Toni Begović: “Proleteri svih zemalja, ujedinite se!”

10941739_837897229583111_1097634591_n“O partigiano, portami via, o bella, ciao! Bella, ciao! Bella, ciao, ciao, ciao! O partigiano, portami via, ché mi sento di morir“, orila se pjesma talijanskih partizana iz Drugog svjetskog rata 25. siječnja u pobjedničkom taboru novoga grčkog premijera Alexisa Tsiprasa. Pretprošlu nedjelju u mediteranskoj zemlji na jugoistoku Europe, poznatoj po bogatoj povijesti, kulturi i prirodnim ljepotama, a zadnjih nekoliko godina i po građanskim nemirima, velikoj nezaposlenosti, gospodarskoj krizi i oštrim mjerama štednje, održani su izvanredni parlamentarni izbori po nečemu svakako posebni. Europski mediji vrve napisima o mladome grčkom lavu koji je sa niti 10% razlike pobijedio sada već bivšeg premijera Antonisa Samarasa i njegovu stranku desnog centra „Nova demokracija“, te osvojio 149 od 300 mjesta u grčkome parlamentu. Tsipras je trenutačni lider ultraljevičarske Syrize. Točnije, radi se o koaliciji stranaka radikalne ljevice koja se okupila pred parlamentarne izbore 2004., a danas je sačinjavaju stranke poput Organizacije grčkih komunista, Antikapitalističke političke grupe ili Ekosocijalista Grčke. Tsipras je čelnik najveće stranke u koaliciji, Synaspismosa. Rođen je 1974. u Ateni svega četiri dana nakon pada višegodišnje desničarske vojne hunte poznatije pod imenom „Režim pukovnika“. Odrastao je u obitelji srednjeg sloja koja je tradicionalno glasovala za stranku lijevog centra, odnosno PASOK. Politički se angažira još u srednjoj školi, i to kao član mladeži Komunističke partije. Studirao je građevinu, a nakon diplome zaposlio se u javnom sektoru i uz rad magistrirao na temama iz urbanizma. U grčki je parlament kao zastupnik koalicije Syriza ušao 2009., a tri godine poslije, nakon izbora na kojima je njegova grupacija osvojila drugo mjesto, postaje lider oporbe. Tada je počeo njegov streloviti politički uspon koji ga je doveo i u utrku za predsjednika Europske komisije. Da bismo se mogli ozbiljnije pozabaviti fenomenom novoga grčkog predsjednika Vlade, potrebno je nešto reći o genezi same grčke ekonomske krize s kojom se dotični odlučio obračunati.

Grčka pristupa tadašnjoj Europskoj zajednici 1981. godine kada zapravo počinje oporavak tada nerazvijene zemlje. Naime, poslije Drugog svjetskog rata, država je prolazila kroz teška razdoblja, poglavito kada se govori o građanskim sukobima u koje se uplitala i bivša Jugoslavija. 1967. dolazi do državnog puča nakon kojeg je sve do 1974. zemljom vladala vojna hunta sačinjena od pukovnika. U godinama nakon pristupanja današnjoj Europskoj uniji, Grčka je slovila kao uspješna, ekonomski stabilna zemlja što je potvrđeno i zamjenom dotadašnje monete drahme eurom. Zlatno doba nastupa krajem 20. i početkom ovog stoljeća kada je novac iz fondova pritjecao, a bogati su brodovlasnici vratili dio flota. Donedavno dvije najmoćnije političke obitelji Karamanlis i Papandreou koristile su sve dobrobiti financijskih tržišta. Podizali su se krediti i time poboljšavao život i čuvala vlast: trinaesta pa i četrnaesta plaća, jeftine režije, rani odlazak u mirovinu. U cijelom su tom poslu sudjelovali i veliki svjetski investitori, financijaši, bankari koji su, i kad se već naziralo da bi moglo doći do sloma, i dalje bili spremni davati Ateni pozajmice. Jer, mislilo se vjerojatno, Grčka je u eurozoni, naći će se nekako novca za vraćanje. A onda je u jesen 2008. godine propala američka investicijska banka Lehman Brothers i ova se bajka pretvorila u šarenu lažu. Državni su se prihodi počeli smanjivati, novaca na tržištu više nije bilo, trebalo je plaćati kamate i vraćati glavnice, a nije se imalo otkuda. I država je naprosto pukla, zaprijetio je bankrot, izlazak iz eurozone, spominjao se čak i mogući izlazak iz Europske unije. Uslijedio je potom niz teških pregovora u kojima je u prvi plan iskočila opet Njemačka koja je konačno pristala na ostanak Grčke u eurozoni. No, Ateni su nametnute oštre mjere štednje i obveza da svoje financije dovede u red. U ime toga im je oprošten znatan dio duga, ali Grci su to sve doživjeli kao agresiju, izašli na ulice, prosvjedovali, palili kontejnere, tukli se s policijom tražeći da im se vrate njihove privilegije. Koliko je stanje bilo teško dovoljno govori podatak da su plaće u zemlji pale za 24%. Broj nezaposlenih se utrostručio, bilo je i samospaljivanja.

