Tko je, doista, bio i ostao gluh za “dijalog kultura”?

Dan uoči 28. veljače 2013., dakle zadnjega dana osmogodišnjeg pontifikata pape Benedikta XVI., nudim čitateljima reprint mojega kritičkog osvrta na šestodnevni posjet „njemačkog pape“ njegovoj rodnoj Bavarskoj, u prvom redu zbog njegova predavanja u Regensburgu koje je u islamskom svijetu doživljeno kao sipanje soli na žive rane.

 

Piše: dr.sc. Mile Lasić/HSPF.info


 

 

Kao visoko inteligentna osoba papa Benedikt je vrlo brzo pojmio da je pogriješio glede islama, te je poduzeo niz izmiriteljskih koraka i gesti isprike, primjerice pozvavši u audijenciju sve akreditirane veleposlanike islamskih zemalja u Vatikanu. Poduzimao je izmiriteljske korake i prema židovskoj religiji, i prema pravoslavlju kao dijelu kršćanstva, ali nije ni na simboličkoj ravni pokazao da je Vatikan oprostio protestantima raskol unutar kršćanstva izazvan reformskim pokretom Martina Luthera od prije četiri stoljeća. I nije imao snage, ili se nije ni pomislio ispričati onima koji svoju etičnost temelje na svijesti i savjesti kao unutarnjem sudu u čovjeku, bio vjernik ili ne. Oboje mu neće biti zapamćeno među prosvijećenima po dobru …

 

I

 

Šestodnevni boravak u Bavarskoj 79. godišnjeg pape Benedikta XVI., u vremenu od 09. do 14. rujna 2006. godine, odvijao se pod motom – „Tko vjeruje nije nikada sam“. Oni kojima se ova poruka nije dopala, u prvom redu agnostici i ateisti kojih u Njemačkoj ima 25 milijuna, dakle jednako koliko i katolika i evangelista, uzvratili su: – „I tko ne vjeruje nije nikada sam“. Oni su zatražili i dobili u Münchenu tzv. slobodnu zonu od religije (Religionsfreizone), gdje su mogli biti pošteđeni “papine euforije”. Protestirali su i homoseksualci i neke druge grupacije, bez incidenta. Jedini incident se dogodio u papinom rodnom mjestu Marktl am Inn. Netko je, naime, bacio dvije kese s plavom bojom na rodnu kuću Josepha Ratzingera, pokvarivši njezinu žuto-bijelu fasadu, omalanu u “vatikanske boje”. Najdirljiviji čin posjeta bio je, svakako, posjet sestrinom i roditeljskom grobu u Regensburgu, što je Benedikt XVI. obavio u društvu sa starijim bratom Georgom, kojemu su 82. godine.

 

Benediktova posjeta rodnoj mu Bavarskoj je trebala imati naglašenu privatnu dimenziju. „Razlog posjeta je bio, u stvari, da bih još jedanput želio vidjeti mjesta i ljude, gdje sam odrastao, koji su na me utjecali, koji su oformili moj život, kako bih im se zahvalio“, kazao je Benedikt XVI. već uoči posjeta Slobodnoj državi Bavarskoj (Feistaat Bayern), kako se punim imenom zove ova njemačka katolička pokrajina. Što se ova plemenita namjera pretvorila u nešto drugo kriv je upravo papa Benedikt XVI. On je tijekom svih šest dana izravno i neizravno nemilice „dijelio udarce“, odapinjao „strijele“ u pravcu svega što se ne uklapa u katolički mu svjetonazor, pa je bilo za očekivati i druge reakcije, a ne samo oduševljenje njegovih bavarskih sunarodnjaka. Reakcije iz islamskih zemalja na dio njegovih poruka, ma koliko bile pretjerane, jesu indikacija i upozorenje Benediktu XVI. da se i s ovom religijom mora voditi dijalog na ravnopravnoj osnovi, a ne na bazi nekakvog prozelitizma. Uostalom, vodeći katolički teolog i poznati protivnik Benedikta XVI., dakle dr. Hans Küng je već prigovorio aktualnom papi „nedovoljno poznavanje islama“. U jednosatnom intervju za „3SAT“ dr. Küng je govorio i o „propuštenim šansama“ Benedikta XVI. prigodom posjeta Bavarskoj, no nije potpuno otpisao niti mogućnost da se papa prihvati nužnih reformi unutar Katoličke crkve, niti pak da vodi razumniji dijalog sa Svijetom. Predsjednik Njemačke biskupske konferencije dr. Karl Lehmann, teolog i filozof, doktorirao na Heideggerovom učenju, je u uvijenijoj formi kazao da je Benediktovo citiranje jednog srednjovjekovnog teksta o islamu bilo pogrešno…

