Toni Begović: Ništa kontra Splita (i Mostara)

stari_mostMože li se biti splitski Mostarac, američki Hrvat, francuski Alžirac ili njemački Turčin? Mogući su svi navodi, osim možda ovog prvog. Ali, ipak i on nije za isključiti. Zašto? Pa zato što se autor ovih redaka na stanoviti način osjeća u skladu s prvim toponimom. Budući da sam četvrtu godinu stanovnik grada na Neretvi koji uz to studira politologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, svom splitskom identitetu pridodao sam i pripadnost najvećem hercegovačkom gradu. E, sad. Netko će reći da se to ne računa imajući u vidu da doma odlazim svaki drugi vikend, preko ljetnih praznika i većih blagdana, a i da se nakon diplome moguće više nikad ne vratim u isti. U što sumnjam. No, u svakom slučaju, ako iz rodnog grada odete u drugi grad na studij, tamo upoznate brojne prijatelje i poznanike, družite se, putujete… onda svakako steknete veliki osjećaj pripadnosti gradu u kojem studirate.

Ali, mi se nekako moramo vratiti na početak odakle ja baš u Mostaru i zašto baš upisah politologiju. Ah, odakle početi? Možda mnogi ne znaju, ali moja velika dječačka želja (sa sadašnjim odmakom mogu reći pogrešna) bila je postati policajac. Na Policijskoj akademiji završiti kriminalistiku i baviti se nekom vrstom uzbudljivog detektivskog posla. Budući da mi je otac dugo radio kao policajac vjerojatno da sam s vremenom preko njegovih priča i iskustava „pokupio“ svojevrsni interes za tim zanimanjem. Bez obzira na sve, općenito govoreći, djelatnici MUP-a uživaju kakav-takav ugled u društvu. Maturirao sam 2011. godine u svibnju i početkom jeseni očekivao raspisivanje natječaja za zanimanje policajac. Radi se o tečaju za prekvalifikaciju osoba koje su završile srednju školu i koje moraju zadovoljavati druge određene uvjete. Ono što je bilo potrebno jest prvo prijaviti se na isti (obično se prijavi više stotina, možda i tisuća ljudi), zatim (a na čemu najčešće većina ne uspije) uspješno proći vrlo zahtjevne psihofizičke pripreme, a ako sve prođete, možete pristupiti devetomjesečnom programu školovanja. Naravno da kažemo i to da morate imati vrlo jaku vezu (ili „štelu“) da biste uopće poslije „upali“ na akademiju i zaposlili se u MUP-u. Ono što je kod mene bio slučaj jest što se te jeseni natječaj uopće nije raspisao, već je MUP ponovno pokrenuo Srednju policijsku školu koja je bila ugašena 2002. Sjećam se tog dana kada su mi propali svjetovi i dječji snovi. No, kako život uvijek mora ići dalje, tako sam u igru ubrzo uveo plan B. Budući da sam završio Srednju prometnu školu i stekao zanimanje tehničar za željeznički promet, nije se lošim činila mogućnost zaposlenja u Hrvatski željeznicama, državnoj tvrtci poznatoj po solidnim plaćama. Međutim, ni tu nisam imao sreće. Želim reći da sam dotad imao stanoviti zazor prema studiranju, ne zato što sam smatrao da ja to ne mogu, već zato što sam fakultet doživljavao isključivo kroz prizmu studenata prava, medicine ili građevine koji tjednima iz debelih knjižurina pripremaju preteške ispite, cjelodnevno čame na fakultetu slušajući zamorna predavanja, a nakon nekoliko godina studiranja, iziđu potpuno psihički izmrcvareni neprestanim učenjem. To ne bi bilo tako ako biste odabrali studij koji istinski odgovara vašim afinitetima i željama. Međutim, svjedoci smo da mladi ljudi upisuju fakultete očekujući sutrašnje sigurno zaposlenje, bilo da latentno ispunjavaju prohtjeve svojih roditelja ili da bi na kraju samo mogli reći da su „akademski građani“. Oni koji me znaju mogu potvrditi da sam oduvijek volio čitati, raspravljati, širiti vidike, stjecati nove spoznaje i iskustva, bio blizak društvenim znanostima, a čak sam i jedno vrijeme nosio nadimak „Mislioc“. Stoga, mnogi me bližnji nisu vidjeli u ulozi nekog državnog zaposlenika u spomenutim područjima a s čime (sa sadašnjim iskustvom govoreći) nikad ne bih bio zadovoljan. Sjećam se tog ožujka prije četiri godine kad sam saznao da od HŽ-a neće biti ništa i kad sam se našao na stanovitom osobnom raskrižju s pitanjem „gdje“ i „kako“. Moja razrednica iz srednje škole spomenula mi je mogućnost upisa fakulteta u Mostaru budući da ovdje nije potrebna državna matura u kojoj sam zapeo iz matematike, moje stare rak-rane. Nakon jedne prepirke s majkom koja me kritizirala da se konačno odlučim što ću, odlučujem upisati fakultet, ulazim na stranice mostarskog sveučilišta i među ponuđenim smjerovima Filozofskog fakulteta radosno odabirem politologiju. Taj studij kojega mnogim ljudima moram dodatno pojašnjavati („studiram politologiju, to su vam političke znanosti“), najviše odgovara mojim privatnim preferencijama. Filozofija, sociologija, međunarodni odnosi, diplomacija, geopolitika… područja su koja su mi intimno bliska i sumnjam da bi odabravši drugi studij, zadovoljio vlastite intelektualne želje. Razlog zašto politologiju recimo nisam upisao u Zagrebu, nije jednoznačan. Jedan od razloga je upravo spomenuta državna matura, drugi je što je Zagreb puno udaljeniji od Splita nego Mostar, zatim, tu je naravno financijska dimenzija budući da je Mostar kudikamo jeftiniji od Zagreba (stanarina, hrana, izlasci), a i jedan od svakako dobrodošlih razloga jest blizak mentalitet. Barem osobno tako osjećam. Proljeće i ljeto 2012. protekli su u pripremama za fakultet, prijavio sam se na prijemni ispit, isti bez problema prošao i koncem rujna sa svojim stvarima stigao u sada mogu reći, svoj drugi grad. Bio je to prvi pravi odlazak iz roditeljskog doma gdje se trebalo naviknuti na samostalan život. Vrlo brzo sam se priviknuo na novu sredinu i na nešto drukčiji ritam života imajući u vidu da pored sebe nemate brižnu majku koja će vas dočekati s toplim ručkom ili upravo opranom odjećom. No, ako netko misli da je to bauk, grdno se vara. Sloboda, ali istodobno i odgovornost koje za sobom nosi studentski život (napose u drugom gradu), stvari su koje će vas zasigurno obilježiti za čitav život. Onaj tko je studirao u drugom gradu sigurno će me bolje razumjeti od onoga koji je fakultet završio u gradu u kojem je rođen i odrastao.