Politička je scena također bila teško uzdrmana, sa scene silazi premijer Andreas Papandreou i formira se koalicija Nove Demokracije i PASOK-a koja pristaje na sve zahtjeve “strašne trojke”: Međunarodni monetarni fond, Europska komisija i Europska središnja banka. Trojka je 2010. donijela paket pomoći od 240 milijarda eura u zamjenu za drastične mjere štednje. Oni, uz Njemačku, postaju glavne mete bijesa grčke javnosti koja počinje okretati leđa dotad neprikosnovenim strankama (Nova demokracija i PASOK) i javlja se, između ostalih, stranka krajne desnice, zapravo fašistička, Zlatna Zora koja pokreće napade na imigrante prebacujući krivicu za probleme i na njih. Uz nju raste i nova stranka ljevice Syriza kojoj na čelo staje mladi i karizmatični Alexis Tsipras. On počinje glasno vikati protiv mjera štednje, protiv svega onoga što Europa nameće Grčkoj, traži odbacivanje svih dogovora i povratak većine privilegija. No, vlada Antonisa Samarasa marno radi svoj posao i počinju se pojavljivati i prvi rezultati. Grčka je opet smjela izaći na svjetska financijska tržišta, emitirala je obveznice po prihvatljivim kamatama, gospodarstvo je opet počelo rasti i donesen je uravnoteženi proračun. Izgledalo je kao da Grčka ide prema svjetlu na kraju tunela, ali čini se da takav scenarij nije bio prihvatljiv za Syrizu. Naime, vlada je pred sobom imala još gotovo dvije godine i ako bi se stanje nastavilo popravljati sasvim je jasno da bi izgledi da Tsipras zasjedne u premijersku fotelju oslabili. Signal za to je bio blagi, ali postupni pad podrške javnosti proteklih mjeseci pa je zazvonilo na uzbunu.

