„Tjelesni svjetovi & ciklus života“, 13. ožujak – 11. kolovoz 2013.”

 

Povodom bečke izložbe Gunthera von Hagensa

 

Na internet adresama www.nhm-wien.ac.at i www.koerperwelten.at mogu se pronaći neophodne informacije o upravo otvorenoj izložbi u Prirodnohistorijskom muzeju u Beču „Tjelesni svjetovi & ciklus života“ dr. Gunthera von Hagensa iz Heidelberga, patologa i anatoma iz hobija, ekscentrika s Beussovim šeširom na glavi i u crnom, pogrebnom odijelu (Gunther von Hagens’ KÖRPERWELTEN & Der Zyklus des Lebens, im Naturhistorischen Museum Wien, von 13. März bis 11. August 2013).


 

 

Piše: Dr. sc. Mile Lasić/HSPF.info

 

Tko otvori spomenute internet stranice imat će priliku pročitati da se radi o izložbi plastificiranih ljudskih tjelesa u posebnom postupku kojeg je još 1977. godine pronašao Gunther von Hagens, a koji je omogućio do tada nemoguću realnost – vjeran i detaljan uvid u fascinirajuću anatomiju ljudske i životnjske tjelesnosti.  Više je od 36 milijuna znatiželjnika diljem Globusa do sada vidjelo Hagensove „tjelesne svjetove“. Aktualna izložba u Beču s 200 izloženih „exponata“  nudi „medicinskim stručnjacima i laicima nezaboravan uvid u njihov unutarnji život, pojedinačne funkcije organa i najčešća oboljenja“, stoji u najavi ove bečke izložbe, koja se ciljno zove „Ciklus života“, jer pokazuje „ljudsko tijelo tijekom životnog ciklusa – kako ono nastaje, zrije i raste, kako dostiže svoj vrhunac i kako konačno gubi snagu“. Nikada prije jedna izložba nije tako pokrenula javnost i utjecala na uvjerljivu promjenu percepcije vlastite tjelesnosti kao „Tjelesni svjetovi“, popratne su ocjene ove bečke izložbe, koje su me i podsjetile da sam u nizu navrata pratio odjeke „Tjelesnih svjetova“ u njemačkoj i svjetskoj javnosti i o tomu pisao za Danas i Peščanik, ili za Status, Dane i Oslobođenje.

 

I

 

Demokratizacija anatomije ili  perverzna svakidašnjica?

 

Na internet stranici Gunthera von Hagensa (www.koerperwelten.com)  može se inače čitati i na njemačkom i na engleskom jeziku njegova jednostrana samorefleksija o njemu samomu i njegovom „znanstvenom“ i „umjetničkom“ djelu. Vrednoća stranice je, dakako, u tomu  što omogućuje utisak o njegovim eksponatima. U tekstu ispod naslova „Dr Gunther von Hagens – život za znanost“ krije se, ustvari, neumjerena samohvala jednog čovjeka koji se decenijama kreće na ivici dobrog ukusa i legalnosti. Sve je tu vješto  utemeljene na polu-istinama. Vjerojatno je istinito da je proveo dvije godine u zatvorima bivšeg DDR-a, mora biti istinito  da je proveo dvije decenije na jednom institutu Sveučilišta u Heidelberu, te da je tamo i doktorirao. Ali već samohvale o  pronalascima postupka „konzerviranja tijela u didaktičke svrhe“, makoliko je točno da je patentirao takav postupak,  alarmiraju uspavana čula iole verziranijeg čitatelja. Pogotovu kada se pročitaju redovi o „darovateljima tijela“, koji su von Hagensu testamentom ostavili njihova tijela posle smrti, pale se i dodatne  lampice, pa se čitatelj, htio ili ne, počinje prisjećati i nekih drugih verzija o von Hagensovom načinu nabavke leševa za  svrhe, koje su ponajmanje didaktičke.

