Theodor Wisengrund Adorno (1903-2013): “Papa radikalizma” ili “posljednji filozofski genij”

theodor-adornoPisao sam prije deset godina – povodom 100. obljetnice rođenja Theodora Adorna – o „posljednjem filozofskom geniju“, odnosno „Papi radikalizma“ i „ikoni šesdesetosmaškog pokreta“, jednom od zaštitnih znakova “kritičke teorije društva”, odnosno frankfurtskog Instituta za socijalna istraživanja. Moja je ambicija bila – kao i u sličnim povodima – pružiti informacije kako se u Njemačkoj odaje pažnja potisnutom geniju, s “kojim se nije mogla praviti država”, ali bez kojega se nisu mogle i/ili još uvijek ne mogu razumjeti proturječnosti  njemačkog društva, kako onoga weimarskog i nacističkog, tako i ovoga poratnog. Tomu treba dodati, dakako, da Adornova misao korespondira i s aktualnim “slijepim ulicama” u koje je uplovilo ne samo njemačko, nego i svako društvo obilja. U vremenima globalizacije i novih mistifikacija  bilo bi prijeko neophodno suočiti aktualne aporije s novom „dijalektikom prosvjetiteljstva“. S obzirom da je nema, nužno je uzeti u ruke i ponovno iščitavati Adornovu i Horkheimerovu „dijalektiku prosvjetiteljstva“, ne bi nam štetilo.  

Piše: dr. sc. Mile Lasić

Thedor Adorno je rođen  prije stotinu deset godina, 11. rujna 1903. godine u Frankfurtu na Majni, u njemačkoj židovsko-katoličkoj obitelji. Svoju mladost je proživio pod židovskim, očevim prezimenom Wiesengrund, a u povijest je ušao s majčinim katoličkim prezimenom Adorno. Uzgred rečeno, njegova supruga i suradnica Gretel Karplus ga je oslovljavala samo “TWK”, što je akrinom njegova kompletnog imena. U svakoj iole ozbiljnijoj enciklopedijskoj odrednici današnji čitatelj može pronaći da Adorno pored Maxa Horkheimera predstavlja glavnog predstavnika “kritičke teorije društva”, tj. čuvene frankfurtske filozofsko-sociološke škole, te da je Adorno ne samo jedan od najznačajnijih filozofa i sociologa 20. stoljeća, nego i izuzetno važan teoretičar muzike i kompozitor. (Neupućeni bi bili iznenađeni što je sve komponirao TWK i za koga a pogotovo koliko su zanimljive njegove teorijske studije o muzici!) Nakon mature u Frankfurtu počinje, naime, Adorno sa studijem filozofije, sociologije, psihologije i muzike, a 1924. godine promovira sa studijom o Husserlu. Potom slijede bečke godine posvećene studiju muzike, pa će potom kraće vrijeme raditi i kao uvaženi  muzički kritičar. Habilitacija mu je uspjela tek 1931. godine sa studijom o Kierkergaardu, no 1933. godine uslijedit će “zabrana rada” i  na liberalnom frankfurtskom sveučilištu, s kojega je istjerana  trećina profesora, o čemu svjedoči primjerice i Jürgen Habermas u dirljivom eseju u povodu stogodišnjice Adornovog rođenja, objavljenom u “Die Zeitu” (37/2003). Adorno potom, 1934. godine, emigrira u Veliku Britaniju, tri godine poslije se ženi spomenutom Gretel Karplus, pa 1938. godine započinju njegove “američke godine”, prvo u New Yorku, a potom u Los Angelesu. U američkom izgnanstvu će, zapravo, s Maxom Horkheimerom “oživiti” Institut za socijalna istraživanja i objavit zajedno s njim “Dijalektiku prosvjetiteljstva”, kapitalnu kritiku krize europske civilizacije, podjednako aktualnu i nezaobilaznu za razumijevanje procesa ciljne manipulacije u zapadnim društvima i u prošlosti i danas. Theodor Adorno se tek 1949. godine vraća u Njemačku, postaje profesorom filozofije (od 1953. godine i sociologije), da bi – zajedno s Horkheimerom – “vratio kući” i Institut za socijalna istraživanja. Potom objavljuje čuvena djela “Minima Moralia” (“Refleksije iz oštećenog života”), “Negativnu dijalektiku” i  druga. Od 1958. godine je oficijelno direktor Instituta za socijalna istraživanja u Frankfurtu, centru tadašnjeg duhovnog života ne samo u Njemačkoj. U čuvenim šesdesetosmaškim razmiricama Adorno postaje “ikonom”, ali biva i žestoko osporavan od strane dijela studenata i njemačkog konzervativnog političkog establishmenta. Umro je 1969. godine u Wallisu, pa će potom supruga Gretel posthumno  prirediti njegovu čuvenu “Teoriju estetike” (1970.). Možda treba ovomu dodati da je Gretel – poslije Adornove smrti – pokušala samoubojstvo, koje nije uspjelo ali je imalo za posljedicu da je ona  sljedeće 24 godine proživjela kao težak invalid.