Premijer Papandreou javnosti je poručio kako se nada da će prevladati razum i da neće “poništiti žrtve” koje su morali podnijeti da dođe do oporavka. Kad se čita između redaka poruka je kako treba na izborima sačuvati sadašnju koaliciju kako bi mogla nastaviti dosadašnjom politikom. Tsipras je svojom retorikom zabrinuo mnoge, prije svega prijetnjama da će tražiti nove pregovore o uvjetima financiranja, da neke dugove neće prihvatiti, a mnogi se također pitaju odakle će namaknuti 13 milijardi eura za paket poticaja koji bi trebao ubrzati gospodarski rast i otvoriti 300.000 radnih mjesta. Nakon što je u nedjelju navečer 25. siječnja bilo jasno da će odnijeti pobjedu, Tsipras je pred tisućama okupljenih ispred atenskog sveučilišta poručio da je „grčki narod ispisao povijest” i da “napušta štednju“ dajući svoj glas na parlamentarnim izborima njegovoj stranci. Dodao je da je “ovo važan znak za promjene u Europi” i da „odluka grčkog naroda znači kraj trojke“. Dan nakon izborne pobjede, službeno je imenovan grčkim premijerom. Prisegnuo je na netradicionalan način. Budući da je ateist, sve je obavio bez Biblije i blagoslova svetom vodom, a dogovorio se s atenskim arhiepiskopom Jeronimom II. da neće imati religijsku prisegu. Pošto nije osvojio potrebno 151 zastupničko mjesto u parlamentu, stupio je u netipičnu koaliciju s desničarskom strankom „Nezavisni Grci“. Kažem netipičnu jer su svjetonazorska uporišta dviju stranaka dijametralno suprotna. Naime, potonja podržava čvrstu politiku protiv ilegalnih imigranata koja se sa Syrizom ne slaže u mnogim socijalnim pitanjima, a što bi moglo stvoriti tenzije u vladajućoj koaliciji. No, na istom su tragu kada se treba protiviti međunarodnim kreditorima i njihovim mjerama. To ne treba čuditi, jer i na našoj političkoj sceni imali smo svojevremeno koaliciju HDZ-a, tada pod liderskom palicom Ive Sanadera i SDSS-a kao čelne stranke hrvatskih Srba. Vođa „Nezavisnih Grka“ Panos Kammenos rekao je da će njegova stranka podržati Tsiprasovu Vladu u parlamentu na glasovanju o povjerenju koje će se održati 5. veljače. Novoizabrani predsjednik Vlade u govoru pred tisućama oduševljenih pristaša, kazao je da „Grčka iza sebe ostavlja katastrofalne mjere štednje, iza sebe ostavlja strah i autoritarnost, iza sebe ostavlja pet godina poniženja i muke“. Zanimljiv je i nadasve furiozan Tsiprasov politički start. Naime, u svega par dana od stupanja na dužnost, povukao je niz radikalnih poteza koje je na koncu konca i najavljivao plasirajući platformu svoje stranke. Kao što smo spomenuli, na samoj inauguraciji odbacio je prisegu na Bibliju i škropljenje svetom vodom. Nakon toga položio je vijenac na grobove strijeljanih grčkih partizana. Za prvi službeni premijerski susret Tsipras je odabrao veoma simbolično – ruskoga veleposlanika. Potom je prepolovio vlastitu Vladu i broj ministarstava srezao napola, sa 20 na 10. Najavio je drastično kresanje vojnoga budžeta. Pokrenuo je ukidanje državnih povlastica i koncesija Grčkoj pravoslavnoj crkvi. Poslao je Europskoj uniji memorandum za plan smanjenja grčkog duga i zatražio repozicioniranje Europske kreditne banke. Najavio je strogu zakonsku zabranu špekulativnih bankarskih kredita i drugih ponuda, uvođenje zatvorskih kazni za prevarantsko prikrivanje kapitala, kao i dodatno oporezivanje bogataša. Pokrenuo je inicijativu za subvencioniranje hipotekarnih dugova najsiromašnijima. Najavio je podizanje minimalne plaće na 750 eura, kao i najminimalnijih mirovina. Naložio je osiguranje uvjeta za besplatni obrok svoj školskoj djeci. Uveo je izjednačavanje plaća za muškarce i žene. Zaustavio je privatizaciju nacionalne elektroprivrede i koncesioniranje najveće grčke luke Pirej, za koju je velika kineska grupacija već bila dostavila ponudu. To nije sve: najavio je zakon kojim će se provesti nacionalizacija grčke željeznice, pošte i vodovoda, a možda i banaka. Jednim potezom pera otpustio je sve Vladine savjetnike, a zauzvrat zaposlio 600 državnih čistačica koje su još prije nekoliko godina postale živi amblem grčke krize. Cijelim nizom poteza u prva tri dana Tsipras se trudio opravdati svoj predizborni slogan „Dolazi nada!“