 

Naš se „junak“ rodio, inače, u proljeće 1945. godine pod imenom Gunther Gerhard Liebchen u Alt-Skaldenu, u poljskoj provinciji Posen, dakle u Šleziji, koja je nekoć pripadala Trećem Rajhu. Završio je studij medicine 1973. godine u Lübecku, radio kao liječnik na Helgolandu i u Heidelbergu, gdje je  i doktorirao. Oženio je koleginicu iz Heidelberga dr Corneliu von Hagens i uzeo njezino prezime. S njom ima i djecu po imenu Rurik, Bera i Tona. U Heidelbergu je proveo skoro 20 godina, specijalizirao se na  Insitutu za patologiju i anatomiju, otkrio i patentirao  kompliciran postupak konzerviranja anatomskih preparata sa reaktivnim umjetnim sirovinama. U svezi s tim je objasnio da je skoro nerješiv problem očvršćivanja tjelesa riješio „trikom“, putem vakuumskog postupka zamijenio je tečnost u tijelu umjetnom sirovinom (plinom, toplotom ili ultra-svijetlom), čime njegovi plastinati ostaju trajno čvrsti i održivi. Osnovao je vlastito poduzeće i postupak  patentirao pod imenom  „BIODUR Products“. Njegove se metode i proizvodi primjenjuju na 400 institucija u 40 zemalja u svijetu. Godine 1992. se Gunther von Hagens oženio po drugi put, opet kolegicom dr   Angelinom Whalley, koja je od tada  na čelu njegova poduzeća, a  i koautorica je  izložbe „Tjelesni svjetovi“.

 

Izložba „Tjelesni svjetovi“ je prvi put u dijelovima pokazana u Japanu 1995. godine. U Njemačkoj je premijeru imala tek 1997. godine u Mannheimu, a u periodu od osam godina ju je vidjelo više od  šest milijuna  Nijemaca, đačke su ekskurzije vrvjele prosto  na izložbu, bilo je pitanje prestiža vidjeti je. Kada se ispostavilo da se iza nje skrivaju  mutni poslovi elegantno je nestala iz ovdašnjih muzeja i  medija. Ali, nastavila je da putuje svijetom, da uzbuđuje druge znatiželjnike. Inače, Tokio je bio domaćin poslije „izložbe u dijelovima“ i kompletne postavke „Tjelesnih svjetova“ (1996.-1998), a tu je postavku  vidjelo 2.945.825 Japanca, što je   tri puta više nego u Koelnu 2000., ili dva i pol puta više nego što ju je vidjelo posjetitelja u Berlinu 2001.godine.  Vidjeli su je i posjetitelji u Seolu, Singaporou, Baselu… Na njezine posljednje dvije stanice u Njemačkoj, u Hamburgu i Frankfurtu am Main vidjelo ju je po pola milijuna posjetitelja. Potom je uslijedila izložba u Chicagu 2005., pa u Los Angelesu, Phladelphiji, St. Paulu, u Science Museum of Minnesota, u Bostonu, u Museum of Science, u kanadskim gradovima Vancouveru i Torontu, i tako u nedogled, kraj nije na vidiku. Izložbu Gunthera von Hagensa  u gradovima SAD i Kanadi pod imenom  „BODY WORLDS“ u prosjeku je posjetilo više od pola milijuna znatiželjnika…

 

Gunther  von Hagens je od 1996. godine  i „gostujući profesor“ u kineskom gradu Dalianu, a bio je i rukovoditelj Istraživačkog centra za plastinaciju kirgizijske Državno-medicinske akademije u Biškeku. U Dalianu je 2001. godine osnovao i privatno poduzeće „Von Hagens Dalian Plastination Ltd.“, u kojem je bivalo zaposleno po 250 ljudi. I Dalian i Biškek su veoma važne stanice u von Hagensovom businessu, koje su bile predmet i kineskih i kirgizijskih i njemačkih istraga,  no o tomu poslije. Od godine 2004. je von Hagens  „gostujući profesor“ i na jednom stomatološkom fakultetu u New Yorku (College of Dentistry, New York University).