*****

U već spomenutom eseju u “Die Zeitu“ povodom Adornove smrti, Jürgen Habermas je kao Adornov nekadašnji suradnik, kao netko tko je u Institutu za socijalna istraživanja proveo vrijeme od 1956. do 1959. godine, posvjedočio o duhovnoj snazi Adorna i njegovih suradnika, o tomu kako je u Institutu oživljeno sve ono što su “nacisti eliminirali”, a to znači bogatstvo ideja, vertikala njemačke kulture, te stvaralačka atmosfera u čijem je središtu stajao upravo Adorno. Kroz Adornovu osobu su se prelamale komunikacije i ambicije drugih suradnika, a on nije bio baš posebice nadaren za praktično vođenje Instituta, posvjedočio je Habermas. Tomu treba dometnuti kako će upravo Habermas biti taj koji će 1981. godine u djelu “Teorija komunikativnog djelovanja” (“Theorie des kommunikativen Handelns”) pokazati kako se i Adornovo djelo sapleće u proturječnostima koje se ne daju savladati filozofskim sredstvima. Pri čemu je jedno od najspornijih pitanja upravo sila i njena uporaba, čega je i Adorno sam bio dovoljno svjestan. Anegdota kaže da je Adornov doprinos raspravi na temu sile i nasilja u njegovoj kući, za vrijeme nekoga prijema u vruće ljeto 1968. godine, kada su se spominjali i Marx i Engels, bio taj što je sjeo za klavir i svirao za goste. Iz spomenutog Habermasovog svjedočenja o atmosferi u Institutu za socijalna istraživanja u Frankfurtu vrijedi izdvojiti i ocjenu da su Adorno i suradnici vraćali Njemačkoj normalnost, te neviđeno bogatstvo duha, nakon “smeđih godina” (1933-1945), u kojima su “oštećeni životi” ne samo Adorna, ne samo Židova, nego i svih Nijemaca. Normalnost, kulturološka, posebice filozofska normalnost se s Adornom i Horkheimerom definitivno vraćala kući u Frankfurt i cijelu Njemačku. Efekti normalnosti, pak, osjetit će se u desetljećima kada niti Adorno niti Horkheimer neće više biti među živima. Ovo bi mogla biti neka utjeha i onima među nama koji su se vratili u svoje zavičaje i priželjkuju normalnost za koju se ne zna kad će je biti …