E sad. Svjesni smo da se sama Europska unija nalazi u dubokoj identitetskoj, gospodarskoj i socijalnoj krizi. Nezaposleno je preko 20 milijuna ljudi, a u Španjolskoj je nezaposlenost pogodila skoro četvrtinu stanovništva. Ne trebamo govoriti o vanjskome dugu konkretno Grčke ili Italije, financijskim problemima u kojima su se našli Portugal ili Irska. Ne znam je li zgorega spomenuti problematiku imigranata, kao i opasnost od islamskog terorizma, te sintagmu o „smrti multikulturalizma“. A opet i bujanje ekstremno desnih političkih grupacija poput Nacionalne fronte ili Zlatne zore koje ne predstavljaju baš marginalan politički potencijal. Koliko god politički čimbenici Unije govorili o ravnopravnosti članica i konsolidiranom modelu sveeuropskog ujedinjenja, nikada jedna Grčka, Bugarska, Rumunjska ili Hrvatska neće biti ravnomjeran (geo)politički takmac Njemačkoj, Francuskoj ili Velikoj Britaniji. Nisam ja ovdje prvi koji spominje tzv. europski Sjever i Jug. Nakon Drugog svjetskog rata europski kontinent bio je devastiran i podijeljen. Stoga su težnje Roberta Schumana, Jeana Monneta i drugih vizionara za ujedinjenjem europskih država na temeljima demokracije, mira i međudržavne suradnje, svakako jedna od najplemenitijih stečevina modernog doba. Međutim, početkom 90-tih i „raspadom svjetova“, odnosno padom Berlinskog zida, urušavanjem komunističkog poretka i moćnog Sovjetskog saveza, kao i u nastupajućim godinama, došlo je do novih geostrateških konstelacija snaga na međunarodnoj sceni. Nikada jedna od europskih zemalja neće moći samostalno konkurirati još uvijek respektabilnoj političkoj i ekonomskoj sili – Sjedinjenim Američkim Državama. S druge strane, u igri su uvijek aktualna Rusija i Turska, a uznapredovala ekspanzija Kine, Japana i inih zemalja na zapadnim financijskim i ekonomskim tržištima, nije za odbaciti. Europska unija, nikako razumljiva u geografskom smislu kao kontinent jedinstvene civilizacije, kulture, demokracije i ljudskih prava, već isključivo kao političko-ekonomski projekt određenih elita, nalazi se danas u stanovitoj regresiji. Naime, više nalikuje na nekakvu neoliberalno-bankarsku tvorevinu kojom dirigiraju financijsko-korporativni lobiji, negoli na dobru staru damu Mozarta, Goethea i Konrada Adenauera. Shodno svemu navedenom, možemo li Alexisa Tsiprasa smatrati novodobnim mesijom i izbaviteljem prvo Grka, a sutra možda i same Unije od ralja nezasitnih bankarskih i financijskih špekulanata koji pumpaju imaginarne dugove i ruše burzovna tržišta samo kako bi popljačkali države i narode? Je li u 2015. godini prvo anakrono, a onda suštinski neizvedivo, na krilima neomarksizma i postsocijalizma donositi radikalne poteze kako bi „radničku klasu“ i „poštenu inteligenciju“ oslobodili od prljavih kapitalista? Je li sustav suprotan socijalizmu i državnoj ekonomiji nužno loš, negativan i onaj kojega treba srušiti? Je li Tsipras samo populist i demagog na kratke staze kojemu će se brzo razobličiti prave namjere? Nisu li se Grci ponašajući se kao pijani milijarderi i živeći na dug, doveli sami u nezavidnu situaciju?! Kad se pozornije promotri realno stanje stvari u Grčkoj, možemo vidjeti da su prošli tjedan vrijednost grčkih vrijednosnica u padu već četiri dana za redom. Kumulativni gubitak vrijednosti grčkih banaka od izbora je sad već preko 40%. Samo u prošlu srijedu dionice Pirejske banke, Alpha Banke, Grčke nacionalne banke i Eurobanke izgubile su svaka preko 25%. Dionice na burzi u Ateni pale su za 9%. To je uslijedilo nakon što je nova vlada odlučila zaustaviti privatizacije poput Pirejske luke, koja je već bila dogovorena s Kinezima. Kreditne agencije su grčke izglede za skori bankrot promijenili iz “stabilnih” u “negativne”, a vjerojatnost bankrota se dramatično povećava svakog dana. Izgledi za bankrot prema CDS bodovima su sad već 75%.