 

 

Izložba „Tjelesni svjetovi“ je mjesto prosvjetiteljstva i povratka svojoj nutrini, mjesto filozofijske i religijske samospoznaje, piše Gunther von Hagens u popratnim prospektima uz izložbu, nikakvo groblje, nikakva postmortalni salon za uljepšavanje, ona pokazuje tijelo kao najboljeg predstavnika duše, koje se izlaže posjetitelju u punoj znakovitosti! Istini za volju, von Hagensova izložba „Tjelesni svjetovi“ ima i nešto od toga. Na njoj se moglo i može  naučiti mnogo štošta iz anatomije, posljedično bi se posjetitelj mogao zapitati i o duši, odnosno o filozofijskim i religijskim refleksijama viđenog.  Ona je korisna i za sve koji ne poštuju svoje tijelo, primjerice za pušače,  jer oni koji usporede izložena pluća pušača i  nepušača i definitivno postaju svjesni da su se opredjelili za lagano samotrovanje. Pa, ipak, nije tajna uspjeha „Tjelesnih svjetova“ u anatomiji kao takvoj, a pogotovu ne u didaktici, nego u brutalnom suočavanju sa ljudskom nutrinom, a što jeste povezano s duhom vremena i  fascinacijom provokacijama, pa ma kakve bile. A provokacija je napretek u susretima sa  von Hagensovim „unutarnjim svijetovima“. Tomu treba dodati, naravno, i uogu medija. Jer, bilo je u Njemačkoj – dok je   tutnjala von Hagensova izložba, počev u Mannheimu pa sve do njezine  „zadnje stanice“ u Frankfurtu am Main (16.01. – 13.06.2004.) – i  takvih koji bi odmah zaviještali svoja tjelesa  von Hagensu, samo da budu izloženi na  potonjim  spektakularnim izložbama. Etičari su, doduše, od samog početka, bili skeptični prema  von Hagensovim „filozofijskim i religijskim refleksijama“,  a  iz redova obje velike njemačke  crkve su stalno dolazile primjedbe o neukusu i „ugrožavanju dostojanstva mrtvih“.

 

Ipak, povlačenje izložbe preko oceana je bilo uslovljeno  skandalom. Otkrilo se, naime, da Gunther von Hagens dolazi do leševa i na problematičan način. On je, doduše, uvijek ovim dvojbama i optužbama sjajno parirao, ali ove o kojima govorimo nije mogao pobiti.  U svrhu skretanja pažnje  sa optužbi i izveo je u Londonu nešto ranije, u studenomu  2002. godine  čuveni „čas anatomije“. Javno seciranje  leša jednog Nijemca von Hagens je tada stilizirao ispod čuvene Rembrandtove slike „Anatomija  dr. Tulpa…“, a osim neposrednih posjetitelja „spektakl“ se mogao vidjeti i na internetu, pa potom na mnogobrojnim televizijama u Njemačkoj i u  svijetu. I tada i uvijek Gunther von Hagens je govorio o „demokratizaciji anatomije“, o umjetničkoj prezentaciji „unutarnjih svjetova“, o doprinosu znanosti i umjetnosti. Mediji su pažljivo bilježili šta von Hagens govori, tabloidi su se prosto utrkivali u objavljivanju njegovih skaradnih konstrukcija različitih dijelova ljudskog  tijela ili kompletno plastificirana tjelesa…

 

Inače, Gunther von Hagens govori o sebi kao o  Robinu Hoodu anatomije (“Robin Hood der Anatomie”), pa čak tvrdi da je  svojim metodama doveo do „renaissance  anatomije“. Ali, Robin Hood nije bio pljačkaš iz koristoljublja, makar legenda tvrdi tako, a  Gunther von Hagens  se enormno obogatio na trgovini mrtvim tjelesima i  fascinaciji ljudi „unutarnjim svjetovima“.  U vezi sa svrhom izložbe „Tjelesni svjetovi“  von Hagens kaže: „Javno izloženi anatom je u vanrednoj poziciji, on mora u njegovom dnevnom djelovanju transformirati tabue i uvjerenja u novo razumijevanje smrti i tjelesnosti… Ja osobno nisam u stvarnosti predmet kontroverzi, to su moje izložbe, koje ja zastupam i kojima zahtijevam od posjetitelja da promisle njihova temeljna uvjerenja i poglede o našoj smrtnosti“!