Bilo bi dobro nešto reći o gradu u kojem studiram zadnje četiri godine. Ne znam imam li privilegiju ili ću možda biti subjektivniji analizirajući isti iz pozicije nekoga tko je došao iz druge, susjedne države. Prvenstveno, moram istaknuti da i o Mostaru i o Bosni i Hercegovini kod velikog dijela građana Hrvatske vladaju prilično negativne predrasude. Mnogi steknu dojam na temelju jednog ili dva posjeta Mostaru (ili Sarajevu) gdje pokusaju ćevape, prošetaju, uslikaju znamenitosti i vrate se kući. Ili na temelju onoga što pročitaju u često tendencioznim novinskim napisima. Prva asocijacija je da se radi o „tamnom vilajetu“ do kosti zakrvljenih naroda, zemlji kontaminiranoj podjelama, mržnjom, pljačkom, korupcijom… u kojoj žive neki Srbi, Bošnjaci i Hrvati (mnogi pribjegavaju generalnoj konformističkoj kvalifikaciji – Bosanci), u kojoj se samo ratuje, mrzi i cijepa teritorij, u kojoj se sve dijeli na tri, zemlja poznata po ćevapima, Muji i Hasi i koječemu drugom. Jednodimenzionalna promišljanja na relaciji crno-bijelo jako lako će nas odvesti u zamku i slijepu ulicu. Slažem se da je BiH daleko od države čiji bi političko-teritorijalni ustroj i konstelaciju odnosa trebali poslužiti kao uzor, no da stav steknemo samo na temelju stereotipa bez da smo išta suvislo o dotičnoj pročitali, čuli iskustva od domaćih ljudi i tsl., onda je to sasvim pogrešno. Problemi ove države nisu počeli 1995., a niti onoga trenutka kada se zemljom počeo koturati krvavi i destruktivni rat. Ovaj prostor je u zadnjih petstotinjak godina bio sjecištem raznoraznih carstava, vladara, kultura i politika. Tri vjersko-kulturološka segmenta (katolički, pravoslavni i islamski) egzistirajući su još od vremena Osmanskog Carstva. I oni koji kažu da su se ovdašnja tri naroda etnonacionalno podijelila tokom prošlog rata, ili su neznalice ili imaju neke druge namjere. Razdoblje turske opsade i okupacije današnje BiH nisu podjednako dočekali katolički Hrvati, pravoslavni Srbi i muslimanski Bošnjaci. Kao što aneksiju iste od strane Austro-Ugarske nisu dočekale podjednako sve tri strane. Možemo ići dalje do Kraljevine SHS, zatim Kraljevine Jugoslavije, Banovine Hrvatske, NDH, Titove Jugoslavije i naposljetku samostalne Bosne i Hercegovine. I dan-danas različite političke interese polažu inozemne zemlje, počevši od SAD-a, preko Europske unije, Rusije, pa sve do arapskih zemalja. Umijeće je ovu državu razumjeti u svim njezinim kompleksnostima. I nikako drukčije. To ne znači da ona treba izgledati onakvom kakva je i sada: disfunkcionalni međunarodni (polu)protektorat vrlo specifičnog unutarnjeg uređenja i glomazne administracije. Činjenica je da ovdje imate tri verzije prošlosti i tri vizije budućnosti. Ako pribjegnete opciji zajedničkog utapanja u jedan nadnacionalni građanski (ako hoćete bosanski) model, bojim se da ste zaigrali vrlo opasnu, ali neodrživu igru. A ako pak mislite da je rješenje u potpunoj disoluciji zemlje, onda je to isto tako daleko od onoga čemu biste trebali težiti. Ne želim glumiti