******

Okruglim povodom prije deset godina želio sam, zapravo, tek skrenuti pažnju u zemljama slijednicama bivše Jugoslavije na tri monografije o Adornu koje su se pojavile uz stogodišnjicu njegova rođenja, nekako odjednom, što je bilo iznenađenje čak i za njemački filozofski i kulturni prostor. Uz to, pojavile su se i brojne biografije, monografije u slikama, te dijelovi njegove zaostavštine poput “Pisma roditeljima” (TWK: Briefe an die Eltern 1939-1951, Suhrkamp, Frankfurt 2003; 569 strana). Tako se, eto, s 3.000 novih stranica obilježila stota obljetnica rođenja jednog od najvehementnijih kritičara “biografizma”, te se tako barem dijelom nadoknadio izgubljeni interes za Adornovim učenjem. Pri tomu su se posebice izdvojile monografije nekolicine Adornovih učenika. Detlev Clausen napisao je, primjerice, na 439 stranica knjigu “ T.W.K. – posljednji genij” (“Theodor W. Adorno. Ein letztes Genie”, Fischer Verlag, Frankfurt 2003.), u kojoj je ustvrdio da je TWK „jedinstveni intelektualac” u čijem se životu “isprepleće čitavo stoljeće”! Drugi Adornov učenik, Lorenz Jäger ispisao je, pak, na 313 stranice Adornovu političku biografiju („Adorno. Eine politische Biografie“, DVA, Frankfurt 2003.), u kojoj se Adorno poštuje, ali i žestoko kritizira zbog “amalgamiranja marksizma i psihoanalize”, a oboje su, po Jägerovom sudu, već tada “stajali pod sumnjom”! Treći Adornov učenik Stefan Müller Doohm je ispisao na čak 1032 stranice akribičnu, linearnu, temeljitu studiju o „Papi radikalizma“, potkrijepljenu do sada nepoznatim dokumentima i spisima. Njegova knjiga „Adorno. Eine Biografie“ (Suhrkamp, Frankfurt 2003.) postala je u međuvremenu nezaobilazno štivo za sve Adornove štovatelje.

Adornov arhiv u Frankfurtu, k tomu, objavio je “Monografiju u slikama” ( „Eine Bildmonographie“) na  čak 296 stranica, a „Insel Verlag“na 250 stranica Adornovo „biografsko istraživanje“ pod naslovom „Djetinjstvo u Amorbachu. Slike i sjećanja“ (“Kindheit im Amorbach. Bilder und Erinnerungen“). Spomenuta Adornova sjećanja korespondiraju u sadržajnom smislu inače s jednom neobičnom knjigom, naime Adornovim pismima njegovim roditeljima, o tomu će još biti govora. Izdvojimo i „knjigu pisama“, u kojoj Adornov izdavač „Suhrkamp“ objavljuje Adornovu korespondenciju s pokojnim Suhrkampovim utemeljiteljima – Peterom Suhrkampom i Siegfriedom Unseldom – “Tako bih ja morao biti anđeo a ne autor” („So müsste ich ein Engel und kein Autor sein“), u kojoj se otkriva sva važnost dobrih odnosa na relaciji izdavač-autor. Adornova rečenica iz ove korespondencije s njegovim izdavačima mi je često padala na pamet, ne samo što je posebice blistava, nego što do danas nisam naučio na taj način razgovarati sa izdavačima. Ona glasi: “Molim, oprostite mi materijalizam. Ja mislim da je bolje o materijalnim interesima razgovarati, nego ih prešutjeti, jer tada oni poprimaju nešto otrovno”. Očigledno je i kod Adorna borba za honorar makar u poslijeratno-njemačkoj fazi stajala u ravni drugih visokih ambicija, ali ne s onom najvažnijom – učiniti svoju muku dostupnom čitateljima. Izdvojimo iz Adornove prepiske s Peterom Suhrkampom zbog toga i sljedeće – Ono jedino što me stvarno raduje je upravo proizvođenje “svetih tekstova”. Dodajmo tomu, dobrih, intrigantnih, smislenih, začinjenih briljantnošću jedne neobično obdarene prirode i kulture. “Suhrkamp” je inače objavio, pored spomenutih, i knjigu “Adorno u Franfurtu”, te novu interpretaciju Adornove studije “Minima Moralia”, kao i veoma interesantnu studiju Dirka Auera i Larsa Rensmanna “Arendt und Adorno” na 313 stranica. “On nam neće doći u kuću”, glasi jedna rečenica Hannah Arendt, izgovorena u srdžbi spram Adorna, kojemu je povremeno prigovarala odsustvo solidarnosti. No, vjerojatno najinteresantnija u poplavi svih ovih knjiga o “Papi radikalnosti” (“Papst der Radikalität”) u povodu stote obljetnice njegova rođenja je po prvi put tiskana njegova prepiska s roditeljima. Tih više od 550 stranica, ta 262 sačuvana pisma, koje je Adorno u periodu od 12 godina (1939-1951) pisao svojim roditeljima su “dirljiva lektira” u kojoj vrvi od ezopovski šifriranih oznaka za prijatelje (Max Horkheimer je u ovim pismima samo “mamut”, Adornova supruga je “žirafa” i “gazela”, roditelji su šifrirani “nilskim konjima” itd.) No, iz pisama se ne saznaju samo do sada nepoznati detalji iz svijeta “infantilnog narcisa”, što je Adorno, također, bio, nego i o vremenu i ljudima u egzilu, primjerice o Thomasu Mannu i zajedničkoj suradnji na “Doktoru Faustu”, o čežnji za domovinom, unatoč svemu  i poslije svega. S tim u svezi je Adorno nakon povratka u Frankfurt, 1949. godine, očigledno potresen stupnjem njegove razrušenosti, kazao: “Unatoč svemu su Frankfurt i osjećaj domovine jači nego sve drugo”! U Adornovoj prepisci s roditeljima, koliko god to zvučalo nevjerojatno, skoro da nema riječi o ubijenim prijateljima i rođacima, poznanicima, o holokaustu nad njemačkim i europskim Židovima…

