u njima je muzika, dolaze šećer, tulipani, duhan. Tako nastaje gradsko jezgro, kasaba, čiji stanovnici postaju “kasabalije”. Okolni džauri prezrivo ih nazivaju “balijama”, dakle građanima, ljudima bez zemlje, koja je za seljake jedina ozbiljna imovina, jer je sve ostalo previše apstraktno da bi oni to uopće mogli pojmiti…

Kad je Bosnu okupirala Austrougarska, išlo je sve na sličan način – vojska održi koncert limene glazbe, svira valcere i lokalne patriotske songove, pa sagradi kasarnu, školu, hotel, željezničku prugu. Otvori se kafana, ljudi počnu hodati u odijelima s kravatom, dame šiju haljine po pariskoj modi, stignu kinematograf, cirkus i balonisti, a u posjet dođe i prestolonasljednik, ali njega – cap! – ukokaju, onda izbije rat i sve se mora ispočetka. Moglo bi se sad u nekoliko rečenica opisati uvođenje jugoslavenskog kapitalizma i zatim jugoslavenskog socijalizma kao svjetskih formata, doduše u lokalnoj, drugorazrednoj izvedbi. No, bitno je samo to što je pritom uvijek bio poznat nacrt, opći plan, postojala je ideja – što se radi i čemu teži. Za posljednjih dvadeset godina u Bosni i Hercegovini temeljni je princip autodestrukcija. Pod različitim izlikama uništeno je cijelo industrijsko nasljeđe koje je stvarala bivša država kao ogledni primjer samoupravljačke civilizacije. U Sarajevu, u Rajlovcu, postojao je avangardni pogon jugoslavenske mašinske industrije, gdje su – serijski – proizvođeni avionski mlazni motori, ukupno oko tisuću komada. U Mostaru je bila instalirana vrhunska tehnologija kojom su izrađivane složene komponente za putničke avione “Boeing”. Najnapredniji pogon jugoslavenske kemijske industrije radio je u Vitezu, a elektronske – u Banjaluci (“Čajavec” i “Kosmos” imali su više od 7.000 zaposlenih, dvostruko od zagrebačkog RIZ-a). Svi su, normalno, srušeni, rastureni, opljačkani, ali, što je najzanimljivije – stradali su u ratu ne od neprijatelja, nego od lokalne ekipe! Neprijatelj se nije bavio razaranjem tuđe industrije, pošto je bio zaokupljen uništavanjem vlastite.

Bosna i Hercegovina postala je tako poljoprivredna i turistička zemlja, koja se smanjuje. Gradovi su nešto veći, ali manje gradski, ljudi odlaze bilo kamo samo da odu iz te očajne klime, a političari i ne pomišljaju da pokrenu neke vizionarske inicijative, jer se nisu makli od onoga što je Radomir Konstantinović odavna opisao u “Filosofiji palanke”. Tko je kriv? Jednodušno se smatra – tvorci Daytonskog sporazuma, koji su silom zaustavili rat baš kad se bio dobro razmahao. A, kamo sve ovo vodi? Nikamo. Osim zdrave pameti, sad to pokazuju i statistike.

Komentari

komentara