 

II

 

Šta sadrži „arhiva smrti“ Gunthera von Hagensa?

 

Povlačenje von Hagensovih „Tjelesnih svjetova“ iz njemačkih izložbenih prostora dočekali su mnogi ljudi kao  svojevrsno oslobodjenje od napasti. Uslijedilo je, naravno, sa zakašnjenjem, tek  nakon što su se  umnožile sumnje da se u pozadinama ove kontroverzne izložbe radi i o kriminalnim aktivnostima heidelberškog „profesora anatomije“. Direktne javne optužbe u magazinima „Der Spiegel“ i „Stern“, potom potkrepljene i tv-slikama,  prisilili su konačno državne organe da djeluju. Oni su, pak, bili nezainteresirani za krivično gonjenje, pa su sa von Hagensom postigli  „gentlemenski sporazum“, po kojem nije i neće biti kazneno gonjen, ali mora „povući izložbu“ i  platiti zaostale poreze…

 

Prije nego što će biti povučena iz njemačkih muzeja von Hagensova izložba „Tjelesnih svjetova“,  njegova je  „arhiva leševa“ brojala ukupno 647 „nekadašnjih ljudi“, kao i 182. bebe i embrione. U ovoj morbidnoj  „arhivi“ je bilo  i 3.909 dijelova ljudskih tijela, koje von Hagen sastavlja po nekom svom „umjetničkom afinitetu“, odnosno osjećaju za mjeru stvari. U njegovoj arhivi su – osim ljudskih ostataka – i preaparirane i plastificiane tjelesnine životinja, od patke do konja ili slona. Od kada se znade, pak, da von Hagens u Kini ima  „ekspozituru“, putem  koje  se  ilegalno trgovalo ubijenima u brojnim i bezmilosnim egzekucijama protivnika aktualnoga  kineskog režima, svakomu je jasno da se točan broj tjelesnina u njegovoj „arhivi“ i ne može znati. Bit će ih, sve su prilike, onoliko koliko je potrebno za veliki business.Već spomenuto pisanje magazina „Spiegel“ i „Stern“ indicira, inače, da bi se i među exponatima, mogle nalaziti  egzekutirane žrtve kineskog režima. U svakom slučaju je dokazano da se u „arhivi“ nalaze neke žrtve s još vidljivom  rupom u lobanji. Dokazano je, također, da su (ot)kupljene za male pare  od kineskih vlastodržaca i to  poseredništvom von Hagenove firme u kineskom lučkom gradu Dalianu. Tako nabavljeni leševi bi potom bili privremeno preparirani u kirgijskom glavnom gradu Biškeku, kako bi konačne plastificirane oblike dobili u von Hagensovoj laboratoriji u  Heidelbergu.

 

 

Prigodom ovih otkrića pisalo se, također, da je  von Hagens uložio u „kinesku fabriku leševa“ cijela 35 milijuna eura, što je, u konačnici,  njemačkim poreskim policajcima bilo  indikativno za obim ukupnog prometa von Hagensova businessa. Nitko razuman potom više i nije vjerovao u von Hagensove tvrdnje o dragovoljnim „poklonima leševa“, niti pak u one tvrdnje kako se  radi o  posve legalnim poslovima. Kada su konačno njemačke vlasti započele istragu  protivu von Hagensa i njegove žene najviše ih je interesiralo, nažalost, jesu li njih dvoje  uredno plaćali  poreze ili su tu nezgodnu građansku obvezu izbjegli putem osnivanja dvije fiktivne firme,  jedne u britanskoj koloniji na španjolskom tlu  Gibraltaru, a druge u švicarskom Baselu. Ali, sve se zaboravilo, napast zvana Gunther von Hagens je ponovo među Nijemcima..