pametnjakovića, no BiH bi trebalo preurediti u skladu s modernim europskim praksama uređenja podijeljenih društava u kojem će sve tri strane moći adekvatno upražnjavati svoja politička i druga prava, bez straha da ga druga strana neće željeti preglasati, prevariti ili majorizirati. Samo ću podsjetiti na slučaj Komšić, koaliciju Alijansa i Platforma, Barryeve amandmane… odnosno na ono kako nikako više ne bi trebalo politički postupati. Ostalo, istražite sami! No, neću dalje jer ovo nije akademski politološki traktat, već ležerni osvrt jednog studenta koji studira u drugoj državi. Da se mi vratimo Mostaru. Onaj prijeratni Mostar uvelike se razlikuje od onoga koji je ostao nakon teškoga rata 1992./1995. Ako po ničemu, onda barem po tome da je onaj prijeratni doživio snažan uzlet u urbanizaciji, izgradnji i širenju grada. Mnoge vrlo perspektivne tvornice poput Sokola, Hepoka, Tvornice duhana Mostar i dr. nalazile su upravo u ovome gradu. Većina ih je neslavno propala, a one preživjele su u stečaju ili slabo posluju. Vrlo poznate su bile robne kuće Razvitak i HIT kojih danas više nema. Zanimljivo je reći da je uz Vukovar, Mostar bio grad s najviše miješanih brakova u bivšoj Jugoslaviji. Mogao se pohvaliti time što je kao multikulturalan grad skladno i mirno funkcionirao, u kojem su se miješali narodi, vjere i civilizacije, a i čiji su stanovnici različitih nacionalno-vjerskih pripadnosti, živjeli jedni uz druge. Tokom nesretnog četverogodišnjeg rata, Mostar je bio poprište teških razaranja i ratnih sukoba. Po nekim procjenama, bio je najrazrušeniji grad u BiH. Stradali su brojni spomenici i objekti, napose mostovi po kojima je grad i poznat. Rat je bacio snažno sjeme mržnje i razdora među njegove stanovnike i danas je praktički getoiziran. Duga ulica u središtu grada poznatija kao Bulevar koja je tijekom hrvatsko-bošnjačkog sukoba bila linija razdvajanja, i dan-danas služi kao simbolički podsjetnik koji govori u kojem dijelu grada živi jedan, a u kojem drugi narod. Još uvijek u spomenutoj ulici postoji pokoja porušena zgrada, nekoć poznata građevina Staklena banka danas je tek građevinski kostur, gradu nedostaje više komunalnog reda, zelenih površina, rasvjete, u gradu se osmu godinu ne održavaju izbori i nedostaje mu novi politički zamah. Nakon svega ćete možda pomisliti kako je ovdje sve očajno i crno. No, nije tako. Unatoč prošlosti koja ga nije mazila i unatoč tome što u mnogočemu kaska, Mostar je grad koji me odmah osvojio. Svojim mentalitetom, svojom uzbudljivom kulturom i poviješću, svojim srdačnim i toplim ljudima (ovdje mislim općenito na one koji gravitiraju u njemu), svojim prekrasnim proljećima i jesenima, svojom Franjevačkom crkvom, svojom Karadžozbegovom džamijom, svojom pravoslavnom Sabornom crkvom koja je u ratu stradala, ali se hvala Bogu obnavlja, svojim Aleksom Šantićem, Svetozarom Ćorovićem, Blažom Sliškovićem, Vahidom Halihodžićem, svojim skakačima sa Staroga mosta, svojim studentima iz Hercegovine, srednje Bosne, Dalmacije i Slavonije…