 

II

 

Benediktovim posjetom Bavarskoj nisu zadovoljni ni svi Bavarci, a u ostatku Njemačke je malo onih koji nisu nezadovoljni, iako iz pristojnosti šute. U samoj Bavarskoj nisu zadovoljni u prvom redu angažirani “katolički laici”, oni koji su u sukobu s krutim bavarskim biskupima ( i po pitanju uloge žena i po pitanju savjetovališta za trudnice i upotrebe kondoma, itd.). Sve razloge za nezadovoljstvo imaju i njemački evangelisti, koji su od pape očekivali potporu ekumenskim procesima, ali je nisu dobili, izuzev par kurtoaznih fraza po dolasku Benedikta XVI. u München. Pa ipak, najviše razloga za nezadovoljstvo imaju njemački muslimani i muslimani u cijelom svijetu, jer je Benedikt XVI. u Regensburgu izabrao i pogrešno mjesto i vrijeme za “akademsko raspredanje” o jednom srednjovjekovnom tekstu, iz kojeg ne proizlazi ništa dobro ni za poslanika Muhameda ni za islam kao jednu od velikih svjetskih religija. Istini za volju, odmah na početku njegova posjeta Bavarskoj, Benedikt XVI. je pozvao njemačku državu da dadne znak da su muslimani dobro došli u ovu zemlju, što ona i čini organizirajući “Njemačku islamsku konferenciju” upravo ovih dana…

 

Predavanje pape Benedikta XVI. sveučilištarcima u Regensburgu pod naslovom “Vjera, um i sveučilište – sjećanja i refleksije” (“Glaube, Vernunft und Universität – Erinnerungen und Reflexionen”) izazvalo je – kao što čitatelji znaju – oštre, pretjerane reakcije u islamskom svijetu, no s tim se reakcijama i potonjim “papinim isprikama” nećemo ovdje baviti. Želimo samo dodirnuti našim komentarima i pokazati u širim izvodima (u našem prijevodu) što je rekao Benedikt XVI. u Regensburgu, prepuštajući čitateljima završne sudove. Benedikt XVI. je u Regensburgu kazao, naime, kako je tek nedavno pročitao knjigu, priređenu od teologa libanonskog podrijetla Theodore Khourya, u kojoj se nalazi i dijalog bizantijskog cara Manuela II. Palaeologosa s jednim obrazovanim Perzijcem, a vođen u zimskom vojnom logoru u Ankari, pretpostavlja se za vrijeme opsade Konstantinopolja između 1394. i 1402. godine. Dijalog se odnosi, tako Benedikt XVI., na čitavu oblast koju pokrivaju Biblija (Stari i Novi zavjet) i Kuran. “U ovom predavanju želim samo jednu dodirnuti točku – za izgradnju dijaloga prije marginalnu – koja me fascinirala u svezi teme vjera i um i koja mi služi kao polazna točka za moja razmišljanja o ovoj temi… U sedmoj rundi razgovora, izdatoj od strane profesora Khouryja, počinje car govoriti na temu džihada (svetog rata)”, započeo je elaboraciju Benedikt XVI. “Car je sigurno znao da u drugoj suri 256 stoji: nikakve prisile u stvarima vjere – to je jedna od starijih sura iz vremena, kako nam znalci kažu, u kojoj je Muhamed i sam još bio nemoćan i ugrožen. Ali, car je znao, naravno, i za u Kuranu zapisanu – kasnije nastalu – odredbu o svetom ratu. Bez da se upušta u pojedinosti kao što su različiti tretmani ‘posjednika spisa’ i ‘nevjernika’, obraća se car svom partneru u razgovoru u iznenađujuće zaoštrenoj formi i jednostavno centralnim pitanjem odnosa religije i nasilja uopće”, napravio je uvod Benedikt XVI. Potom je, uz napomenu “citiram”, i citirao cara: “Pokaži mi, pak, šta je Muhamed novo donio, pa i Ti ćeš naći samo loše i nehumano, kao ovo da je propisao da se vjera koju on propovijeda treba da širi mačem”! Ovo je, u stvari bila rečenica Benediktova predavanja u Regensburgu koja je “zapalila” islamski svijet.