 

Gunther von Hagens je, naime,  u pograničnom gradiću Gubenu kupio za samo 74.000 eura  napuštenu fabričku zgradurinu i bivšu gradsku vjećnicu (Rathaus), pa ih  preuredio u  „radionicu“ i „izložbeni prostor“. „Plastinarium“, kako se ovo njegovo novo  čudo zove, je naslonjen na  „Planetarium“, koji omogućuje „pogled u zvijezde“, pa  bi „Plastinarium“, tako je zamišljeno, trebao biti dopuna „turističke ponude“ i omogućiti „pogled i u unutarnji svijet“.

 

U Gubenu, u „Plastinariumu“ je moguće, dakle,  na prostoru od oko 2.500 kvadaratnih metara od 17. studenoga 2006. godine vidjeti ponovo sva von Hagensova čudesa i u Njemačkoj. U prizemlju, u radionici od 1.000 kvadrata, mogu se vidjeti  i postupci izrade „anatomskih preparata“ ljudi i životinja, a u produžetku „izložbenog prostora“ gotova „umjetnička djela“, dok je  prvi kat  rezerviran za von Hagensovu „arhiva leševa“. Pred očima posjetitelja sjeckaju se električnim pilama u tanke  kriške zamrznuti ljudski leševi, a od sljedeće godine će se to činiti i sa životinjskim plastinatima. Tako mora biti, objašnjavaju von Hagensovi suradnici, kako bi se u daljnjem specijalnom postupku  valjano preparirali i učinili čvrstim…

 

Gunther von Hagens rado pri tomu pokazuje posjetiteljima tanane kriške  tjelesa, debele samo oko dva milimetra, te najavljuje da će  sljedeće dvije-tri godine proizvoditi takvih i sličnih plastinata u milijune primjeraka i prodavati ih putem Interneta. Dakle, volj te kriška slona, patke, ali – zašto ne – i nekog ljudskog organa, prepariranog i plastificiranog, samo kaži i plati, pa potom objesi na lančić oko vrata ili kao naušnicu. Na kraju obilaska „radionice“ i izloženih preparata Gunther von Hagens se s ponosom zadržava, inače, pored  njegove najnovije  kompozicije, koja pokazuje pokersku partiju plastiniranih ljudi, i to ne bilo koju, nego onu iz  novog filma o James Bondu  „Casino Royale“…

 

Onima kojima se  von Hagensove rabote gade ne preostaje drugo do da protestiraju. Lokalni evangelički svećenik Michael Domke je već kazao da  “Plastinarium“, u kojem su mrtvi ljudi postavljeni u izloge, „vrijeđa dostojanstvo čovjeka“. Za gradonačelnika Gubena Klausa Dietera Huebnera (FDP) najvažnije je, ipak,  što njegov Guben sa „Plastinariumom“  postaje atraktivniji za turiste, što je povezano i  s novim radnim mjestima. U „Plastinariumu“ radi 40 ljudi, a za par godina radit će svih 200, nada se gradonačelnik!  Svojevremeno se, u povodu  ranijih  egzibija Gunthera von Hagensa,  vodeći njemački tjednik za kulturu „Die Zeit“  zapitao – kako je bilo moguće da Gunther von Hagens pred očima javnosti izgradi „imperiju mrtvih tjelesa“? Kako je moguće da on tu svoju „umjetnost“ učini, takorekući, sastavnim dijelom „međunarodne entertainment industrije“? Ovo pitanje mi se čini potpuno smislenim i poslije stavljanja u promet von Hagensova „Plastinariuma“ u Gubenu, napisao sam 17. Studenoga 2006. godine. Odgovor nije  jednoznačan, jer ova žalosna  činjenica i ne govori  samo o von Hagensovom bolesnom porivu za novcem i publicitetom, nego i  o vremenu u kojem živimo. Vremenu „mad science“ i  perverzne svakidašnjice, što bi rekao „Die Zeit“!