Ono što me dosad, pored  predavanja, polaganja ispita, ispijanja kava, izlazaka, obilaska i istraživanja grada, obilježilo svakako je članstvo u studentskoj udruzi koja se zove Hrvatski studentski politološki forum. Istu su prije sedam godina osnovala trojica bivših studenata politologije pri Filozofskom fakultetu. Cilj osnivanja bio je okupljanje studenata politologije, ali i srodnih smjerova, popularizacija politologije kao znanosti, bavljenje društvenim temama u pogledu organiziranja tribina, okruglih stolova, peticija, različitih akcija, pisanja priopćenja, studijskih putovanja itd. Tokom sedmogodišnjeg postojanja ista se prometnula u respektabilnu i jednu od najpoznatijih studentskih organizacija na cijelom mostarskom sveučilištu koja je organizirala vrlo posjećene tribine o tekućim pitanjima, pokrenula različite peticije i humanitarne akcije, studentske konferencije, kao i vrlo edukativna putovanja, od kojih bi izdvojio posjet bivšem predsjedniku Josipoviću, posjet Hrvatskom saboru, posjet državnim institucijama u Sarajevu i političkim institucijama u Beogradu. Putovanja u Banja Luku, Zagreb i Beograd, kao i sada predstojeću Podgoricu, za mene predstavljaju odličnu simbiozu druženja i opuštanja s jedne, i stručne edukacije s druge strane. Kao član iste upoznao sam brojne kolege iz Banja Luke i Sarajeva s kojima razvijamo plodnu suradnju. S nekima sam se dodatno sprijateljio, a posebno me veseli što jednima mogu čestitati Bajram, a drugima Vaskrs. To je ono bogatstvo koje krasi ovu zemlju unatoč svim manama i problemima! Na kraju, što reći osim da sam već četvrta godina politologije, da će se moja mostarska odiseja za nekih godinu i pol dana i završiti. Trebat će krenuti u potrazi za poslom, za izgradnjom budućeg života, jer svaki kraj je jedan novi početak. Živimo u okruženju koje baš ne obećava bogatu perspektivu, no treba se boriti i ne klonuti duhom. Hvala Bogu, svijet je povezaniji nego ikada prije i možebitni odlazak u inozemstvo više ne izgleda kao bijeg, već kao potraga za boljim životnim prilikama. Ono što svakako znam jest da će me moj petogodišnji boravak u ovome predivnom gradu među dragim ljudima obilježiti kao osobu i dati mi nove spoznaje i životna iskustva. Mostar u meni mojim odlaskom neće umrijeti, već će ostati kao jedan podsjetnik na prekrasne studentske dane.

„Ja ću biti sijed, ja ću biti star, al’ bit će vječno mlad moj Mostar, ja ću biti sijed, ja ću biti star, al’ zauvijek je mlad moj Mostar“ pjeva legendarni Dino Merlin u svojoj pjesmi „Mostarska“. Neka to bude moj poklon njemu!

Autor: Toni BEGOVIĆ

HSPF.info

Komentari

komentara