******

Adornova je dijalektika  uvijek bila „korak ispred čitatelja”, njegove su rečenice među najbriljantnijim što se u filozofiji napisalo. Uostalom, njegova su predavanja uvijek bila vrhunska demonstracija gracioznosti jezika i mišljenja, njegova muzička kultura je priča za sebe. On je, naime, “volio žene kao što je volio samo još muziku”, navodim ovdje neke od ocjena iz knjiških i novinskih naslova i podnaslova, koje nemaju samo povodničarsko značenje. Kao što uopće  nije povodničarska, nego suštinska ocjena da se u “slučaju Adorno” radilo o jednom “subverzivnom teoretičaru s ambicijom na mirovinu/penziju”, koji je bio svjestan da se “revolucionarna praksa odlaže za neizvjesno vrijeme”. Ovo mu nikada nisu oprostili “ortodoksni revolucionari” , kao što mu konzervativna Njemačka nije nikada oprostila što je imao ambiciju  urediti Njemačku  na principima kritičke teorije društva!               

I na samom kraju, u Njemačkoj je ne samo prosvijećenoj manjini, nego i širim slojevima građanstva posve danas jasno da je u ovovremenu njemačku normalnost ugrađen i djelić “briljantnosti” Theodora W. Adorna, čovjeka koji je – zajedno sa sličnima sebi – uspostavio kopču u njemačkoj vertikali između zaboravljenog pred-nacističkog vremena i poslijeratne teško izborene normalnosti. Drugim riječima, s Adornom se nije mogla praviti država, ali je Njemačka imala sreće što je imala umove poput Adorna i Horkheimera u “društvu s ožiljcima”. U kontekstu ozdravljenja nekadašnjeg “bolesnog društva” da se razumjeti, dakle, opisana silna halabuka s obilježavanjem stote obljetnice Adornova rođenja,  koji se uvrstio svojim djelom u galeriju giganata duha, u kojoj  mjesta ima samo za filozofe poput Kanta, Hegela, Marxa, Nietzschea, Heideggera…             

Komentari

komentara