Privatni investitori isto tako izvlače kapital. Tsiprasov zamjenik Yannis Dragasakis ih je pokušao umiriti riječima kako će „vlada voditi računa o interesima privatnih ulagača“, no njih obećanja ne zanimaju. Unatoč svemu, ostavimo mi ipak novome grčkome premijeru neko vrijeme da uhvati kormilo, a hoće li ostati upamćen kao uspješan političar koji je izbavio zemlju iz dubokog gliba ili pak prozirni opsjenar, svakako će donijeti budući događaji.

Za nas je zanimljiv još jedan junak na EUnijskoj političkoj sceni, vrlo sličan samome čelniku Syrize. Zove se Pablo Iglesias, rođen je 1978. u Madridu, tri godine nakon smrti diktatora Francisca Franca i pada njegovog višedesetljetnog fašističkog režima.

Po zanimanju je sveučilišni profesor (ni manje ni više nego politologije!) i pisac. Prije otprilike godinu dana osnovao je ljevičarsku političku stranku „Podemos“ koja je startala s nula članova. Na prošlogodišnjim svibanjskim izborima za europarlament osvojila je 8% biračkog tijela, odnosno dobila 1.25 milijuna glasova, ili pet od 54 mandata. Vladajuća konzervativna Narodna stranka i socijalisti iz PSOE-a mijenjaju se na vlasti posljednjih 37 godina, otkako je u Španjolskoj uvedena demokracija. Korupcijski skandali u dvjema vodećim strankama jedan su od glavnih uzroka goleme popularnosti Podemosa, koji je u manje od godinu dana od nastanka postao najjača politička stranka u Španjolskoj. Stranka na čelu s karizmatičnim Pablom Iglesiasom danas uživa podršku 28% stanovništva. Prošli vikend više desetaka tisuća ljudi sudjelovalo je u Madridu u „Maršu promjene“ u znak podrške Podemosu, koji uoči parlamentarnih izbora u prosincu u slučaju pobjede najavljuje ukidanje mjera štednje po uzoru na sestrinsku stranku, grčku Syrizu. Najveći je to prosvjed kojeg je mlada španjolska stranka do sada organizirala. Pobjeda Syrize u Grčkoj dodatno je motivirala pobornike mlade španjolske ljevice da pokažu kako i u svojoj zemlji žele promjene slične onima kakve najavljuje novi grčki premijer Alexis Tsipras.

Nakon što je španjolska vlada desnog centra posudila novac za pomoć posrnulim privatnim bankama, obećavši Europskoj komisiji, Europskoj središnjoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu rezove u javnim službama, izbrisano je na tisuće radnih mjesta. U Španjolskoj je bez posla 24% stanovnika, nakon Grčke najviše u Europskoj uniji. Rezovi su ugrozili i brojne studente. Izgleda da se i u zemlji Pabla Picassa, Antonija Banderasa i Rafaela Nadala opasno zakuhalo. Jesu li na sceni novi politički vjetrovi promjena koji će etablirati novu društvenu elitu, opet ostaje vidjeti. Dragi čitatelji, ni naša mila domovina nije ostala pošteđena novih preslagivanja na političkoj ljevici, napose nakon nedavnih predsjedničkih izbora na kojima je bljesnuo mladi Ivan Sinčić. Uz pomoć retorike o deložacijama, lihvarskim bankarskim kreditima, obespravljenim radnicima i bahatim političkim elitama, pokupio je nemalih 300-ak tisuća glasova. Međutim, mnogi dvoje pripada li on lijevom spektru što je i sam odbacio tvrdeći u stilu da nije „ni lijevo ni desno“. Dio ga pak etiketira „populističkim desničarom“. Istina, jer zalagati se za prava radnika, povoljniji socijalni status građana, a protiv bankarskih i političkih elita, ne znači nužno da taj treba pripadati ljevičarskom polu. Ideološki i programski Tsiprasu i Iglesiasu najbliži su pripadnici Radničke fronte, još uvijek građanske inicijative utemeljene prije otprilike dva mjeseca. Ono što nam prvo upada u oči jest njihov izraženi antisistemski i antikapitalistički background. Jedan od najpoznatijih članova je Mate Kapović, izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Tvrde da ih je osnovala