 

U kompliciranom predavanju Benedikta XVI. iz Regensburga obrazlaže se potom što je spominjani bizantijski car Manojlo Drugi Paleolog, kako ga Srbi zovu, mislio o širenju vjere putem nasilja, a to je, u najkraćem, protivno smislu, Božjem bitku i bitku duše. “Bogu se ne dopada krv i nerazumno djelovanje, sve je to protivno Božjem biću”, navodno je kazao Manuel Drugi Palaeologos, misleći, naravno, na “kršćanskog boga”, inače ga Benedikt XVI. ne bi ni citirao. “ Vjera je plod duše, a ne tijela”, kazao je po Benediktu XVI. bizantijski car učenom Perzijcu, “tko, dakle, nekoga želi voditi ka vjeri, ne potrebuje njegovu ruku niti sprave za udaranje, niti bilo koje sredstvo kojim bi se nekomu prijetilo smrću… Što je potrebno, jeste inače sposobnost dobrog govora i pravog mišljenja, ali ne sila i prijetnja”. Potom se Benedikt XVI. direktno pozvao na spominjanog izdavača Theodore Khouryja, navodeći njegovu ključnu rečenicu o tomu zašto su “Bogu odvratni krv i nasilje”. Po izdavaču i teologu Khouryju, “za cara, jednog Bizantinca, odraslog u grčkoj filozofiji, ova rečenica, postulat je evidentna stvar, dok je – nasuprot tomu – za muslimansko učenje Bog apsolutno transcendentan, pa njegova volja nije ni oslonjena na naše kategorije, nego je sama razumljivost…” Khoury brani inače pravo Benedikta XVI. da u “akademskoj raspravi”citira i jedan ovakav tekst, te ukazuje da je poanta Beendiktove rasprave u pozivu na dijalog kultura. U predavanju u Regensburgu je Benedikt XVI. zaključio: “Postoji duboki sklad između onoga što je u najboljem smislu grčko i onoga što postaje vidljivo iz vjere u Boga zasnovane na Bibliji… Jer, na početku bijaše Logos. Ovo je točno riječ koju je trebao car – Bog djeluje (sukladno) s Logosom. Logos je ujedno i um i riječ – um koji je stvoriteljski i koji se može obznaniti, ali upravo um… Na početku bijaše Logos, a Logos je Bog, tako kaže Evanđelista…” Iz ovoga razmišljanja moglo bi se zaključiti da je Benediktu XVI. u prvom redu bilo stalo do uspostavljanja “mosta” između filozofije i teologije, a da su objede, ako to jesu, glede islama i poslanika Muhameda “kolateralna šteta” njegovih eksplikacija. No, ne mora biti tako…

 

III

 

Benedikt XVI. je ovaj dio izlaganja u Regensburgu završio riječima: “Ne djelovati sukladno umu, s Logosom, je protivno Božijem biću… U smislu ovoga Logosa, u ovoj širini uma, pozivamo naše partnere na dijalog kultura…”. No, prošlo je skoro nezapaženo i među pažljivim analitičarima kako je Benedikt XVI. svjesno suzio eventualne sugovornike u dijalogu kultura samo na one koji vjeruju. Kako oni koji vjeruju vode dijalog, vidjelo se i u ovom njegovom predavanju u Regensburgu. Nije, naime, Benedikt XVI. “odapeo strijele” u Bavarskoj samo u pravcu islama i poslanika Muhameda. Ostat će zapamćeno, također, šta je i kako rekao o “dijalogu kultura”, o “modernom ateizmu”, o “manjem dijelu znanosti”, onom koje se opire “kreacionizmu”, kojemu je – svjesno ili ne – blizak i Benedikt XVI. “Pri svoj radosti o novim ljudskim mogućnostima”, kazao je Benedikt XVI., “mi vidimo i prijetnje koje nastaju iz ovih mogućnosti i moramo se zapitati, kako možemo postati njihovim gospodarem”. U ovom smislu pomaže teologija, kazao je Benedikt XVI., da se razum i vjera ponovo pronađu, a da se teologija – ne kao historijska i humano-znanstvena disciplina, nego kao stvarna teologija, kao pitanje razuma vjere – uvrsti na sveučilišta i njihove široke znanstvene dijaloge. Samo tako ćemo mi, kazao je Benedikt XVI., biti sposobni i za stvarni dijalog kultura i religija, kojega tako hitno potrebujemo. U zapadnom svijetu vlada rasprostranjeno mišljenje da su samo pozitivistički um i pripadajuće mu forme filozofije univerzalni, kazao je Benedikt XVI. Ali, iz kuta gledanja duboko religioznih kultura svijeta se upravo ovo isključenje Božanstva iz univerzalnosti uma, vidi kao prijestup protiv unutarnjih uvjerenja. “Razum, koji je gluh prema Božanskom i religiju potišće u oblast subkulture je nesposoban za dijalog kultura”, najkontroverznija je Benediktova poruka o dijalogu kultura.