 

III

 

Pokajnička izjava

 

»Kao pronalazač plastinacije i javni anatom osjećam se obveznim prije svega mišljenju i željama darovatelja organa», izjavio je Gunther von Hagens u obraćanju javnosti  05.02. 2008. godine. «Doktor Smrt» („Dr. Todt“), kako ga mediji zovu,  nevoljno priznaje da se «planirana kvalificirana prodaja plastinata pokazala iz viših etičkih razloga težom nego što je bilo zamišljeno». I najava da  se njegovi plastinati neće prodavati laicima naišla je, također, na nerazumijevanje, priznao je von Hagens, što mu je pomoglo da shvati da ne smije dijeliti ljude na  laike i stručnjaka, nego da prodaju ljudskih plastinata treba ponuditi tzv. kvalificiranim  korisnicima. Nakon intenzivne diskusije sa suradnicima došao je, ipak,  do zaključka, veli von Hagens, da se ljudski plastinati smiju prodavati samo etabliranim, javno priznatim školskim i istraživačko-znanstvenim institucijama. Tomu ne pripadaju, dakle, pojedinci, pa niti stručnjaci. «Žalim što su moja javna razmišljanja mogla privremeno pohraniti sumnje u moju visoku etičku odgovornost kao plastinatora», poručio je von Hagens, «zbog toga obećavam da ću ubuduće razmišljanja takve snage kazati javnosti samo nakon temeljitog propitivanja».

 

Tako se prije pet godina „pokajao“ Gunther von Hagens u  kvazi-pokajničkom priopćenju javnosti, jer je bio prisiljen da privremeno odustane od prodaje ljudskih i životinjskih plastinata, iako su katalozi sa cijenama njegovih proizvoda već bili otkucani. Ali, on je, istovremeno s priopćenjem, dao i nalog svojim odvjetnicima da ispitaju da li on, ipak, smije konzervirane kriške tjelesa prodavati i bukvalno svakomu tko poželi takvo što imati. Od ideje «plastinati za narod», što masovnije to bolje, von Hagens neće, očigledno, lako odustati. U upravo objavljenom razgovoru za «Spiegel Online» von Hagens to i potvrđuje: «Moj je cilj anatomiju demokratizirati, a ljudske preparate ljudima prodati, mi ispitujemo preko odvjetnika da li je takvo što pravno dopustivo». Do sada je  producirao, kako veli, plastinate samo za medicinare, istraživačke svrhe i nastavu, ali su njegovi suradnici prepuni novih marketinških ideja i toliko su napredovali u ovom poslu da mogu bez ikakvih problema i s različitim preparativnim tehnikama proizvoditi konzervirane kriške tjelesa i za privatne osobe. Ciljna grupa njegovih mušterija ograničava se, pak, samo na one «koji se s preparatima  mogu na umjereni način ophoditi». Moj odvjetnik u SAD želi, na primjer, bezuvjetno jednu krišku od lakta – kao sjećanje  na našu prolaznost,  ilustrirao je ovu ideju von Hagens. S ovom vrstom «umjetnosti anatomije» želi spomenuti pravnik dokumentirati  i ljepotu tijela, dakle na plastinate bi se moglo gledati  i kao na «umjetnička djela prirode».

 

 