skupina sindikalista, aktivista, radnika, nezaposlenih i studenata.  Kako je spomenuti naveo u jednom od intervjua: „Zaključili smo da treba osnovati širu progresivnu frontu koja će se beskompromisno boriti za radnička prava, ali koja će uključivati i druge aspekte borbe: borbu za ljudska prava, ekologiju, ženska prava, prava socijalnih manjina… I koja će u budućnosti, kao jedan od vidova borbe, sudjelovati na parlamentarnim izborima“. Također i „krajnji ciljevi Radničke fronte mogu se svesti na ukidanje postojećeg društvenog ekonomskog sistema i svih problema koje on nosi sa sobom“. Ovo nam izravno upućuje na dokidanje samoga kapitalizma kao takvoga, što je u ovome trenutku, prvo sa samim političkom kapitalom Radničke fronte, realnim mogućnostima jedne male Hrvatske i na kraju stanju stvari u svijetu, čista utopija. Opet se vraćam na prethodno postavljeno pitanje. Je li sustav u kojem postoji tržišno gospodarstvo, pravo poduzetništva i natjecanja na tržištu, neometan protok kapitala, roba i usluga, u kojem rad, dobra i resursi nisu u društvenim, nego u privatnim rukama, esencijalno negativan i nepravedan? Je li alternativa u tzv. samoupravnom socijalizmu kojeg je u zadnjem desetljeću prije neslavnog raspada karakterizirala inflacija od 2000%, vanjski dug od 21 milijardu dolara (1981.), vožnje par-nepar, nestašice plina, goriva, deterdženta, kave…?

Sustavu koji se urušio jer nije mogao konkurirati tada galopirajućem kapitalizmu? Vjerojatno ćete se složiti da nije, a opet, ovo što „uživamo“ dvadesetak godina u Hrvatskoj, daleko je od poželjnog. Neizbježna indikacija kada govorimo o svijesti naših ljudi jest još uvijek prisutna zarobljenost u socijalističkom mentalnom sklopu. Taj sklop doživljava državu kao kravu muzaru i brižnu majku koja brine o svemu. Sklop koji obilježavaju povlastice, državni stanovi, besplatno zdravstvo i školstvo, stalna bolovanja i godišnji odmori, bježanije s posla, uhljebljivanje u državnim tvrtkama. Sklop koji ne poznaje što je slobodno tržište, poduzetnički potencijal i borba s raznorodnom konkurencijom. Sklop koji skoro svakog biznismena drži lopovom i kriminalcem slizanim s političkim moćnicima. Takav se sklop 35 godina njihao u majčinskim jaslama socijalizma da bi preko noći došao u zagrljaj hladne kapitalističke maćehe. Osobno sam simpatizer socijaldemokratskog tipa ekonomije nalik na skandinavske zemlje. Ne bih dopustio divljačku privatizaciju kardinalnih tvrtki poput Ine, Plive ili HT-a. I banaka naravno. Energetski, farmaceutski, telekomunikacijski, a napose bankarski sektor ostavio bih u državnim rukama jer ne smatram da je država nužno „loš gospodar“. Radnike bih više zaštitio, a poslodavce obvezao na ozbiljno poštivanje ugovora. Ne bih bio inferioran prema financijskim i burzovnim mešetarima. Naravno da ovdje govorimo u kondicionalu I. jer jedno su naše želje, a drugo stanje na terenu. Kao što možete primijetiti, ovdje sam se bavio fenomenom ljevice u Europi i dijelom u Hrvatskoj. Poslije predsjedničkih izbora, razmišljao sam gdje su danas svjetonazorski i ideološki tabori u našoj zemlji. Prisutna je potpuna zbrka i konfuzija.