 

I nije to bila jedina “odapeta strijela” u pravcu ateista i agnostika. U Regensburgu, na trećoj “masovnoj misnoj svetkovini”, u nazočnosti 260.000 vjernika, onoj koja je prethodila sada već čuvenom predavanju na Sveučilištu u Regensburgu, on je upravo o njima govorio kada je govorio o „suludom putu“ i “najvećim zlima” modernog vremena. Jer, po Benediktu XVI. je neophodno vjerovati i u modernom svijetu, pošto je ateizam ništa drugo do stranputica. Benediktove riječi kako „od vremena prosvjetiteljstva jedan manji dio znanosti radi na tomu da pronađe objašnjenje za svijet u kojem Bog nema što tražiti“ moraju se razumjeti, htio on to ili ne, u kontekstu sukoba evolucionista i „kreacionista“, tj. zagovornika teorije „Intelligent Designa“, o čemu se već duže vremena živo diskutira u svijetu. Inace, u svezi osude „manjeg dijela znanosti“, koji radi na objašnjenju nastanka svijeta bez Boga, Benedikt XVI. je još kazao kako sve upućuje na alternativu, što je bilo na (pra)početku – stvaralački um, stvoriteljski duh, koji sve pokreće i sve daje da se razvije ili nerazumnost, koja – iako bez razuma – na neki čudesan način porađa matematički uređeni kosmos, kao i ljude, dakle njegov razum. „Ali, u tom slučaju bi to bila samo slučajnost evolucije i u posljednjem, također, nešto nerazumno“, zaključio je Benedikt XVI., opredjeljujući se time za teoriju koju je njegov prethodnik Ivan Pavao Drugi (1996.) htio makar pomiriti s Darwinovom teorijom evolucije.

 

Benedikt XVI. je kazao, također, kako su kršćani (oduvijek) vjerovali da na početku stoji Um, pod čim on podrazumijeva Boga. Potom je kazao: „S ovom vjerom ne trebamo se skrivati, s njom ne trebamo strahovati da se nalazimo na drvenom putu”. Govorio je, čak, i o „životno opasnim oboljenjima i religije i uma“. Po njegovom mišljenju, važno je kazati u kojeg Boga vjerujemo, kao i to da stojimo uz svoga Bogu s ljudskim naličjem, jer tek će nas to izbaviti od straha od Boga, iz kojeg je, u krajnjem, i rođen moderni ateizam. S tim u vezi navedimo ovdje kako je književnik i publicista Ivan Lovrenović u „Danima“ genijalno zaključio da je Benedikt XVI. pogrešno razumljen u onom dijelu svijeta u kojem su ljudi izašli na ulice, a da su na Zapadu izostale kritike koje je Benedikt XVI. zaslužio. A mi, dodajmo tek da papino mišljenje (i) o ovom pitanju nema, nažalost, samo usko-teološku vrijednost, nego može imati ogromne posljedice za položaj znanstvenika i znanosti u cijelosti u zapadnom svijetu…

 

Unatoč svemu dužni smo na zadnji dan pontifikata Benedikta XVI. uputiti mu čestitke na dragovoljnom odlasku. Ali, i podsjetiti kako je liberalni katolički teolog dr. Hans Küng već 1979. godine doveo u pitanje dogmu o papinskoj nepogrešivosti. Što bi moglo značiti i da je vrijeme za iskrene isprike bivšeg pape onima koji su stigmatizirani tijekom njegova službovanja u Vatikanu kao šefa kongregacije za vjeru, i/ili njegova papinskog pontifikata…

 

HSPF.info

Komentari

komentara