Kriška koljena u vitrini, komadić ljudske kosti uokviren u ram za sliku, zašto ne,  umjetničko djelo se mora njegovati kao takvo, objašnjava von Hagens, pri čemu je njemu  posebno važno da mu kupac garantira  «obzirno odnošenje» prema umjetnini, i to  «iz obzira prema darovatelju tijela», tako da se niti jedan preparat ne smije «staviti u neku drugu funkciju». Po von Hagensovom shvatanju, «mokraćni mjehur kao vaza za cvijeće i želudac kao karnevalska maska bilo bi razčovječenje» (“Entmenschlichung”) i neprihvatljivo je zbog toga. Pa, čak, niti sveučilišni profesor ne bi smio činiti nedjela s njegovim plastinatima.  «Penis s testisima kao revolver ili noga kao štap za golf», veoma je brižan Gunther von Hagens, ne dolaze u obzir, takvog čega neće biti, obećao je čvrsto «Dr. Todt». Neće biti niti mozga isječenog u plastinirane kriške u svrhu  dekoracije, ili  kao podmetač, obećao je Gunther von Hagens. Inače, cijenovnik je već gotov, priznao je dobri naš i pošteni Gunther. Kompletan plastinat koštat će circa 50.000 eura, kriška-presjeka cijelog tijela oko 12.000 eura, a kolekcija 16 transparentnih horizontalnih  kriški – dakle, glava, vrat, extremiteti, et cetera,  koštaju između 1.400 i 2.800 eura. Dok jedna pojedinačka kriška tijela košta svega 250 eura, poručuje precizno Gunther von Hagens, koji se vidi  «iskrenijim», pa i  predvodnikom  «anatomije za narod», u svakom slučaju poštenijim od  onih koji se bogate na ilegalnom tržištu umjetnih tjelesa, među kojma su i njemačke klinike.

 

«Mnogi ortopedi snabdjevaju se u istraživačke svrhe kičmama iz SAD ili putem pogrebnih poduzeća», tvrdi von Hagens, a on ima «suglasje» odnosno «punomoćje» umrlih da smije  njihove leševe transformirati u trajne preparate. Dvije trećine njegovih darovatelja vide u plastinaciji novu formu ukopa, tvrdi Gunther von Hagens. Njemu je već poklonjeno 500 tijela i ona su «na najboljem putu ka ljudskoj plastici» iznio je von Hagen podatke koje smo obećali ranije, dakle  na putu su da postanu «plastinati», utopljeni u alkohol i čekaju na daljni postupak, Do sada mu je oko 7.500 ljudi zavještalo svoja umrla tijela, precizirao je von Hagens u interview za «Spiegel Online», a on je svakomu od njih osobno i čvrsto obećao zauzvrat  da ništa neće činiti protivu njihove volje, nego da će njihova tijela uistinu završiti jednoga dana u nekom baroknom ormaru nekoga muzeja, ili u konferencijskoj dvorani neke ugledne firme i odvjetničke kancelarije.

 

Doduše, priznaje von Hagens ožalošćeno, dok je takvo što u drugim kulturama već moguće, u Njemačkoj nije. Ali, zašto ne bi bilo moguće i dozvoljeno da «jedan muževljev mali prst,  ili grudi od najdraže» budu izrađeni kao umjetničko djelo, pita se von Hagens. Zašto ne bi bilo sve ovo potpuno legalno, ako se putem interneta već dugo vremena mogu – ilegalnim putom, dakako – nabaviti i skeleti i plastinirana tjelesa, pita se von Hagens. «Još je naše društvo vrlo tradicionalno u ophođenju sa smrću, ali ja računam s tim da će naši odvjetnici otvoriti put našim namjerama», poručio je Gunther von Hagens. Veliki novac i mnoštvo mušterija za svoje proizvode von Hagens vidi, inače, u krugu ljubitelja životinja, jer će mnogi od njih poželjeti da imaju presjek njihova ljubljenog umrlog konja, ili plastiniranu krišku umrlog džukca da visi na zidu, a uramljena kriška  na zidu umjesto  prepariranog džukca «niti zauzima mjesta, niti kupi prašinu»!!! I na kraju, izgleda kako i nema kraju inovacijama i  poslovnim idejama sa smću i mrtvim tjelesima  Gunthera von Hagensa.  On će se i ubuduće slikati  s mrtvim tjelesima, preaparirati ih, plastificirati, trgovati i dobro zarađivati na njima. U krajnjem,  uzbuđuivat će  i izluđivati  svijet(inu) i sve to skupo naplatiti. A to sve samo zbog toga što je spoznao ljudsku prirodu, strah od smrti i duh vremena. Ne reče li  «Die Zeit» da živimo u vremenu «mad science» i  perverzne svakidašnjice?

 

Berlin, 08.03.2008. /Mostar, 16.03.2013.

 

HSPF.info

 

Komentari

komentara