Naime, politička, gospodarska, kulturalna, sociološka, pravno-administrativna i druga pitanja vrlo površno i olako smještaju se pod matricu ljevica-desnica. Tako se dio onih koji lijevo “dišu” odlučio za servilnog Ivu Josipovića, a pak suprotan pol na konzervativku Kolindu Grabar-Kitarović. Mogu li uskoro bivši predsjednik koji je jedan dan znao biti u društvu antifašističkih boraca veličajući njihove ratne podvige, a sutradan s braniteljima iz Domovinskog rata tvrdeći da bez njihove borbe ne bi bilo moderne Hrvatske, kao i ordinarni neoliberalni đak Zoran Milanović, biti autentični predstavnici hrvatske ljevice? Ili pak SDP-ovi derivati laburisti i OraH? Josipović kojemu je u izbornoj kampanji najedanput dobar projekt tzv. Tuđmanove pomirbe, koji se nije kritički osvrnuo na nesnošljive poruke ekstremnog dijela klera ili na ratnu psihozu iz Savske. Valjda da dobije i zera desnijih glasova. Može li se Milanovićeva Vlada nazivati socijaldemokratskom ako u ekonomskog djelovanju kao da radi po naputcima čikaške škole Miltona Friedmana? Je li moguće da su “šuvarovci” i “račanovci” ili možda socijalisti, tako benevolentni prema doktrinarnim lutanjima dotičnog dvojca? S druge strane, u nedostatku relevantne retorike i konzistentnog programa, Tomislav Karamarko svoju stranku uporno pozicionira na čvrstoj desnici, često i na njezinom krajnjem dijelu. Zanimljiva je i njihova koalicija koja sadržava primjerice jednu liberalnu i jednu tvrdu pravašku stranku. Za vrijeme Sanadera HDZ je barem deklarativno bio umjereno konzervativna i demokršćanska stranka. Gdje je u svemu ovome liberalni centar, jedna figura nalik Vladi Gotovcu? Gdje su autentične desne snage paradžikovskog tipa? U recentnom razdoblju, a dijelom su još uvijek aktualne i teme poput istospolnih zajednica, pitanja pobačaja i dekriminalizacije lakih droga, problematike ćirilice u Vukovaru, položaja žena u politici… Po čemu bi netko tko pripada lijevom spektru nužno trebao podržavati pravo homoseksualnih zajednica na zakonsko registriranje njihovih partnerstava? Po meni, takve stvari podržavaju oni liberalnog backgrounda, a složit ćemo se da liberalno i lijevo nikako nije isto. Btw, mnogi liberali stradavali su upravo u ljevičarskim režimima. Nasuprot tome, nužno desničari nisu kritični prema progresivnim društvenim stremljenjima. Prava je riječ – konzervativci, a opet desničar nije uvijek jednako konzervativac. Gdje bi onda svrstali pok. Brunu Bušića? Sukladno svemu nabrojanom, a i uz nedostatak ozbiljne treće opcije, hrvatski birači već skoro 25 godina samo su jezičac na vagi monopolizirane i dvopartijske političke scene. Taj „nedostatak“ nije bio slučaj u Grčkoj gdje je Tsipras prekinuo dugogodišnju vladavinu konzervativaca s jedne i socijalista s druge strane.

Izgleda da bi i Iglesias u Španjolskoj također mogao dokinuti dvopartijsku izmjenu na vlasti. Parlamentarni izbori su pred Hrvatskom krajem godine. Može li bljesnuti jedan hrvatski Tsipras ili Iglesias?

Piše: Toni Begović/HSPF.info

Komentari

komentara