Tko je kriv za krizu?

velika-britanijaVlada Davida Camerona je vlada ogoljenog klasnog interesa. Njezina vodeća stranka je političko krilo londonskog Cityja. Bez obzira na liberal-demokratsko smokvino lišće, ona vodi rat protiv siromašnih, dok istovremeno snižava poreze bankama, korporativnim gigantima i najbogatijim ljudima u Britaniji. Njezini rezovi su najteže pogodili najsiromašnije, invalide i žene.

Piše: Seumas Milne / The Guardian

Po ključnim mjerilima – razmjeri njezinih napada na socijalnu sigurnost, privatizacija javnih službi i pad životnog standarda za većinu – Cameronova koalicija je nadmašila čak i Margaret Thatcher. Njezin program štednje zaustavio je oporavak za četiri godine i umanjio realne zarade ljudi dublje i duže nego ikada od 19. stoljeća. Bogatstvo se grozničavo preraspodjeljuje na vrhu ljestvice prihoda.

Ovo je vlada narodnih kuhinja, zelenaških kredita i poreza na spavaću sobu. Ništa od toga, naravno, nije mnogo popularno. Zato, da bi preusmjerili bijes sa vrha ka dnu – od onih koji su izazvali ekonomsku krizu na njezine najugroženije žrtve – torijevski političari i njihovi saveznici su se okomili na migrante i korisnike socijalnih programa.

Ako uspiju uvjeriti dovoljan broj ljudi da su krah iz 2008. i stagnacija od 2010. posljedice prevelike socijalne potrošnje, a ne financijskih spekulacija i „štednje“ koja guši oporavak, na sljedećim izborima bit će na konju. U tom poslu im pomažu uglavnom povodljivi mediji, koji vode svakodnevnu kampanju protiv „socijalne pomoći“ i doseljenika.

Najnoviji primjer je serija televizije Channel 4 „Benefits Street“ o siromašnom naselju u Birminghamu, koja prikazuje nezaposlene korisnike pomoći kao kriminalce, grebatore i narkomane. To je samo jedna u nizu takvih emisija čije su teme kruh nasušni torijevskih tabloida.

Realnost sustava socijalne sigurnosti koji George Osborne sada namjerava skratiti za još 12 milijardi funti sasvim je drugačija. Većina tog novca odlazi na mirovine, a mnogo više se izdvaja za subvencioniranje zaposlenih sa nedovoljnim primanjima i nesigurnim radnim mjestima nego za nezaposlene. Ali iskrivljeno ogledalo medija i aktualne političke debate dovelo je do toga da ljudi vjeruju kako se 41% novca socijalnog osiguranja izdvaja na nezaposlene, dok je prava brojka 3% – i da se 27% ostvaruje prijevarom, dok je sama vlada iznijela podatak o 0,7%. To je oko milijardu funti, prema procijenjenih 70 milijardi funti koliko se gubi od izbjegavanja poreza.

Iz čega se može naslutiti čije klasne interese ova vlada pokušava zaštititi. Slušajući političare i medije, pomislili biste da je jedina preživjela klasa srednja klasa. Po definiciji, mora postojati nešto iznad i ispod ove misteriozno nedefinirane klase, ali gotovo nitko u javnom životu ne želi reći što bi to moglo biti.

Širom svijeta, korporativne elite rutinski nazdravljaju porastu srednje klase kao eliksiru razvoja i civilizacije. U SAD-u, to je već dugo jedina klasa koja se smije spomenuti u političkom životu. Britanija ide u istom pravcu. Ali nasuprot medijskoj mitologiji da smo „sada svi srednja klasa“, većina ljudi i dalje sebe smatra radničkom klasom – 60% prema posljednjoj anketi „British Social Attitudes Survey“.

Ove riječi, međutim, vodeći političari skoro nikad neće prevaliti preko jezika. Upotrebljavat će svaki mogući eufemizam, kao što su „vrijedni ljudi“ (ili „radni ljudi“ ako se neki laburistički političar posebno okuraži) – što znači da ostali pripadaju nekakvoj nesposobnoj potklasi. Jedino Nigel Farage iz UKIP-a, koji sada lovi nezadovoljne glasače laburista, redovno koristi taj termin. Što se tiče ostalih, kao da bi dočaravanje realnosti radničke Britanije – uključujući njezinu tradicionalnu povezanost sa sindikatima, solidarnošću i radničkim zahtjevima – možda suviše uznemirilo druge dijelove stanovništva.

Ed Miliband je ovog tjedna obećao čitateljima konzervativnog Daily Telegrapha da će laburisti „obnoviti našu srednju klasu“, ugroženu padom životnog standarda koji pogađa većinu u Britaniji. Obnova radničke klase nije spomenuta, samo „ljudi na subvencijama, fleksibilnim ugovorima i minimalcu“ – drugim riječima, siromašniji dio radničke klase.

Bilo da je laburistički čelnik mislio na onu svoju „iscijeđenu sredinu“, na one sa srednjim prihodima (oko 22.000 funti godišnje), dekvalificirane profesionalce ili na imućne koje su zamijenili super-bogati, u pravu je da je za laburiste dobitnička izborna koalicija uvijek građena na savezu birača iz radničke i srednje klase. Ali tretirati radničke birače kao zarobljene „siromahe“ samo znači jačanje političke otuđenosti i otrovne privlačnosti populističke desnice.

Isto vrijedi i za drugu stranu klasne medalje. Ako je srednja klasa iscijeđena, to joj sigurno nisu učinili manualni ili uredski radnici. Ali, baš kao što je radnička klasa izbrisana iz javnog govora, vladajuća klasa, odgovorna za krizu koja još uvijek potresa Britaniju i najveći dio zapadnog svijeta, jedva se spominje u pristojnom društvu – iako joj se ponekad dodijeli epizodna uloga „elite“ ili „establishmenta“.

Vulgarnost klasnog egoizma i pohlepe, dakle pokretača zapadne politike posljednjih godina, govori nam da ovo ne može potrajati. Zapravo, klasna politika se u različitim oblicima promaljala od izbijanja krize – od Occupy pokreta koji je prozivao 1% do uspona ljevice u Grčkoj i izbora progresivnog demokrata Billa de Blasija za gradonačelnika New Yorka.

U Britaniji, socijalni izdaci koji se troše na propalu elitu znače da klasa predstavlja „pravu liniju podjele u britanskoj politici“, kao što je napisao jedan komentator Telegrapha. Cameron i Osborne sada govore kako hoće „štednju“ i malu državu učiniti trajnom, prijete dodatnim rezovima od 25 milijardi funti, zahtijevajući smanjivanje socijalnih država širom Europe. Nadaju se da će trenutni porast kredita i potrošnje potaknuti rast realnih zarada prije izbora i ublažiti utisak oporavka za bogate – iako još uvijek nema takvih naznaka.

Također pokušavaju pritisnuti vodeće laburističke zastupnike koji žele „smanjiti ponudu“ biračima, da prihvate veće rezove i štednju. Time bi pucali sebi u nogu. Kad god se Miliband pobunio protiv korporativnih i elitnih interesa, od energetskih monopola do Ruperta Murdocha, njegova podrška je rasla.

Vlada i njezini prijatelji u medijima žele okrenuti bijes ljudi zbog siromaštva i nesigurnosti na njihove susjede. Drugo rješenje je da se taj gnjev okrene protiv grabljivih bankara, utajivača poreza, pohlepnih rentijera i poslodavaca, koji zaista jesu odgovorni.

Izvor: Pescanik.net

Komentari

komentara